Dablinci | James Joyce

PRIJEPISI

Zvono bijesno zazvoni i kad gospođica Parker priđe govornoj cijevi, bijesan glas poviče prodornim sjevernoirskim naglaskom:

– Pošaljite Farringtona u moj ured!

Gospođica Parker opet sjedne za svoj pisaći stroj i reče muškarcu koji je pisao za stolom:

– Gospodin Alleyne vas zove gore.

Čovjek promrmlja sebi u bradu: „Neka ide do vraga!“ i odgurne stolicu unatrag kako bi ustao. Kad se uspravio bio je visok i vrlo krupan. Lice mu je bilo mlohavo, vinski tamnocrveno, obrve i brkovi svijetli, oči malo izbuljene, sa zamućenim bjeloočnicama. Podigne pregradu, prođe pokraj stranaka teškim korakom i izađe iz ureda.

Tromo se uspinjao dok nije došao do odmorišta na drugom katu gdje je na vratima stajala mesingana pločica s natpisom Gospodin Alleyne. Tu stane dahćući od muke i napora i pokuca. Kreštav glas poviče:

– Naprijed!

Čovjek uđe u ured gospodina Alleynea. Istog časa gospodin Alleyne, sitan čovjek s naočalama sa zlatnim okvirom na glatko obrijanom licu naglo podigne glavu pognutu nad hrpom spisa. Glava mu je bila tako ružičasta i ćelava da ja izgledala poput velika jajeta položena na papire. Gospodin Alleyne nije časio ni časa.

– Farringtone? Što je ovo? Zašto se uvijek moram žaliti na vas? Mogu li znati zašto niste načinili prijepis onog ugovora između Bodleyja i Kirwanna? Rekao sam vam da mora biti gotov do četiri.

– Ali, gospodine, gospodin Shelley je rekao…

– „Gospodine, gospodin Shelley je rekao“… Budite ljubazni i držite se onog što ja kažem, a ne onog što je rekao gospodin Shelley. Uvijek nađete neki izgovor da ne obavite posao. Upozoravam vas da ću, ne bude li ugovor prepisan prije večeri, obavijestiti o tome gospodina Crosbieja… Jeste li me shvatili?

– Da, gospodine.

– Jeste li me razumjeli?… Ah, i još jedna sitnica! Kad vama govorim to je kao da govorim zidu. Shvatite jednom zauvijek da za ručak imate slobodnih pola sata, a ne sat i pol. Volio bih znati koliko vam porcija treba… Možete ići.

– Da, gospodine.

Gospodin Alleyne opet pogne glavu nad hrpu spisa. Čovjek je netremice promatrao sjajnu lubanju koja je upravljala poslovima tvrtke Crosbie i Alleyne procjenjujući koliko bi točno krhka mogla biti. Nekoliko trenutaka grlo mu je stezao grč bijesa, a onda je prošao ostavivši za sobom opor osjećaj žeđi. Čovjek prepozna tu pojavu i shvati da se večeras mora dobro napiti. Prva polovica mjeseca je prošla i kad bi uspio završiti prijepis na vrijeme gospodin Alleyne mogao bi mu dati nalog za predujam.

Stajao je mirno, netremice zureći u glavu nad hrpom spisa. Odjednom gospodin Alleyne počne prevrtati sve spise tražeći nešto. Zatim, kao da do tog časa nije bio svjestan čovjekove prisutnosti, opet naglo podigne glavu i reče:

– Što je? Zar ćete cijeli dan stajati ovdje? Časti mi, Farringtone, vi olako shvaćate stvari!

– Čekao sam da bih vas pitao…

– U redu je, ne morate čekati da biste me pitali. Siđite u ured i radite svoj posao.

Čovjek se tromo uputio prema vratima i izlazeći iz ureda čuo gospodina Alleynea kako viče za njim da će, ne bude li ugovor prepisan do večeri, obavijestiti o tome gospodina Crosbieja.

Vratio se do svojeg uredskog stola i prebrojao preostale listove koje je trebalo prepisati. Uzeo je pero i umočio ga u tintu, no ostao je tupo zuriti u posljednje riječi koje je napisao: „Ni u kojem slučaju imenovani Bernard Bodley neće biti…“ Spuštala se večer i za nekoliko minuta upalit će se plinske svjetiljke: onda će moći pisati. Spozna da mora utažiti žeđ koju je osjećao u grlu. Ustane od stola, podigne pregradu kao i prije, te krene prema vratima ureda. Na izlazu ga glavni pisar upitno pogleda.

