Brod za Lajku | Tomica Šćavina

NULA JE PRECIJENJENA

 

Tamara iz ruksaka izvadi paketić vlažnih maramica i počne pažljivo čistiti zvonce. Nakon godine dana borbe s paničnim napadima otkrila je da je fokusiranje na detalje smiruje.

– Dobro je – reče sebi u bradu – Prolazi.

Stvarnost je polako dobivala na gustoći, težini, čvrstoći, postojanosti. Stopala su joj doticala cipele, a cipele su doticale ljubičasti otirač s uzorkom crnih, stiliziranih ptica. Nakon dvije minute glancanja zvonca, svijet je ponovo postao stvaran. Ponovo je bila tu, u jasnoj točki vremena i prostora: pet sati, 28. prosinca 2017., Draškovićeva 23. Spremna za susret s njom… Nikom. Nikom Flandor.

Dva puta kratko pozvoni.

Tišina.

Pozvoni još jednom dugo.

Ispod špijunke primijeti sićušnu pukotina nalik skakavcu.

– Samo malo… – javi se glas iznutra.

Tamara pročisti grlo i prijeđe dlanom preko prsiju.

– Izvolite – reče mršava žena duge, narančaste kose i svijetlo plavih očiju – Koga trebate?

Imala je oko pedeset godina i tanke usnice bez osmjeha. Nosila je na sebi kuhinjsku pregaču punu tragova crvene i žute boje. Kosa joj je bila svezana u rep ističući lijepe crte lica s visokim jagodicama, međutim, nešto nije bilo u redu s njenim očima. Lijevo oko joj je bježalo gore, prema čelu, kao da pretražuje neku skrivenu ladicu unutar lijeve polutke mozga. Tamara se, naglo poput bljeska, prebacila u njenu kožu, u njen raspareni pogled i ugledala sebe gdje stoji na pragu, blijeda i ukočena. Iz Nikine perspektive, ona je… tko? Djevojka smeđe valovite kose, zelenih očiju, obučena u jeans hlače i smeđu avijatičarsku jaknu. Prodavačica pidžama? Susjeda koja žica šećer?

– Ovaj… radim anketu. Ako imate desetak minuta…

– Žao mi je, u poslu sam – prekine je ova, refleksno se osmijehne i zatvori vrata.

Tamara ostane na mjestu. Podigne ruku želeći ponovo pokucati, ali odustane. Što da joj kaže? Da anketa zapravo nije tako bitna, nego da joj je bitna ona? Zbog čega? Zbog toga što joj, eto, predstavlja nešto… posebno… nešto što nije tako lako objašnjivo?

Polako i zamišljeno, stepenicu po stepenicu, Tamara se spusti na polukat. Nasloni se na zid pored prozora i zagleda se u unutarnje dvorište ograđeno poluraspadnutim fasadama zgrada. Na betonskom tlu osjenčanom tamnozelenom mahovinom nalazila se tegla s palmom bez lišća, bicikl i stara perilica za rublje. Na konopcu se sušila nečija prugasta pidžama i red velikih, bijelih gaća. Miris starog, zagrebačkog haustora tjerao ju je na kihanje.

Tamara izvadi mobitel i nazove prijateljicu.

– Ej! Jesi je upoznala? – začuje s druge strane linije Sašin glas uronjen u žamor ljudi i škripu tramvaja.

– Nije me pustila unutra – nevoljko reče Tamara – Radi nešto, slika… Sva je pofarbana.

– Ma, daj… Nemoj mi samo reći da smo tu glupu anketu smišljale bezveze.

– Jedva da me i pogledala – odvrati Tamara ljušteći noktom bijelu farbu s okvira prozora.

– A da probaš kod susjeda?

– Kod kakvih susjeda?

– Pa, anketiraj njene prve susjede i pitaj ih nešto o njoj – predloži Saša – Pitaj ih je li… je li… zanimljiva, čime se bavi, ide li nekud van… Pitaj ih je li normalna!

– Vidiš, vidiš… To i nije tako loša ideja – reče Tamara krenuvši natrag uz stepenice.

– Čuj, malo mi se gubiš, na Kvatriću sam, neke žene prodaju trenirke za dvadeset kuna pa se deru – reče Saša.

– Ok, javim ti se kasnije, sad idem kod… – zastane Tamara pred vratima prvog susjeda Nike Flandor – Kod Futrića.

– Kod koga?

