Brod za Lajku | Tomica Šćavina

IZDALEKA, SVE IZGLEDA STRAŠNIJE NEGO ŠTO JEST

 

– Meni je tvoj san skroz jasan – reče Saša stavljajući u usta komad integralnoga kruha s maslacem i džemom od šljiva.

Sjedile su na podu, za malim, niskim stolom u dnevnom boravku. Na nebu su se ljeskali debeli bijeli oblaci sa srebrnastim odsjajem.

– Znaš kako nastaju biseri?… – upita Saša – Pijesak upadne u školjku, nažulja je i ona onda luči sedef da se zaštiti, da si olakša bol. Biser je simbol tvoje separacijske povrede.

Tamara zakoluta očima, ali iza zatvorenih kapaka, jer je tog jutra odlučila da se neće svađati. Prije spavanja su se (polupijane, doduše) obje zaklele na maksimalnu toleranciju.

– Mislim da je ona vječnost o kojoj si jučer pričala zapravo biser. Hoću reći, biser je vječnost, a komadić pijeska iz kojeg je on nastao je tvoja emotivna povreda. Trebala ti je ta priča o vječnosti kako bi si nekako zapakirala smrt svojih roditelja u neku ljepšu formu. Jer, ako smrt nije smrt, nego prolaz u vječnost, onda ni oni nisu baš skroz mrtvi, ne?

– Znaš da nisam ljubitelj tvojih tumačenja – reče Tamara pokušavši utučenost i cinizam u glasu prikriti žvakanjem.

– Ali, kako ne kužiš?… – reče Saša pogledavši sebi u prsa, kao da od Lajke potajice traži odobravanje – Simbiotska povezanost bisera i tebe… To jednostavno previše podsjeća na odnos majke i fetusa. Sigurna sam da je to simbolički prikaz tvoje želje da se vratiš u rajsko stanje u majčinom… hoću reći, Nikinom trbuhu. Zar te ne privlači pomisao da si opet u tom plutajućem, bezgraničnom savršenstvu, zaštićena od…

– Dobro, dosta više, Saša – prekine je Tamara – Zvučiš ko da ti je stara u jednom od svojih napada prejedanja odgrizla komad mozga.

– Molim?

Saša je zaista nije dobro razumjela, ali Lajka je zato izgledala kao da kuži. Majica se presavila tako da su joj oči izgledale kao dva tanka procjepa puna čiste zlobe.

– Ništa… Mislila sam reći… – počne objašnjavati Tamara – Ma, iskreno rečeno, mrzim kad to radiš. Mrzim kad nešto što je meni važno interpretiraš tako… mehanički. Što će meni te interpretacije? Što da radim s tim?

Saša otpije gutljaj vruće kave i počeše se po desnoj obrvi,

– Zar ti to ne po…

– Ne, to mi ne pomaže – prekine je Tamara – To je tvoja stara, a ne ti. Meni treba prijateljica, a ne psihijatar.

– Dobro… – tiho reče Saša i otkine si još jednu šnitu kruha – Ako ti ne pomaže…

– Ne pomaže.

Nastavile su jesti u tišini. Minutu, dvije, tri… Zveckanje žličica i tanjurića pričalo je umjesto njih.

– Poklanjam ti majicu s Lajkom – reče Tamara liznuvši s noža ostatak džema od šljiva.

– Ma, da?… Baš sam se mislila kako će mi biti teško odvojiti se od nje – reče Saša nježno položivši ruku na svoja prsa – Ponekad imam osjećaj da smo Lajka i ja jedno.

– I ti mi nešto pričaš o separacijskim traumama? Ne možeš se odvojiti od obične majice.

– Meni to nije obična majica, ok? – zareži Saša pri čemu joj komadić hrane iz usta ispadne na stolić – Lajka je simbol… – doda pokupivši prstom ispljunutu hranu i vrativši je u usta.

– Fuj… – Tamara makne glavu u stranu – Simbol čega?

– Kako da ti pričam o tome kad od tebe mogu očekivati samo ismijavanje?

– Daj, što se odmah duriš?… Evo, neću te ismijavati, majke mi.

Tamarino „majke mi“ lebdjelo je neko vrijeme u zraku zbunjeno kružeći nad njenom glavom da bi se zatim smjestilo u jedan od papirnatih brodića na polici za knjige. Tamo je i dalje bilo zbunjeno… ali bolje igdje nego nigdje, zaključilo je i zaspalo.

– Lajka je simbol… moje naivnosti – reče Saša spustivši pogled i strpavši u usta gotovo polovicu šnite kruha.

Na usnicama joj je ostao smeđe-ljubičasti trag džema koji je njenom licu davao izraz duboke povrijeđenosti.

– Lajku su podvrgli groznim treninzima i poslali je u svemir znajući da je to put bez povratka – reče Saša gladeći pseću njušku na svojim prsima – Crkla je nakon nekoliko sati jer je u kapsuli bila ogromna temperatura i nepodnošljiva buka… da bi kasnije u novinama pisali bajke o tome kako je uživala u divnom pogledu na Zemlju i zvijezde… Njen užas su predstavili kao poeziju.

Obrisala je usta, primila u ruku šalicu s kavom i naslonila se leđima o zid.

– Još uvijek ne kužim kakve to sve veze ima s tobom – reče Tamara naslonivši se na zid pored nje.

– Kako ne kužiš?… Moja stara je svima okolo pričala kako ja obožavam biti model, baš kao što su i za Lajku pričali da uživa u pogledu na zvijezde – reče Saša gledajući kroz prozor, u sedefasti oblak koji se polako rasplinjavao – Ja sam zaista i bila zvijezda… Lansirali su me među zvijezde… Koja glupost – reče stavivši desnu, dugačku stranu kose iza uha i zapalivši cigaretu – Zapravo, sve je to smislila moja stara kako bi dobro zaradila. Fakat je bila grozna… Nisam smjela igrati košarku da ne bih razbila koljena, nisam smjela jesti sladoled da se ne bih udebljala, nisam smjela nositi plastične narukvice kako je ne bih sramotila. Prvi put me odvela na snimanje kad sam imala dvanaest godina, a sa šesnaest sam već bila u takvoj depri da se nisam uopće bila u stanju nasmiješiti, što je svima oko mene bilo super, jer manekenke ionako trebaju izgledati cool, kao leševi – reče nervozno otresajući cigaretu o rub čajnog tanjurića – Stara se onda prepala za moju karijeru pa mi je počela u sok drobiti antidepresive, ali ubrzo sam skužila što radi pa sam ja njoj u kavu počela drobiti antipsihotike.

