Brod za Lajku | Tomica Šćavina

KAD OSJEĆAJI ODU U CRVENO, ČOVJEK NE OSJEĆA NIŠTA

 

U samo tjedan dana dogodila su se četiri velika čuda. Prvo: Saša je prohodala s Edvardom. Drugo: Tamara nije imala nijedan napad panike. Treće: Saša je počela nositi Tamarinu majicu s Lajkom. Četvrto: Tamara je nabavila kauč, policu za knjige, kaktus i filodendron. Ta četiri čuda, doduše, imaju i svoju tamnu stranu. Prvo: Saša i Edvard imaju seksualnih problema. Drugo: Tamara ima noćne more u nastavcima. Treće: Saša nosi majicu s Lajkom non-stop. Četvrto: Tamarina nova polica za knjige je sasvim prazna i podsjeća na rebra dinosaura.

Jutro, popodne, večer, noć. Jutro, popodne, večer, noć. Dani su prolazili brzo, odmatajući se poput wc papira bačenog s vrha zgrade. Ujutro tost i kava, popodne lunjanje gradom, navečer film ili druženje sa Sašom, noću borba s kradljivcem biti. I onda, usred svega – stric Aldo. Nazvao je i plačnim glasom rekao: „Tamara, tu sam.“ Stigao je iz Australije i mora je vidjeti. Mora? Da, mora. Želi joj nešto dati. Novac? Ne treba joj… Nije novac, nešto drugo. Neke stvari. Čije stvari? Očeve.

Čim je ušao u stan rasplakao se. Nadlanicom je brisao svoje velike, zelene oči obrubljene dugačkim, crnim trepavicama ponavljajući: „Još uvijek ne vjerujem, još uvijek ne vjerujem da ih više nema…“ Sjeli su u kuhinju, blizu jedno drugom. Dok je on plakao, ona je slušala tik-takanje sata, grickala usnicu, češala bubuljicu koja joj je izbijala na bradi. Pored nje je sjedio taj čovjek koji plače, njen stric. Vidjela ga je svega nekoliko puta u životu. Bio je na pogrebu, toga se sjeća, mada su joj u sok podvalili sedative od kojih se osjećala kao komad mesa u izlogu prodavaonice igračkama.

– Striče Aldo – rekla je – Svi jednog dana moramo umrijeti. Oni su imali sreće da odu naglo, bez patnje.

Ubrzo nakon toga, stric Aldo je otišao. Nije joj imao što za reći. Nisu se našli. Ona ga je gledala s visoka, tješila ga, dok je on bio malen kao, kao… (teško je tu malenkost objasniti)… kao djelić raskuhane riže. Svoje suze je ponio sa sobom, a njoj je ostavio malu kutiju od glatkog, tamnocrvenog drveta. Da ju je ostavio zatvorenu, Tamara bi je vjerojatno negdje sklonila, zametnula, pospremila, ali ostavio ju je otvorenu. I to nasred kuhinjskog stola. Ma koliko se trudila, nije ju mogla mimoići. Zato je zagladila svoju valovitu, tamno smeđu kosu preko lijevog oka i sjela za stol.

Iz kutije su je gledale očeve stvari.

Isijavale su ga, one su bile on.

Usna harmonika, nalivpero, nekoliko fotografija i nedovršeno pismo koje je započinjalo s „Dragi Bernard“…

 

Dragi Bernard, u rukama držim ovo malo biće. Jesi li se kad zagledao u oči bebe stare tri dana?

 

Tamara naglo zatvori kutiju.

(Najest će se sladoleda, ošišat će se na kratko, meditirat će u pećini, skočit će iz aviona, trčat će maraton, potući će se skinheadsima…)

Lakše je boriti se sa životom, nego s tugom, zaključi Tamara i izađe iz stana.

 

