Brod za Lajku | Tomica Šćavina

BLAGOSLOV DJEČJE LOGIKE

 

Kad je ujutro otvorila oči, prvo što joj je prošlo kroz glavu bilo je: moram okrečiti zid. S desne strane prozora, velikim i malim, crnim i sivim, oštrim i zaobljenim slovima bilo je ispisano svašta…

Ideja je put u nepoznato svjetlo.

„Možda“ je možda uzrok moždanog udara.

Sipa ima kičmu kojom stružemo pete.

Činilo joj se da to klupko slova ispisanih vodoravno, okomito, kružno, jedno preko drugog… vidi po prvi put. Možda ih nije ispisala ona… Možda ih je izbacio zid, kao što Sašina koža po licu zna izbaciti crvene flekice. Tako je, ta slova su zapravo jedna vrsta zidne alergije.

Tamara ustane i širom otvori prozor. Hladan zrak je natjera da prekriži ruke na prsima i skupi ramena. Još jedan sivi, magloviti dan na Vrbanima. Zgrade, livade, ljuljačke, drveće i djelić Jarunskog jezera. Golubovi koji se tiskaju na rubu susjednog krova.

– Ružičasto – zaključi Tamara gledajući u ružičastu zgradu preko puta njene – Ofarbat ću zid u ružičasto.

Ta prva jutarnja odluka držala ju je i za vrijeme tuširanja i za vrijeme istezanja i za vrijeme doručka, sve do deset sati kada je odlučila krenuti u realizaciju. Otišla je u susjedni kvart, u trgovinu bojom, kupila litru bijele i tubu crvene, izmiješala ih i bacila se na krečenje. Nije puštala glazbu, samo je tu i tamo zviždukala kroza zube dok su se grafitne riječi polako utapale u debelim namazima boje. Oštra slova (kao što su A, L, T, K) uzaludno su prijetila da će razderati nježnu ružičastost koja ih je natapala. Ništa joj nisu mogla. U svega petnaest minuta, sva njihova krutost je nestala. Slova su kapitulirala.

– To je to – reče Tamara ispustivši valjak za farbanje na novine koje je rasprostrla po podu.

Zatim tiho zapjeva neku, svečanu melodiju salutirajući poput vojnika koji svjedoči porinuću lijesa u more.

– Finito.

Nije točno znala što je završilo, ali je bila sigurna da je završilo.

Sjela je na krevet i bacila pogled na veliki ružičasti kvadrat na zidu. Izgledao je kao podloga za dječji crtež. Prije šest, sedam godina crtala je na papiru koji je bio upravo takav – boje latica magnolije. Sjedila je na klupi, u parku i, zajedno s petogodišnjom susjedom Irom crtala kuću, puteljak, cvijet, nebo, sunce… Ira je usput izmišljala priču o cvijetu koji je sam sebi čupao latice govoreći si: volim se, ne volim se, volim se, ne volim se. Kad su završile s crtanjem, Tamara je shvatila da na nebu imaju dva sunca. Jedno je nacrtala Ira, a drugo ona. „Dva sunca na istom nebu? Kako je to moguće?“, pitala se Tamara, na što joj je Ira bez razmišljanja odvratila: „To je zato što je vrlo, vrlo sunčan dan.“ Tamara se dobro sjeća kako se u tom trenutku osjećala. Kao da su joj nad glavom upravo zasjala dva sunca. Nemoguće je postalo… ne samo moguće, već i logično.

Buljila je u taj ružičasti zid punih sat vremena, sve dok joj u 12.30 nije zazvonimo mobitel. Nepoznati broj.

– Da? – javi se Tamara.

S druge strane je najprije dočeka tišina, a zatim potmulo struganje koje se polako pretvaralo u gadan kašalj.

– Halo?… – ponovo će Tamara.

– Ha… lo… – javi se glas s druge strane – Fu…trić ovdje.

Tamara je očekivala strica Alda, ujaka Alberta, bivšeg susjeda Ekrema (pa čak, negdje duboko u srcu i promuklog Petra Pana), ali ne i gospodina Futrića.

– Ali… ali… Zar vi niste preminuli? – upita ona.

– Ehe… he… hee… Planirao sam… ali nije išlo – odvrati on nešto razgovjetnije, kao da ga je sam spomen smrti osvježio.