Nakon što su se saveznički nasmiješile, Saša srkne gutljaj kave, povuče dim cigarete i reče,

– Daj, zamisli, ona od sve te love koju sam ja zaradila nije uštedila baš ništa. Još mi prigovara što trošim lovu na cigarete… Znaš što je kupila od mog posljednjeg honorara?

– Što? – upita Tamara mašući rukom da rastjera dim koji joj je išao u lice.

– Bocu vina s Titanika.

– Molim?

– Da, dobro si čula. Bocu vina s Titanika!

– Fakat nije normalna… Pa, koliko je to koštalo? – upita Tamara.

– Nemam pojma… To mi nije rekla. Znam samo da su me zbog te jebene boce vina svi iz razreda zvali Dr. Spock i da su mi svaki put kad sam odgovarala gradivo dobacivali Just do it!

Tamara prekrije usta rukom i odvali se smijati dok je Saša, nepromijenjenog izraza lica, i dalje gledala kroz prozor.

– I meni bi bilo smiješno da to nisam bila ja – reče i pogleda u Lajku na svojim prsima – Je li tako, mala moja Kudravka?*

 

Saša je otišla oko deset. Prije toga je imala telefonski okršaj sa starom (jer je bez najave prespavala kod Tamare) i s Edvardom (jer je opet odgodio susret koji su dogovorili za popodne). Prije odlaska, Tamara joj je dala očevo pismo koje je pospremila u bijelu kovertu na koju je napisala: Hrvatski radio, Bernard Jošt, Prisavlje 3, Zagreb. Zamolila ju je da na kiosku kupi markicu i ubaci pismo u poštanski sandučić ispred svoje zgrade. Bernard Jošt kojeg su sinoć odjavili na Trećem programu Hrvatskoga radija sigurno je onaj isti „Dragi Bernard“ kojem je njen otac prije dvadeset i dvije godine pisao pismo. Valjda na Hrvatskom radiju ne radi stotinu tonaca po imenu Bernard… mora da je to taj.

Kad je Saša otišla, s njom je, u bijeloj koverti, otišao i djelić tate. Ne oca, nego tate – onog velikog čovjeka koji guguće, pjevuši i obavlja važne poslove koje ona ne razumije. Na kuhinjskom stolu se i dalje nalazila kutija od tamnocrvenog drveta, malena i čvrsta poput sarkofaga. Dobro je znala što je unutra: usna harmonika, nalivpero i fotografije koje nije ni pogledala. „Opet radiš istu stvar. Praviš se da su bitne stvari nebitne“, odjeknule su joj je u glavi Sašine riječi dok je sjedala za stol primajući kutiju među dlanove.

– Gdje si bila, što si radila? – upita Tamara kutiju i na glatko drvo prisloni svoje uho.

Da, stvari pričaju. Imaju svoje putove, sjećanja, iskustva, baš kao i ljudi. Možete to nazvati kako hoćete: animizam, naivnost, čudaštvo… Tamari je svejedno. Ona osluškuje. Ono što čuje, doduše, nisu riječi, nego šum sličan šumu mora koji čujete kada o uho prislonite školjku. Baš kao što ljudi pričaju, psi laju, a ptice cvrkuću – kutije šume.

Tamara ustane, napravi krug po dnevnom boravku, otpije gutljaj kave, prijeđe vrhovima prstiju po pastelnim suncima na ružičastom zidu, samoj sebi u bradu promrsi „kukavico“, vrati se natrag za stol i otvori kutiju.

Sljedećih sat vremena provela je u transu. Nije to bio trans u kakav upadaju fakiri dok hodaju po čavlima, niti trans u kakav upadaju sufiji dok se vrte u svojim bijelim suknjama. Bilo je to stanje u kojem je glava puna oblakolikog tkanja bez misli, bez odmaka, bez zbrajanja i oduzimanja. Samo gusta prisutnost koja prožima i spaja. Ta prisutnost curi iz očiju u obliku slanih kapljica i ostavlja mliječno bijele tragove na crno-bijelim fotografijama. Ima ih sedam… Sedam fotki. Tata i ona. Mama i ona. Pa opet tata i ona, pa mama i ona. Pa svi zajedno. Pa tata, ona i stric Aldo. I na kraju – mama i Nika. Nika leži u krevetu, a mama sjedi pored nje. Drže se za ruke.

Nika… „Ona je sljedeća“ bilo je zadnje što je gospodin Futrić izrekao prije no što je istisnuo posljednju molekulu ustajalog zraka iz svojih pluća. Ona je sljedeća… Što to znači? Zvuči kao rečenica iz trećerazrednog horor filma koju je smislio loš scenarist na rubu: a) očaja, b) bankrota, c) pameti, d) samoubojstva? A što ako je Nika zaista… sljedeća? Što ako umre? Što ako Tamara ima neku… ulogu… funkciju… ili nešto treće? Što ako je hitno mora nazvati da je upozori?… Gdje je papirić s njenim telefonskim brojem?

Tamara dohvati jaknu koja joj je bila prebačena preko kuhinjskog stolca i prekopa džepove. U donjem desnom džepu pronađe papirić zgužvan u sitnu, nabijenu lopticu. Nika Flandor 092 986 4590. Mi ljudi smo zaista čudni, zaključi Tamara, ganjamo one koji odlaze, a bježimo od onih koji nam prilaze. Prije samo dva tjedna, dolazila je Niki na vrata, tražila bilo kakav kontakt… a sada ima njen broj mobitela i ne želi je čuti. Što da joj kaže? Možda: „Ne tražim te, ne trebaš mi, ne zanimaš me, ali… osjećam se dužnom da ti kažem da si ti… sljedeća?“

– Koja ludost – protisne dohvativši se mobitela.

0-9-2-9-8-6-4-5-9-0…

Odzvoni jednom, dvaput, triput, četiri puta…

Trenuci su prolazili nespretno, spotičući se jedan o drugog poput šepavih guštera.

– Halo? – progovori Nika s druge strane linije.

Glas joj je bio vjetrovit, zimzelen, svjež.