– Futrića, Futrića – reče Tamara – To je prezime. Evo me… tu sam. To su joj prvi susjedi.

– Ajde, kad završiš pošalji mi poruku pa se nađemo, može?

– Može.

Vrata pred kojima se Tamara našla izgledala su kao da ih je mjesecima nosilo more, ispirući ih solju i udarajući ih o kamenje. Kvaka je bila iščupana, a u rupu koja je služila kao špijunka bila je nagurana srebrna folija za pečenje. Zvonce je bilo prelijepljeno s nekoliko slojeva bijele izolir-trake.

Tamara snažno pokuca.

Iza vrata se začuje kašalj i mrmljanje.

– …ko …e? – javi se glas koji je, poput motora koji trokira, preskakao suglasnike.

– Radim anketu! – odvrati Tamara.

Foliju u rupi zamijeni tamno oko sa žutom bjeloočnicom i zgužvanim kapkom.

– …emam ti ja veze s …olitikom – reče starac.

– Nije o politici – reče Tamara.

– Nego?

– O čokoladi.

U rupi se pojave blijeda usta sa crvenim i ljubičastim mrljicama.

– A o …oko…ladi… – reče starac razvlačeći, kao da pojam čokolada mora dovući iz daleke, zabačene mreže neurona zaraslih u gusti, moždani korov.

– Anketa je o tome koliko čokolade jedete, je li vam draža mliječna ili crna, volite li onu s čilijem ili s grožđicama…

– A, reci, imaš li …oju …okoladu?

– Imam Sniker’s, Bajadere i Griotte.

– Koliko …rijota?

– Molim?

– Ako te pustim, …oliko …rijota ću dobiti?

– Aha, Griotta… Pa, ovaj… sve – spremno će Tamara – Sve što imam.

– Sve? To je dobro… – zaključi starac ne znajući da je Tamarino sve u ovom slučaju dva – Uđi… – reče otključavši vrata.

Gospodin Futrić bio je nizak, poguren starčić lica naboranog poput slonove kože. Tanki, bijeli uvojci padali su mu preko ušiju ublažavajući oštrinu linija koje su mu se križale po čelu i obrazima. Čim je Tamara ušla, ispružio je ruku, tražeći predujam. Tamara je izvadila iz džepa jednu poluzgnječenu Griottu i odložila mu je na dlan.

– Ne bi smio, ali …oću… – odmota sjajni crveni papirić i položi kupolastu čokoladicu u usta – Imam rak… – doda razgovjetnije, kao da ga je Griotta razbudila.

Prolazio je hodnikom polako, oslanjajući se desnom rukom o zid. Tamara je išla za njim slušajući škripu parketa. Otkako su joj, prije godinu dana, poginuli roditelji, smrt joj je postala usputna tema, nešto što se čuje i prečuje. Zvuk parketa je tu, smrt je apstrakcija. Tako je razmišljala Tamara.

Stan gospodina Futrića izgledao je kao unutrašnjost velike kutije za cipele. Na prozorima je imao tri sloja zavjesa, jer, kako reče, sve su prozirne, a zajedno čine jednu neprozirnu. Nije imao ni ormare ni police. Odjeća mu je, zajedno s masivnim, prašnjavim enciklopedijama, bila nabacana na najlone prostrte po podu, kao da ih prodaje na Hreliću.

– Vi selite?

– He… he… – nasmije se starac – Selim, selim…. Idem što prije… na drugi… svijet.

Smijeh mu je, mada slabašan i utonuo u grlo, bio začinjen krutim komadićima prezira.

– A… Znate li vi onu vašu susjedu preko puta? – upita Tamara.

– Niku? Mog anđela?… – upita starac sklopivši kapke na pola, kao da upada u polusan.

Disao je glasno i šuštavo. Pri jednom izdahu je mogao izgovoriti najviše tri riječi.

– Ovaj… ne znam je li anđeo, ali…

– Ona će mi pomoći… da preselim – reče on kimnuvši nekoliko puta samome sebi – Izvoli u kuhinju, djevojko… gospođice…

– Tamara.

– Tamara… Koliko ti je godina?

– Dvadeset i dvije.

– Studi… – dobro se nakašlje – Studiraš?

– Da.

– A što?…

– Psihologiju.