Izašla je iz sedamnaestice ispred HNK, odhodala Frankopanskom do Ilice, pa Ilicom do Trga Bana Jelačića. Kad je bila dijete, otac joj je često znao reći: „Ideš okolo ko muha bez glave, past ćeš!“ To je značilo da jurca bez smjera, da se spotiče, smije, vrišti… Sada je bilo slično, samo bez vriske i smijeha. Hodala je brzo, s rukama u džepovima, blago pognuta prema naprijed, gazeći po bljuzgavoj mješavini kiše i snijega koja joj je prodirala kroz šavove na čizama. Imala je na sebi crne hlače, avijatičarsku jaknu, crnu kapu (lopovku) i svoj omiljeni ljubičasti šal. Stigavši na trg, zastala je ispod sata promatrajući ljude koji su, zajedno s njom, čekali. Oni su čekali nekog, a ona nije čekala nikog. Ona je samo stajala, poput ljudi koji zapadnu u stupor.* Pogled joj je pao na crvenu torbicu djevojke koja je, usprkos hladnoći, nosila kratku suknjicu od crnog kepera. Crveno. Kuda će stići bude li pratila crvenu boju, zapitala se. Osvrnuvši se oko sebe, ugledala je crvenu reklamu za Franck kavu, crvenu uzicu oko vrata čupavog, bijelog terijera i nekoliko crvenih knjiga u izlogu knjižare. Pratiti crvenu boju? To vjerojatno nikada nikome nije palo na pamet. Kuda bi je odvelo hodanje gradom, ako bi pratila crvenu boju? Tako besmisleno, tako zanimljivo… Stajati ispod reklame za Franck ili ispred izloga knjižare bi bilo glupo, zaključi Tamara. Treba joj crvena u pokretu. Djevojka u minici će stajati tu, pod satom, još tko zna koliko. Dakle, preostaje joj pas. Točnije, crvena uzica.

Vlasnik bijelog terijera bio je visoki čovjek širokih ramena u smeđem baloneru, sa smeđim šeširom na glavi i smeđim štapom u ruci. Išao je od trga prema Praškoj. Hodao je polako, kao da na ramenima nosi teret koji bi mu, zbog kakve nespretne kretnje, mogao pasti na pod i razbiti se. Iz nekog razloga, njemu je stalo da mu teret ne ispadne. To je čovjek kojem je njegov teret dragocjen.

Na početku Praške, Tamarin pogled padne na ženu u dugačkom, tamno crvenom kaputu. Hodala je drugom stranom ulice, u suprotnom smjeru, prema trgu. Tamara se okrene, prijeđe ulicu i nađe joj se za leđima. Gospođa u crvenom kaputu je bila kratkokosa, prosjeda i hodala je pravo i usmjereno, kao jedrilica kojoj u jedro puše jak i povoljan vjetar. Ona zna što hoće. Glava joj je malo podignuta prema gore, kao da joj je na vrhu nosa nevidljivi radar kojem vjeruje bezuvjetno, kao što dijete vjeruje roditelju, čak i onda kad ga roditelj maltretira.

Na početku Jurišićeve, Tamara primijeti kako joj se slijeva približava dječak s crvenom kapom i crvenim rukavicama. Bio je mršav i u ruci je nosio kofer s violinom. Hodao je nevoljko, kao da mu svaki korak predstavlja problem. Skrenuo je na desno, prema Kaptolu da bi u jednom trenutku skinuo s glave kapu i bacio je u koš za smeće. Ta čudna radnja Tamaru duboko dirne. Zašto bi dvanaestogodišnjak bacao svoju kapu u smeće? I to crvenu? Možda je to znak da je njoj, Tamari, mjesto u smeću? Ne, ne, to je Sašin mentalni sklop. To je smeće iz njene glave.

– Hej, dečko! – vikne Tamara zavukavši ruku u koš za smeće – Ispala ti je kapa!

Dječak se uhvati za glavu i okrene se.

– Je li ti ispala ili si je bacio? – upita Tamara prilazeći mu.

Blatnjavi snijeg joj je šljapkao pod nogama.

– Fuj. Bacite je, žvaka se zalijepila za nju – reče on i produži dalje.

– Čekaj, pa zašto si bacio kapu u smeće?

Tamari su se po glavi motali kojekakvi mračni odgovori na njeno pitanje. Prvo što je pomislila bilo je da se dječak planira (poput čovjeka-pauka) popeti na vrh katedrale i skočiti. U toj njenoj blic-fantaziji dječačić je u letu svirao violinu. Svirao je nešto površno i lepršavo, Mozarta recimo. Crvena kapa mu, po logici stvari, dakle, više nije trebala.

– To nije moja kapa – reče dječak sa svilenom kosom i sivim podočnjacima.

Oči su mu bile velike, crne i umorne, a usta blago zakrivljena prema dolje. Imao je lice karizmatika.

– To je kapa moga starijeg brata – reče dječak i primi je s vrhovima palca i kažiprsta, kao da prima maramicu koja je jako, jako slinava.

– Pa, zašto je bacaš? – upita Tamara krenuvši zajedno s njim prema Kaptolu.

