Dablinci | James Joyce

EVELINE

Sjedila je kraj prozora i promatrala kako večer preplavljuje ulicu. Glavu je naslonila na zavjese, u nosu je osjećala miris prašnjavog kretona [1]. Bila je umorna.

Prolaznici su bili malobrojni. Čovjek koji je stanovao na kraju ulice prošao je vraćajući se kući; čula je bat njegovih koraka po betonskom pločniku, a zatim škripu po zgurom posutom puteljku ispred novih crvenih kuća. Nekoć je ondje bilo polje gdje su se svake večeri igrali s djecom iz ulice. Onda je neki čovjek iz Belfasta kupio zemlju i ondje sagradio kuće – ne mrke kućice kakve su bile njihove, već svijetle kuće od cigle s novim, sjajnim krovovima. Djeca iz ulice prije su se zajedno igrala na tom polju – Devineovi, Waterovi, Dunnovi, mali bogalj Keogh, ona i njezina braća i sestre. Ernest se, međutim, nikad nije igrao: bio je već previše odrastao. Njezin ih je otac svojim štapom od trnine često tjerao s polja, no obično je mali Keogh čuvao stražu i povikao bi kad bi ga ugledao kako dolazi. Ipak, kao da su u ono vrijeme bili prilično sretni. Otac tada nije bio tako loš, a osim toga, majka je bila živa. Bilo je to davno; ona, njezina braća i sestre već su odrasli; majka je umrla. Umro je i Tizzie Dunn, a Waterovi su se vratili u Englesku. Sve se mijenja. Sad će i ona, poput ostalih, otići, napustiti svoj dom.

Dom! Gledala je po sobi razmišljajući o svim prisnim predmetima u njoj s kojih je tolike godine jednom tjedno brisala prašinu pitajući se odakle je, zaboga, dolazi toliko. Možda više nikada neće ponovno vidjeti te bliske predmete; nikad nije ni sanjala da će se od njih rastati. Ipak, tijekom svih tih godina nije doznala kako se zvao svećenik čija je požutjela fotografija visjela na zidu iznad pokvarenog harmonija, pokraj obojene litografije sa zavjetom blaženoj Margareti Mariji Alacoque. On je bio očev školski prijatelj. Kad god bi pokazao fotografiju nekom gostu, otac bi usput dodao:

– On je sada u Melbourneu.

Pristala je otići, napustiti dom. Je li to bilo mudro? Pokušavala je sagledati to pitanje sa svih strana. U svojem je domu u svakom slučaju imala krov nad glavom i hranu; bila je okružena onima koje je poznavala čitav život. Naravno, morala je naporno raditi i u kući i na poslu. Što li će o njoj govoriti u trgovini kad saznaju da je pobjegla s momkom? Možda će reći da je naivna, a njezino će radno mjesto popuniti putem oglasa. Gospođici Gavan bit će drago. Ona ju je oduvijek imala na piku, osobito u situacijama kad je bilo ljudi koji su to mogli čuti:

– Gospođice Hill, zar ne vidite da ove dame čekaju?

– Življe, gospođice Hill, molim vas.

Neće proliti mnogo suza zbog odlaska iz trgovine.