– Aha… – reče starac sjedajući za kuhinjski stol na kojem se nalazila sasušena pelargonija posađena u konzervu od pasiranih rajčica – Još si mlada… pa ne znaš… najvažniju istinu – reče zatvorenih očiju i podignute glave, kao da se obraća nevidljivom oblačiću koji mu lebdi nad obrvama – Želiš li je… doznati?

– Pa, ovaj… Zapravo, više me zanima… – zausti Tamara, ali je on naglo prekine.

– Najvažnija istina glasi… – otvori on oči i, poput počasnog tepiha, odmota svoj pogled k njoj – Ako daješ, uzet će ti… Ako uzimaš, dat će ti.

Nakon tih riječi, zatvori oči i ispruži dlan.

– Daj…

Tamara izvuče iz džepa Griottu i pruži mu je.

– Još si mlada… – reče on drhtavim rukama nespretno odmotavajući slatkiš – Neke svari… ne shvaćaš.

– Recite – oprezno će Tamara – Vaša susjeda… Ona je slikarica?

– Je… – odvrati on i stavi u usta Griottu zajedno s nekoliko komadića folije.

– Pazite, ostalo vam je…

– Neka, neka… – prekine je on – Nije meni lako s rakom… ali nije ni njemu lako sa mnom… he, he… Vidjet ćemo tko će koga… prvi… srediti.

Dok ga je Tamara otvorenih usta promatrala, starac je polako, zatvorenih očiju žvakao.

– A oprostite… Koliko vi imate godina? – upita ona.

– Osamdeset… i osam… – reče on prstom ispisujući dvije položene osmice po zraku – U sljedeću nedjelju ću… biti duplo… beskonačan.

– U nedjelju vam je rođendan?

– Da… Rođen… dan – starac se sjetno osmijehne.

– A što ako beskonačnosti… nema? – upita Tamara – Što ako je beskonačnost samo… nešto podijeljeno s ništa?… Broj podijeljen s nula?

Gospodin Futrić ju je gledao, uvučen u dubinu svojih zjenica, nepomičan poput hobotnice koja viri iz rupe.

Naime, Tamara se s tim „ništa“ muči već mjesecima. Otkako ima previše vremena za razmišljanje, stalno joj se po glavi mota nula, taj broj koji nije čak ni broj, već odsustvo broja, a opet je osovina svih drugih brojeva. Da nema nule, ni jedan broj ne bi imao svoju vrijednost. U odnosu na nju, jedinica je jedinica, dvojka je dvojka, trojka je trojka. Svi brojevi imaju svoj nevidljivi početak u praznini, nepostojanju, nuli. I ne samo to. Jedan od osnovnih matematičkih postulata glasi: „Bilo koji broj pomnožen s nulom daje nulu (1 x 0 = 0)“. Kakve to logike ima? Ako već imamo nešto (bilo koji broj) i to pomnožimo s ničim (nulom), kako od toga ispadne ništa kad to nešto i tako ničim nije bilo dotaknuto? Umnožimo li jednu jabuku nula puta, dogodi se – što? Jabuka nestane? Zar ne bi bilo logičnije da je jedan puta nula jednako jedan, a dva puta nula jednako dva? Jer, ovako kako sada stvari stoje, nula je suviše moćna, uvijek nadvlada i poništi broj s kojim se suočava. Još čudniji postulat je onaj u kojem nula ima nadnaravne moći: „Bilo koji broj dijeljeno nula jednako je beskonačno (1 : 0 = ∞)“. Po toj logici, beskonačnost je tek nešto podijeljeno s ništa, broj podijeljen s nula. Tamara smatra da problemi vezani uz nulu nisu konceptualni, već su stvarni i da, za budućnost ljudskog roda, mogu biti presudni. Mobiteli, sateliti, atomske bombe, sva čuda moderne tehnologije nastala su pomoću te, nastrane matematike. Da može, Tamara bi to istog trena promijenila. Tko zna kakva bi tehnologija nastala i kako bi se naša civilizacija razvijala kad bi se nuli oduzela njena moć i kada bi ju se tretiralo kao ono što ona zaista jeste – ništa.

Otkako su joj roditelji autom sletjeli niz liticu, Tamara je ovakve i slične misli skupljala u guste, grozdaste nakupine koje je držala na suhom i tamnom mjestu unutar svoje glave. U tom svom internom laboratoriju, pokušavala je skrojiti novi prostor-vrijeme sustav u kojem se isplati postojati, u kojem vrijedi postojati, u kojem… postoji.

– Još… – reče gospodin Futrić otvorivši oči i ispruživši dlan.

