Dablinci | James Joyce

POSLIJE UTRKE

Automobili su dojurili prema Dublinu, krećući se ujednačeno poput kuglica sačme usjeklinom Naas Roada. Na vrhu brda kod Inchicorea sjatile su se skupine promatrača koji su željeli vidjeti kako automobili jure prema svojim domovima, i tako je kroz taj kanal siromaštva i mrtvila Europa hitala prema većem bogatstvu i radišnosti. S vremena na vrijeme gomila bi veselo uzviknula pozdravljajući ih onako kako to čine ljudi zahvalni na svojem jarmu. Ipak, njihove simpatije bile su na strani plavih automobila – bili su to automobili njihovih prijatelja Francuza [1].

Usto, Francuzi su praktički bili pobjednici. Njihov je tim uspješno završio utrku osvojivši drugo i treće mjesto, dok se za vozača njemačkog automobila koji je prvi stigao na cilj govorilo da je Belgijanac. Zbog toga bi svaki plavi automobil, čim bi stigao na vrh brda, bio dočekan dvostrukom mjerom dobrodošlice, a na svaki veseli pozdrav oni u automobilu odgovorili bi osmjesima i naklonima. U jednom od tih skladno napravljenih vozila bila su četvorica mladića čije je veselje u tom trenutku naizgled prilično prelazilo granice uspjehom zadovoljnog galskog duha. Zapravo, ta četvorica mladića bila su gotovo opijena srećom. Bijahu to vlasnik automobila Charles Ségouin, mladi električar André Rivière, porijeklom Kanađanin, golemi Mađar po imenu Villona i ulickan mladić koji se zvao Doyle. Ségouin je bio dobro raspoložen jer je neočekivano unaprijed dobio neke narudžbe (upravo se spremao u Parizu otvoriti tvrtku za promet automobilima), a Rivière stoga što je trebao biti imenovan upraviteljem tvrtke. Dvojica mladića, koji bijahu rođaci, bili su dobre volje i zbog uspjeha koji su postigli francuski automobili. Villona je bio veseo jer je pojeo izvrstan ručak, a i po prirodi je bio optimist. Međutim, četvrti član družine bio je previše uzbuđen da bi bio istinski sretan.

Imao je oko dvadeset i šest godina, meke svijetlosmeđe brkove i sive oči prilično nevina pogleda. Njegov otac, koji je u ranoj mladosti bio progresivni nacionalist [2], ubrzo je promijenio svoje stavove. Novac je stekao radeći kao mesar u Kingstownu i otvarajući trgovine po Dublinu i okolici te je od uloženog novca višestruko zaradio. Usto je imao sreće i ugovorio nekoliko poslova s policijom, tako da se konačno toliko obogatio da su ga dablinske novine nazivale trgovačkim mogulom. Sina je poslao na školovanje u Englesku u velik katolički koledž, a nakon toga na studij prava na Dablinskom sveučilištu. Jimmy nije baš marljivo učio i nakratko je zastranio. Bio je bogat i omiljen u društvu, a vrijeme je provodio neobično ga dijeleći između kruga ljudi koji su se bavili glazbom i onih koji su se bavili automobilizmom. Zatim su ga poslali na studijski semestar u Cambridge da malo osjeti što je život. Njegov je otac – negodujući, iako potajno ponosan na ispade svojeg sina – platio njegove dugove i doveo ga kući. Ségouina je upoznao na Cambridgeu. Tada su još bili samo poznanici, no Jimmy je bio vrlo sretan što se druži s čovjekom koji je vidio toliko svijeta i o kojem se govorilo da je vlasnik nekih od najvećih hotela u Francuskoj. S takvim se čovjekom (a njegov se otac slagao s tim) doista vrijedilo družiti, čak i da nije bio onako zanimljiv sudrug kakav je bio. Villona je također bio zabavan – sjajan pijanist – ali nažalost vrlo siromašan.

