Dablinci | James Joyce

POTRESAN SLUČAJ

Gospodin James Duffy živio je u Chapelizodu jer je želio stanovati što je moguće dalje od grada čiji je bio građanin i jer je sva ostala predgrađa Dublina smatrao neugodnim, nepoželjno modernim i malograđanskim. Stanovao je u staroj sumornoj kući i s prozora svoje sobe mogao je promatrati unutrašnjost napuštene destilerije ili uzvodno pogledom pratiti tok plitke rijeke na kojoj je izgrađen Dublin. Na visokim zidovima njegove sobe bez saga nije bilo slika. Sam je kupio svaki komad namještaja u sobi: crni željezni krevet, željezni umivaonik, četiri stolca od ratana, vješalicu za odjeću, posudu za ugljen, zaštitnu mrežu za kamin, lopaticu i žarače, te četvrtasti pisaći stol na čijoj se radnoj plohi nalazio visoki pretinac s poklopcem. U niši zida nalazio se ormar za knjige s policama od bijelog drveta. Krevet je bio opremljen bijelom posteljinom, a ispod njega bio je prostrt crno-crveni prostirač. Iznad umivaonika visjelo je malo ručno zrcalo, a danju je na polici iznad kamina kao jedini ukras stajala svjetiljka s bijelim sjenilom. Na bijelim drvenim policama knjige su bile poredane po obujmu svezaka odozdo naviše. Wordsworthova sabrana djela bila su zadnja na najnižoj polici, dok je primjerak Maynoothskog katekizma, ušiven u platnene korice neke bilježnice, bio zadnja knjiga na najvišoj polici. Na stolu je uvijek bio pribor za pisanje. U pretincu je ležao rukopis prijevoda Hauptmannove drame Michael Kramer, u kojem su scenske upute bile napisane ljubičastom tintom, i maleni svežanj papirića pričvršćenih mjedenom pribadačom. Na te bi papiriće s vremena na vrijeme zapisao kakvu rečenicu, a u jednom je trenutku, u ironičnu raspoloženju, na prvi list svežnja prilijepio naslov oglasa za žučne pastile. Kad bi se podigao poklopac pretinca, osjetio bi se prigušen miris – miris novih olovaka od cedrova drveta, bočice gumirabike ili prezrele jabuke koju je ondje odložio i zaboravio.

Gospodin Duffy prezirao je sve što je upućivalo na kakvu tjelesnu ili duševnu poremećenost. Srednjovjekovni bi ga liječnik opisao kao mrzovoljnika u sjeni Saturna. Njegovo lice, na kojem se ogledala cijela priča proživljenih godina, imalo je istu tamnosmeđu nijansu kao i dablinske ulice. Na dugoljastoj i prilično velikoj glavi rasla je suha crna kosa, a žućkastosmeđi brkovi nisu posve pokrivali usne izvijene u nesrdačan izraz. I jagodice su pojačavale grubi izraz njegova lica, ali grubosti nije bilo u očima što su, promatrajući svijet ispod žućkastosmeđih obrva, odavale čovjeka koji je uvijek bio spreman izaći drugima ususret, ali koji je pritom često ostao razočaran. Živio je pomalo odmaknut od vlastitog tijela, motreći svoje postupke sumnjičavim usputnim pogledima. Imao je neobičnu naviku autobiografskog opažanja koja ga je navela na to da s vremena na vrijeme izmisli o sebi kakvu kratku rečenicu u kojoj bi subjekt bio u trećem licu, a predikat u perfektu. Nikad nije davao milodare prosjacima, hodao je odrješito, služeći se čvrstim štapom od ljeskova drveta.

Bio je dugogodišnji blagajnik u jednoj privatnoj banci u Baggot Streetu. Svakog jutra putovao je na posao tramvajem iz Chapelizoda. U podne je odlazio u gostionicu Dana Burkea gdje bi pojeo užinu – tanjurić keksa od marante uz bocu svijetlog lagera. U četiri sata bio je slobodan. Ručao bi u jednoj gostionici u George Streetu gdje se osjećao sigurnim od društva dablinske zlatne mladeži i gdje je jelovnik bio oličenje jednostavnosti i čestitosti. Večeri je provodio za gazdaričinim glasovirom ili je lutao gradskom okolicom. Sklonost prema Mozartovoj glazbi ponekad bi ga odvela na operu ili na koncert: bijaše to jedina rastrošnost kojoj se u životu odavao.