Ali u njezinu novom domu, dalekoj nepoznatoj zemlji, neće biti tako. Tad će biti udana – ona, Eveline! Ljudi će se odnositi prema njoj s poštovanjem. S njom neće postupati kao s njezinom majkom. Čak i sada, iako je prebacila devetnaestu, ponekad je osjećala da joj prijeti opasnost od očeve nasilne naravi. Znala je da je to razlog zašto je počela patiti od lupanja srca. Tijekom odrastanja nikad ju nije tukao kao Harryja ili Ernesta jer je bila djevojčica, ali u posljednje vrijeme počeo joj prijetiti i govoriti što bi joj učinio samo kad ne bi imao obzira prema njezinoj pokojnoj majci. Sada nije imala nikoga tko bi je zaštitio. Ernest je bio mrtav, a Harry, koji je radio kao dekorater crkava, bio je gotovo uvijek negdje na putu po selima. Osim toga, redovita rječkanja oko novca subotom uvečer počela su je neizrecivo umarati. Uvijek je davala svu svoju zaradu – sedam šilinga – i Harry je uvijek slao koliko je mogao, ali bila je muka izvući makar i novčić od oca. Govorio joj je da je rasipna, da nema pameti i da joj on neće dati svoj teško zarađeni novac kako bi ga spiskala na ulici, te još koješta, jer subotom uvečer obično je bio vrlo zao. Konačno bi joj ipak dao i upitao je ima li slučajno namjeru kupiti namirnice za nedjeljni ručak. Tad je morala izjuriti iz kuće što je brže mogla, obaviti kupovinu čvrsto stežući u ruci svoj crni kožni novčanik, krčeći laktovima put kroz gomilu, vraćajući se kući kasno, jedva noseći teret namirnica. Na njoj je bio težak zadatak održavanja kućanstva i nastojanja da dvoje najmlađe djece koja su joj ostala na brizi redovito jedu i idu u školu. Bio je to naporan rad – težak život – ali sad kad ga se spremala napustiti činilo joj se da taj život i nije sasvim nepoželjan.

S Frankom će upoznati drugačiji život. Frank je bio tako dobar, muževan, otvorena srca. Spremala se otići s njim noćnim brodom za Liverpool kako bi se zatim udala za njega i živjela s njim u Buenos Airesu, gdje je imao kuću pripravljenu za njezin dolazak. Kako se dobro sjećala trenutka kad ga je prvi put vidjela! Stanovao je u kući u glavnoj ulici kamo je znala odlaziti u posjet. Činilo joj se kao da je to bilo prije samo nekoliko tjedana. Stajao je pokraj vrata ograde, kačket mu je bio zabačen na tjeme, a kosa mu je padala preko brončanog lica. Kasnije su se dobro upoznali. Svake bi je večeri dočekao pred trgovinom i otpratio kući. Odveo ju je na operu Cigančica [2], a ona je bila u zanosu dok je sjedala s njim u ložu, gdje prije nikada nije bila. Veoma je volio glazbu i ponekad bi zapjevao. Ljudi su znali da joj se udvara i kad je pjevao o djevojci koja voli mornara uvijek se osjećala ugodno zbunjenom. Znao ju je u šali zvati Poppens. Isprva je bila uzbuđena što ima momka, a zatim joj se počeo sviđati. Pričao joj je o dalekim zemljama. Počeo je raditi kao mali od palube za jednu funtu mjesečno na brodu kompanije linijske plovidbe Allan koji je plovio za Kanadu. Nabrojio joj je imena brodova na kojima je plovio i nazive različitih poslova koje je obavljao. Plovio je kroz Magellanov tjesnac i pričao joj o strašnim Patagoncima. Rekao je da se skrasio u Buenos Airesu i da se vratio u domovinu samo na odmor. Naravno, otac je doznao za tu vezu i zabranio joj da ga viđa.

– Znam ja te mornare – rekao je.

Jednog se dana posvađao s Frankom i otad se sa svojim dragim morala sastajati u tajnosti.

Ulica je utonula u mrak. Iščezla je bjelina dvaju pisama što su joj ležala u krilu. Jedno je bilo za Harryja, a drugo za oca. Ernest joj je bio najdraži, ali voljela je i Harryja. Primijetila je da je otac u posljednje vrijeme ostario. Nedostajat će mu. Ponekad je znao biti vrlo drag. Nedavno, kad je jedan dan ležala bolesna, čitao joj je priču o duhovima i ispekao joj prepečenac na ognjištu. Jednom drugom prilikom, još dok je majka bila živa, cijela je obitelj otišla na izlet na brdo Howth. Sjećala se kako je otac stavio na glavu majčin šešir da bi nasmijao djecu.