– Nemam više Griotta – reče Tamara povukavši se natrag u spiralnu kućicu svog uma, poput puža kojem je neoprezan prst dotaknuo ticala – Hoćete Bajaderu?

– To nije… isto.

– I Bajadera je fina – reče Tamara i brzo izvadi iz džepa dvije Bajadere – Recite, ova vaša susjeda… – upita pruživši ih starcu.

– Nika… – izgovori on pažljivo, kao da glasom slaže stakalca kakvog krhkog vitraja – Naslikala mi je… anđela.

– Mogu ga vidjeti? – upita Tamara – Ovaj, i ja sam… znate, slikarica… Anđeli su… impresivni, mislim… to je vječna tema…

Koja laž. Nikada se nije bavila slikanjem, a još manje anđelima.

– Anđeli su glupost… – sreže on – Ali, ovaj moj… – doda mekše – je poseban. To je anđeo… bez krila.

Korak bliže anđelu bez krila za Tamaru je značio korak bliže ka Niki. Vidjela ju je na svega deset sekundi, čula je kako izgovara, zajedno s veznicima, svega devet riječi (izvolite-koga-trebate-žao-mi-je-u-poslu-sam), a opet, bila joj je tako važna. Važna kao što je matematičaru važna nula. Bez nule, nijedan broj ne bi imao sebe, a matematičar bi ostao bez ikakvog oslonca za svoje teorije.

– U spavaćoj sobi… – reče starac pokazavši vrata nasuprot ulazu u kuhinju – Tamo je… Možeš ga vidjeti… ako mi daš… – dostojanstveno izdigne obrve – Sve čokolade.

Tamara posegne u džepove i izvadi tri Bajadere i Sniker’s.

– To je to – reče i krene u spavaću sobu prije nego se stari imao prilike predomisliti.

Vrata spavaće sobe bila su slična ulaznima. Izgrebana, oljuštena, kao da ih je noćima salijetalo krdo demona. Tamara ih kažiprstom desne ruke gurne i zakorači u sobu koja je bila u početnom stadiju renoviranja. Za razliku od ostalih prostorija u stanu, tu je bio sav potreban namještaj: veliki krevet od tamnog drveta, noćni ormarić, stolica, pa čak i fotelja. Sve to skupa bilo je nagurano na sredinu sobe i prekriveno slojem čvrstog, prozirnog najlona. Zidovi i strop su bili mjestimično gletani, spremni za krečenje.

– Ispod kreveta je… – oglasi se starac iz kuhinje.

Tamara se sagne i posegne za slikom umotanom u komad bijele plahte. Odmota je pažljivo, kao da odmata ranjenika. Bilo je to platno od metar puta metar i pol, oslikano akrilom. Starčev anđeo bez krila bio je poluprozirni mladić koji je, lako poput pera, padao kroz oblake. Duga, smeđa kosa plela mu se oko čela i vrata. Zatvorenih očiju, sa smiješkom na usnama, prepuštao se padu. Nije mario za tamne vrhove grada, oštre krovove i mnoštvo TV-antena. Nije mario nizašto… Iza zatvorenih kapaka, bio je kod kuće.

– Vidiš… – reče gospodin Futrić koji se nečujno pojavio na vratima – Ima rupicu na bradi… kao ja.

Tamara kimne glavom.

– Vi kao da… jedva čekate umrijeti – reče ona.

– Da… – odvrati on, a usnama mu zatitra jedva primjetan smiješak – Sutra krečimo, a prekosutra… odlazim.

– Ali… Ako odlazite, zašto krečite?

– Jer odlazak… mora biti lijep.

Koji čudak, pomisli Tamara, sve je obrnuo. Umjesto da uređuje stan za život, uređuje ga za smrt.

– Nika i ja ćemo to… fino izbijeliti… sve ovo – reče on pokazavši oko sebe.

Na spomen Nike, Tamara prebriše svaku suvišnu misao i brzinom svjetlosti u glavi skicira sutrašnji dan. Gospodin Futrić, Nika i ona… Ne, ne, fali još netko. Gospodin Futrić, Nika, ona i… Saša. To je to. Njih četvero će sutra biti tu. Krečit će zidove.

– Moja prijateljica i ja ćemo vam pomoći – reče umotavši sliku u plahtu i vrativši je pod krevet.

Starac žmirne i nakrivi glavu poput papige.