– Izaći su samo na trenutak, gospodine Shelley – reče čovjek pokazujući prstom kamo se uputio.

Glavni pisar pogleda vješalicu na kojoj su bili odloženi šeširi, ali vidjevši da su svi na broju ne reče ništa.

Čim je došao na odmorište, čovjek izvuče iz džepa kariranu kapu od tartana, stavi je na glavu i brzo otrči niz klimave stube. Od ulaza okrenutog prema ulici hodao je, skrivajući se, unutarnjom stranom pločnika prema uglu i odjednom brzo uđe u neku vežu. Sad je bio siguran u mračnom predvorju O’Neillove gostionice i pomolivši glavu kroz prozorčić koji je gledao u unutrašnjost ispuni ga svojim zažarenim licem boje crnog vina ili tamnog mesa, pa zazove:

– Pat, budi dobar i donesi mi čašu crnog piva!

Konobar mu donese čašu točenog piva. Čovjek ga ispije u nekoliko gutljaja i zatraži zrno kima [1]. Stavi peni na dasku pod prozorčićem i ostavljajući konobara da u tami pipka za novčićem izađe iz veže isto onako potajno kao što je i ušao.

Tama kojoj se pridružila i gusta magla sve je više osvajala veljački sumrak i svjetiljke u Eustace Streetu bile su upaljene. Čovjek je išao uzbrdo uz kuće dok nije stigao do ulaznih vrata zgrade pitajući se hoće li uspjeti završiti prijepis na vrijeme. Na stubama mu nosnice ispuni oštar i vlažan miris parfema: dok je bio kod O’Neilla očito je došla gospođica Delacour. Brzo je opet ugurao kapu u džep i ušao u ured, držeći se zamišljeno.

– Zvao vas je gospodin Alleyne – reče strogo glavni pisar. – Gdje ste bili?

Čovjek pogleda dvije stranke koje su stajale pokraj pregrade kao da je stvar previše intimne prirode da bi mogao odgovoriti u njihovoj prisutnosti. Kako su obje stranke bili muškarci, glavni se pisar ne oklijevajući nasmije.

– Znam tu igru – reče. – Pet puta u jednom danu je ipak malo previše… Dakle, bolje izgledajte ozbiljno i odnesite prijepis našeg dopisa u predmetu Delacour gospodinu Alleyneu.

Ovo prozivanje pred ljudima, trčanje uza stube i pivo koje je tako naglo ispio zbunili su čovjeka, pa kad je sjeo za stol da uzme traženi predmet, on shvati kako doista nema nade da će završiti prijepis ugovora prije pola šest. Spuštala se tamna, vlažna večer i on je čeznuo za tim da je provede obilazeći gostionice, pijući s prijateljima okružen blještavim sjajem plinskih svjetiljaka i zveketom čaša. Izvukao je dopis u predmetu Delacour i izašao iz ureda. Nadao se da gospodin Alleyne neće otkriti kako posljednja dva pisma nedostaju.

Oštar i vlažan miris prožimao je čitavu dužinu stubišta što je vodilo na kat do ureda gospodina Alleynea. Gospođica Delacour bila je žena srednjih godina koja je izgledala kao Židovka. Pričalo se da se gospodinu Alleyneu sviđa ili ona ili njezin novac. Često je dolazila u ured i dugo se ondje zadržavala. Sad je sjedila pokraj njegova stola ovijena oblakom parfema, povlačeći dlan po dršku svojeg kišobrana i potvrdno kimajući, pri čemu je veliko crno pero na njezinu šeširu podrhtavalo. Gospodin Alleyne okrenuo je svoj naslonjač kako bi joj sjedio točno nasuprot i nehajno je prebacio desno stopalo preko noge, oslanjajući ga o lijevo koljeno. Čovjek stavi predmet s pismima na stol i nakloni se s poštovanjem, ali ni gospodin Alleyne ni gospođica Delacour nisu obraćali pažnju na njegov naklon. Gospodin Alleyne lupne prstom po predmetu, a zatim ga lagano odgurne prema čovjeku kao da time govori: „U redu. Možete ići.“