– Otkud vam moj broj? – upita Tamara.

– Ti si mi ga dala… ne sje… ćaš se?… Prvi put kad si bila tu…

Sjetila se. Ostavila mu je svoj broj mobitela pored telefona. Ispisala ga je na papiru koji je istrgla iz svog ljubičastog blokića.

– Trebam tvoju pomoć… anđele – reče on.

Tamari se u glavi nešto trzne, kao da joj je u nekom od neuronskih krugova pri sredini mozga došlo do kratkog spoja.

– Moja draga susjeda je otišla… i nema nikog… da mi pomogne.

– Gdje vam je susjeda? – upita Tamara.

– Otišla je… u Split… Tamo ima nešto… nešto mora… ne znam ni ja što. Imam dosta hrane, ali nemam… nemam… nemam…

Dok je uskrsli glas gospodina Futrića ponavljao „nemam“, Tamari je to najprije zvučalo kao „neman“, a zatim kao „menan“ (što bi lako moglo biti ime nekog macho-muslimana), da bi se uskoro rastočilo u besmisleni niz glasova koji ne znači baš ništa.

– …nemam ono najvažnije – dovrši Futrić.

– Men… ovaj… Nemate ono najvažnije?…

– Da… – tužno odvrati starac.

– Ali, što?… Što je to… najvažnije?

– Samo ti dođi… Sve ću ti objasniti…

– Ne mogu… zauzeta sam… moram učiti – reče Tamara naježivši se na pomisao da ponovo mora provesti neko vrijeme u fino uređenoj grobnici, odnosno sobi gospodina Futrića.

Nastupi kratka tišina, a zatim – jecaji.

Iz leđne moždine, iz rudnika duše, iz same srži života.

– Nemojte… – ispusti Tamara stisnuto.

Opet jecaji. Glasni, ali stišani… prigušeni dlanom.

Zatim, nagli prekid veze. Tišina popločana tihim zujanjem.

– Halo?… – automatski izgovori Tamara, iako je znala da s druge strane više nema nikog.

Polako odmakne mobitel od uha i odloži ga na krevet. Što hoće od nje? I zašto se ona sada, nakon tog kratkog i čudnog razgovora osjeća kao da je omotana šećernom vatom koja joj se sa svih strana lijepi po koži? Otkud tom starcu pravo da je tako… obujmi… uvuče u svoju priču…. povuče k sebi?

Tamara sjedne za kompjutor i u internetsku tražilicu upiše: Nikola Futrić.

With Nikola through Australia…

Futric in the tribe of Arunta.

Yugoslavian antropologist with Yolngu.

Bile su to uglavnom video snimke iz 1974. i 1975. snimane za BBC. Crnci u jeansu s bojom preko lica, žene s plosnatim, obješenim grudima, djeca koja jedna drugima guraju prste u pupak. Ni na jednoj snimci nije bilo gospodina Futrića. Zar je svileni starčić iz Draškovićeve 23 zaista bio tamo, u divljoj, blatnjavoj, šarenoj Australiji?

– Prokletstvo… – promrmlja Tamara prošavši s obje ruke kroz kosu.

Kako da ga pusti samoga? Možda će pasti i slomiti ruku ili kuk. Možda će skočiti kroz prozor misleći da je anđeo. Možda će poludjeti i pojesti spužvicu za pranje suđa. Što da radi? Da pozove hitnu? Tamara posegne za mobitelom, ali se gotovo istog trena predomisli. Sjetila se starčevog izraza lica kada mu je Nika prije tjedan dana predložila da ga odvede bolnicu. „Ne!“, odvratio joj je, kao da sjekiricom presijeca uže. Ta mogućnost, dakle, ne dolazi u obzir. I što sad? Da ode tamo i da je starac opet zaključa? Da joj umre na rukama? Da joj se useli u pogled? Ma, ne… Ta praznovjerja nemaju veze s njom. Može gospodin Futrić vjerovati u što god hoće. Mogu i Aboridžini vjerovati u što god hoće, ali ona neće vjerovati njima. Kako da vjeruje ljudima koji smatraju da im žene zatrudne zato što prođu pored totema, a ne zato što se tucaju?