Nije imao drugova ni prijatelja, crkve ni vjere. Živio je svoj duhovni život bez ikakva zajedništva s drugima. Rođake je posjećivao za Božić te ih je, kad bi umrli, ispraćao na groblje. Obavljao je te dvije društvene obveze radi dostojanstva tradicije, ali se nije nimalo podređivao običajima koji upravljaju građanskim životom. Dopuštao si je uvjerenje kako bi u određenim okolnostima opljačkao banku u kojoj radi, no kako do takvih okolnosti nikad nije došlo, njegov se život odvijao po uvijek istom obrascu; bijaše to priča bez uzbudljivih trenutaka.

Jedne se večeri u Rotundi [1] zatekao na sjedalu pokraj dvije dame. Slabo popunjena i tiha dvorana odavala je neugodan nagovještaj neuspjeha. Dama koja je sjedila pokraj njega osvrnula se nekoliko puta po praznoj dvorani i rekla:

– Kakva šteta što je večeras tako malo ljudi! Izvođačima je jako teško kad moraju pjevati pred praznim sjedalima.

Primjedbu je shvatio kao poziv na razgovor. Začudio se što se učinila tako pristupačnom. Dok su razgovarali, trudio se zauvijek je zadržati u sjećanju. Kad je doznao da je mlada djevojka pokraj nje njezina kći, prosudio je da je godinu-dvije mlađa od njega. Njezino lice, koje je nekada zacijelo bilo lijepo, zadržalo je pametan izraz. Bilo je ovalno, snažno izraženih crta. Oči joj bijahu izrazito tamnoplave, a pogled miran i uporan. U tom se pogledu isprva nazirala natruha prkosa, no prikrilo ga je naoko namjerno suženje zjenica unutar šarenice, otkrivši na trenutak snažno osjećajnu narav. Zjenice su se opet brzo proširile dok je njezinom napola otkrivenom naravi ponovno ovladavao razum, a kratki ogrtač od astrahana koji je ocrtavao pune grudi još je snažnije isticao onu crtu prkosa.

Sreo ju je ponovno nekoliko tjedana kasnije, na koncertu u Earlsfort Terraceu, i kad god bi pozornost njezine kćeri odlutala, iskoristio bi trenutak za prisniji razgovor. Nekoliko je puta spomenula supruga, ali to nije učinila tonom koji bi značio upozorenje. Zvala se gospođa Sinico. Prapradjed njezinog muža bio je porijeklom iz Livorna. Muž joj je bio kapetan trgovačkog broda koji je plovio između Dublina i Nizozemske; imali su jedno dijete.

Kada ju je treći put slučajno sreo, smogao je hrabrosti da je pozove na sastanak. Došla je. Bio je to prvi u nizu susreta. Uvijek su se sastajali uvečer i birali za svoje šetnje najmirnije dijelove grada. Međutim, gospodin Duffy prezirao je spletke, pa kad je shvatio da će se morati sastajati u tajnosti, odlučno je zatražio da ga pozove u svoju kuću. Kapetan Sinico poticao je njegove dolaske vjerujući kako je Duffy zainteresiran za ruku njegove kćeri. Svoju je suprugu tako istinski odbacio s osobne liste užitaka da nije pomišljao da bi se itko mogao zainteresirati za nju. Budući da je suprug često bio odsutan, a kćer je odlazila podučavati glazbu, gospodin Duffy često je imao priliku uživati u društvu gospođe Sinico. Ni on ni ona nisu nikad prije prošli takvu avanturu i nijedno od njih nije pomišljalo ni na kakvu moguću nepodudarnost. Malo-pomalo isprepleo je svoje misli s njezinima. Posuđivao joj je knjige, upoznavao je s idejama i dijelio s njom svoj misaoni život. Ona je slušala sve.