– Halo, Tamara ovdje…

– Otkud ti?… – upita Nika tonom u kojem je čučao zabrinuti osmjeh – Tamara, jesi ti bila prekjučer s Nikolom? U bolnici su mi rekli…

– Da, bila sam s njim. Poručio ti je… Nije zapravo ništa poručio, nego je rekao da si ti sljedeća. Nemam pojma što to znači.

Nastane kratka, kompaktna tišina.

– Ja znam što to znači – reče Nika.

Ovaj put joj u glasu nije bilo ni traga osmjeha.

– Kad ćemo se vidjeti? – upita Nika.

– Zašto bismo se vidjele?

– Zbog Nikole.

– Ali, on je mrtav.

Tamara osjeti kako joj u glavi počinje šumjeti, glasno i tečno, poput pijeska koji polako curi kroz uzak struk pješčanog sata.

– Želiš li ispuniti Nikolinu posljednju želju, moramo se što prije vidjeti – reče Nika.

Koja ucjena. Ne, ne želi mu ispuniti posljednju želju. To je besmislica, njega više nema.

Tamara otvori usta s namjerom da izgovori jedno kratko i jasno „ne“, ali je Nika preduhitri.

– Nije samo zbog Nikole… Htjela bih te vidjeti. Jučer mi je došla nova pećnica, radim pitu od jabuka… Hoćeš doći?

Na spomen pećnice, Tamaru obavije neki mistični vjetar koji kao da se cijelo vrijeme skrivao u jedrima papirnatih brodova sklopljenih od listova slikovnice Posljednji kolačić. Taj mistični vjetar ju je zaljuljao i učinio snenom stvarajući u njoj želju za mirisom cimeta i polijeganjem glave na meki jastučić s presvlakom od bijele svile.

– Da… – ispusti Tamara tiho, ne znajući je li to „da“ izgovorio vjetar ili ona.

– Kad ti paše? – upita Nika.

– U pet.

– Dogovoreno, vidimo se.

Nakon što je Nika prekinula vezu, Tamara je još neko vrijeme stajala na mjestu, sa slušalicom na uhu, sa šumom u ušima i s vjetrom omotanim oko vrata poput šala. Nije joj bilo jasno kako je pristala. Dok joj je ispod jezika čučalo „ne“, iz usta joj je kliznulo „da“.

– Sranje… – protisne maknuvši mobitel s uha.

Mistični vjetar je nestao i ostala je sama.

 

U četiri je krenula iz kuće. Dan je bio pritisnut maglom, nebo zamrljano kišnim oblacima, iz pekarnice u Palinovečkoj širio se miris vrućeg kruha. Toplohladno, toplo-hladno; tako se osjećala Tamara razmišljajući o svojoj destinaciji, o surogat-majci, Niki. Dok se vozila tramvajem, stigla joj je poruka od Saše: Rekla sam staroj da selim, popizdila je, gađala me štiklom. Treba mi dan-dva da spakiram stvari i to je to. Stižem uskoro! Drž mi fige da preživim! Imaš pozdrav od Lajke.

– Kartu molim – reče velika glava s obrazima osutima sitnim, dubokim ožiljcima.

Tamara je sjedila i glava koja se nadvila nad nju isprva joj je izgledala kao da uopće nema tijela koje joj pripada.

– Ovaj – promuca ona upavši u stolicu – Evo…

Kad je shvatila da kontrolor ipak ima (doduše, tanko i suhonjavo) tijelo, odahnula je i počela prčkati po mobitelu s namjerom da kupi kartu pomoću SMS-a.

– Ništa od toga! Sad je kasno – prosikće kontrolor dok su mu se svijetlozelene oči nadimale iz očnih jabučica poput fritula.

– Evo, kupit ću… – promrmlja Tamara, ali joj ovaj hitrim potezom otme mobitel iz ruke.

– Molim?… – Tamara ostane otvorenih usta.

– Idemo van – ispljune kozičavi krenuvši prema vratima.

Tramvaj se zaustavi, on izađe van, a Tamara požuri za njim.

Frankopanska. Rijetki prolaznici se gegaju ispod masivnih, sjajno crvenih srca koja vise niz šarene štrikove razapete među zgradama. Nova Godina je prošla, ljudi su u svojim klasičnim razočaranjima, bauljanjima po slastičarnicama, pekarnicama i kafićima. Nitko ne obraća pažnju na jednu adolescenticu i jednog kontrolora koji se na tramvajskoj stanici gledaju oči u oči odmjeravajući snage kao dva pijetla pred borbu.

– Osobnu – reče on izvadivši papir i olovku iz džepa svoje tamno plave jakne na kojoj su se mjestimično nazirale masne fleke od bureka i bjelkaste od kefira.

– Vrati mi mobitel – protisne Tamara.

– Otkad smo mi na „ti“? Jesmo skupa ovce čuvali, a!? – prodere se kontrolor – Ko te odgojio tako bezobraznu da mi je znati! Vadi osobnu, ajmo…

– Vrati mi mobitel! – vikne Tamara i pokuša mu ga oteti iz ruke.

Kontrolor brzo strpa mobitel u džep i nadvije se nad Tamaru od koje je bio barem za glavu viši. Bazdio je na alkohol i cigarete.

– Imam jednu takvu kao što si ti kod kuće – prosikće joj u lice – Ništa ne radi, samo se kurva i ljenčari. Svi ste vi balavci isti!

U Tamarinoj glavi se automatski složi film: alkoholičar močvarnog pogleda dolazi kući s posla, liježe na kauč i počinje verglati: „Kakvi su to ljudi, gnjide smrdljive, niko nema kartu, neće se meni niko voziti besplatno, ne zvao se ja Mirko Marić, majku im jebem četničku, oni imaju plaće ko gospoda, a ja se tiskam tu s vama, neće to tako više moći, nitko se neće voziti bez da meni pokaže kartu, neće oni zapovjedniku muljati“ i tako unedogled. Mirko Marić (ili slično) živi u limenci u Zapruđu sa ženom i trinaestogodišnjom kćerkom, svako malo šalje kćer da mu skoči do kioska po Pelinkovac, a kad se ova pobuni, odvali joj šljagu i drekne: „Sram te bilo! Sve sam ti dao, a ti meni ni po lijek nećeš otići!“ Njegova žena pri tom šuti, kuha koljenicu s grahom i tiho se moli da joj kćerkina masnica što prije zacijeli kako je na roditeljskom razrednica ne bi pitala: „Što je maloj?“

– Jel ti mene čuješ? – nakrivi on glavu i primakne se sasvim blizu Tamari – Vadi osobnu ili daj sto kuna i briši! – prosikće, naceri se i kriomice je stisne za lijevu sisu kao da provjerava je li guma na biciklu dovoljno napuhana.