Tamara uzme mobitel i otipka broj s kojeg ju je gospodin Futrić zvao. Odzvoni jednom, dvaput, tri, četiri, pet puta. Ništa. Možda je umro od tuge? Možda ga je baš ona svojom laži (ne mogu… zauzeta sam… moram učiti) ubila. I sad je… kriva. Tamara Podolski ubila je čovjeka. Ubila je bespomoćnog starca koji se nadao umrijeti sretan. No, vidite, umro je tužan, užasno tužan, jer ga je ta bezosjećajna, beskrupulozna i bezobzirna djevojka dotukla odbivši mu ispuniti posljednju želju. Odbila je doći k njemu, iako ju je on nazvao anđelom. Rasula mu je sve iluzije o njegovoj važnosti rekavši mu da joj je od njegovih zadnjih trenutaka na Zemlji važnije učenje.

Tamara se na brzinu presvuče, nabije na glavu crnu kapu i ljubičasti šal i krene prema izlaznim vratima. Zastane, okrene se i baci pogled na ružičasti zid. Usnama joj prijeđe jedva primjetan smiješak. Brzo se vrati natrag i počne kopati po ladici noćnog ormarića. Pronađe kutijicu s pastelnim bojama, otvori je i izvadi žutu. Na ružičastom zidu nacrta dvije kružnice, a zatim ih počne mahnito bojati.

– Eto… – zadovoljno reče nakon što je dovršila.

Na njenom ružičastom zidu zasjala su dva sunca.

 

Sat vremena kasnije stigla je pred vrata gospodina Futrića. Kada ju je ugledao nije bio ni iznenađen ni tužan. Samo je kratko komentirao: „Dugo ti je trebalo“, i pustio je unutra. Ovaj put je nije zaključao, nego je, radi propuha, u ključanicu gurnuo komadić zgužvanog papira. Svi prozori u kući su bili zatvoreni, ali njemu se stalno činilo da odnekud puše. Zato se zavukao u krevet i pokrio poplunom do brade.

– Anđele… molim te, odi do fri… židera i donesi… ono što je unutra… – rekao je.

Riječi su mu bile krhke i drhtave poput mjehurića od sapunice.

– Što da donesem? – upitala je Tamara koja se osjećala bolje no što je očekivala.

Zacrtala si je da je na plemenitom zadatku i da će ga izvršiti kako treba. To joj je dalo neku finu snagu, kao da je popila magični napitak od kojeg joj je nad glavom (poput graha u bajci Janko i čarobni grah) odjednom izrasla aureola.

– Ono što je… unutra… – ponovio je on kao da je time nešto razjasnio.

Tamara je slegla ramenima, izašla iz sobe i ušla u kuhinju. Približavajući se hladnjaku, pazila je da se ne dotiče zidova, smećkastih i ljuskastih poput krokodilske kože. Prljavog posuđa, na svu sreću nije bilo, jer da ga je bilo, na njemu bi se sigurno skupljali žohari, a Tamara taj prizor ne bi mogla podnijeti. Činilo se da u Futrićevoj kuhinji posuđe ne postoji. Ne kuha se. Ne pije se kava. To je kuhinja u kojoj se sjedi, promatra pod i možda, za vrlo aktivnih dana, rješava križaljka.

U čistom, praznom hladnjaku, osvijetljena jarkom svjetlošću (poput glavne zvijezde po završetku predstave) nalazila se pjenasta, bijela šampita prekrivena malom staklenom kupolom. Baš kao gospodin Futrić, i ona je imala svoju svečanu sobu za umiranje.

– Evo me… – reče Tamara ušavši u sobu – Evo nas… – ispravi se pokazavši na šampitu koju je nosila u rukama.

Starac polako otvorio oči,

– Žao mi je… što sam pričao ružno… o njoj… – reče.

– Ne razumijem… Kad ste ružno pričali?… I o kome?

– Rekao sam… gro… zne stvari… Rekao sam da je… čak i princes krafna… bolja od nje. I to samo zato što me iznevjerila… a to je u prirodi… svijeta… da te iznevjeri… Nije ona kriva… šampitica… Nije ona kriva… ona je samo takva, puna šećera, pre… slatka, ali i dalje je… srećica. Pojedi je.