Ponekad bi, u zamjenu za na njegove teorije, iznijela kakvu činjenicu iz svojeg života. Gotovo majčinskom brigom poticala ga je da se posve otvori; postala je njegov ispovjednik. Rekao joj je da je neko vrijeme odlazio na sastanke Irske socijalističke stranke gdje se osjećao poput stranca okružen dvadesetoricom trezvenih radnika u nekom potkrovlju osvijetljenom preslabom petrolejkom. Kad se stranka raspala u tri frakcije, od kojih je svaka imala svojeg vođu i svoje potkrovlje, prestao je odlaziti na sastanke. Rekao je da radničke rasprave nisu bile dovoljno odvažne; pokazivali su preveliko zanimanje za pitanje nadnica. Osjećao je da su grubi realisti te da osuđuju temeljito promišljanje do kojeg dolazi tek tijekom slobodnog vremena kojeg oni nemaju. Rekao joj je kako nema izgleda da socijalna revolucija potrese Dublin još nekoliko stoljeća.

Upitala ga je zašto ne zapiše svoje misli. Čemu? – odvratio je s opreznim podsmijehom. Zar zato da bi se nadmetao s ljudima koji samo izgovaraju fraze i nisu sposobni ni pola minute ostati dosljedni vlastitom tijeku misli? Da bi se izložio kritikama pripadnika zaglupljene srednje klase koji su brigu o moralu povjerili policiji, a brigu o lijepoj umjetnosti impresarijima?

Često je odlazio u njezin mali ljetnikovac izvan Dublina, gdje su mnoge večeri proveli sami. Malo-pomalo, kako su im se misli preplitale, počeli su razgovarati o prisnijim temama. Njezino je prijateljstvo bilo poput toplog tla iz kojeg raste tropska biljka. Mnogo je puta dopustila da se oko njih spusti tama, izbjegavajući upaliti svjetiljku. Zbližavala ih je mračna skrovita soba, odvojenost od svijeta, glazba koja im je još uvijek odzvanjala u ušima. Njega je ta veza oplemenjivala, zaobljavala grube crte njegove naravi, prožimala osjećajima njegov misaoni život. Ponekad bi se uhvatio kako osluškuje vlastiti glas. Mislio je kako će se u njezinim očima uzdići do anđeoskog statusa i dok je sve bliže privlačio k sebi vatrenu prirodu svoje prijateljice, začuo je neobičan bezličan glas koji je prepoznao kao svoj, a koji je uporno tvrdio da je ljudska duša neizlječivo usamljena. Ne možemo sebe dati drugima, rekao je glas, pripadamo samo sebi. Tim je razgovorima došao kraj kad je jedne večeri, tijekom koje je pokazivala sve znakove neuobičajena uzbuđenja, gospođa Sinico strastveno uhvatila njegovu ruku i pritisnula je na svoj obraz.

Gospodin Duffy jako se iznenadio. Razočaralo ga je njezino tumačenje njegovih riječi. Tjedan dana je nije otišao posjetiti, zatim joj je pisao moleći je za susret. Kako nije želio da njihov posljednji razgovor bude opterećen utjecajem propalog međusobnog povjeravanja, sastali su se u maloj slastičarnici blizu Parkgatea. Bio je hladan jesenski dan, no usprkos hladnoći hodali su gotovo tri sata gore-dolje stazama parka. Složili su se da će prekinuti svoj odnos: svaka veza, tvrdio je on, vodi u žalost. Izašavši iz parka, šutke su pošli prema tramvajskoj stanici, ali je ona tamo počela tako silovito drhtati da se on u strahu od još jednog njezina ispada brzo oprostio i ostavio je. Nekoliko dana poslije primio je paket u kojem su bile njegove knjige i note.

