Dablinci | James Joyce

ARABIJA

Ulica North Richmond bila je slijepa i zbog toga mirna, osim u vrijeme kad su dječaci izlazili iz Škole kršćanske braće. Na samom slijepom kraju uzdizala se nenastanjena dvokatnica odvojena od susjednih kuća s kojima je zatvarala pravokutan prostor. Ostale kuće u ulici, svjesne pristojnih života koji su se u njima odvijali, gledale su jedna drugu u mirna, tamna lica.

Prijašnji stanar naše kuće, svećenik, umro je u stražnjem salonu. U svim je sobama zrak zaudarao na plijesan jer je kuća dugo bila zatvorena, a ostava iza kuhinje bila je zatrpana starim odbačenim papirima. Među njima sam pronašao nekoliko knjiga mekog uveza, savijenih i vlažnih stranica: Opata Waltera Scotta, Vjernog pričesnika i Vidocqove Memoare. Posljednja mi se najviše svidjela jer su joj listovi bili požutjeli. U središtu zapuštenog vrta iza kuće stajalo je stablo jabuke, a uokolo je raslo nekoliko zakržljalih grmova. Pod jednim sam našao zahrđalu pumpu za bicikl pokojnog stanara. On je bio vrlo darežljiv svećenik. Oporukom je sav novac ostavio raznim ustanovama, a namještaj iz kuće svojoj sestri.

Kad su došli kratki zimski dani, sumrak se spuštao i prije nego što bismo uspjeli poručati, a kad bismo se sastali na ulici, kuće bi već bile mračne. Nebeski svod nad nama bio je ljubičast i sve je dublje tamnio, a ulične su svjetiljke podizale prema njemu svoje slabašne ostakljene plamičke. Hladan nas je zrak bockao, a mi smo se igrali dok nam se tijela ne bi užarila. Naši su povici odzvanjali tihom ulicom. Igra nas je odvodila na mračne, blatne puteljke iza kuća, gdje smo protrčavali kroz borbeni špalir grubijana koji su stanovali u straćarama, do stražnjih vrata mračnih, vlažnih vrtova gdje se širio vonj iz jama za otpad i do mračnih smrdljivih staja u kojima je kočijaš timario konja ili zveketao uzdama s prstenima. Kad bismo se vratili na ulicu, svjetla iz kuhinja padala bi na podrumske prozore, osvjetljavajući ih. Ako bismo ugledali mojeg ujaka kako dolazi iza ugla skrivali bismo se u sjeni dok se ne bismo uvjerili da je ušao u kuću. Ako bi se Manganova sestra pojavila na vratima njihove kuće kako bi pozvala brata na čaj, promatrali bismo je iz sjene kako se osvrće po ulici. Čekali bismo da vidimo hoće li se zadržati ili ući u kuću, a ako bi se zadržala, izašli bismo iz sjene i pokunjeno pošli prema stubama Manganove kuće. Obično bi nas čekala, a njezin bi se lik ocrtavao na svjetlu koje bi dopiralo kroz napola otvorena vrata. Brat bi je uvijek zadirkivao prije nego što bi je poslušao i ušao, a ja bih stajao pokraj ograde i promatrao je. Dok bi koračala haljina bi joj se njihala, a meka bi joj pletenica poskakivala s jedne na drugu stranu leđa.

Svakog jutra ležao sam na podu dnevne sobe promatrajući ulazna vrata njezine kuće. Zavjesa je bila spuštena na palac do ruba prozora, tako da me nitko nije mogao vidjeti. Kad bi izašla kroz vrata srce bi mi poskočilo. Otrčao bih u predvorje, zgrabio knjige i pošao za njom. Uvijek bih pazio da ne izgubim iz vida njezin tamni lik i kad bismo se približili mjestu na kojem su nam se putevi razilazili ubrzao bih korak i prošao pokraj nje. To se ponavljalo svakog jutra. Nikad nisam razgovarao s njom osim kad bih u nekoj situaciji izrekao nekoliko usputnih riječi, pa ipak, njezino je ime na moju blesavu dječačku krv djelovalo poput glasna poziva.