Čovjek se vrati u donji ured i opet sjedne za stol. Uporno je zurio u nedovršenu rečenicu: „Ni u kojem slučaju imenovani Bernard Bodley neće biti…“, razmišljajući kako je neobično što nekoliko riječi pri kraju počinje istim slovom. Glavni pisar počne požurivati gospođicu Parker govoreći joj da neće stići dovršiti pisma na vrijeme da ih pošalju poštom. Čovjek je nekoliko minuta slušao kuckanje pisaće mašine, a zatim odluči početi pisati kako bi dovršio prijepis. Ali u glavi mu je vladala zbrka, a misli su mu odlutale u blještavu svjetlost i buku gostionice. Večer je bila kao stvorena za runde vrućeg punča. Nastavio se mučiti s prijepisom, no kad je sat otkucao pet sati još mu je uvijek ostajalo četrnaest stranica. Dovraga! Neće moći završiti na vrijeme. Gorljivo je želio glasno opsovati i pesnicom žestoko tresnuti o nešto. Tako je bio razjaren da je umjesto „Bernard Bodley“ napisao „Bernard Bernard“, pa je morao ponovno započeti prijepis stranice na čistom papiru.

Osjećao se dovoljno snažnim da posve sam istjera sve iz ureda. Tijelo mu je obuzimala žudnja da nešto učini, da istrči van i iskali svoj bijes. Razbjesnila su ga sva poniženja kroz koja je u životu prošao… Bi li mogao neslužbeno zamoliti blagajnika za predujam? Ne, blagajnik nije ni od kakve koristi, baš prokleto ni od kakve koristi, on mu ne bi dao predujam… Znao je gdje će sresti svoje dečke, Leonarda, O’Hallorana i Noseyja Flynna. Barometar njegova raspoloženja pokazivao je spremnost za žestoko opijanje.

Maštanje ga je odvelo tako daleko da su ga dva puta morali osloviti prije nego što se odazvao. Gospodin Alleyne i gospođica Delacour stajali su ispred pregrade, a svi su se činovnici okrenuli očekujući što će se dogoditi. Čovjek je ustao od stola. Gospodin Alleyne počeo je sipati bujicu pogrda, govoreći da dva pisma nedostaju. Čovjek odgovori da ne zna ništa o tim pismima, on je načinio vjeran prijepis. Pogrde su i dalje pljuštale, a bile su tako pune gorčine i bijesa da se čovjek jedva obuzdavao da ne spusti stisnutu šaku na glavu čovječuljka pred sobom.

– Ne znam ništa o tim pismima – reče tupo.

– Ne-znate-ništa. Naravno, vi ne znate ništa – reče gospodin Alleyne. – Recite mi – nastavi i najprije uputi pogled dami pokraj sebe, tražeći podršku – smatrate li me glupim? Smatrate li vi mene potpunim glupanom?

Čovjek skrene pogled s damina lica na malu jajoliku glavu, pa opet pogleda damu i gotovo prije nego što je postao toga svjestan, jezik mu otkrije zgodnu priliku te odvrati:

– Mislim, gospodine – reče – da nije pošteno baš meni postaviti to teško pitanje.

Činovnicima zastane dah. Svi su bili zapanjeni (tvorac dosjetke ništa manje od svojih kolega), a gospođica Delacour, koja je bila krupna i srdačna počela se široko osmjehivati. Gospodin Alleyne pocrveni kao divlja ruža, a usne su mu podrhtavale kao u putena patuljka. Razmahao se pesnicom čovjeku pred licem sve dok se nije učinilo kao da mu ruka drhti poput poluge kakva električnog stroja:

– Drski nitkove! Drski nitkove! Pokazat ću ja tebi po kratkom postupku! Vidjet ćeš! Ispričat ćeš mi se za svoju drskost ili si odmah otpušten iz ovog ureda! Kažem ti, ispričaj mi se ili si otpušten!

*

Stajao je u veži preko puta zgrade motreći hoće li blagajnik izaći sam. Svi su službenici izašli i konačno je izašao i blagajnik s glavnim pisarom. Nije imalo smisla pokušati razgovarati s njim dok je u društvu glavnog pisara. Čovjek je osjećao da je već u prilično lošem položaju. Bio je prisiljen ponizno se ispričati gospodinu Alleyneu zbog svoje drskosti, no znao je kakvo će osinje gnijezdo ured postati za njega. Sjetio se kako je gospodin Alleyne prognao iz ureda malog Peakea kako bi oslobodio mjesto za svojeg nećaka. Osjećao je divlji bijes, žeđ i želju za osvetom, bio je ljut na sebe i na cijeli svijet. Gospodin Alleyne neće mu dati ni časka mira, život će mu biti pakao. Ovog je puta uistinu ispao glupan. Zar nije mogao držati jezik za zubima? Ali on i gospodin Alleyne otpočetka se nisu slagali, još od onog dana kad ga je gospodin Alleyne slučajno čuo kako oponaša njegov sjevernoirski naglasak da bi zabavio Higginsa i gospođicu Parker. Tako je počelo. Mogao je pokušati posuditi novac od Higginsa, ali Higgins sigurno ni sam nije nikad imao ni novčića. Čovjek koji uzdržava dva kućanstva, naravno, to ni ne može…