– To je prevelik posao za dvoje. Znate, moja prijateljica i ja volontiramo u udruzi Pomozi bližnjemu i… jednostavno… volimo pomoći.

Starčevo lice se razvuče u samozadovoljan osmjeh.

– Daj i uzet će ti… Uzmi i dat će ti… – reče i okrene joj leđa, kao da odlazi na dalek put.

– Ostavit ću vam broj mobitela u slučaju da bude nekih promjena – reče Tamara i izvadi iz džepa ljubičasti blokić i kemijsku – Onda, kada da budemo tu?

– Sutra u podne… he, he.. i ne zaboravi… donijeti još čokolade.

Tamara u blokić napiše svoj broj, istrgne list i gurne ga starcu u ruku.

– Anketu ćemo onda riješiti sutra, nije bitno, sad idem, predugo sam se zadržala – reče požurivši prema izlazu.

– Griotte, molim… – dobaci joj on na hodniku.

– Dogovoreno, vidimo se sutra u podne! – odvrati ona i požuri niz stepenice.

Silazeći, u mobitel utipka poruku Za petnaest minuta na trgu? i pošalje je Saši. Za nekoliko sekundi joj se vrati odgovor: Ok.

Vani je dočeka hladan, oštar zrak koji je naglo razbistri. Spašena je. Izašla je iz legla demona, klisnula je starčevoj uzmi-daj-filozofiji. Duboko udahne i nekoliko puta prođe prstima kroz kosu kao da je želi očistiti od prašine i mirisa plijesni. Iz ruksaka izvadi ljubičasti šal i crnu kapu, pa čvrsto omota šal oko vrata i nabije kapu na glavu. Iz džepa jakne izvadi ključ i skine lokot sa svog crvenog sportskog bicikla koji je ostavila privezan uz stup. Uskoro ga više neće moći voziti, sutra najavljuju snijeg.

Iz pretinca ruksaka izvadi iPod, stavi slušalice na uši i pritisne play. Počne svirati When she’s near od Fiction Family.

– When she’s near, the New Year’s here … – počne tiho pjevušiti krenuvši prema trgu.

Vozila je brzo, između tramvajskih šina i kolnika. Trebala joj je ta brzina kao protuteža ekstremnoj sporosti koju je doživjela kod gospodina Futrića. Pogledom je okrznula čovjeka u sivom kaputu i njegovog kokeršpanijela, piliće u obližnjoj mesnici i tamno zelenu maramu žene u crnom Volvu. Te pokretne slike, ti djelići nečijih života bili su joj poput melema za zjenice. Plašila ju je pomisao da svako od tih bića ima svoju dubinu, svoje planove i brige, svoju omiljenu hranu i omražene susjede. Plašila ju je pomisao da je svatko od njih svojevrstan bezdan koji usisava svijet.

Stigavši do Trga Burze, zaustavila se pored štanda s Bakinim pitama i kupila pitu od jabuka. Zatim je When she’s near stavila na repeat i krenula Jurišićevom prema trgu.

Saša ju je čekala ispod sata. Visoka, smeđooka, s desnom stranom kose dugačkom, ofarbanom u ljubičasto, a s lijevom stranom kratkom, ofarbanom u crno. Na sebi je imala crnu komandosicu ispod koje je nosila sivu trenirku. Da se razumijemo, Saša uvijek nosi sivu trenirku. Prije tri godine se priključila pokretu The grey sweatsuit revolution koji su 2004. godine osnovala dvojica Kanađana: Jeremy Stewart i Simon Wilkinson. Njima se zgadio svijet mode i odlučili su ga bojkotirati. I Saši se, naime, zgadio svijet mode. Do osamnaeste se bavila manekenstvom, a onda je pukla i otišla u sivotrenirkaše. Mada su Jeremy i Simon svoj sivi film furali samo jednu sezonu, Saša ga je furala već treću godinu.

– Bok – nasmiješi se Saša čije tamnoputo, duguljasto lice je pomalo podsjećalo na vučje.

– Bok! Što radiš sutra u podne? – upita Tamara silazeći s bicikla.

– Što je sutra? Petak?… U jedanaest idem na jedno predavanje.

– Kakvo predavanje?

– Dolazi jedna žena iz Engleske govoriti o svojoj knjizi – reče Saša – Tema je ful zanimljiva.

Tamara krene zavezati bicikl o obližnji koš za smeće.