Tamara se trzne i svom snagom mu nabije desno koljeno u jaja. Ovaj ostane bez daha, pokrije međunožje dlanovima i problijedi. Tamara zavuče ruku u džep njegove jakne, ali ne uspije dograbiti mobitel, jer je on zgrabi lijevom rukom za šal, a desnom šakom je udari u lice. Tamari se slika pred očima zatrese. On krene zamahnuti još jednom, ali ga ona preduhitri podigavši obje ruke u zrak, okrenuvši se udesno i tresnuvši ga laktom u nos. Kontrolor zatetura unatrag, a Tamara mu se istrgne iz ruku pustivši da šal padne na pod. Zatim svom snagom potrči niz Frankopansku i za manje od deset sekundi skrene u Varšavsku. Nema šanse da je stigne, sigurna je u to. Pijan je i mastan, a ona redovito trči po Jarunu.

Ima krvi u ustima.

Ne osjeća usnice.

Ne osjeća ni noge.

Trči kao da na stopalima ima krila, poput Kairosa, boga sretnog trenutka.

Prolaznici zastaju i gledaju je. Vjerojatno ne izgleda baš najbolje. Nije joj valjda razbio zube… Nije, svi su tu.

Do Draškovićeve joj je trebalo između sedam i deset minuta. Nije se zaustavljala jer je imala osjećaj da će, ako zastane, pasti. Uletjela je u ulaz Nikine zgrade, popela se na prvi kat i sjela na stepenice brzo i glasno dišući. Uhvatila se za glavu u kojoj joj je šumjelo kao da joj je negdje u primozgu pukla cijev iz koje šiklja voda. Na stepenicu od dotrajalog, sivog mramora kapala je njena krv. Jedna točka, dvije točke, tri… puno točaka koje se povezuju u jedno malo, gusto, žarko crveno jezero.

– Majko mila! – ispusti krupna gospođa lica okruglog i žutog poput punog mjeseca.

U rukama su joj bile bijele vrećice s namirnicama koje je brzo spustila na pod. Iz jedne vrećice je ispao sapun, a iz druge je provirila čajna kobasica.

– Što se dogodilo? – upita gospođa primivši Tamaru za bradu.

Sve na toj ženi činilo se okruglim. Na okrugloj glavi s okruglim uvojcima okrugle oči s okruglim šarenicama i zjenicama. Krugovi tješe, zaključila je Tamara.

– Tko ti je to napravio? – upita gospođa kojoj su se oči u tren oka ispunile suzama.

– Kreten… – promrsi Tamara i tiho jaukne od boli.

– Majko mila… – ispusti gospođa drhtavim rukama pretražujući džepove kaputa – O, Bože, kad mi trebaju nikako da ih pronađem – reče nastavivši kopati po vrećicama – Evo, tu su – reče pronašavši papirnate maramice – Daj da ti obrišem…

– Ja ću – reče Tamara primivši tri maramice koje joj je gospođa pružila i pritisne ih na usta.

Šum u glavi joj se polako počeo stišavati. Usnica ju je pekla i boljela, imala je osjećaj da izgleda poput karanfila.

– Poznaš nekoga iz zgrade? – upita gospođa čučnuvši kako bi što bolje vidjela posjekotinu na Tamarinoj donjoj usni.

Tamara kimne.

– Dobro je, neće trebati šivati – odahne gospođa – Dugačko je, ali nije previše duboko. Jel ti se vrti u glavi?

– Ne… – odvrati Tamara pogledavši u maramice natopljene krvlju.

– Daj – reče gospođa primivši krvave maramice i pruživši joj čiste – Znojiš se. Jel ti zlo?

– Ne, trčala sam – tiho reče Tamara pazeći da što manje pomiče usnice.

– Koga poznaš u zgradi? – upita gospođa.

– Niku Flandor… – odvrati Tamara prije no što se uspjela dosjetiti da nikako ne želi da je Nika zatekne u takvom stanju.

– Sad ću ja… – reče gospođa i iz džepa izvadi mobitel.

Prije nego se Tamara uspjela snaći, ova je već tipkala po mobitelu.

– Ne… – pokušala je protestirati, ali je gospođa nije čula.

– Halo, Nika? Vaša susjeda s prvog kata je pri telefonu. Imam ovdje jednu djevojku koja krvari – reče pa odmakne mobitel od uha i upita – Kako se zoveš?

Tamara pokrije lice rukama.

– Ne znam kako se zove, jako joj je loše, kaže da je došla k vama.

Tamara prisloni čelo o koljena i stavi ruke preko glave kao da se štiti od kiše kamenja. Da je školjka, sada bi oko usana počela lučiti sedef.

– Tu smo, na stepeništu, samo siđite i naći ćete nas – reče gospođa i spremi mobitel u džep – Hoćeš da ti napravim sendvič? – upita pomilovavši je po leđima.

Tamara podigne glavu i zagleda se u njene smeđe, okrugle oči. Sendvič? Zar izgleda kao netko kome treba sendvič? Dok je hodnikom odzvanjalo kloparanje Nikinih papuča, okrugli, majčinski pogled gospođe s prvog kata do te mjere ju je raznježio da joj se počelo pričinjati kako se u njenim kovrčama gnijezde sićušni, plavi leptiri.

– Ne bih sendvič – odvrati Tamara i primi se za ogradu pokušavajući ustati.

– Čekaj, čekaj… – reče gospođa i primi je ispod pazuha.

Odjeci Nikinih koraka su se preklapali i stapali poput zvuka gonga.

– Polako… Znači, ne vrti ti se? – upita gospođa.

– Ne, dobro je – reče Tamara, uspravi se i prekrije rukom usta dok se zvuk gonga kotrljao niz stepenište hladeći joj leđa poput ulja od eukaliptusa.

– Što je bilo? – zadihano upita Nika stigavši k njima – Daj da vidim – reče, primi Tamaru za podlakticu i pažljivo joj skloni ruku s lica.