Prošle su četiri godine. Gospodin Duffy vratio se svojem sasvim ravnom životu. Njegova je soba još uvijek svjedočila o urednosti njegova duha. Nekoliko novih notnih zapisa zauzelo je stalak za note u sobi u prizemlju, a na polici za knjige stajale su dvije Nietzscheove knjige: Tako je govorio Zaratustra i Vedra znanost. Rijetko bi što zapisao na listiće papira koji su ležali u pretincu stola. Jedna od njegovih rečenica koju je napisao dva mjeseca nakon posljednjeg razgovora s gospođom Sinico glasila je: „Ljubav između muškarca i muškarca nije moguća jer između njih ne smije biti spolnog odnosa, a prijateljstvo između muškarca i žene nije moguće jer između njih mora doći do spolnog odnosa.“ Nije odlazio na koncerte kako je ne bi sreo. Umro mu je otac. Mlađi suvlasnik banke povukao se iz službe. A on je još uvijek svakog jutra putovao tramvajem u središte grada i svake se večeri iz središta grada pješice vraćao kući nakon što bi pojeo kasan i umjeren objed u George Streetu i za desert pročitao večernje novine.

Jedne večeri, baš dok je ustima prinosio zalogaj usoljene govedine s kupusom, ruka mu zastane u zraku. Pogled mu se zaustavio na članku u večernjim novinama koje je oslonio na vrč s vodom. Spustio je hranu na tanjur i pažljivo pročitao članak. Zatim je popio čašu vode, odgurnuo tanjur na stranu, presavio novine položivši ih pred sebe te je, oslonivši laktove o stol, neprekidno iščitavao isti članak. S kupusa se u tanjur počeo cijediti ohlađeni bijeli loj. Prišla mu je konobarica i upitala ga je li jelo loše pripremljeno. Odgovorio je da je vrlo dobro i s mukom pojeo još nekoliko zalogaja. Zatim je platio račun i izašao.

Brzo je hodao kroz studenski suton, njegov čvrsti štap od ljeskova drveta udarao je o tlo u pravilnim razmacima, a iz bočnog džepa pripijenog kaputa nalik mornarskom virio je rub smećkastožutog papira Dublin Evening Maila. Na pustoj cesti što vodi od Parkgatea do Chapelizoda usporio je korak. Štapom više nije tako odrješito udarao o tlo, a dah koji je izdisao u nepravilnim razmacima, s gotovo čujnim uzdasima, isparavao se u hladnom zraku. Kad je došao kući, odmah je otišao na kat u svoju spavaću sobu, izvukao novine iz džepa i pokraj prozora uza sve slabiju danju svjetlost ponovno pročitao onaj članak. Nije ga čitao naglas, već je pomicao usne kao što to čini svećenik dok izgovara molitve ispod glasa. U članku je stajalo:

SMRT GOSPOĐE NA KOLODVORU SYDNEY PARADE

POTRESAN SLUČAJ

Danas je u Dablinskoj gradskoj bolnici zamjenik mrtvozornika (u odsutnosti gospodina Leveretta) proveo uviđaj nad tijelom gospođe Emily Sinico, stare četrdeset i tri godine, koja je jučer navečer poginula na kolodvoru Sydney Parade. Istragom je utvrđeno da je na pokojnu gospođu, dok je pokušavala prijeći prugu, naletjela lokomotiva putničkog vlaka koji je u dvadeset i dva sata dolazio iz Kingstowna, zbog čega je zadobila ozljede glave i desne strane tijela, uslijed kojih je preminula.

Strojovođa James Lennon izjavio je da radi na željeznici petnaest godina. Kad je začuo vlakovođin zvižduk, pokrenuo je vlak, no zaustavio ga je nekoliko sekundi poslije, čim je začuo glasne povike. Vlak je vozio polako.

Nosač P. Dunne izjavio je da je trenutak prije polaska vlaka ugledao neku ženu koja je zakoračila na prugu pokušavajući je prijeći. Potrčao je prema njoj vičući, ali prije nego što je uspio stići do nje zahvatio ju je odbojnik lokomotive, srušivši je na tlo.

Porotnik: „Vidjeli ste da je gospođa pala?“
Svjedok: „Da.“

Policijski narednik Croly izjavio je da je, došavši na mjesto nesreće, zatekao pokojnicu kako leži na peronu i da je bilo očito da je mrtva. Naredio je da se tijelo prenese u čekaonicu dok ne dođe vozilo hitne pomoći.

Pozornik sa značkom broj 57E potvrdio je ovaj iskaz.