Automobil s veselim mladićima radosno je nastavio juriti. Rođaci su sjedili sprijeda, Jimmy i njegov prijatelj Mađar straga. Villona je uistinu bio izvrsno raspoložen. Kilometrima je pjevušio svojim dubokim basom. Francuzi su preko ramena dobacivali svoje lepršave riječi i smijali se, a Jimmy se često morao naginjati naprijed kako bi uspio čuti pojedine brze doskočice. Ta mu situacija nije bila posve ugodna jer je gotovo uvijek morao po sluhu pogoditi značenje i doviknuti im prikladan odgovor, sve to dok ga je zapuhivao snažan vjetar. Osim toga, svakoga bi omelo Villonino pjevušenje, a bome i buka automobila.

Brzo kretanje kroz prostor ushiti čovjeka kao i slava i bogatstvo. To su bila tri ključna razloga za Jimmyjevo uzbuđenje. Mnogi njegovi prijatelji vidjeli su ga tog dana u društvu tih Europljana. Prilikom kontrole Ségouin ga je predstavio jednom francuskom natjecatelju koji je na Jimmyjeve zbunjeno promrmljane komplimente odgovorio širokim osmijehom, otkrivši na preplanulom licu niz sjajnih bijelih zubi. Bilo je ugodno nakon takve počasti vratiti se u priprosti svijet promatrača koji su se međusobno gurkali, dobacujući mu značajne poglede. A kad je u pitanju novac – on je doista raspolagao velikom svotom. Ségouin je možda ne bi smatrao velikom, ali Jimmy, koji je usprkos povremenim ispadima u biti naslijedio solidne financijske instinkte, dobro je znao da je taj novac teško zarađen. Svijest o tome prije je zadržavala njegove izdatke u granicama umjerene lakomislenosti, a ako je bio istinski svjestan truda uloženog u novac već tada, kad se radilo o pukom hiru više inteligencije, koliko li je tek o tome razmišljao sad, kad se spremao uložiti veći dio svojeg imetka! Bila je to za njega ozbiljna stvar.

Naravno, investicija je bila dobra, a Ségouin je uspio ostaviti dojam da će samo iz prijateljske usluge pristati da se ta svota irskog novca uloži u temeljni kapital poduzeća. Jimmy je cijenio očevu promućurnost, a u ovom je slučaju upravo njegov otac prvi predložio to ulaganje – u poslu s automobilima moglo se dobro zaraditi, cijelo brdo novca. Usto, Ségouin je u svakom pogledu ostavljao dojam bogata čovjeka. Jimmy je pokušavao preračunati koliko bi nadnica vrijedio gospodski automobil u kojem se vozio. S kakvom je samo lakoćom jurio! Kako su glatko prolazili seoskim putovima! Vožnja je čarobnim prstom taknula u istinski puls života i mašinerija ljudskih živaca pokušavala se uskladiti s ludom jurnjavom brze plave životinje.

Vozili su se Dame Streetom. Promet je bio neuobičajeno živ, automobilisti su glasno trubili, a vozači tramvaja nestrpljivo zvonili. Ségouin je zaustavio automobil u blizini zgrade Irske banke, a Jimmy i njegov prijatelj izašli su. Na pločniku se okupila šačica ljudi koji su se divili automobilu i njegovu brektavom motoru. Te je večeri društvo trebalo zajedno večerati u Ségouinovu hotelu, a u međuvremenu su Jimmy i Villona, koji je odsjeo kod njega, trebali svratiti kući kako bi se presvukli. Automobil je polako odmicao prema Grafton Streetu dok su se dvojica mladića probijala kroz čopor promatrača. Išli su prema sjevernoj strani grada. Dok su hodali obuzimao ih je neobičan osjećaj razočaranja, a grad je iznad njih u izmaglici ljetne večeri vješao svoje kugle blijede svjetlosti.