Njezin me lik pratio čak i na mjestima pogibeljnim za romantiku. Subotom uvečer, kad bi ujna odlazila u kupovinu, morao sam ići s njom kako bih joj pomogao nositi stvari. Prolazili smo blještavo osvijetljenim ulicama dok su nas gurali pijani muškarci i žene koje su se cjenkale, sve to sred radničkih psovki, kreštavih litanija trgovačkih pomoćnika koji su stražarili pokraj bačvi punih svinjskih obraza i nazalnog poja uličnih pjevača koji su pjevali „Dođite svi amo“, pjesmu o O’Donovanu Rossi [1] ili kakvu baladu o nevoljama naše rodne grude. Za mene su se ti zvukovi stapali u jedinstven osjećaj života: zamišljao sam kako sigurno nosim svoj kalež kroz mnoštvo neprijatelja. Njezino mi je ime na trenutke izlazilo na usne u čudnim molitvama i veličanjima koja ni sâm nisam razumio. Oči bi mi se često ispunile suzama (nisam znao zašto), a ponekad se činilo da mi se bujica iz srca izlijeva u grudi. Rijetko sam razmišljao o budućnosti. Nisam znao hoću li ikad razgovarati s njom, a ni kako bih joj mogao objaviti svoje zbunjeno obožavanje ako bih joj se ikad obratio. Ali tijelo mi je bilo poput harfe [2], a njezine su riječi i pokreti bili poput prstiju što su prebirali po žicama.

Jedne večeri otišao sam u salon na dvorišnoj strani kuće, gdje je umro svećenik. Bila je mračna i kišna večer i u kući je vladala tišina. Kroz jedno od razbijenih okanaca čuo sam kako kiša tapka po zemlji, kako njezine tanke, neprekinute vodene igle prebiru po vlažnim gredicama. Ispod mene žarila se neka udaljena svjetiljka ili osvijetljen prozor. Bilo sam zahvalan što vidim tako malo. Kao da su mi sva osjetila čeznula za tim da budu zakrivena, a osjetivši kako sam nadomak toga da se odvojim od njih, pritiskao sam dlanove jedan o drugi sve dok mi nisu zadrhtali, mrmljajući uvijek iznova: „O, ljubavi! O, ljubavi!“

Konačno mi se obratila. Kad mi je uputila prve riječi bio sam tako zbunjen da nisam znao što bih odgovorio. Upitala me hoću li posjetiti Arabiju. Ne sjećam se jesam li odgovorio da ili ne. Rekla je da će to biti divan sajam i da bi voljela da ga može posjetiti.

– A zašto ne možeš? – upitao sam.

Dok je govorila, okretala je srebrnu narukvicu oko zapešća. Ne može, rekla je, jer će se tog tjedna u katoličkoj školi koju pohađa održavati duhovne vježbe. Njezin brat i dvojica dječaka tukli su se za svoje školske kape, a ja sam pokraj ograde stajao sam. Ona je rukom obuhvatila jedan od šiljaka, priginjući glavu k meni. Svjetlost ulične svjetiljke što se nalazila nasuprot ogradnih vrata padala je na bijelu oblinu njezina vrata osvjetljavajući joj kosu što je ondje počivala te je, spuštajući se, odražavala svjetlost na njezinu ruku na ogradi. Padala joj je niz jednu stranu haljine i otkrivala bijeli rub podsuknje koji se jedva nazirao dok se nehajno držala.

– Blago tebi – rekla je.

– Odem li – rekoh – donijet ću ti nešto.

