Dablinci | James Joyce

MAJKA

Gospodin Holohan, pomoćni tajnik društva Irska za pobjedu gotovo je mjesec dana obilazio Dublin ruku i džepova punih prljavih papirića, dogovarajući izvedbe nekoliko priredbi. Šepao je na jednu nogu i zbog toga su ga prijatelji zvali Hopko Holohan. Po cijele je dane hodao gradom, svakog sata zastajkivao na uglovima ulica najavljujući priredbe i vodio bilješke, ali na kraju je gospođa Kearney bila ta koja se za sve pobrinula.

Gospođica Devlin postala je gospođa Kearney iz inata. Školovala se u internatu za djevojke iz visokog društva, gdje je učila francuski i stekla glazbeno obrazovanje. Kako je po prirodi bila povučena i nije se povodila za drugima u školi nije stekla mnogo prijateljica. Kad je napunila godine za udaju počeli su je slati na domjenke u mnoge domove, gdje su se gosti divili njezinu sviranju i profinjenom ponašanju. Sjedila je okružena hladnim ozračjem svojeg znanja i nadarenosti, čekajući da koji od prosaca skupi hrabrosti i ponudi joj divan život. Ali mladići koje je sretala bili su obični i nije ih poticala, pa se zbog neispunjenih romantičnih čežnji pokušavala utješiti potajnim jedenjem obilnih količina rahat-lokuma. Međutim, kad se približila graničnim godinama za udaju, a njezini je prijatelji počeli ogovarati, ušutkala ih je udajom za gospodina Kearneya, obućara na pristaništu Ormond.

Bio je mnogo stariji od nje. Razgovori koje je vodio bili su ozbiljni, a odvijali su se s prekidima jer je riječi izgovarao u svoju dugačku smeđu bradu. Nakon prve godine bračnog života gospođa Kearney shvatila je da je takav muškarac prikladniji za brak od kakva romantika, ali ipak se nikad nije odrekla vlastitih romantičnih ideja. On je bio razborit, štedljiv i pobožan: pričešćivao se svakog prvog petka u mjesecu, ponekad s njom, češće sam. Međutim, njezin osjećaj pobožnosti nikad nije oslabio i bila mu je dobra supruga. Kad bi na domjenku u nečijoj kući ona gotovo neprimjetno podigla obrvu, on bi odmah ustao kako bi pošli, a kad je njega mučio kašalj, ona bi mu pokrila stopala perinom i pripremila jak rum-punč. On je pak bio uzoran otac. Uplaćujući svakog tjedna malu svotu na račun za štednju osigurao je svojim dvjema kćerima miraz; svaka je trebala dobiti stotinu funti kad napuni dvadeset i četiri godine. Stariju kćer, Kathleen, poslao je u ugledni internat gdje je učila francuski i gdje je stekla glazbeno obrazovanje, a poslije joj je plaćao školarinu na Akademiji. Svake godine u srpnju gospođa Kearney pronašla bi priliku da kaže kojoj prijateljici:

– Moj dobri muž vodi nas na nekoliko tjedana u Skerries.

Ako nisu išli u Skerries, otišli bi u koje drugo odmaralište – Howth ili Greystones.

Kad se pomalo već rasplamsao Irski preporod, gospođa Kearney odlučila je iskoristiti ime svoje kćeri [1] i pozvala je učitelja irskog jezika da podučava djevojke u njihovu domu. Kathleen i njezina sestra slale su svojim prijateljicama razglednice pisane irskim jezikom, a one su im isto tako odgovarale razglednicama na irskom. U nedjelje kad bi gospodin Kearney odlazio s obitelji u crkvu, koja je bila i zamjenska katedrala, nakon mise bi se na uglu Cathedral Streeta okupila grupica ljudi. Svi su oni bili prijatelji Kearneyjevih – ljudi s kojima su dijelili zanimanje za glazbu ili koji su bili članovi Nacionalističke stranke. Pošto bi prokomentirali svaku, makar i najmanju glasinu, svi bi se istovremeno rukovali, smijući se tome kako se mnogobrojne ruke križaju, pa bi se oprostili pozdravima na irskom. Uskoro su ljudi često počeli spominjati ime gospođice Kathleen Kearney. Govorili su da je vrlo nadarena glazbenica i vrlo draga djevojka, a usto i pobornica jezičnog preporoda. Gospođa Kearney je time bila vrlo zadovoljna. Stoga se nije iznenadila kad ju je jednog dana posjetio gospodin Holohan i predložio da njezina kći prati na glasoviru izvođače na četiri velike priredbe koje će njegovo društvo održati u dvorani Antient Concert Rooms. Uvela ga je u salon, ponudila mu da sjedne, iznijela dekanter i srebrnu zdjelu s keksima. Srcem i dušom unosila se u pojedinosti tog pothvata, davala mu je savjete i odgovarala ga, te su konačno sklopili ugovor po kojem je Kathleen trebala dobiti osam gvineja [2] kao pijanistica pratilja na četiri velike priredbe.