– Molim? Zar je nećete vi pojesti?

– Ne. Voliš… šampite? – upita on uputivši joj pogled u kojem je nicao očaj.

– Volim – odvrati Tamara na što on ispusti kratki uzdah olakšanja i sklopi oči.

– Ali… ali… Zašto da je ja pojedem? Ona je vaša…

– Molim te… Žličica je… u noćnom ormariću. Dobar… tek.

Tamara pogleda u šampitu, pa u njega, pa u šampitu, pa u njega. Zatim otvori ladicu i unutra, na snopu papira nađe malu, srebrnu žličicu. Obriše je o majicu i sjedne u fotelju. Zatim podigne kupolasti stakleni poklopac i zagrabi u meko, bijelo tijelo šampite. Starac u tom trenutku naglo otvori oči, pocrveni i stisne čeljusti, kao da ga je upravo za vrat zgrabio sam đavo.

– Jeste li dobro? – upita Tamara.

Starac zatvori oči i počne ubrzano disati,

– Nije to ništa… proći će… Teško podnosim davanje… otkad vjerujem… u svoju poslovicu… daj i uzet će ti… uzmi i dat će ti…

Dok je pokušavao doći do zraka, Tamara odloži šampitu na noćni ormarić i sjedne na rub kreveta. Starcu iz nosa poteče tanak, tamno crveni mlaz krvi.

– Pozvat ću hitnu – reče Tamara i posegne u džep jakne za mobitelom.

– N… n…

Dok je on pokušavao izreći „ne“, zasvira glazba. Jedan instrument: hang.*

Tamara u prvi tren pomisli da ti prozračni, melodični zvukovi u sobu gospodina Futrića (možda kroz kakvu pukotinu u stropu?) cure ravno s neba. S neba u koje ona, doduše, ne vjeruje, ali… Zvuk je zvuk. Čuje ga. Ne mora vjerovati, tu je.

Rajski tonovi upili su starčev kašalj i sasvim ga smirili.

Tanak mlaz krvi zaustavio mu se tik nad usnicom.

– Vrijeme je – reče on – Već su tri sata…

Tamari još uvijek nije bilo jasno što se događa, ali uspjela se pribrati i zaključiti nešto suvislo (da je cd-player bio unaprijed naštiman da zasvira u to vrijeme). Podigavši glavu i promotrivši malo bolje luster, uočila je da s njega vise oni isti mali, srebrni zvučnici koji su se tamo nalazili i prošli put.

– Vrijeme je za što? – upita ona izvadivši iz džepa maramice i obrisavši mu krv pod nosom.

– Na noćnom ormariću… papirić…

Tamara uzme mali, bijeli, puno puta preklopljeni papirić s noćnog ormarića, otvori ga i pročita: Nika Flandor 092 986 4590.

– Da je nazovem? – upita.

– Ne… Ona je… sljedeća – reče on hvatajući zraka.

– Sljedeća?…

Starac na to ne odgovori ništa već je samo pogleda.

Zjenice su mu bile neobično velike i žive.

Izdah mu je bio dubok i dug, kao vjetar koji nikada, baš nikada… ne prestaje.

– Gospodine Futrić… – reče Tamara dok joj se glas stapao sa zvukom hanga – Gospodine Futrić…

Glazba ih je uvukla u jaje trenutka.

– Ja… ja… zovem hitnu.

Tamara ustane, a starac nastavi gledati u istom pravcu, kao da negdje, u nekoj nedostižnoj daljini susreće samoga sebe.

– Halo? Molim vas, Draškovićeva 23, tu je jedan jako star čovjek… nije mu dobro …Ne znam koliko ima godina… Valjda devedeset… …Ne, u ovom trenutku… ne diše… …Malo prije je glasno izdahnuo… …Ne, nakon toga nije opet udahnuo… …Gleda… Gleda… nekuda… …Ali, kako to mislite? Maloprije mi je otvorio vrata… …Što to znači „trenutna smrt“? Zar nije svaka smrt trenutna?… … Ja ne vjerujem da je mrtav… …Pa, maloprije me je gledao… …Znam da je star čovjek, ali… …Nemojte me prekidati… …Ima rak… …Ne znam koliko dugo… …Ali, kažem vam, maloprije mi je otvorio vrata… …Nisam kćer… …Ja sam… volonterka… pomažem starijima… …Kako to mislite za pola sata?… …Ne, ne znam za nesreću koja se dogodila u Vukovarskoj… …Žao mi je djece u autobusu, ali ovaj čovjek će umrijeti!… Što da radim s njim?… …Ne, ne znam kako opipati bilo… …Evo, probat ću… … … … … …Ne osjetim ništa… …Ne, prsa se ne podižu… …Kako to mislite „onda nije hitno“?… …Kažem vam, ne znam kako može biti mrtav kad je maloprije hodao!… …Peti kat… …Draškovićeva 23… …Futrić… …Dobro, bit ću tu.