– Što vas briga – odbrusi joj on i, šljapkajući kroz snijeg, produži dalje.

Sad može biti mirna. Dječak se neće popeti na Kaptol i neće u padu svirati Mozarta. Samo je ljut na brata i to je sve.

Tamara se osvrne oko sebe. (Ne biste vjerovali kako malo ljudi zimi nosi nešto crveno.) Zatim se osvrne još jednom, napravivši puni krug oko svoje osi prije no što primijeti da odmah pored nje, ispred bankomata, stoji žena s crnom maramom na crvene cvjetove. Izgledali su otrovno ti cvjetovi. Izgledali su kao makovi koji su uspavali Dorothy na putu za Oz. Žena koja ih je nosila oko vrata bila je okrenuta leđima i u rukama je stiskala crne, kožne rukavice kojima se nervozno udarala po bedru kao da želi konja potjerati u trk. Na sebi je imala kratki, crni kaput, uske, sive hlače i čizme do koljena. Na glavi je nosila crni šešir širokog oboda s ukrasnom grančicom od divljeg šipka. Ispred nje je stajao starac drhtavih ruku koji je, izvadivši novac iz bankomata, novčanice nekoliko puta presavio i spremio u džepić s unutarnje strane šešira. Napravio je to sumnjičavo se osvrćući oko sebe, tako da je privukao pažnju obližnjeg policajca koji mu je nakon toga prišao i nešto prišapnuo na uho. Policajac i starčić su zatim nekuda otišli, a žena s crvenim cvjetovima oko vrata se primakla bankomatu. Dok je stajala tako, malo pogurena nad tipkovnicom i ekranom, Tamari se njeno držanje učini poznato. U načinu na koji se češkala po vratu bilo je nešto krajnje uznemirujuće. Zatim taj okret na petama i hod nalik maršu… Nika! Otkud ona tu? Zašto baš sada? Nika krene koračati prema Staroj Vlaškoj i dalje se lupkajući rukavicama po bedru, kao da u sebi ima višak energije koji pod hitno mora potrošiti, jer bi joj u protivnom ruka ili stopalo mogli eksplodirati. Tamara ju je pratila, hodajući dvadesetak metara iza nje. Tijelo joj je ugodno treperilo. Ugodno? Da, ugodno. Napokon neko uzbuđenje, val svježe energije koji ne izlijeće izvan nje (ganjajući golubove u letu), već ostaje unutar nje. Nema više panike…

Otkako je počela redovito sanjati kradljivca biti, Tamarini panični napadi su sasvim prestali. „Strah je nomad“, zapisala je u svoj ljubičasti blokić, „Kad mu na jednom mjestu dosadi, seli se drugdje.“ Tako se njen strah preselio iz tijela u glavu gdje je sagradio malo kino u kojem nikada nema posjetitelja i u kojem se uvijek vrti jedna te ista serija. Svaki put nova epizoda: Tamara i kradljivac biti na moru, Tamara i kradljivac biti u vulkanu, Tamara i kradljivac biti na krovu, Tamara i kradljivac biti u Istambulu… Epizoda u Istambulu je bila naročito dojmljiva. Kradljivac biti si je noktom napravio ranu na leđima iz koje je svjetlucalo nešto magično. Zatim se popeo na minaret i njihao se naprijed-nazad žonglirajući vlastitim ušima i smijući se unatrag (kao da štuca) od čega je Tamari postalo tako mučno da je povratila pored kreveta.

Nika je koračala brzo, okrećući glavu malo u lijevo, malo u desno, kao da u izlozima dućana pored kojih prolazi traga za nečim izuzetno vrijednim, a neuhvatljivim. Na kraju Stare Vlaške, skrenuvši u Draškovićevu, zamakne iza ugla. Tamara požuri kako je ne bi izgubila iz vida, skrene za ugao i – paf! Stvori se točno pred njom.

– Bok – reče Nika.

Oči su joj bile šarenije no obično.

– Bok – odvrati Tamara.

Kao vjetrom donesena, u glavi joj se pojavila rečenica koju je prije tjedan dana zapisala u svoj ljubičasti blokić: Postoji šutnja koja nastane nakon što neizgovorene riječi otpadnu iz krošnje zvuka. Tada se pitala otkud joj ta rečenica. Otkud ta poetika? Zadnju pjesmu je napisala u drugom srednje i sastojala se od svega dvije rečenice: Povećala sam usta drvenom lutku da bolje razumijem njegove priče. Nikada više nije progovorio sa mnom. Pjesmu je nazvala Protest. Nakon nje, stvarnost je iz nekog razloga postala prozaična.