Tamara se osjeti nezaštićenom i umom joj odjednom počnu lelujati čudna pitanja: Osjećaju li se puževi golaći golo? Što jednom prosječnom pužu predstavlja veći teret – njegova kućica ili njegova golotinja? Postoji li statistički značajna razlika u kvaliteti života između puževa s kućicom i puževa beskućnika? Je li beskućništvo, odnosno, ogoljenost puževa golaća prediktor kakvih srčanih ili psihičkih oboljenja? Zavuče li se puž golać u kakvu tuđu, napuštenu kućicu, da li se i to računa kao… adekvatna zaštita?

– Idemo gore – reče Nika i zagrli Tamaru oko ramena.

Kosa joj je bila raspuštena i polumokra, skupljala se u narančaste zmijice koje su joj padale preko ramena. Bila je obučena u jeans hlače i bijelu majicu dugih rukava s crnim, vitičastim natpisom I’ll be back na prsima.

– Sve će biti dobro… – reče okrugla gospođa spremajući sapun i čajnu kobasicu natrag u vrećice – Malo hladnih obloga i sendvič da joj se vrati snaga i bit će ko nova.

– Hvala – prošapće Tamara koja se i dalje osjećala golo i pužoliko, pa je uglavnom gledala u pod.

– Nema na čemu, dijete moje, samo nazovite policiju što prije. Tko god ti je to napravio, mora dobiti svoje!

Već je on dobio svoje, pomisli Tamara. To joj je bilo prvi put u životu da je nekoga udarila. Iščekivala je takvu priliku od svoje četrnaeste, kada je zajedno s mamom išla na tečaj samoobrane. „Koljenom među noge, laktom u glavu i petom u koljeno“, ponavljao je niski, nabijeni instruktor s kosom crnom, kratkom i oštrom poput četke za glancanje cipela, „To vam mora postati mantra!“. Da ju je vidio kako je rošavog odvalila u jaja i nosinu, sjajio bi od ponosa kao ispolirana jabuka.

– Jesi pala ili te netko udario? – upita Nika dok su se polako, korak po korak, penjale uz stepenice.

Gospođa s prvog kata im je kimnula, mahnula i bešumno nestala iza vrata svog stana na kojima je krasopisom, u pločici od mjedi bilo ispisano Mijić, mada je Tamara bila uvjerena da se ova preziva Kružić, Okruglić ili Krugović. Morat će joj poslati neki cvijet, razglednicu ili čajnu kobasicu da joj zahvali na pomoći.

– Mogu ja… – reče Tamara odmaknuvši se od Nike i oslonivši se o rukohvat – Udario me kontrolor, zetovac. Nisam imala kartu i…

– Udario te jer nisi imala kartu?!

– Ne, udario me jer sam ja udarila njega – promrmlja Tamara preko maramice koju je držala preko usta – A ja sam udarila njega jer je on mene… uhvatio za sisu.

– Molim?

– Da, nasred ulice – reče Tamara skupivši snage da pogleda Niki u lice.

Lijevo oko joj je bježalo prema gore dok joj se u desnom ocrtavao užas. Izgledala je toliko zabrinuto da je Tamara osjetila instinktivnu potrebu da je utješi. Već je otvorila usta da kaže „Nije to ništa“, ali je odustala sjetivši se da je zapravo ona ta koja je povrijeđena i kojoj treba utjeha.

– Luđak… – promrsi Nika s bijesom zapetim među zube poput čačkalice – Trebalo bi ga ubiti.

Ubiti? Tamara je očekivala sve samo ne to. Mogla se kladiti da će čuti neki komentar tipa: „Ubuduće se kloni takvih budala“ ili „Sljedeći put viči ‘upomoć’“, ali „Trebalo bi ga ubiti“ ju je toliko zbunilo i nadahnulo da se morala pohvaliti,

– Maznula sam ga koljenom u jaja i laktom u nos. Mislim da sam mu ga slomila. Mislim, nos…

Činjenica da se ima kome pohvaliti Tamaru je toliko ozarila da je imala osjećaj da joj iz ušiju šiba treperava, raznobojna svjetlost. Zadnji put se hvalisala kada je prije dvije godine sama zamijenila gumu na očevom autu i kada je sa svojom pričom Cesta koja vodi na jug na međunarodnom natjecanju osvojila prvu nagradu. Tko bi rekao da joj fali hvalisanje. Nije li to nešto šuplje i bezvezno? Nije li to nešto krajnje nebitno?

Nikin stan Tamari je nalikovao na trodimenzionalni labirint. Dugačak hodnik s dvojim vratima s desne strane, jednima s lijeve strane i jednima na kraju hodnika. Imala je osjećaj da je iza zatvorenih vrata u svakoj od soba još po jedna manja soba u kojoj je još jedna manja i tako u nedogled, kao da su prostorije zapravo neka vrsta babuški. Kada su pri kraju hodnika skrenule lijevo, Tamara je shvatila da je osjećaj nije prevario. Kuhinja je imala u sebi još jednu manju (doduše, tamnu) sobicu iz koje se širio topao miris jabuke i cimeta. Bila je to pećnica.

– Sjedni – reče Nika pokazavši na ljubičastu i crvenu stolicu pored stola prislonjenog uza zid.

Ljubičasta stolica bila je oslikana crnim i bijelim prugama, pa je izgledala kao kakva neozbiljna zebra, a crvena je bila oslikana sitnim žutim i plavim cvjetovima koji su se doimali neobično živima, poput pjevajućih tulipana iz Tamarinog sna.

– Vi ste ih ofarbali? – upita Tamara sjedajući na crvenu stolicu.

– Da, napravila sam ih za jednu školu, ali ih na kraju nisu uzeli, pa sam ih zadržala sebi. Pričekaj trenutak, idem po sprej za rane – reče i izađe iz kuhinje.

Tamara odlijepi maramice s usnice i odloži ih na stol, pored košare s voćem. Došla je u iskušenje da od njih sklopi crveno-bijele brodiće, ali je odustala zaključivši da bi to izgledalo morbidno. Podigavši pogled iznad stola ugledala je sliku velike, žute kruške u kojoj je čovječuljak s nogama rastezljivim poput harmonike gradio svoj mali svijet. U dnu slike je pisalo: Sjemenka koja nedostaje, Flandor, 2010. Nikina kuhinja bila je čista i prisutna, doimala se poput živog bića. Zidovi svijetlo zeleni, pod na crno-bijele kvadrate nalik šahovskoj tabli, luster mliječno-bijel, plosnat i duguljast poput ribe lista. Ovijena mirisom pečene jabuke i cejlonskog cimeta, Tamara osjeti da je na sigurnom.