Tamara spremi mobitel u džep i svali se u fotelju. Što sad?

Starčev pogled zategnut poput štrika.

Lice blijedo i izrezbareno kao obredna maska.

– Gospodine… Gospodine Futrić…

Ništa. Nema odgovora. Samo zvukovi hanga koji vijore zrakom poput zastavica. Što ako je zaista mrtav? Što ako ljudi zaista umiru samo tako, odjednom: sad ih ima, sad ih nema?

U Tamarinoj glavi odzvone riječi: „Oprostite, ovo je broj koji je s ovog broja često biran.“ Tu rečenicu nikada neće zaboraviti. Prije godinu dana izrekao ju je neznanac koji ju je nazvao s očevog mobitela dok je ona na Discoveryju gledala kako tuljani love rakove. „Poznate li gospodina Karla i gospođu Tihanu Podolski?“, upitao je neznanac. „To su mi roditelji“, rekla je Tamara. Nastupio je trenutak tišine načičkane dugačkim, nevidljivim, akupunkturnim iglicama koje su se sa svih strana zabijale duboko u njenu glavu. „Žao mi je, roditelji su vam upravo preminuli.“

Tamari niz obraze kliznu suze. Dvije krupne, vruće suze koje su na tamno crvenom plišu Futrićeve fotelje napravile dvije tamne, okrugle mrlje. Ljudi zaista umiru samo tako: sad ih ima, sad ih nema, zaključi Tamara. Kažiprstom pokuša obrisati dva mala mokra sunca s fotelje, ali odustane, jer ih uskoro kapne još dva. Ukupno, četiri suze. Četiri tamna sunca na podlozi od tamno crvenog pliša.

Gospodin Futrić je uspio. Njegove pepeljasto ljubičaste usne, njegove pjegave ruke i njegove žućkaste bjeloočnice su toga svjesne. Mrtvo lice mu je odsutno i gordo, kao da životu govori: e, jesam te! Hang i dalje svira, vrijeme i dalje traje, ali bez njega. On se povukao s onu stranu pupka.

Suze su se kotrljale niz Tamarine obraze, niz vrat, niz dlanove, kapale joj na hlače, na majicu, na fotelju, na tepih. „Tako čovjek umire“ bilo je sve što joj je puzalo umom, „Tako čovjek umire“. Bila je to rečenica koja se množila kao ameba – od jedne je uvijek mogla nastati još jedna.

Došli su točno za pola sata. Visoki gospodin kukastog nosa i niska žena širokih bokova. On je na sebi imao bijelu kutu, a ona fluorescentno narančastu jaknu. Oboje su bili umrtvljeno ljubazni, kao vrlo pristojne ribe koje polako plutaju svojim putem i lagano mašu perajama u prolazu. Ušli su u sobu, mahnuli Futriću pred očima, opipali mu bilo, prekrili mu lice plahtom. Žena je nazvala nekog na mobitel da donese nosila,

– Denis, požuri, molim te, imamo situaciju u bolnici.

– A vi ste? – upita gospodin kukastog nosa Tamaru.

– Ja sam… tu… usput.

– Morat ćete s nama.

– Ne, neću – reče Tamara i okrene se da ode, ali joj pogled padne na šampitu.

Rahla i načeta, na bijelom tanjuriću položenom na noćni ormarić, bez svog staklenog zvona, bez ikog tko bi se pobrinuo za njenu slatkoću i šapnuo joj „srećice“. Da je ostavi pristojnim ribama? Da im dopusti da je smažu dok čekaju Denisa?