 

Postoji šutnja koja nastane
nakon što neizgovorene riječi
otpadnu iz krošnje zvuka.

 

Sada joj je postalo jasno… To je ta ista šutnja. Šutnja s okusom neizgovorenih riječi. Šutnja koja živi između Nike i nje.

– Zašto me pratiš? – upita Nika.

– Ne pratim vas.

Nikinim licem prođe trzaj nalik osmjehu. (Bio je to osmijeh ribe čiju je usnicu upravo okrznula udica.)

– Vidjela sam te u odrazu izloga dok sam stajala ispred bankomata.

– Nisam pratila vas, pratila sam crvenu – reče Tamara dok su joj nad glavom kružila tri goluba, a u daljini se čula kola hitne pomoći.

– Molim?

– Pratila sam crvenu boju – reče Tamara.

Izrekla je to tako lako, kao da rasklapa ležaljku za plažu. Uto joj je kroz glavu prohujala još jedna rečenica koju je nedavno upisala u blokić: Kad osjećaji odu u crveno, čovjek ne osjeća ništa.

– Ne znam o čemu pričaš, dijete, ali bilo bi dobro da sjednemo negdje na čaj.

Tamari se zaljulja slika pred očima. Lagani potres, ništa posebno, proći će.

– Koliko ti je godina? – upita Nika.

– Dvadeset i dvije.

– Tako sam i mislila…

Pored njih prođe čovjek u odijelu i baloneru. Nosio je svoju ulogu uspješnog poslovnog čovjeka gelom prilijepljenu o male šiške koje je zagladio uvis. Oko vrata je imao crvenu kravatu.

– Ovaj… Možda ipak ne bismo trebale… sjesti na čaj – reče Tamara osjećajući kako je vlastiti pogled (kao da je riječ o kakvoj uzici), vuče za čovjekom u odijelu.

Točnije, za njegovom crvenom kravatom. Želi li nastaviti svoju misiju praćenja crvene boje, mora istog trena krenuti za njim. Što je bitnije? Crvena kravata ili Nika? Kradljivac biti se, izgleda, pobrinuo da svu bitnost ispegla u ravnu crtu. Ništa ne iskače. Pad atomske bombe jednako je važan kao račić koji kliještima striže morsku mahovinu na otoku Wake.

– Ja mislim da bismo trebale – reče Nika i blago primi Tamaru za podlakticu – Tu, preko puta je kafić. Zaista bih voljela… porazgovarati s tobom.

Bore na čelu su joj bile valovite, kao da nad obrvama nosi dječji crtež mora. Lijevo oko joj je tu i tamo zatitralo i pobjeglo prema gore, ali desno je i dalje bilo postojano. Ostajalo je tu, s Tamarom.

– Idemo? – upita.

Tamari se zamrači pred očima, a dlanovi joj otežaju. Suprotstaviti se Niki i krenuti svojim putem iziskivalo bi strašan napor. Otprilike onakav napor kakav bi pilići iz kaveznog uzgoja trebali uložiti da dignu revoluciju protiv svojih uzgajivača.

– Idemo – hrapavo odvrati Tamara i one krenuše.

Kafić Maestro bio je prazan. Pet stolova, šank i konobar. Lampe u obliku visibaba, ružičaste zidne tapete na smeđe, okomite crte. Glazba iz osamdesetih. Konobar s fino ispoliranom ćelom i okrajcima crne kose oko ušiju. Prišao im je lijeno se gibajući u ritmu glazbe.

– Izvolite… – reče brišući mokrom krpom površinu crnog, okruglog stola za koji su sjele.

Na malom prstu je imao zlatni, vjenčani prsten koji mu se usjekao u kožu.

– Čaj od mente s medom i limunom – reče Nika.

– Isto… – doda Tamara.

– Jeste li vi mama i kćer? – upita konobar pogledavajući jednu, pa drugu, kao da pokušava izmisliti sličnost koje nema.

Tajac. (Zgodno ime za šutnju koja je pobjegla.)

– Samo pitam – reče on podigavši ruke uvis – Majke i kćeri uvijek piju isto… – doda povukavši se iza šanka.