– Ovo bi trebalo dezinficirati ranu – reče Nika vrativši se u kuhinju sa sprejem i gazom u rukama – Malo će peći…

– Nema veze – reče Tamara – Nakon potresa tišina je konkavna.

– Molim?

Zašto joj se s Nikom to događa? Prije bilo kakve umne cenzure, riječi joj jednostavno kliznu iz usta.

– To je jedan moj stih… Napisala sam ga s četrnaest godina – reče Tamara blago pocrvenjevši – To bi značilo… Nakon nečeg intenzivnog, sve ostalo je… ništa. Hoću reći, nakon udarca, to što će me sprej malo peći…

– Razumijem – reče Nika protresavši sprej.

Razumije? Kako razumije? Njen stih Nakon potresa tišina je konkavna još nitko do sada nije razumio. Kada ga je prije osam godina izrecitirala mami, rekla je da joj je čudan. Kada ga je izrecitirala tati, rekao joj je da mu riječ „konkavna“ nije dovoljno pjesnička, te da bi je mogla zamijeniti, recimo, riječju „duboka“ ili „snažna“, što je Tamari zvučalo toliko prosječno da se povukla u sobu s osjećajem da je nitko ne razumije. Riječ „konkavna“ joj je bila nova i htjela ju je poštopoto uklopiti u svoj pjesnički vokabular. Bila je sigurna da je upravo ta riječ prava i nipošto je nije htjela mijenjati, makar je mišljenje njenih roditelja dijelila i njena profesorica iz hrvatskog koja je pjesmu „Nakon potresa“ u školskom listu Talent odbila objaviti komentirajući da je hladna i nepristupačna.

– Konkavna… – reče Nika nasmiješivši se – To je istina. Tišina zaista može biti konkavna. Kao što i buka može biti konveksna.

U Tamarinim zjenicama zaiskrilo je nešto sićušno i sjajno, nalik krhotinama zalutalog zrcala. Sjedile su jedna nasuprot drugoj, koljena su im se dodirivala.

– Imat ću ožiljak na usnici kao ti – reče Tamara.

– Tvoj će biti samo na donjoj usni, moj je preko obje – reče Nika primivši je lijevom rukom za bradu – Spremna?

Tamara zatvori oči i blago kimne. Zatim začuje jedan glasan vššššššš i osjeti kako joj usnica buja poput kvasca.

– Bit će to dobro… – reče Nika, odloži sprej na stol i gazom očisti pjenu koja joj je curila niz bradu – Možda prođeš i bez ožiljka. Boli?

– Trne… i peče – promrsi Tamara kroz zube.

– To sad treba djelovati neko vrijeme… Opusti se.

Tamara zatvori oči i pusti da joj ramena kliznu nadolje. Usnica joj je pulsirala kao da joj je pod kožu ušiven svjetionik. Sjetivši se da je prije manje od tri tjedna stajala pred Nikinim vratima s falsificiranom anketom o čokoladama i bujajućom panikom pod pazusima, došlo joj je da se nasmije. Tada, Nika joj je izgledala kao Meduza, a njena pregača zamrljana bojama izgledala joj je kao krv dobroćudnih, mitskih bića. Sada, uronjena u konkavnu tišinu, Nika je bila nešto sasvim drugo. Točnije, netko sasvim drugi. Njena slika Sjemenka koja nedostaje isijavala je neku meku, izvitoperenu, Tamari blisku emociju. Atmosfera u njenoj kuhinji bila je topla poput voska koji se frče po vanjskom obodu svijeće. Izdaleka, sve izgleda strašnije nego što jeste, zaključi Tamara izvadivši iz džepa olovku i svoj ljubičasti blokić. Ta joj rečenica ne smije umaći.

– Predlažem da nazovemo policiju – reče Nika.

– Ne – promrmlja Tamara ispisujući rečenicu u blokić – Ne želim prolaziti još i kroz to. Uostalom, i ja sam njega maznula… i to dva puta.

– Naravno da si ga maznula – reče Nika vadeći pitu iz pećnice – Branila si se.

– Ne želim imati veze s policijom.

– Taj čovjek je opasan.

– Znam. Možemo nazvati ZET i prijaviti ga – reče Tamara – Ali policija… Dosta mi je gnjavaže za danas.

– Htjela ti to ili ne, kad te roditelji vide takvu sigurno će zvati policiju.

Tamara posegne za poluslijepljenom gazom koju je Nika ostavila na stolu i počne si njome tapkati po usnici. Radila je to instinktivno. Iako je boljelo, njena ruka je smatrala da radi pravu stvar.

– Nemoj to dirati – reče Nika – Samo se još više povrjeđuješ.

Tamara poželi nastaviti tapkati gazom po usnici, ali odustane shvativši da takvo autodestruktivno ponašanje Niki ne bi mogla objasniti.

– Kada ti Karlo i Tihana vide usnicu…

– Neće je vidjeti.

– Ne živiš više s njima?

– Ne.

– Gdje su oni? U Zagrebu ili?…

Što da joj odgovori? Da su u raju, u paklu, na nebu, u vječnim lovištima? Ne… Oni su u betonskoj sobi na Mirogoju, na broju 129757. Vječnost koja se ugnijezdila u Tamarin um jučer dok je stajala sa Sašom pred svojim ulaznim vratima bila je kratkog daha. Preko noći je izletjela van, kao ptica selica. Možda je ta čudnovata mini-vječnost zapravo samostalni entitet, neka vrsta živuće prozirne tortilje koja noću prolazi kroz zidove po volji se smještajući sad u jedan, sad u drugi um? Što ako je njena utjeha, njena vječnost, njena kapljica duhovnosti jednostavno prešla u podstanarstvo u neku tuđu glavu? Ako jeste, nada se da nije u glavi njenog prvog susjeda Ivice Perajića. On joj je zaista odbojan.

– Poginuli su.

– Poginuli?

– Prije godinu dana – reče Tamara liznuvši gorku pjenu s usnice – U automobilskoj nesreći.

– Isuse Bože… Žao mi je.