U Jimmyjevoj se kući o toj večeri govorilo kao o iznimnom događaju. Njegovi su roditelji uz uzbuđenje osjećali i dozu ponosa, kao i stanovitu želju da se raspojasaju, jer imena velikih stranih gradova imaju barem tu odliku da mogu pobuditi takve težnje. Osim toga, kad se preodjenuo Jimmy je uistinu lijepo izgledao i dok je u predvorju posljednji put namještao čvorove svilene kravate njegov je otac s pravom osjetio čak i nijansu trgovačkog zadovoljstva što je prenio sinu odlike koje bi se inače teško mogle kupiti. Zbog toga se prema Villoni ponašao neuobičajeno prijateljski, a svojim je postupcima iskazivao istinsko poštovanje za postignuća koja su dolazila iz tuđine, no Mađar vjerojatno nije ni opazio tu profinjenost svog domaćina, jer počeo je osjećati izrazitu želju za večerom.

A večera je bila izvrsna, vrhunska. Jimmy je zaključio da Ségouin ima vrlo profinjen ukus. Društvu se pridružio i mladi Englez Routh kojeg je Jimmy viđao sa Ségouinom u Cambridgeu. Mladići su večerali u odvojenoj prostoriji osvjetljenoj električnim svijećnjacima. Razgovarali su živo i bez ustezanja. Jimmy, kojem se mašta razigrala, stvorio je predodžbu u kojoj se mladenačka živahnost Francuza skladno stopila s čvrstim okvirom Englezove otmjenosti. Pomisli kako je ta slika lijepa, a usto i točna. Divio se umješnosti kojom je domaćin usmjeravao razgovor. Petorica mladića imala su različite interese i žustro su razgovarala. Villona je s velikim poštovanjem počeo otkrivati pomalo iznenađenom Englezu ljepote engleskog madrigala, buneći se što su nestala stara glazbala. Rivière je, ne baš posve slučajno, odlučio Jimmyju objasniti zašto su francuski mehaničari najbolji. Prodoran Mađarev glas zamalo ih je sve zaglušio dok se ovaj izrugivao lažnom lirizmu romantičarskih slikara, a tad je Ségouin naveo svoje goste na razgovor o politici. To je svima bilo zajedničko područje. Opijen atmosferom, Jimmy osjeti kako se u njemu budi očev zamrli žar, tako da je na kraju potaknuo na razgovor i obamrlog Routha. U prostoriji je postajalo sve toplije, a Ségouinova domaćinska dužnost svakog je trenutka postajala sve težom, prijetila je čak i opasnost od osobnih zamjerki. Čim se ukazala prilika, pozorni domaćin podignu čašu i nazdravi Čovječanstvu, a kad su ispili zdravicu on značajno i širom otvori prozor.

Te je noći grad navukao krinku metropole [3]. Petorica mladića šetala su parkom Stephen’s Green okružena blijedim oblakom mirisnog duhanskog dima. Razgovarali su glasno i veselo, dok su im na ramenima lepršali ogrtači. Ljudi su ih propuštali da prođu. Na uglu Grafton Streeta neki nizak i debeo muškarac pomagao je dvjema lijepim damama da uđu u automobil u kojem je sjedio još jedan debeo čovjek. Automobil ode, a niski debeljko opazi družinu.

– André!

– Pa to je Farley!

Uslijedi bujica riječi. Farley je bio Amerikanac. Nitko nije posve shvaćao što je bila tema razgovora. Villona i Rivière bili su najglasniji, no svi su bili uzbuđeni. Popeli su se u neku kočiju stisnuvši se jedan do drugoga uz mnogo smijeha. Vozili su se pored mnoštva, stopivši se sada s prigušenim bojama, praćeni veselim zveketom praporaca. Na kolodvoru Westland Row popeli su se na vlak i već za nekoliko sekundi, kako se Jimmyju činilo, izašli s kolodvora Kingstown. Kondukter pozdravi Jimmyja. Bio je to star čovjek.

– Lijepa večer, gospodine!