Dok su Tamara i Nika kopale po džepovima i torbicama privikavajući se na činjenicu da sjede jedna nasuprot drugoj, konobar ih je svako malo mrko pogledavao. Kada bi mu mogle čitati misli, čule bi sljedeće: proklete, umišljene koze – misle da smo mi, konobari niža klasa – lako je njima, sigurno su im se baba i deda nakrali za vrijeme rata…

– Ličiš na svoju mamu, znaš – reče Nika skinuvši s glave šešir i zapalivši tanku dugačku cigaretu.

– Vi znate moju mamu? – tupavo će Tamara.

– Sad mi ništa više nije jasno… – promrmlja Nika – Mislila sam da sam dobro povezala stvari. Prošli put si me nazvala pećnicom, a to je izraz koji je koristila Tihana, ona me usporedila s pećnicom, jer… Čekaj malo, nemoj mi sad reći da Tihana Podolski nije tvoja mama? Tamara, jesi to ti?

Konobar donese čaj. Zveckanje porculanskih šalica i žličica ih na trenutak razdvoji. Tamara primijeti da Nika na desnom dlanu, na Venerinom brijegu, ima istetoviran nezgrapan plavičasti cvijet s četiri latice. Primijetivši da joj gleda u cvijet, Nika skupi šaku i povuče je k sebi.

– Zašto ste sudjelovali u tome? – protisne Tamara skupivši šake i zarivši si nokte u dlanove.

– Molim? Ne znam na što misliš…

Tamara se osloni na laktove, nagne se preko stola i unese joj se u lice.

– Zašto ste me napravili?

Nika se povuče unatrag i nasloni se o stolac. Walk like… an Egyptian, zapjeva pjevačica Banglesa.

– Zašto smo te napravili?

– Da, zašto ste me napravili? – ponovi Tamara polako i tvrdo, zakucavajući riječi u zrak kao čavle.

Prošla je cijela druga kitica i cijeli refren prije no što je Nika odgovorila. Dok je razmišljala, gledala je malo u žar cigarete, malo u šalicu, malo u Tamaru.

– Napravili smo te jer su te tvoji roditelji željeli.

– To mi je jasno – zatrese glavom Tamara – Ali, zašto ste vi u tome sudjelovali?

– Govori mi ti, molim te… – reče Nika sitnim, mehaničkim pokretima otresajući pepeo u pepeljaru.

U borama oko usana (polako, kao da joj netko presvlači lice) počela joj se iscrtavati patnja.

– Zašto si u tome sudjelovala? – upita Tamara dok su joj nosnice podrhtavale od bijesa.

Bio je to krhki, pješčani bijes koji se lako rasipa.

– Da nisam sudjelovala ja, sudjelovao bi netko drugi… ili te ne bi bilo.

Tamara digne glavu i pogleda prema vratima kao da se sprema izletjeti van, a zatim se naglo okomi na Niku,

– K vragu! Zašto mi govoriš te općenite stvari? Nisam maloumna, znam to!

Nika se trzne unatrag i zgnječi poludogorjelu cigaretu u pepeljaru,

– Što ti zapravo želiš od mene? – upita.

– Što ja želim? Zar nisi ti ta koja je htjela razgovarati sa mnom?

– Ti si mene prva potražila.

– Želim znati otkud ti… pravo. Otkud ti ideja da postaneš su…

– Surogat? – upita Nika.

Izrekla je tu riječ tako lako. Kruh, oblačno, muhe, bilježnica, vjerojatnost, surogat… Za nju, to je niz sasvim običnih riječi.

Nika izvadi iz vruće vode vrećicu s čajem i, omotavši je oko žličice, iscijedi. Zatim odgrize rub vrećice s medom i polako istisne med.

– Ne mogu ti to objasniti – reče.

Nije gledala u Tamaru. Gledala je u svoje prste, u iscijeđenu vrećicu meda, u limun koji je cijedila, u čaj od mente koji je od limunovog soka postajao mutan i bezbojan.

– Možda ti jednom i uspijem objasniti, ali sada, ovako… Po prvi put razgovaramo, ti si iz nekog razloga ljuta i…

– Iz nekog razloga? Ljuta sam jer si mi smjestila život! – podvikne Tamara.

Nikine oči se zalede. Žute i smeđe točkice u njenim plavim očima izgledale su kao sićušni, nasukani čamci.

– Welcome to the club – reče Nika i otpije gutljaj čaja.

– Welcome to the club?…

– Smjestili su ga i meni, i onom tamo konobaru, i onom tamo čiči koji prelazi cestu.

– Da, ali… – Tamara očajnički pogleda u svoje dlanove – Zar tako?

– Kako?