– Ona ide sa mnom – promrsi Tamara, pokrije šampitu staklenom kupolom, uzme je k sebi i ode iz sobe dok su ovo dvoje za njom vikali: „gospođice, gospođice!“

Na svu sreću, nisu je slijedili (to im ne spada u opis posla), pa je Tamara, sa šampitom u rukama, jednostavno odšetala iz stana, pa iz zgrade, pa iz Draškovićeve i tako dalje… sve do Trešnjevke. Tamo je sjela na bus za Vrbane.

Cijelim putem, niz obraze su joj curile suze.

Nisu stale ni kad je ušla u stan.

Nisu stale ni kad je sjela za stol i pred sobom ugledala očevo pismo koje počinje s „Dragi Bernard“.

 

Dragi Bernard

u rukama držim ovo malo biće. Jesi li se kad zagledao u oči bebe stare tri dana? Odvede te taj pogled nekamo, u nepoznato… Inače, čvrsta je, zdrava i stalno radi balone od pljuvačke. Kako je tvoja mala? Znam da vam nije lako tamo… rat je golemo sranje, stari moj, još uvijek ne mogu vjerovati da je Brzi mrtav. Mislio sam za njega da je neuništiv… Kažu da će se uskoro sve smiriti, da će stvari biti kao i prije, ali ja ti u to ne vjerujem… Ono što slijedi je kapitalistička devastacija, vidjet ćeš, siguran sam. Najlakše je iznutra poharati nevinoga. Hranili su nas idealima i preveslali nas ko naivne klince. Mi smo u duši i dalje za bratstvo i jedinstvo, a to ti u kapitalizmu ne vrijedi ništa. Nisu nas naučili da se ističemo, nego da se izjednačimo. Nisu nas naučili da budemo bolji, nego da budemo prosječni. Busati se o prsa je kod nas bilo zabranjeno, a odsad će jedino to biti na cijeni. To je okrutno umijeće koje mi ne poznajemo, prijatelju moj, i zato će nas pokositi. Vidjet ćeš, za deset godina ćemo skidati jedni drugima glave, grist ćemo se ko psi. Oni najgori će najprije uspjeti i oni će nam postati uzori. Zarazit ćemo jedni druge, pokvarit ćemo se ko pljesnivi sir. I sve to samo zato da bismo preživjeli.

Nadam se da će me posao tamo čekati i da ćemo ti i ja opet sjediti skupa za starim dobrim Studerom. Mi smo ti sada na minimumu, sve smo potrošili na dolazak ovog malog bića. Njena surogat-majka je divna žena. Bojao sam se da bi s njom moglo biti problema, jer su nam rekli da se neke žene teško odvajaju od bebe, ali ova nam je našu Tamaricu predala bez problema. Rekla je: „Do sad sam je ja čuvala ispod srca, a sad ćete vi“. Ona i Tihana su se pravo sprijateljile, kao da su sestre. Ne znam kako će to ići dalje, ne bi bilo baš dobro da ostanu bliske, ipak malecka mora znati koja od njih joj je mama. Ne znam hoćemo li joj ikada uopće reći kako je nastala. Evo, žena me nešto zove, mala plače… javit ću se kasnije. E, da ne zaboravim, kupio sam onu Hohnericu o kojoj smo pričali, zvuči fantastično…

 

Prestala je plakati oko osam navečer. Pospremila je očeve stvari u kutiju i prozirno zelenih šarenica i krvavo crvenih bjeloočnica, oteturala u krevet. Tišina oko nje je bila gusta i ravna, kao kosa koju se može dugo, dugo češljati. Bilo je to duplo vrijeme i dupli prostor. Vrijeme i prostor od prije dvadeset i dvije godine doputovalo je i promijenilo njenu sadašnjost. Živa očeva prisutnost utkana u pismo preskočila je bezbroj trenutaka i tisuće kilometara da bi je dotakla. Čovjek zaista jeste vječan, pomisli ona i ta misao je toliko smiri da trenutačno (kao gospodin Futrić u smrt), utone u san.