Osjeti kako mu krupno tijelo ponovno žudi za utjehom gostionice. Od magle ga je počela obuzimati hladnoća i pitao se bi li mogao izvući novac od Pata u O’Neillovoj gostionici. Od njega, doduše, ne bi mogao dobiti više od šilinga, a šiling mu ne bi bio ni od kakve koristi. Ipak, mora nekako doći do novca; potrošio je posljednji peni na čašu piva i uskoro će biti prekasno da ga igdje smogne. Odjednom, dok se prstima poigravao lancem sata, sjeti se zalagaonice Terryja Kellyja u Fleet Streetu. To je rješenje! Zašto se toga nije prije sjetio?

Brzo je prošao kroz usku uličicu Temple Bara mrmljajući u bradu da oni lijepo mogu dovraga jer će jer će se on večeras dobro zabaviti. Službenik u zalagaonici Terryja Kellyja reče: „Pet šilinga!“, ali procjenitelj mu ponudi šest šilinga i na kraju je doista dobio toliko. Veselo je izašao iz zalagaonice skupivši u šaci kovanice u mali smotuljak koji je držao između palca i prstiju. U Westmoreland Streetu na pločnicima je bilo mnoštvo mladih muškaraca i žena koji su se vraćali s posla, a derani u otrcanoj odjeći trčali su tamo-amo izvikujući naslove iz večernjih novina. Čovjek je išao kroz mnoštvo promatrajući događaje izdaleka, ponosan i zadovoljan, odmjeravajući stručnim pogledom mlade službenice. U glavi mu je brujalo od buke tramvajskih sirena i fijuka trolejbusa, a u nosu je već osjećao miris isparenja vrelog punča. Hodajući je sklapao rečenice kojima će momcima opisati današnji izgred:

– I tako, samo ga pogledam – hladno, znate već, a onda pogledam nju. Zatim opet pogledam njega – znate, bez ikakve žurbe. Mislim, gospodine, da nije pošteno baš meni postaviti to teško pitanje, rekoh.

Nosey Flynn sjedio je na svojem uobičajenom mjestu u kutu gostionice Davyja Byrnea, a kad je čuo priču počasti Farringtona čašicom pića i reče da je to najduhovitiji odgovor koji je ikad čuo. Farrington mu uzvrati pićem. Nakon nekog vremena došli su O’Halloran i Paddy Leonard, pa je Farrington i njima ponovio priču. O’Halloran ih sve počasti vrućim viskijem od ječmenog slada i ispriča kako je on ljutito odvratio glavnom pisaru dok je radio u Callanovom uredu u Fownes Streetu, ali budući da je njegov odgovor više nalikovao riječima razuzdanih pastira u eklogama, morao je priznati da nije bio duhovit kao Farringtonov. Na to Farrington reče momcima da ispiju piće i naruče novu rundu.

Upravo dok su nabrajali što će popiti, tko da uđe u gostionicu nego baš njegov kolega Higgins! Naravno, morao im se pridružiti. Dečki ga zamole da ispriča svoje viđenje događaja, a on to žustro učini jer ga je pogled na pet malih vrućih viskija prilično razveselio. Svi su urlali od smijeha dok je pokazivao kako je gospodin Alleyne mahao pesnicom Farringtonu u lice. Zatim je oponašao Farringtona i rekao: „A moj vam je prijan stajao hladan kao špricer“, dok je Farrington tromim, mutnim očima promatrao društvo smiješeći se, te bi s vremena na vrijeme donjom usnom iscijedio iz brkova zaostale kapi alkohola.