Bila je mirna, tiha ljetna večer; luka je ležala poput zatamnjena ogledala ispod mjesta gdje su stajali. Sišli su do obale držeći jedan drugoga ispod ruke, pjevajući u zboru staru francusku pjesmu „Kadet Roussel“ i topćući nogama kad god bi došli do pripjeva:

„Ho! Ho! Hohé, vraiment!“

U sidrištu su sjeli u čamac i zaveslali prema Amerikančevoj jahti. Tamo su ih dočekali jelo, glazba i karte. Villona reče s iskrenim oduševljenjem:

– Prava divota!

U kabini se nalazio pijanino. Villona je Farleyju i Rivièri odsvirao valcer, Farley je preuzeo ulogu kavalira, a Rivière ulogu dame. Slijedila je improvizacija kadrile tijekom koje su mladići izmišljali vlastite plesne figure. Kakvo veselje! Jimmy je zdušno preuzeo svoju ulogu; napokon je vidio što znači živjeti punim plućima! Onda je Farley ostao bez daha i povikao: „Stanite!“ Sluga je donio laganu zakusku i mladići su tek reda radi sjeli uz jelo. Međutim, obilno su pili: bilo je to upravo boemski. Ispijali su zdravice za Irsku, Englesku, Francusku, Mađarsku, za Sjedinjene Američke Države. Jimmy je održao govor, dug govor i kad god bi zastao Villona bi uzviknuo: „Tako je! Živio!“ Kad je sjeo prolomio se buran pljesak. Govor je sigurno bio dobar. Farley ga je potapšao po leđima i glasno se nasmijao. Kakvi veseli momci! Kakvo dobro društvo!

Karte! Karte! Stol su raščistili. Villona je opet tiho sjeo za pijanino i svirao im po želji. Ostali su igrali igru za igrom, hrabro se upustivši u pustolovinu. Nazdravili su herčevoj i karo dami. Jimmy je nejasno žalio što nema publike: dosjetke su samo pljuštale. Ulozi su bili vrlo veliki i novac je počeo prelaziti iz ruke u ruku. Jimmy nije točno znao tko dobiva, ali znao je da on gubi. Ipak je za to sâm bio kriv jer često nije vodio računa o svojim kartama, tako da su drugi morali izračunavati njegov dug. Momci su bili žestoki, no priželjkivao je da završe s igrom: bilo je već kasno. Netko je nazdravio u čast jahte Ljepotica iz Newporta, a zatim je netko drugi predložio da se odigra posljednja igra za vrlo visoku svotu.

Pijanino je ušutio; Villona je sigurno izašao na palubu. Bila je to strašna igra. Prekinuli su je pred sam završetak kako bi ispili zdravicu za sreću. Jimmy je shvatio da će pobjedu odnijeti Routh ili Ségouin. Kakvo uzbuđenje! I Jimmy je bio uzbuđen. On će, naravno, izgubiti. Koliko je proigrao? Muškarci su ustali da stojećke odigraju posljednje bacanje, govorili su i gestikulirali. Routh je pobijedio. Kabina se zatresla od veselog mladenačkog klicanja, a zatim su skupili karte. Tada su počeli računati koliko je tko dobio. Farley i Jimmy izgubili su najviše.

Znao je da će se ujutro kajati, ali tog mu je časa bilo drago što će se odmoriti, što će njegovu ludost potopiti tamno mrtvilo sna. Nalaktio se na stol, spustio glavu među šake i brojio otkucaje srca u sljepoočicama. Vrata kabine otvore se i on ugleda Mađara kako stoji u snopu sive svjetlosti:

– Svitanje, gospodo!

BILJEŠKE

[1] Irci su se osjećali bliski Francuzima, tim tradicionalnim rivalima Engleske.

[2] Pristaša Irske parlamentarne stranke, koja je zahtijevala irsku neovisnost.

[3] Iako je Dublin bio glavni grad Irske, administrativno nije bio njezino središte otkako je 1801. izglasan Zakon o sjedinjenju.