U snu je dočeka kradljivac biti. Nije govorio, nije se micao, nije čak ni sijevao očima. Samo je stajao. Bio je uspravniji no inače, kao da je u međuvremenu išao na vježbe za ravnanje kičme. Dočekao ju je u praznoj, bijeloj prostoriji nalik unutrašnjosti Futrićeva hladnjaka. Tamari se činilo da ga odnekud pozna, ali nije bila sigurna je li ga viđala u nekim novinama ili su nekada davno išli u isti razred. Bio je to jedan od onih snova u kojima je redoslijed stvari maglovit i poznato se otapa u nepoznatom lako poput šećera u vodi. Kradljivac je bio obučen u crno odijelo posuto srebrnim šljokicama, što se Tamari na prvi pogled činilo jeftinim i neukusnim (jer ju je podsjećalo na šljokice s odijela pjevača narodnjaka), a na drugi pogled dragocjenim i uzvišenim (jer ju je podsjećalo na ljuske s repa morske sirene). U ruci mu je bio glatki štap nalik velikoj, crnoj igli. Obrve su mu bile crne i čupave, oči tamne i rezignirane, a lice žuto i usukano, kao da silom pokušava povući dim iz nevidljive lule koja je sasvim zaštopana. „Tko si ti?“, upita Tamara. Negdje u sjećanju miješale su joj se slike, ideje i pojmovi vezani uz biće koje je stajalo nasuprot nje, ali jedino u što je bila sigurna je da je on jako, jako zao. Zašto je zao? Jer je zao. To je onaj oblik dječjeg, imanentnog zla koje nema ni uzroka ni posljedice. Ono biva, ono jest, ono egzistira, samo je sebi povod i cilj. Savršeno, cijelo i okruglo zlo koje postoji samo zato što na suprotnom polu postoji savršeno, cijelo i okruglo dobro. „Tko ste vi?“, ponovi ona, a on na to kroza zube tiho zazviždi neku poznatu melodiju od kojoj se Tamari ježila koža na potiljku. Bila je to melodija koju je često znao zviždukati njen otac. Kad je to shvatila, došlo joj je da vrisne: Ti si ga pojeo!, kao da je on zli vuk, a njen otac Crvenkapica. Odmah potom joj je došlo da ga optuži da je on vještica koja je dala otrovnu jabuku Snjeguljici, da bi joj u sljedećem trenutku sinulo kako je on zapravo prerušena Snježna kraljica koja je otela dječaka Kaya i odvela ga u svoj ledeni dvorac. On je svi oni u jednom, zaključi Tamara i vrisne: „Ubit ću te!“ Zakorači prema kradljivcu s namjerom da mu zarije kandže u grlo (naime, u ovom snu Tamari na vrhovima prstiju znaju izbiti kandže koje joj služe za obranu od neprijatelja, ali ih povremeno koristi i za otvaranje konzervi i tetrapaka s mlijekom), međutim, noge su joj bile preteške i jedva ih je uspijevala podići s poda. U grlu joj se, poput trešnjine koštice, zaglavio ratnički poklič koji nikako nije izlazio van. U svojoj nemoći, izgledala je žalosno, kao riba na suhom koja ne prestaje zijevati jer uporno vjeruje da će sljedećim udahom ponovo okusiti more. „Hi, hi, hi, hiii“, piskutavo se smijao kradljivac biti dok su mu svjetlucave šljokice klizile niz odijelo. Pored njegovih ulaštenih, crnih cipela skupljale su se u srebrne lokvice koje je bockao svojim štapom, kao da je riječ o kakvim plosnatim životinjama kojima ne dopušta zaspati. Tamara se za to vrijeme i dalje mučila s koračanjem. Uz sve svoje napore, uspjela je napraviti korak i pol osjećajući kako joj snaga iz tijela iz trena u tren bespovratno curi u tlo. Srebrne šljokice i njena snaga bile su u nekoj neobičnoj vezi. Svjetlucavo srebrenilo kao da je u biti bila njena snaga, ali odvojena od nje, ukradena i posvojena od strane tog prepredenog zlikovca. „Pogledaj se“, napokon prozbori on, pokazujući štapom na srebrne lokvice. Glas mu je zvučao potmulo i nabijeno, poput erupcije podvodnog vulkana. Tamara pogleda u svoju ruku i, umjesto kandži ugleda kako joj iz prstiju vire tanki, dražesni tulipani. Ratnički poklič koji joj je zastao u grlu napokon je izašao van, ali je u međuvremenu sasvim izgubio svoju bit. Prestao je biti ratnički i prestao je biti poklič. Ono što je nakon toga od njega ostalo bilo je jadno: slabašan jauk nalik mijauku mačka Artura kad je bolestan i kad ima proljev. „Pogledaj se“, ponovo reče kradljivac vrhom štapa milujući srebrne lokvice. U tom trenutku tulipani na vrhovima Tamarinih prstiju zvonko zapjevaše: „Pogledaj se, pogledaj se, ša-la-la-la-la-la-la!…“, što je Tamaru duboko povrijedilo. Osjetila se izdanom od vlastitih kandži. „Pogledaj se, pogledaj se, ša-lala-la-la-la-la!…“, uporno su ponavljali tulipančići iz trena u tren postajući sve tamniji i sparušeniji, kao da su upravo izašli iz nekog tulipanskog rudnika u kojem su crnčili sve dok nisu svisnuli. „Neću“, bilo je sve što je Tamara uspjela protisnuti. Kad je to čuo, kradljivac biti se sav nakostriješio. „Nećeš?“, upitao je dok su se srebrne lokvice polako podizale u zrak pretvarajući se u dugačke, blještave noževe. „Neću!“, prkosno odvrati Tamara na što noževi poletješe ravno u njene grudi.