Kad su ispili i tu rundu, nastala je tišina. O’Halloran je imao novca, no činilo se da druga dvojica nemaju ni novčića, pa je cijelo društvo pomalo sa žaljenjem otišlo iz gostionice. Na uglu Duke Streeta Higgins i Nosey Flynn spustili su se kolnikom ulijevo, dok su ostala trojica pošla natrag prema središtu grada. Kiša je rominjala po hladnim ulicama i kad su došli do Ureda za teretne brodove, Farrington predloži da uđu u gostionicu Škotska kuća. Gostionica je bila puna, ispunjena bukom glasova i zveketom čaša. Njih trojica progurali su se pokraj kreštavog prodavača šibica kraj ulaznih vrata te su u polukrugu stali na ugao šanka. Počeli su prepričavati priče. Leonard ih je upoznao s mladićem koji se zvao Weathers i koji je nastupao u Tivoliju kao akrobat i putujući zabavljač. Farrington ih sve počasti pićem. Weathers reče da će popiti čašicu irskog viskija i vodu Apollinaris. Farrington, koji je bio dobro upućen u sve delikatese upita momke bi li i oni popili Apollinaris, ali momci rekoše Timu da im pripremi vruće viskije. Razgovor je postao pomalo izvještačen. O’Halloran ih počasti rundom, zatim Farrington naruči još jednu, a Weathers se bunio da su pretjerali u irskoj gostoljubivosti. Obeća da će ih uvesti iza pozornice i upoznati ih s nekoliko zgodnih djevojaka. O’Halloran reče da će on i Leonard poći, ali da im se Farrington neće pridružiti jer je oženjen, a Farrington tromim, mutnim očima s podsmjehom pogleda društvo dajući im do znanja kako shvaća da ga zadirkuju. Weathers ih nagovori da popiju barem još jednu čašicu na njegov račun i obeća da će se poslije naći s njima u Mulliganovoj gostionici u Poolberg Streetu.

Kad se Škotska kuća zatvorila otišli su u Mulliganovu gostionicu. Ušli su u stražnji salon i O’Halloran naruči svima čašicu vrućeg viskija. Svi su se počeli osjećati opijeno. Farrington je upravo naručivao novu rundu kad se opet pojavi Weathers. Ovoga puta, na Farringtonovo veliko olakšanje, on naruči čašu svijetlog piva. Novca je bilo sve manje, no imali su dovoljno da mogu nastaviti naručivati. Ubrzo su ušle dvije mlade žene s velikim šeširima i mladić u kariranom odijelu te su sjeli za stol u blizini. Weathers ih pozdravi i reče društvu da su oni iz Tivolija. Farringtonov bi pogled svakog časa odlutao u smjeru jedne od mladih žena. U njezinu je izgledu bilo nečeg naročitog. Oko šešira joj je bila omotana vrlo dugačka marama od paunovski plavog muslina, zavezana u veliku mašnu ispod vrata. Nosila je jarkožute rukavice koje su joj sezale do laktova. Farrington je zadivljeno zurio u njezinu punašnu ruku, kojom je često i otmjeno gestikulirala, a kad mu je nakon kratkog vremena uzvratila pogled još su ga više zadivile njezine velike tamnosmeđe oči. Očarao ga je zavodljiv i prodoran izraz u njima. Još mu je dva-tri puta na trenutak uputila pogled, a kad je njezino društvo izlazilo iz prostorije, okrznula je njegov stolac i londonskim naglaskom rekla: „Oh, oprostite!“ Promatrao ju je kako izlazi iz salona, nadajući se da će se okrenuti i pogledati ga, ali se razočarao. Proklinjao je sebe što nema novca, proklinjao je sve runde koje je platio, osobito sve viskije i Apollinarise kojima je počastio Weathersa. Ako je išta mrzio onda su to bili takvi priljepci. Bio je tako ljut da je izgubio pojam o čemu razgovaraju njegovi prijatelji.

Kad mu se Paddy Leonard obratio, shvatio je da razgovaraju o podvizima snage. Weathers je pokazivao društvu svoj biceps i toliko se razmetao da su druga dvojica pozvala Farringtona da osvjetla nacionalnu čast. Farrington je u skladu s tim zasukao rukav i pokazao biceps. Društvo je proučilo i usporedilo obje ruke i konačno se složilo da ova dvojica odmjere snage. Raščistili su stol i oba muškarca nalaktiše se na njega, uhvativši jedan drugome šaku. Čim je Paddy Leonard uzviknuo „Počnite!“, svaki je trebao pokušati oboriti ruku onog drugog na stol. Farrington je izgledao vrlo ozbiljno i odlučno.

Počne borba. Nakon otprilike trideset sekundi Weathers polako svine protivnikovu ruku na stol. Farringtonovo lice, tamno poput crnog vina, pocrveni još jače od bijesa i poniženja što ga je pobijedio takav balavac.

– Ne smijete uprijeti težinu tijela u ruku. Igrajte pošteno – reče.

– Tko se ne bori pošteno? – reče Weathers.