– Daj, zašto ga ne vežeš negdje drugdje? – upita Saša namrštivši se.

– Zašto? Pa, tu mi je zgodno.

– Da, ali, to je smeće.

– Kakve to veze ima? – upita Tamara.

– Vežeš se za smeće, kužiš?

– Joj… – Tamara okrene očima i dovrši s vezivanjem bicikla – Opet ta tvoja luda tumačenja. Ne vežem sebe za smeće, nego bicikl.

– Ali, bicikl je tvoj, ti ga voziš, ti biraš gdje ćeš ga vezati, on je, simbolički gledano…

– Saša – prekine je Tamara – Bicikl nije dio mene. Drugim riječima, ja nisam bicikl! Kužiš? Ja sam ja, bicikl je bicikl.

– Ok, rekla sam ti…

– Sljedeći put možeš slobodno prešutjeti. Vidim da ti stara opet ispire mozak.

Saša skupi usta kao da joj se pod nepcem umjesto žvake našao komadić sapuna.

– Moja stara je jedno, a ja sam drugo, ok?

– Isto kao ja i bicikl, ha? E, pa, nije ok – reče Tamara – Ona tebi svrdla mozak, pa ti meni svrdlaš mozak. Meni je jasno da nije lako imati majku psihijatricu, ali nije ni meni lako imati najbolju prijateljicu koja mi pokušava uvaliti u glavu taj… bizaran način razmišljanja.

– Samo pokušavam pomoći – reče Saša vrhom cipele tapkajući po žvaki koju je upravo ispljunula na pod.

– Puno bi mi više pomoglo kada bi prestala glumiti psihijatra i jednostavno mi ostala prijateljica.

Saša slegne ramenima, nabije kapu čvršće na glavu, zategne šal i osvrne se oko sebe. Trg je bio okićen velikim, crvenim, masivnim srcima. Dan je bio hladan i rijetki prolaznici su hodali zgureni, kao da pod bradom čuvaju nešto što bi podizanjem glave mogli ispustiti.

– Kuda ćemo? – upita Saša.

– Ajmo do onog parka iznad Opatovine – predloži Tamara.

– Može – reče Saša i one krenu preko trga, od sata prema Dolcu.

– Znači, sutra ideš na predavanje…

– Da, tema je: disocijacija. To ti je ono što ti imaš.

Tamara osjeti navalu vrućine od trbuha prema glavi. Zadnje što joj treba je Sašino dijagnosticiranje. Zajedno su studirale i međusobno analiziranje je oduvijek bilo sastavni dio njihovog prijateljstva, ali u posljednje vrijeme, to ih je vodilo samo u svađe.

– Kako to misliš „ono što ja imam“?

– Pa, mislim… Poginuli su ti starci i sad si se odcijepila od svega.

– Ne kužim… Kako sam se to ja, molim te lijepo, odcijepila od svega?

– Ponašaš se kao da je to bio film – reče Saša.

– Pa je, bio je film. Svako sjećanje je kao film… Samo što se vrti s unutrašnje strane očiju, u glavi. Poginuli su i… što ja tu mogu? Svijet je čudan… Život ide dalje.

– Ali, Tamara, ti nisi ni suzu pustila.

– Nisam jer… ne mogu.

– Dobro, ok, kužim to. Ali, daj si bar priznaj da je to problem. Tijelo te izdaje, svako malo imaš napad panike.

– Moja panika nema veze s tim.

– Aha… A baš si eto, slučajno, prvi napad panike imala tri dana nakon što su poginuli.

– Okrutna si.

– Samo sam iskrena – reče Saša – Prijateljica sam ti, tko će te suočiti s istinom, ako ne ja.

– Jebi se.

– Zadnjih godinu dana si u depresiji, a zadnjih mjesec dana u ludoj opsesiji za tom… čudnom ženom.

– Rekla sam: jebi se.

– Baš me briga – odbrusi Saša – To ne znači da ću prestati misliti ono što mislim.

– Jel te uopće zanima moja nova ideja u vezi te čudne žene?

– Naravno da me zanima.

– Onda slušaj… – reče Tamara – Moj prijedlog je da se ti i ja sutra u podne nacrtamo kod njenog susjeda, gospodina Futrića i svi zajedno okrečimo njegovu spavaću sobu. To su namjeravali napraviti on i Nika, a ja sam predložila da im nas dvije pomognemo. Jesi za?

– Ti nisi normalna.