Vrijeme je odmicalo, ali ona je i dalje sjedila pokraj prozora naslanjajući glavu na zavjesu i udišući miris prašnog kretona. Iz udaljenog dijela ulice mogla je čuti kako svira vergl. Poznavala je melodiju. Čudno je što se oglasila baš te večeri kako bi je podsjetila na obećanje koje je dala majci, obećanje da će se brinuti za dom i obitelj dok god bude mogla. Sjetila se posljednje noći majčine bolesti i kao da se opet našla u zagušljivoj, zamračenoj sobi na drugoj strani predvorja, a izvana je začula tugaljivu melodiju talijanske pjesme. Sviraču su naredili da ode i dali mu kovanicu od šest penija. Sjećala se kako se otac odrješito vratio u bolesničku sobu i rekao:

– Prokleti Talijani! Došli su sve dovde!

Dok se prisjećala, tužna vizija majčina života pogodi je poput kletve u samo središte njezina bića – tog života svakodnevnog žrtvovanja koji je završio konačnim ludilom. Zadrhtala je kad je u mislima ponovno začula majčin glas koji je ponavljao s luđačkom upornošću:

– Derevaun Seraun! Derevaun Seraun! [3]

Ustala je, obuzeta iznenadnim napadom užasa. Pobjeći! Mora pobjeći! Frank će je spasiti. On će joj dati život, možda i ljubav. Jer ona je željela živjeti. Zašto da bude nesretna? Ima pravo na sreću. Frank će je zagrliti, obujmiti. On će je spasiti.

*

Stajala je u gomili što se komešala na pristaništu kod North Walla. Frank ju je držao za ruku i znala je da joj nešto govori, da neprestano ponavlja nešto o prelasku u Englesku. Pristanište je bilo puno vojnika sa smeđim kovčezima. Kroz široka vrata natkrivenog prilaza ugledala je na tren crni trup broda usidrenog uza zid pristaništa, s osvijetljenim oknima. Ništa nije rekla. Osjećala je da joj je lice blijedo i hladno te je zbunjena od tjeskobe molila Boga da je uputi, da joj pokaže što je njezina dužnost. Brodska sirena oglasi se kroz maglu otegnutim tužnim zviždukom. Pođe li, sutra će biti s Frankom na pučini, plovit će prema Buenos Airesu. Imali su rezervirane karte. Zar bi mogla odustati nakon svega što je učinio za nju? Tjeskoba joj pobudi mučninu i ona nastavi pomicati usne u nijemoj, grozničavoj molitvi.

U srcu joj zazvone zvona. Osjeti kako je hvata za ruku.

– Dođi!

Sva mora ovog svijeta udarala su valovima o njezino srce. Uvlačio ju je u valove: on će je utopiti. Ona se objema rukama čvrsto uhvati za željeznu ogradu.

– Dođi!

Ne! Ne! Ne! Nije to mogla učiniti. Rukama je mahnito stezala šipku ograde. Obujmljena morima, prestravljeno je kriknula!

– Eveline! Evvy!

Dotrčao je do ograde i doviknuo joj da pođe za njim. Vikali su na njega da ne zastaje, ali on ju je i dalje dozivao. Okrenula je svoje blijedo lice prema njemu, ukočena poput bespomoćne životinje. U njezinim se očima više nije mogao nazrijeti nikakav trag ljubavi, pozdrava ni prepoznavanja.

BILJEŠKE

[1] Jaka, čvrsto apretirana pamučna tkanina za zavjese, navlake i sl.

[2] Opera, ili prije opereta, Michaela Williama Balfea iz 1843. Likovi u Dablincima često citiraju pjesme iz tog popularnog djela.

[3] Riječi koje je Joyce izmislio na licu mjesta ili eventualno engleski fonetski prijepis irskih gaelskih riječi koje bi značile „Na kraju užitka dolazi bol“.