Neće plakati. Ne opet. Ne pred Nikom. Ne.

Ipak da. I to uz jecaje.

– Dobro, dobro… Bit ću ok – reče Tamara pokušavajući izbjeći Nikin zagrljaj.

Kosa joj je mirisala na tropsko voće.

Poznat miris. Ona i Tamara koriste isti regenerator za kosu.

– U redu… je – još jednom pokuša Tamara dok su se Nikine ruke ovijale oko njenih leđa.

Nije bilo u redu. Mehanizam u prsima je zakazao i konzervirane suze su prsnule van.

– Pusti neka teku – šapne joj Nika lagano je milujući po leđima.

Puštala ih Tamara ili ne, suze su tekle. Skupljale su se iz kičme, iz kose, iz noktiju, iz najzabačenijih stanica tijela kako bi dotekle do svog oceana, do Nikine bijele majice s natpisom I’ll be back.

– Ne zaustavljaj se – reče Nika čije uho se žarilo pored njenog uha – Nikada nemoj zaustavljati suze, jer će one početi zaustavljati tebe… Samo ih pusti, neka budu, neka žive.

„Neka žive“, odjekivalo je u Tamarinoj glavi. Suze koje su joj tekle niz obraze zaista su bile žive. Nije to bila tek slana, topla voda. To su bila sićušna, uspavana bića koja su se rado kotrljala. U Tamarinom tijelu bilo im je već jako tijesno, dugo su čekala na svoj pad. U petnaest minuta, na Nikinoj majici stvorila su mokru mrlju koja se prostirala od ramena pa sve do trbuha.

– Hoćeš se umiti? – upita Nika nakon što se Tamara smirila – Dođi, dat ću ti ručnik.

Ustale su i otišle do kupaonice. Tamarini pokreti su bili usporeni, kao da se kreće kroz vodu.

– Evo, uzmi – reče Nika dodajući joj mali, bijeli ručnik.

– Majko mila – ispusti Tamara ugledavši svoj odraz u zrcalu.

Kombinacija suza i maskare na obrazima joj je ostavila tragove nalik vijugavim crvotočinama.

– Izgledam kao aboridžinska maska – reče.

Čim je to izrekla, kroz glavu joj je prohujalo sjećanje na gospodina Futrića. Možda je to njegov znak? Što ako je Futrić sada gleda iz ogledala i podsmjehuje se njenim suzama?

– Svašta… – zatrese glavom Tamara pokušavši iz glave izbaciti te misli, poput psa koji otresa vodu s krzna nakon kupanja.

– Zar je bitno kako izgledaš? Nitko te ne vidi – reče Nika – Tu su ti maramice za skidanje šminke – doda pokazavši na bijelu, plastičnu kutijicu koja se nalazila na perilici za rublje.

Tamara zapljusne lice vodom.

– Bit ću u kuhinji – reče Nika i izađe iz kupaonice.

Tamara obriše lice ručnikom i otvori kutijicu s vlažnim maramicama. Usnica joj je bila otečena, oči crvene, podočnjaci napuhnuti, kosa zapetljana. Uz sve to, ona je bila ona. Nakon dugo vremena prepoznala je lik koji ju je gledao iz ogledala.

– Mi smo se zapravo našle zbog gospodina Futrića – vrativši se u u kuhinju reče Tamara.

Nika je sjedila za stolom zamišljeno prebirući vrhove kose među prstima. U međuvremenu je skinula bijelu majicu i obukla modru. Kosa koja joj je padala niz ramena izgledala je poput bakrenih valova na površini dubokog, mirnog oceana.

– Žao mi je zbog Tihane i Karla – reče podigavši pogled prema Tamari – Oni su stvarno bili…

– Ne bih više o tome – prekine je Tamara oslonivši se leđima o hladnjak.

– Dobro – kimne glavom Nika – Idemo u dnevni boravak, tamo će nam biti ugodnije – reče i ustane – Usnica te još uvijek boli?

– Manje…

– Onda ćeš moći pojesti komad pite, pretpostavljam.

Na spomen pite, Tamara osjeti da joj je u želucu rupa. Jedino što je tog dana pojela bila je kriška integralnog kruha s maslacem i džemom od šljiva.

– Moći ću – reče.

Nika uzme tanjur s pitom, izađe iz kuhinje i otvori vrata dnevnog boravka.

– Uđi – reče – Fotelje su prilično udobne.

Hrana i udobnost. To je ono što joj treba. Po mogućosti, prigušeno svjetlo i monotona, ambijentalna glazba.

– Stavit ću laganu glazbu – reče Nika, prošeta prostorijom, odloži tanjur na stol i upali tri sobne lampe.

– Kao da mi čitaš misli… – sebi u bradu promrmlja Tamara.

– Molim? – upita Nika.

– Pa, ovaj… Baš sam pomislila na prigušena svjetla i laganu glazbu.

– Možda je to neka tajna veza od prije tvog rođenja. Možda smo dok sam te nosila komunicirale telepatski.

– Možda.

Nikin dnevni boravak bio je pun mekih linija. Fotelje nalik velikim, elipsastim priljepcima, ormari sa zaobljenim rubovima, veliki, čupavi tepih boje pijeska, zidovi puni slika s pužolikim oblicima.

– Čudno – reče Tamara sjedajući u fotelju – Ja sam mislila da si… uglata.

– Molim?

O, ne, opet je izrekla nešto brzopleto i neprikladno. Zašto joj se to događa? Zašto joj u Nikinoj blizini umna cenzura ne funkcionira?

– Mislim, uglasta, ovaj… Ma, zapravo, ne mislim, hoću reći, namještaj je neobičan, sve je nekako zaobljeno – reče Tamara lupkajući dlanovima o fotelju.

– Da, ugodno je… – reče Nika sjedajući u fotelju nasuprot Tamare – U bolnici su mi rekli da je Nikola umro kod kuće, od moždanog i srčanog udara istovremeno.

– Istovremeno? Zar je to moguće?

– Očito jeste… Ali, to me toliko ne čudi. Više me čudi što si se ti našla tamo. Otkud ti kod njega?

Zrakom su se rasprostirali monotoni, baršunasti udari bubnja koji su podsjećali na otkucaje srca pod vodom. Tu i tamo, na površinu je isplivavao visoki, iskričasti trag zvuka nalik zvuku riže koja se kotrlja po staklu.