– Evo ga sad… Zar nisi rekla da ćeš mi pomoći?

– Ma, jesam, ali… – okrene očima Saša – Kako da dođem nepoznatom čovjeku na vrata i kažem mu da mu hoću krečiti stan?

– Ne moraš mu ništa reći. Mi smo članovi udruge Pomozi bližnjemu, kužiš? Volontiramo, idemo okolo i pomažemo.

– Fakat si to dobro smislila. Svaka čast…

– Jel to znači da može? – molećivo će Tamara.

Saša ne odgovori ništa. S rukama u džepovima, hodale su preko Dolca, među praznim štandovima tržnice. Počela je sipiti kiša.

– Znaš koliko mi je to važno – reče Tamara.

– Znam – uzdahne Saša – K vragu i disocijacije… Ići ću s tobom.

Tamara na trenutak zatvori oči osjećajući kako joj sitne kapi kiše padaju na čelo.

– Hvala… – reče.

– Jebi ga, Tamara, što ću s tobom… – promrmlja Saša šutnuvši trulu polovicu jabuke koja joj se našla pod nogama – Daj mi reci što ćemo u parku? Pokisnut ćemo.

– Nećemo dugo – odvrati Tamara – Imam nešto fino i kratko.

– Zar nisi rekla da prestaješ pušiti haš?

– Rekla sam da prestajem kad potrošim zalihu.

– A koliko ga imaš? Kilu?

– Čuj, ne moraš ti pušiti ako nećeš – reče Tamara.

– Ma, hoću, super je.

– Onda šuti i puši – reče Tamara izvadivši iz torbice tanki joint veličine malog prsta.

– Zar tu, u hodu?

– Ma ne brini, vidiš da nema nikog.

Saša primi joint i pažljivo ga zapali. Udahne dva dima, zadrži ih duboko u plućima i doda joint Tamari.

– Ovo mi pomaže – reče Tamara kratko povukavši dim – Od ovog ne odlijepim, nego se zalijepim.

– Kako to misliš?

– Ma, čudno je to… Kao da mi slijepi stanice. Znaš, ono… Kad me hvata panika, osjećam se kao da mi je tijelo rasuto na djeliće koji se hoće razbježati. A kad se napušim… sve se opet zgusne, poveže.

Saša izvadi iz džepa vrećicu s pistacijama i istrese nekoliko komada Tamari na dlan.

– Hvala… – reče Tamara osjetivši kako joj se želudac odjednom počinje puniti lakoćom, kao da je progutala balon od helija – Saša…

– Da?

– Evo, sad me hvata.

– Ma, daj… Stvarno? – zastane Saša i zagleda se Tamari u oči.

– Da, hvata me panika… A znaš zašto?

– Jer si povukla previše?

– Ne. Jer sam na dan kada su mi poginuli starci jela pistacije.

– Sorry… – reče Saša spremivši vrećicu u džep.

– U redu je, proći će… Jebene pistacije…

Prije godine dana, 12. kolovoza 2016. Tamara se spremala zajedno s roditeljima krenuti na Cres. U deset ujutro svi troje su se našli u garaži. Majka je čistila vjetrobran, otac je tražio mjesto za peraje, a Tamara je stajala pored pretrpanog auta, mrtva umorna od tuluma na kojem je bila večer ranije. Stavila je u usta čvrsto zatvorenu pistaciju i pokušala je otvoriti zubima. Taman kad je otac uspio ugurati peraje pod sjedalo suvozača, na četvorci (gore, desno) pukla joj je plomba. „Shit“, rekla je, popela se u stan i nazvala zubara. Naručio ju je za sutradan. Sišla je dole i rekla starcima: „Vi idite, a ja ću doći autobusom, prekosutra. Neću da mi pukne zub, to je četvorka, bit ću krezuba.“ Njima je to bilo ok. Natrpali su u auto još stvari i krenuli. Pet sati kasnije, dok je Tamara na Discovery Channelu gledala emisiju o tuljanima, zazvonio joj je mobitel. Na zaslonu je pisalo „tata“. „Ej, stari“, javila se, „Nemoj mi reći da ste već tamo“. Međutim, s druge strane nije bio tata, već profesionalno suosjećajan neznanac. „Oprostite, ovo je broj koji je s ovog broja često biran“, rekao je. Tu čudnu rečenicu Tamara će pamtiti do kraja života.

– Bila si u pravu – reče Tamara fokusirajući se na žar jointa – Moja panika ima veze s njima… sa starcima.