– Tako, tako… neprirodno. Cijeli taj proces… surogat…

– Djevojko – ozbiljnim tonom je prekine Nika – Ti si došla tu na jedan način, a ja na drugi. I što sad? Isto sranje, drugo pakovanje.

Tamara ušuti. Nije očekivala savezništvo. Očekivala je nešto tipa „Ali, zašto se opireš? Pa, život je divan!“ ili možda „Sada si ovdje, uživaj!“, što joj je znala reći majka broj jedan. Izgleda da je istina ono što je naučila na faksu: ljude povezuje ili zajednički cilj ili zajednički neprijatelj. Shvativši da su obje na istoj strani (protiv života), Tamara se malo smirila.

– Razumijem te… – reče Nika ljušteći noktom desnog kažiprsta prozirni lak na lijevom palcu – I ja sam se jedno vrijeme osjećala tako. Tebi mora da se dogodilo… nešto stvarno gadno.

Tamara sa susjedne stolice uzme jaknu i ustane.

– Nisi ni takla čaj – reče Nika.

– Ne pije mi se – reče Tamara gledajući prema vratima dok je konobar, zajedno s Billyem Idolom pjevušio Eyes without a face.

Nika blago slegne ramenima i zapali cigaretu.

– Ne znam zašto sam te tražila. Neću više – reče Tamara i izađe iz kafića.

 

Te večeri, zaspala je lakše no obično. Susret s Nikom joj je raspetljao neke končiće u glavi i zauzlao ih u finiji vez. Ne puno ljepši, doduše, ali podnošljiviji. Neki dio tereta je otpao. Točnije, nejasni dio nejasnog tereta odmaglio je u nejasnom pravcu. Umor koji je Tamara nakon toga osjetila bio je zdrav i svalio ju je u krevet već oko osam.

Sanjala je da se smanjila na veličinu šake i da kroz visoku, suhu travu jaše na mačku Arturu. U desno, crno uho mu je šaptala neku rusku bajku i ovaj je sve razumio, jer crno uho mu je bilo namijenjeno za razumijevanje ljudskog, a bijelo za razumijevanje mačjeg jezika. Crnim repom je u trku ispisivao po zraku prijetnje namijenjene kradljivcu biti koji se skrivao negdje u travi. Ostatak tijela mu je bio bijel i presijavao se na suncu kao zasoljeno bijelo zlato.

Kradljivac biti se skrivao pod jednim kamenom gdje je pokušavao isplesti nekakvu crvenu kapu. Svako malo je u kapu, uz vunu, uplitao i vlastite prste što ga je strašno škakljalo i navodilo na smijeh koji je zvučao kao škripanje kredom po ploči. Mačak Artur mu se polako prikrao i gurnuo njušku pod kamen na što je kradljivac istrčao van i pojurio preko polja. Na glavu si je nataknuo poludovršenu kapicu iz koje je vijorila crvena vuna. Neko vrijeme su se tako naganjali poljem da bi u jednom trenutku kradljivac biti jednostavno stao. Izgledalo je to kao da se sjetio tko je on zapravo. Okrenuo se prema Tamari i Arturu i počeo rasti. Artur je mijauknuo i propeo se dok se Tamara čvrsto držala za njegovu sjajnu, bijelu dlaku vičući mu u crno uho: bježmo, bježmo! Međutim, Artur se nije micao s mjesta. Kradljivac biti je zamahnuo svojom crvenom kapicom gore-dolje, lijevo-desno i time ga hipnotizirao. Uz to je ispuštao iz usta jezivi, škrgutavi smijeh koji se u obliku kamenih pločica spuštao na Tamarina prsa, stvarajući težinu od koje je Tamara tonula u bezdan.

– Neee! – kriknula je uspravivši se u krevetu.

Buđenje ju je spasilo od kradljivca biti, ali ne i od težine u prsima. Grudi su joj bile popločane kao rimska cesta. Polako se izvukla iz kreveta i upalila svjetlo. Crvene znamenke na digitalnom satu koji se nalazio na noćnom ormariću pokazivale su 00:15. Kada bi njeni okršaji s kradljivcem biti bili neka vrsta igre, bio bi to realan rezultat. Mada igraju na domaćem terenu (u njenoj glavi), ona je i dalje na nuli, a on je punih petnaest poena u prednosti.