– Ahhhh! – poviče iskočivši iz kreveta.

Digitalni sat na noćnom ormariću pokazivao je 06:20. Vani je još uvijek bio mrkli mrak. Upalila je sva svjetla u stanu i naiskap popila tri čaše vode. Vrhovima prstiju dodirivala si je prsa ne vjerujući da su čitava. Ništa je nije boljelo, ali ju je pratio taj čudan osjećaj prozirnosti. U snu, noževi su prošli kroz nju i sada, nakon buđenja, osjećala se kao da kroz nju može proći bilo što: ormar, stolica, zid… Otišla je u kuhinju, sjela za stol i narezala nekoliko šnita kruha i dimljenog sira. Jela je polako i odsutno, promatrajući svoje blijedo lice u prozorskom staklu. Kad je završila s jelom, otišla je do hladnjaka i izvadila na stol šampitu. Postavila ju je na očevu tamno crvenu kutiju, podbo čila se laktovima o stol i zagledala se u bijeli kolač pod staklenim zvonom.

– Koji dan… – ispustila je umorno, kao da od šampite traži riječ utjehe.

Zatim je podigla staklenu kupolu i žličicom zagrabila u bijelu kremu. Zatvorila je oči i pustila da joj se šampita topi u ustima. Bila je slatka i… slatka. Ništa više i ništa manje od toga. Čudan neki kolač, pomislila je u tom trenutku Tamara, sve što ima je slatkoća. Dok je jela, svrbjele su je oči. Valjda od plača… ili od snova… ili od… Tamara se odjednom ukoči. Što ako joj se duša gospodina Futrića uselila u oči? Što ako je ona zaista ta? Odjuri u kupaonicu i počne si širom otvorene oči zapljuskivati vodom. Nije pomoglo. I dalje se osjećala isto. A kako bi se trebala osjećati? Kako može biti sigurna da je u sebi… sama? Pogledala se u ogledalo i zabuljila se u svoje podbuhle oči. I dalje je ona bila ona. Ni traga od gospodina Futrića. Ili?… Što se duže gledala, to joj se vlastito lice činilo starijim, izobličenijim, kao da ga iz trena u tren nečiji nervozni prsti izrađuju u glini. Zrcalo joj je sve manje izgledalo kao zrcalo, a sve više kao jedna od srebrnih lokvica iz noćašnje noćne more.

– Nije mi u očima – tvrdo reče Tamara i izađe iz kupaonice.

To nije bio zaključak, već odluka.

Iza prozora se budio dan.

Jedno sunce na nebu plus dva na ružičastom zidu.

Ukupno, tri sunca.

Za nekoga tko je navikao na tamu, to je jako puno svjetla.

 

 

 

* Hang je relativno nov instrument (2003.) koji izgleda kao umanjena verzija letećeg tanjura. Ima nježan, zvonki zvuk koj pomalo podsjeća na marimbu.