– Pokušajmo ponovno. Ako bude neriješeno, odlučit će treća borba.

Borba iznova počne. Farringtonu su na čelu iskočile žile, a blijeda Weathersova put postane rumena poput božura. Šake i ruke drhtale su im od napora. Nakon duge borbe Weathers ponovo polako svine protivnikovu ruku na stol. Začuje se žamor pljeska promatrača. Konobar koji je stajao kraj stola riđokosom se glavom nakloni pobjedniku i reče glupavo prisno:

– Ah! To je vještina!

– Kog vraga ti znaš o tome? – reče razjareno Farrington okomljujući se na čovjeka. – Ne guraj nos gdje mu nije mjesto!

– Šššš! – zasikće O’Halloran vidjevši izraz divljeg bijesa na Farringtonovu licu. – Platimo račun, momci. Popit ćemo još samo jednu čašicu i onda idemo.

*

Na uglu mosta O’Conell stajao je jako namrgođen čovjek i čekao mali tramvaj linije Sandymount da ga odveze kući. Kipio je od prigušene srdžbe i želje za osvetom. Osjećao se poniženim i bio je zlovoljan, nije čak osjećao ni da je pijan, a u džepu je imao još samo dva penija. Sve je proklinjao. U uredu si je upropastio budućnost, založio je sat, potrošio sav novac, a čak se nije ni napio. Opet je počeo osjećati žeđ i žudio je za povratkom u toplu zagušljivu gostionicu. Izgubio je ugled snažna čovjeka nakon što ga je dvaput pobijedio običan klinac. Srce mu je pucalo od bijesa, a kad se sjetio žene s velikim šeširom koja ga je okrznula i rekla „Oprostite!“ srdžba ga gotovo uguši.

Sišao je s tramvaja na Shelbourne Streetu i nastavio pješice, prateći krupnim tijelom sjenu zida vojarne. Gnušao se povratka kući. Ušavši na sporedna vrata, zatekao je praznu kuhinju i vatru u ognjištu gotovo ugašenu. Glasno je povikao prema gornjem katu:

– Ada! Ada!

Supruga mu je bila sitna ženica šiljasta lica koja je zlostavljala muža kad je bio trijezan, a on nju kad je bio pijan. Imali su petero djece. Jedan dječarac trčeći siđe stubama.

– Tko je to? – upita čovjek škiljeći kroz tamu.

– Ja, tata.

– Koji si ti? Charlie?

– Ne, tata, Tom.

– Gdje ti je majka?

– Otišla je u crkvu.

– O, naravno… Je li se sjetila ostaviti mi što za večeru?

– Da, tata. Ja…

– Upali svjetiljku. Zašto si ostavio kuću u mraku? Jesu li druga djeca u krevetu?

Čovjek tromo sjedne na jedan od kuhinjskih stolaca dok je dječak palio svjetiljku. Počeo je oponašati otegnuti naglasak svojeg sina napola govoreći sam sebi: „U crkvi je. U crkvi je, molim!“ Kad je svjetiljka zasjala on lupi pesnicom o stol i zagrmi:

– Gdje je moja večera?

– Sad ću… pripremiti, tata – reče dječak.

Čovjek bijesno skoči i pokaže na vatru.

– Zar na ovoj vatri? Pustio si da utrne! Boga mi, naučit ću te da to više ne ponoviš!

Zakorači prema vratima i dohvati štap za hodanje koji je bio naslonjen iza njih.

– Dat ću ja tebi lekciju o zapuštanju vatre! – reče i zasuče rukav kako bi mogao slobodno zamahivati rukom.

Dječak zacvili: „O, tata!“ i potrči jecajući oko stola, ali čovjek pojuri za njim i uhvati ga za košulju. Dječak je izbezumljeno gledao oko sebe, ali vidjevši da nema kud pobjeći, padne na koljena.

– Sad ćeš vidjeti hoćeš li drugi put zapustiti vatru! – reče čovjek silovito zamahujući prema njemu štapom. – Evo ti, derane jedan!

Dječak zacvili od boli kad mu štap dohvati bedro. Podigne ruke i sklopi ih, a glas mu je podrhtavao od straha.

– O, tata! – poviče. – Nemoj me tući, tata!… Ja ću… Izmolit ću za tebe Zdravomariju… Ako me ne budeš tukao izmolit ću Zdravomariju za tebe, tata… Izmolit ću Zdravomariju…

BILJEŠKA

[1] Vjerovalo se da žvakanje sjemenki kima prikriva alkoholni dah.