Koliko mi je bezbrojnih ludosti na javi i u snu uznemiravalo misli poslije te večeri! Poželio sam da mogu izbrisati dosadne dane do sajma. Ljutile su me školske obaveze. Uvečer u mojoj spavaćoj sobi i danju u učionici njezin se lik uvlačio između mene i stranica koje sam se trudio pročitati. Slogovi riječi Arabija dopirali su do mene kroz tišinu u kojoj mi je duša uživala i opčinjavali su me čarolijama Istoka. Zamolio sam za dopuštenje da u subotu uvečer posjetim sajam. Ujna se iznenadila i rekla kako se nada da takav sajam nije nešto povezano s masonerijom. Tijekom nastave rijetko sam odgovarao na pitanja. Promatrao sam kako se izraz lica mojeg učitelja mijenja iz uljudnosti u strogoću; nadao se da nisam već počeo ljenčariti. Nisam mogao sabrati odlutale misli. Jedva sam smagao i mrvicu strpljenja za ozbiljne poslove izvan škole koji su mi, sad kad su stajali između mene i moje čežnje, nalikovali na dječju igru: ružnu, jednoličnu dječju igru.

U subotu ujutro podsjetio sam ujaka da bih navečer želio ići na sajam. On se vrtio po predvorju tražeći četku za šešire, te mi je kratko odgovorio:

– Da, mali, znam.

Kako je bio u predvorju nisam mogao otići u prednju dnevnu sobu i leći ispred prozora. Otišao sam od kuće loše raspoložen i polako hodao prema školi. Zrak je bio nemilosrdno oštar i u srcu sam već gajio zle slutnje.

Kad sam došao kući na večeru, ujak se još nije bio vratio. No, bilo je rano. Neko sam vrijeme sjedio i zurio u sat, a kad me njegovo kucanje počelo uzrujavati, izašao sam iz sobe. Popeo sam se stubama na kat. U visokim, hladnim, praznim i sumornim sobama osjetio sam olakšanje i šetao sam kroz njih pjevušeći. Kroz prozor na uličnoj strani kuće vidio sam kako se dolje moji prijatelji igraju. Njihovi su povici dopirali do mene oslabljeni i nerazgovjetni. Priljubio sam čelo o hladno staklo i promatrao mračnu kuću preko puta, u kojoj je stanovala. Možda sam tu prostajao i čitav sat, a nisam opažao ništa osim prikaze odjevene u smeđu haljinu, koju je satkala moja mašta i kojoj je svjetlost ulične svjetiljke prigušeno osvjetljavala krivulju vrata, ruku na ogradi i rub podsuknje ispod haljine.

Kad sam opet sišao u prizemlje zatekao sam gospođu Mercer kako sjedi kraj ognjišta. Ona je bila stara brbljavica, udovica vlasnika zalagaonice koja je skupljala rabljene poštanske marke za neku pobožnu dobrotvornu namjenu. Morao sam otrpjeti ogovaranja uz popodnevni čaj. Večera je odgođena za više od sat vremena, a ujak se nikako nije vraćao. Gospođa Mercer ustala je s namjerom da pođe kući: bilo joj je žao što ne može više čekati, ali prošlo je osam sati, a ona ne voli biti kasno vani jer joj škodi noćni zrak. Kad je otišla ushodao sam se gore-dolje po sobi stežući pesnice. Ujna reče:

– Bojim se da ćeš ove blagoslovljene večeri morati odustati od odlaska na sajam.

U devet sati začuo sam ujakov ključ u bravi ulaznih vrata. Čuo sam kako razgovara sam sa sobom i kako se vješalica zatresa pod težinom njegova kaputa. Znao sam protumačiti te znakove. Kad je dopola pojeo večeru zamolio sam ga za novac da odem na sajam. Bio je zaboravio na to.

– Ljudi su u krevetu i već su odspavali prvi san – reče.

Nisam se nasmiješio. Ujna mu reče odrješito:

– Zar mu ne možeš dati novac i pustiti ga da ode? Već si ga dovoljno dugo zadržao.

Ujak reče da mu je jako žao što je zaboravio. Doda da vjeruje u staru izreku: „Tko previše radi, taj i drugima dosadi.“ Upitao me kamo ću i kad sam mu po drugi put rekao, upita me znam li pjesmu „Arapinov oproštaj s atom“ [3]. Kad sam izašao iz kuhinje spremao se izrecitirati ujni uvodne stihove.