Crvena lampica na Tamarinom mobitelu zatitra. Znak da je dobila poruku. Lajka: Jesi budna?, pisalo je na svijetlo zelenom zaslonu. Bila je to poruka od Saše koju je Tamara dva dana ranije u svom adresaru preimenovala u „Lajka“. Poruka je bila poslana u 00:05. Jesam, otpiše joj Tamara. Minutu kasnije, Saša je nazove.

– Ej, gdje si? – upita Tamara krenuvši prema hladnjaku.

– U krevetu, ne mogu zaspati – šapatom odvrati Saša – Stalno mi se Edvard mota po glavi.

– Kaj je bilo? – upita Tamara otvorivši hladnjak – Opet mu se ne diže?

Više nije bilo crne čokolade, ali je u dubokom zamrzavanju bilo sladoleda.

– Između ostalog i to…

– A što je ostalo? – upita Tamara otvorivši kanticu sladoleda od čokolade i keksa.

– On je, kakti, strašno zauzet – reče razvlačeći riječi kako bi dočarala Edvardovo prenemaganje – Sad mora pomoći starom nešto, pa onda mora pomoći baki nešto, pa mora pomoći tetki nešto… Ispada da se ne možemo vidjeti jer je, eto, on tak strašno dobar da svima želi pomoći.

– A ti si mu zadnja rupa na svirali…

– Baš tako.

– Pa, ja sam ti već rekla… Meni se čini da se njemu više sviđa svirala, nego rupa.

– E, fakat si odvratna.

Kako bi prigušila smijeh, Tamara strpa u usta veliku žlicu sladoleda.

– Sorry – reče frfljajući – Nisam mogla odoljeti.

– Zadnji put smo se vidjeli prekjučer… i znaš kako smo proveli vrijeme skupa?

– Kako?

– Gledajući film.

– Koji?

– Ma, nije bitno koji! Buljili smo u glupi film, a tek smo počeli biti skupa.

Tamara sjedne za stol, zagleda se u otvorenu kutiju od glatkog, tamno crvenog drveta i počne odsutno prebirati po očevim stvarima.

– Vidimo se jednom tjedno i onda… ni seksa, ni razgovora – turobno će Saša.

– Bezveze…

– Baš.

– I što ćeš sad? – upita Tamara stavivši u usta još jednu veliku žlicu sladoleda.

Nepce joj je trnulo od hladnoće.

– Nemam pojma – umorno će Saša – Ponekad me tako nježno pogleda da…

– Da što?

– Pa, u toj milisekundi mi se čini da se stvarno zaljubio.

Tamara, nesvjesna svojih pokreta, izvadi iz kutije očeve stvari i poreda ih u vlakić. Usna harmonika, nalivpero, fotografije, pismo. Zatim se opet baci na sladoled.

– Saša, iskreno ću ti reći… mmm… meni se čini da se Edvard može zaljubiti… mmm samo u nečiju zaljubljenost.

– Nemam pojma o čemu pričaš. Što jedeš?

– Sladoled…

– Daj, prestani jesti i pričaj normalno. Što si htjela reći?

Tamara proguta ono što je imala u ustima i rukavom pidžame obriše usta,

– Htjela sam reći da njemu paše da je netko zaljubljen u njega. To je sve što ga zanima. Ne zanimaš ga ti, nego tvoje obožavanje, kužiš?

Kosa joj je svako malo bježala preko lijevog oka, pa ju je ljepljivim prstima sklanjala iza uha.

– Ali, zašto je onda počeo biti sa mnom? – upita Saša.

– Zato što ga proganjaš već godinu dana.

– Ja njega proganjam? – protisne Saša prigušeno, kao da je pokrila glavu jastukom – E, sad si mi fakat digla živce. On se sa mnom htio družiti, baš kao i ja s njim! Ti si ta koja okolo proganja ljude, a ne ja…

– Dobro, sorry, govorim gluposti… On te voli, ali ne zna to pokazati – reče Tamara oblizujući sladoled sa žlice – To je ono što želiš čuti?

S druge strane nastane muk.

– Tamara… – nakon nekog vremena progovori Saša.

– Da?

– Zašto se mi svaki put moramo svađati?

Tamara, preslagujući očeve stvari u obliku kružnice, reče,

– Jer smo brutalno iskrene.

– Valjda je tako… Ponekad mi se čini da se ne podnosimo.

– Pa, valjda ću ti reći ako mislim da ludiš za nekim tko te ne ferma ni pol posto! – iziritirano će Tamara.