Dr. Halpin, pomoćni kirurg iz Dablinske gradske bolnice, izjavio je da su nastradaloj ženi slomljena dva donja rebra, te je zadobila teška nagnječenja desnog ramena. Prilikom pada ozlijeđena joj je desna strana glave. Ozljede nisu bile takve da bi kod zdrave osobe uzrokovale smrt. Po njegovu mišljenju, smrt je vjerojatno posljedica šoka i iznenadnog prestanka rada srca.

Gospodin H. B. Patterson Finlay izrazio je u ime željezničkog prijevoznika duboko žaljenje zbog nesreće. Tvrtka oduvijek poduzima sve mjere opreza kako bi se građane spriječilo da prelaze preko tračnica umjesto preko nadvožnjaka, provodeći zaštitu dvostrukim mjerama – na svakoj stanici postavljeni su natpisi upozorenja, a na prijelazima rampe. Pokojnica je imala običaj kasno noću prelaziti tračnice s perona na peron, a uzimajući u obzir i neke druge okolnosti u ovom slučaju, isti ne smatra da uprava željeznice snosi krivnju.

Kapetan Sinico iz kuće Leoville, Sydney Parade, suprug poginule, također je dao iskaz. Potvrdio je da je pokojnica njegova supruga. U vrijeme nesreće nije bio u Dublinu jer je tek jutros doputovao iz Rotterdama. Bili su u braku dvadeset i dvije godine i živjeli su sretno do prije otprilike dvije godine, kad je njegova supruga počela pretjerivati u nekim svojim navikama.

Gospođica Mary Sinico izjavila je da je odnedavno njezina majka imala običaj izlaziti navečer kako bi kupila žestoka pića. Gospođica Sinico tome je svjedočila i često je pokušavala urazumiti majku i potaknuti je da se pridruži Ligi trijeznih. U času nesreće nije bila kod kuće i vratila se tek sat poslije.

Porota je donijela presudu u skladu s liječničkim nalazom i oslobodila Jamesa Lenonna svake krivnje.

Zamjenik mrtvozornika rekao je da se radi o vrlo potresnom slučaju te je izrazio duboku sućut kapetanu Sinicu i njegovoj kćeri. Zatražio je od željezničke tvrtke da poduzme odlučne mjere kako bi se spriječila mogućnost sličnih nesreća u budućnosti. U ovom slučaju nema krivca.

*

Gospodin Duffy podigne pogled s novina i zagleda se kroz prozor u neveseli večernji krajolik. Rijeka se tiho mreškala pokraj napuštene destilerije, a s vremena na vrijeme pojavila bi se svjetlost u kućama na cesti za Lucan. Kakav kraj! Čitava mu se priča o njezinoj smrti gadila, a gadila mu se i sama pomisao da joj je ikada govorio o stvarima koje je smatrao svetim. Otrcane fraze, besmisleni izrazi sućuti, obzirne riječi novinara koji je pristao prikriti pojedinosti obične prostačke smrti stegnule su mu želudac. Ne samo da je ponizila sebe; ponizila je i njega. Shvatio je izopačen put njezina poroka, punog jada i smrada. I to je bila družica njegove duše! Sjetio se onih propalica što posrću, a koje je viđao kako nose limene posude i boce da ih krčmari napune pićem. Bože dragi, kakav kraj! Ona je očito bila nesposobna za život, bez ikakvog čvrstog smisla postojanja, lak plijen loših navika, jedna od onih olupina na koje je nasađena civilizacija. Ali pasti baš tako nisko! Zar je moguće da se oko nje uistinu posve prevario? Sjetio se njezina ispada one noći i protumačio ga gore nego ikad prije. Sad mu uistinu nije bilo teško potvrditi opravdanost svojeg tadašnjeg postupka.

Dok je svjetlost iščezavala, a njegove misli počele lutati uspomenama, učini mu se da njezina ruka dotiče njegovu. Šok koji mu je prije stegnuo želudac sada mu je napao živce. Brzo je obukao kaput, stavio šešir i izašao. Na pragu ga je dočekao hladan zrak: uvlačio mu se u rukave kaputa. Kada je došao do gostionice pokraj mosta u Chapelizodu, uđe i naruči vreli punč.