– Ajmo hodati, bit će ti lakše.

– Već mi je lakše. Navikla sam… biti van sebe.

Saša uhvati Tamaru pod ruku i one polako krenu preko Opatovine. Hodale su usklađeno, dijeleći dimove. Tamara osjeti kako joj se znoji dlan u kojem je stiskala pistaciju. Misli su joj krenule poznatim, utabanim stazama. Pitala se… Što da tog dana nije stavila pistaciju u usta? Što da joj nije pukla plomba? Što da je kupila drugu vrećicu pistacija i da u toj vrećici nije bio ni jedan koji se teško otvara? Što da joj je zubar rekao da može doći odmah, da će joj popraviti zub istog trena? To „što ako“ je Tamaru izluđivalo. Nakon što je proučila Teoriju kaosa i na svojoj koži osjetila značenje rečenice „Leptir koji zamahne krilima u Pekingu može uzrokovati uragan na Floridi“ nije se mogla prestati pitati… Jesu li pistacije bile taj famozni zamah leptirova krila? Ili je to bila dotrajala plomba? Ili je to bila žurba s kojom joj je zubar postavio plombu godinu dana prije? Ili je to bio zubarev virozni klinac koji ga je pola sata prije nazvao i tužnim glasom upitao: „Tata, kada ćeš doći kući?“, pa joj je zubar prilijepio plombu na brzaka? Ili je plomba bila savršeno postavljena, ali je pistacija bila tako vraški tvrda jer se napila sunca na najvišoj grani drveta? Gdje je bio uzrok? Gdje je bio početak tog niza naizgled beznačajnih događaja koji su doveli do toga da njeni roditelji, bez nje, slete s litice?

– Mislim da je najveći problem u tome što si izgubila povjerenje – reče Saša.

– Povjerenje u što?

– Pa, u… život.

– U život… – ponovi Tamara kao da pokušava dokučiti značenje te riječi.

Plašio ju je razmak među riječima. Imala je osjećaj da su to provalije. Riječi su planine, a razmaci među riječima su duboke, duboke provalije.

– Da, život s velikim ž – reče Saša.

– Što je to? Kreator ili neka vrsta prirodne sile?

– Što ja znam… Svejedno.

– Nije svejedno – odvrati Tamara – Ako je kreator, onda je seronja, a ako je prirodna sila, onda je… nastrana.

– Vidiš, to je ono što ti pričam. Nemaš povjerenja.

Tamara otvori jednu pistaciju i pažljivo je stavi u usta. Povuče tri kratka dima i pruži joint Saši. Stigavši u park zaustavile su se pod velikim drvetom divljeg kestena. Iza njih se nalazio zid prekriven bršljanom i grafitima, a s desne strane malo dječje igralište. Osim njih dvije, u prostranom parku nije bilo nikog. Mrak, ulične svjetiljke, miris mahovine i kiša koja i dalje lagano pada.

– Danas sam na You-tubeu gledala video o osama – reče Tamara – To su bile nekakve ose-paraziti koje se hrane gusjenicama. Znaš što rade? Ubodu gusjenicu, snesu u nju jaja i iz tih jaja se izlegu larve koje gusjenicu polako izjedaju iznutra.

– Fuj. Zašto mi to pričaš?

– Pazi, to je tek početak. Larve osa su unutra dvanaest dana, rastu, tove se, piju gusjenici krv, ali zaobilaze vitalne organe kako je ne bi ubile. Zatim im narastu sitni, šiljati zubi kako bi pomoću njih mogli progristi tvrdu kožu gusjenice i izaći van. Dok izlaze, izlučuju tekućinu koja gusjenicu paralizira.

– Užas – reče Saša pruživši joint Tamari i povuče rukave preko dlanova kao da se štiti od nevidljivih, letećih parazita.

– Slušaj sad ovo. Nakon što larve izađu van, gusjenica im počinje služiti. Ponaša se kao da su joj larve isprale mozak, umata ih u kukuljicu u koju bi inače umotala sebe i pazi na njih kao da su joj djeca. Trudi se oko njih i brani ih od neprijatelja sve dok od iscrpljenosti i gladi… ne umre.

Tamara povuče zadnji dim jointa, ugasi ga o klupu i spremi opušak u praznu kutiju od cigareta.

– I sad ti meni reci… Jel to priroda u koju bih trebalo imati povjerenja?…