– Ne mogu to više podnijeti… – reče Saša glasom u kojem su se miješale tuga i bijes – Ne mogu više podnijeti da me ljudi ne fermaju ni pol posto. Takva mi je stara, takav mi je stari, takav je Edvard…

– Kužim te… Isto to ja prolazim s Nikom. Iako, danas je bila drukčija…

– Vidjele ste se?

– Da, vidiš, nisam ti to ni spomenula… Srele smo se slučajno u gradu. Ona zna tko sam.

– Kako?

– Skužila je. Primijetila je da ličim na staru… Sjele smo na čaj.

– Ma daj!… I?

– I… ništa. Pitala sam je zašto je sudjelovala u mom dolasku na svijet. Odgovorila je: zato što su te tvoji htjeli – reče Tamara jagodicom desnog kažiprsta prelazeći preko utisnutih slova Hohner na usnoj harmonici.

– A što si ti očekivala da će ti odgovoriti?

– Pa, nešto o tome kako se odlučila na to – reče Tamara, primi žlicu i počne kopkati po sladoledu – Zanima me koji su bili njeni motivi… Da tih motiva nije bilo, ne bi bilo ni mene.

– Čuj, meni je to jasno ko dan.

– Što ti je jasno?

– Pa, da je to napravila zbog love.

Tamaru s lijeve strane grudi, ispod rebra nešto štrecne. Zbog love. Tako prozaičan odgovor. I vjerojatno točan, ali Tamari neprihvatljiv. Mora postojati još nešto iza toga… neki razlog, smisao, greška. Neki zupčanik koji je zapeo i strgao mehanizam koji pokreće svijet. Nemoguće je da ljudi nastaju tek tako… ili?

– Ne vjerujem… – reče Tamara prislonivši usne uz usnu harmoniku i lagano puhnuvši.

Zvuk je prene i ona, shvativši što radi, brzo spusti harmoniku na stol. Ustane i, sa sladoledom u ruci, ode do kreveta.

– A što misliš zbog čega je to napravila?

– Nemam pojma, Saša… ali nekako mi se gadi pomisliti da je zbog novca.

– Jebi ga, svijet je okrutan.

– Cijelo vrijeme pokušavam otkriti taj trenutak kad su stvari krenule naopako… – reče Tamara uvukavši se u krevet.

Namjestila je jastuk iza leđa i oslonila se o zid. Zeleni poplun na sitne tratinčice je povukla sve do vrata.

– Pa, zar to nije očito? – upita Saša.

– Kako očito?

– Pa, poginuli su ti starci. Tražiš neke mistične uzroke iz doba prije rođenja, a…

– Saša, ne sviđa mi se ovaj razgovor – prekine je Tamara kopkajući žlicom po sladoledu.

Tražila je komadiće keksa. Hruskave, fine komadiće koji, dok ih se žvače u glavi stvaraju buku.

– Bit ću brutalno iskrena…

– Nemoj – reče Tamara.

Izrekla je to ozbiljno i definitivno, s odlučnošću političara koji napokon najavljuje nešto uistinu važno – početak domjenka.

Nakon razgovora sa Sašom, Tamara je još dugo ostala budna. Pojela je cijelu kanticu sladoleda. Sjedila je leđima oslonjena o zid, skupljenih koljena i pogleda uprtog u šarene papirnate brodiće koje je tjedan dana ranije napravila od slikovnice Posljednji kolačić. Poslagala je brodiće na praznu policu za knjige, tik uz filodendron kojem su mladi, svijetlo zeleni, srcoliki listovi tek nicali. Djelovao je naivno taj filodendron… Djelovao je tako naivno da je Tamara poželjela ustati i šapnuti mu: „Budi pametan i smotaj svoje listove natrag“. Pomislivši to, skupila je bedra bliže ramenima i naslonila čelo o koljena. Otkako je bacila hašiš u wc-školjku, po prvi put je istinski požalila što je to učinila. Sada bi joj baš dobro došao… Nakon što bi popušila jedan mali joint, bilo bi joj lakše gledati tu kutiju na stolu… Možda bi čak zasvirala usnu harmoniku… Što će s tim stvarima? Zašto ih je stric Aldo donio? Možda svijet ipak nije tako kaotičan, rastrzan i blijed poput iznošenih traperica. Možda je Saša u pravu… Možda sve to skupa ipak ima nekog smisla.

 

 

 

* Stupor je stanje nepokretnosti koje nastaje uslijed ozbiljnih psihičkih problema. Osoba u stuporu se ne pokreće, ne reagira ni na kakve vanjske podražaje i ukočena je poput lutke.