– Nazvao me – odvrati Tamara uzevši s tanjura komad pite – Imao je moj broj mobitela jer smo se bili dogovarali oko onog krečenja. Rekao mi je da sam ja „ta“ i… da dođem. Kad sam odbila, rasplakao se… pa sam na kraju ipak došla.

– Tako znači… – reče Nika zagledavši se u stol – Mislim da si ti bila „ta“ jer nije bilo nikog drugog u blizini… Ja sam bila u Splitu, na promociji slikovnice, a njegov sin… doputovao je tek jutros.

– On je imo sina?

– Da, ali nisu bili u dobrim odnosima. Sin živi u Australiji. Mama mu je Aboridžinka.

Neko vrijeme su jele u tišini. Povezivao ih je miris cimeta i meko udaranje bubnja.

– Nikola je bio zanimljiv čovjek – reče Nika – Malo čudan, doduše… Upoznala sam ga prije pet godina kad sam uselila u ovaj stan. Tada je još bio zdrav, znali smo subotom popiti kavu i zaigrati šah. Imao je stan pun aboridžinskih stvarčica, slika, oružja… Kad se razbolio, sve ih je rasprodao jer mu je trebao novac za neki skupi lijek koji mu na kraju uopće nije pomogao.

– A što je bilo s njim i s tom ženom, Aboridžinkom?

– Nju je volio… Vjerovao je da i ona voli njega. Barem onda, u to vrijeme, dok je bila mlada… Kad je zatrudnjela imala je osamnaest godina, a on oko četrdeset. Nikola je bio spreman na sve, htio je ostati tamo, ali njeni roditelji su ga, kad su saznali da im je kćer trudna, skoro ubili. Izrezbarili su mu kanu na mišici.

– Kanu? Zašto kanu?

– Ne znam. Valjda da ga podsjete da treba otići.

– Ja sam mislila da su Aboridžini miroljubivi.

– Svatko ima neku svoju priču o njima… Uostalom, nisu svi isti – reče Nika – Nikola je ispisao na tisuće pjesama svojoj nesuđenoj ženi, Alingi. To joj je bilo ime… Alinga znači sunce. I zaista ju je obožavao kao sunce, letio je prema njoj poput Ikara. Petnaest godina je pokušavao doprijeti do nje i sina i taman kad je odustao, oni su počeli ganjati njega. Ali ne zbog ljubavi, nego zbog novca.

– Tužna priča…

– Svijet je pun tužnih priča – reče Nika skupljajući prstima lijeve ruke s desnog dlana mrvice pite.

– To si sama tetovirala ili?…

– Molim?

– Mislim na cvjetić – reče Tamara pokazavši na plavičasti cvjetić tetoviran na venerinom brijegu Nikinog desnog dlana.

Nika naglo stisne šaku.

– Oprosti, ako je neka tajna…

– Nije tajna – zbunjeno će Nika – Zapravo, jeste tajna.

– Jeste ili nije?

Nika pažljivo otvori dlan, kao da se boji da bi joj cvjetić mogao odlepršati.

– To je jedna od tih… tužnih priča – reče zagledavši se Tamari u oči – Nekada je to bio srpski znak c-c-c-c.

Lijevi obraz joj je bio obojan mekim, narančastim svjetlom sobne lampe dok joj je preko desnog padala tamna sjena nalik čađi s lica dimnjačara.

– C-c-c-c? – upita Tamara posegnuvši za trećim komadom pite – Nikad čula.

Nika spusti glavu i lagano zagrebe noktom po tetovaži.

– To je kratica… Sveti Sava Srbina spašava – reče glasom dubokim i hladnim poput bunara koji se ne koristi ni zašto drugo osim za odlaganje crknutih životinja – Nisi učila ćirilicu, pa vjerojatno ne znaš da je njihovo „c“ zapravo naše „s“.

– Ne razumijem – reče Tamara skupivši ramena jer joj je odjednom postalo zima – Zašto si na dlanu… tetovirala… srpski znak?

U tom trenutku, Tamara se mogla zakleti da se Nikinim stanom poput gladnog, šepavog tigra šulja gust, hladan vjetar.

– Nisam ja, nego oni.

„Oni“ u ovom slučaju nije bila zamjenica. Bio je to koncentrat gađenja.

– Oni? – Sjećaš se kad sam maloprije počela pričati nešto o tvojim roditeljima – reče Nika slabašno se osmjehnuvši – Pa si ti rekla „Ne bih više o tome“…

Tamara kimne.

– E, pa sad bih ja tebi najradije rekla isto.

Meki udari bubnja upadali su među njene riječi.

– I, da smo u kuhinji, vjerojatno bih se naslonila na frižider, baš kao i ti…

Prstima je prebirala vrhove kose, kao da provjerava kvalitetu sukna.

– Ali, tako nikuda nećemo stići – reče uputivši Tamari pogled u kojem je, poput dalekih svjetala grada koja se zrcale u vodi, treperila ranjivost – Neodgovorena pitanja stvaraju prazninu.

Tamara osjeti kako se Nikina ranjivost prelijeva u nju, pa iz nje natrag u Niku, kao da je riječ o pudingu koji se pretače iz posude u posudu.

– Zato ću ti odgovoriti – reče Nika utonuvši u fotelju poput prsta koji upada u tijesto – Za vrijeme rata sam… bila u logoru. Tamo su mi tetovirali to na ruku. Meni i još nekim ženama… Kasnije sam od toga napravila cvijet – reče polako ispruživši ruku prema Tamari.

Tamara se nagne prema njoj, primi je za ruku i zagleda se u njen otvoreni dlan. Kroz plavičasti cvjetić nazirala su se grubo upisana slova c-c-c-c poredana u kvadrat odijeljen dvjema crtama koje su se križale u sredini.

– Vidi se… – reče Tamara.

– Neke stvari je nemoguće izbrisati – reče Nika prešavši jagodicom kažiprsta preko cvjetića kao da miluje kakvog zaspalog kukca – To sam shvatila još dok sam bila mala, crtajući. Nijedna gumica mi nije bila dovoljno dobra. Svaka je ostavljala mrlje ili poluprozirne tragove olovke u papiru. Zato sam prestala brisati i počela popunjavati.

 

 

 

* Prije no što su je počeli trenirati za let, kuji Lajki je bilo ime Kudravka.