Hodajući užurbano Buckingham Streetom prema kolodvoru stiskao sam u ruci srebrnjak od dva šilinga. Prizor ulica što su vrvjele kupcima i blještale od svjetlosti plinskih svjetiljki podsjetio me na svrhu mojeg pohoda. Sjeo sam u vagon trećeg razreda praznog vlaka. Nakon nesnosna zadržavanja, vlak je polako krenuo sa stanice. Vukao se između oronulih kuća i preko svjetlucave rijeke. Na stanici Westland Row na vrata vagona nagrnula je gomila ljudi, ali su ih čuvari odvratili govoreći da je to poseban vlak koji vozi do sajma. Ostao sam sâm u praznom vagonu. Nakon nekoliko minuta, vlak se zaustavio pokraj montažna drvena perona. Izašao sam na cestu i na osvijetljenom brojčaniku sata vidio da je deset minuta do deset. Preda mnom je bila velika zgrada na kojoj je bilo ispisano čarobno ime.

Nisam mogao pronaći ulaz gdje se prodaju ulaznice za šest penija i u strahu da će se sajam zatvoriti brzo sam ušao kroz okretnu pregradu pružajući šiling umornom čovjeku na ulazu za odrasle. Našao sam se u velikoj dvorani koja je na polovici bila opasana galerijom. Gotovo su svi štandovi bili zatvoreni i veći dio dvorane bio je u mraku. Zamijetio sam tišinu nalik onoj kakva se zadrži u crkvi nakon mise. Plaho sam otišao do sredine sajmenog prostora. Nekoliko ljudi okupilo se oko još otvorenih štandova. Pred zastorom preko kojeg su raznobojnim svjetiljkama bile ispisane riječi Café Chantant, dvojica muškaraca brojala su novac na poslužavniku. Slušao sam kako kovanice padaju.

Prisjetivši se s naporom zašto sam došao, otišao sam do jednog štanda i razgledao porculanske vaze i servise za čaj oslikane cvijećem. Na ulazu u štand neka je mlada gospođica smijući se razgovarala s dvojicom mlade gospode. Opazio sam da govore s engleskim naglaskom i površno sam slušao njihov razgovor.

– O, nikad nisam rekla takvo što!

– Ali rekla si!

– Ne, nisam!

– Zar nije to rekla?

– Da, čuo sam je.

– Ah, to je… izmišljotina!

Kad me ugledala, mlada mi je gospođica prišla i upitala me želim li što kupiti. Ton njezina glasa nije zvučao ohrabrujuće; doimalo se da mi se obratila iz osjećaja dužnosti. Plaho sam pogledao velike ćupove koji su stajali poput istočnjačkih stražara s obje strane mračnog ulaza u štand i promrmljao:

– Ne, hvala.

Gospođica je premjestila jednu vazu i otišla natrag do dvojice mladića. Nastavili su prijašnji razgovor. Jednom ili dvaput pogledala me preko ramena.

Ostao sam pred štandom kako bi moje zanimanje za njezinu robu izgledalo uvjerljivije, iako sam znao da se zadržavam posve uzalud. Zatim sam se polako okrenuo i pošao sredinom dvorane. Spustio sam u džep dva penija koja su ondje zveknula o kovanicu od šest. Začuo sam glas koji je s jednog kraja galerije doviknuo da se svjetla gase. Gornji dio dvorane sad je bio posve mračan.

Gledao sam uvis u tamu i vidio sebe kao biće čije je postupke vodila taština, a koja mu se sad narugala, i oči su me pekle od muke i bijesa.

BILJEŠKE

[1] Jeremiah O’Donovan (1831. – 1915.), zvan Dynamite Rossa, irski revolucionar.

[2] Harfa je simbol irske, na čijem grbu ima središnji položaj.

[3] Pjesma irske pjesnikinje Caroline Norton (1808. – 1877.).