Gostioničar ga je poslušno poslužio, ali se nije usudio započeti razgovor. U gostionici su bila petorica ili šestorica radnika koji su razgovarali o vrijednosti posjeda nekog gospodina u grofoviji Kildare. Otpijali su u razmacima iz velikih vrčeva od pinte i pušili, često pljujući na pod, te su povremeno navlačili svojim teškim cipelama piljevinu preko ispljuvaka. Gospodin Duffy sjedio je na stolcu i zurio u njih, a da ih nije ni vidio ni čuo. Nakon nekog su vremena otišli, a on je naručio još jedan punč. Dugo ga je ispijao. U gostionici je bilo vrlo tiho. Vlasnik se, raširivši ruke, podbočio o šank, čitao Herald i zijevao. S vremena na vrijeme začuo bi se reski zvuk tramvaja koji je vani prolazio pustom ulicom.

Dok je tamo sjedio i ponovo proživljavao svoj život s njom, naizmjenično prizivajući u svijest dvije predodžbe kroz koje ju je sad doživljavao, on shvati da je mrtva, da je prestala postojati, da je postala uspomena. Počne osjećati nelagodu. Pitao se što je drugo mogao učiniti. Nije mogao nastaviti igrati s njom komediju obmanjivanja, niti je mogao otvoreno živjeti s njom. Učinio je ono što mu se činilo najispravnijim. Za što bi on bio kriv? Sad kad je više nije bilo shvaćao je koliko je samotan morao biti njezin život dok je sjedila iz večeri u večer sama u onoj sobi. I njegov će život biti samotan dok i sam ne umre, ne prestane postojati, ne postane uspomena – ako će ga se itko spominjati.

Bilo je prošlo devet sati kad je otišao iz gostionice. Noć je bila hladna i mračna. Ušao je u park kroz prva vrata i pošao u šetnju pod sablasnim drvećem. Hodao je pustim stazama kojima su prošli prije četiri godine. Činilo se da je ona uz njega u tami. Na trenutke kao da je osjećao kako mu njezin glas dotiče uho, a njezina ruka dodiruje njegovu. Zastao je i osluškivao. Zašto joj je uskratio život? Zašto ju je osudio na smrt? Osjećao je kako se moralna priroda njegova bića raspada u komadiće.

Kad se popeo na vrh Magazine Hilla, zastao je i pogledao duž rijeke prema Dublinu, čija su svjetla u hladnoj noći sjala crvenkastim sjajem i djelovala nekako gostoljubivo. Pogledao je niz obronak i pri podnožju u sjeni ogradnog zida parka ugledao obrise ljudi koji su ondje ležali. Ta potajna, novcem plaćena ljubav ispuni ga očajem. Razdirala ga je kruta čestitost njegova života; osjećao se prognanim s gozbe života. Izgleda da ga je jedno ljudsko biće voljelo, a on joj je uskratio život i sreću. Osudio ju je na poniženje, na sramotnu smrt. Znao je da ga polegnute prilike u podnožju kraj zida promatraju i žele da ode. Nitko ga nije želio; bio je prognan s gozbe života. Skrenuo je pogled na rijeku sive svjetlucave površine što se vijugavo pružala prema Dublinu. Iza rijeke vidio je teretni vlak koji se izvija odlazeći s kolodvora Kingston i poput crva s užarenom glavom uporno, teško krivuda kroz mrak. Polako se izgubio iz vida, ali on je još uvijek u ušima čuo tešku tutnjavu lokomotive kako ponavlja slogove njezina imena.

Krenuo je natrag putem kojim je i došao, ritmični zvuk lokomotive bubnjao mu je u ušima. Počeo je sumnjati u stvarnost onog što mu je sjećanje govorilo. Zastao je ispod drveta i pustio da onaj ritmični zvuk zamre. Nije je više mogao osjetiti pokraj sebe u tami niti mu je zvuk njezina glasa draškao uho. Pričekao je nekoliko minuta, osluškujući. Nije čuo ništa; noć je bila posve tiha. Ponovo je osluhnuo: savršena tišina. Osjeti da je sam.

BILJEŠKA

[1] Skupina javnih zgrada na Rutland Squareu, među kojima je i koncertna dvorana.