Kako je gospodin Holohan bio početnik u tako osjetljivim stvarima kao što su sastavljanje teksta na plakatu i raspored točaka programa, gospođa Kearney mu je pomagala. Imala je takta. Znala je imena kojih „artista“ treba istaknuti velikim tiskanim slovima, a koja napisati malim. Znala je da prvi tenor ne bi volio nastupiti poslije skeča gospodina Meadea. Kako bi se održao stalan interes publike umetnula je lošije točke između onih koje su uvijek omiljene. Gospodin Holohan posjećivao ju je svakog dana kako bi mu dala savjet oko ovog ili onog pitanja. Ona je uvijek bila prijateljski raspoložena, spremna dati savjet, zapravo, bila je prisna. Gurnula bi dekanter prema njemu i rekla:

– Dajte se poslužite, gospodine Holohan!

A dok je natakao piće rekla bi:

– Samo natočite, bez brige, samo hrabro!

Sve se odvijalo glatko. Gospođa Kearney kupila je komad predivnog zagasito ružičastog šarmeza u trgovini Browna Thomasa kako bi ga ušili u prednji dio Kathleenine haljine. Bio je prilično skup, ali ima prigoda kad je malo veći trošak opravdan. Kupila je svežanj ulaznica od dva šilinga za završnu priredbu i poslala ih onim prijateljima za koje nije bila sigurna da bi inače došli. Ni na što nije zaboravila i zahvaljujući njoj, sve za što se trebalo pobrinuti bilo je učinjeno.

Priredbe su se trebale održati u srijedu, četvrtak, petak i subotu. Kad je u srijedu navečer gospođa Kearney stigla s kćeri u predvorje dvorane Antient Concert Rooms, štošta joj se nije svidjelo. Nekolicina mladića koji su na kaputima imali svijetloplave značke besposleno je stajala u predvorju; nijedan nije bio odjeven u večernje odijelo. Prošla je s kćeri mimo njih, a letimičan pogled kroz širom otvorena vrata dvorane otkrio joj je zašto razvodnici nemaju posla. U prvi mah pomisli da je došla prerano. Ne, bilo je dvadeset minuta do osam.

U garderobi iza pozornice predstavili su je tajniku društva, gospodinu Fitzpatricku. Nasmiješila se i rukovala s njim. On je bio nizak muškarac blijeda lica i tupa izraza. Opazila je da nosi smeđi platneni šešir nehajno nakrivljen na jednu stranu glave i govori otegnutim naglaskom. U ruci je držao program i dok je razgovarao s njom zagrizao je jedan njegov krajičak i izgrizao ga u vlažnu smjesu. Izgleda da ga neuspjeh nije brinuo. Gospodin Holohan svakih je nekoliko minuta ulazio u garderobu izvještavajući o prodaji karata. Umjetnici su međusobno nervozno razgovarali, povremeno bacali poglede u ogledalo te motali i razmotavali svitke nota. Bilo je gotovo pola devet kad je nekoliko ljudi u dvorani počelo zahtijevati da priredba počne. Gospodin Fitzpatrick ušao je u garderobu, tupo se nasmiješio prisutnima i rekao:

– Čujte, dame i gospodo, mislim da je vrijeme da otvorimo bal.

Gospođa Kearney nagradi njegov vrlo otegnuti izgovor posljednjeg sloga brzim prezirnim pogledom i reče svojoj kćeri, hrabreći je:

– Jesi li spremna, draga?

Kad joj se pružila prilika pozvala je gospodina Holohana na stranu i zamolila ga da joj objasni zašto je došlo tako malo ljudi. Gospodin Holohan nije znao zašto. Rekao je da je odbor pogriješio što je dogovorio četiri izvedbe – četiri su previše.

– A kakvi su tek „artisti“! – reče gospođa Kearney. – Oni, naravno, daju sve od sebe, ali su uistinu loši.

Gospodin Holohan priznao je da su loši, ali odbor je odlučio neka prve tri izvedbe budu kakve budu, a sve talentirane izvođače ostavit će za subotnju večer. Gospođa Kearney ne reče ništa, ali kako su se na pozornici redale samo osrednje točke, a malobrojni su posjetitelji sve više napuštali dvoranu, počela je žaliti što je uopće potrošila novac na ovakvu priredbu. Bilo je nečeg što joj se u cijeloj toj situaciji nije sviđalo i silno ju je uzrujavao tupi smiješak gospodina Fitzpatricka. Ipak, šutjela je čekajući da vidi kako će se sve završiti. Priredba je završila nešto prije deset sati i svi su ubrzo otišli kućama.

U četvrtak navečer priredba je bila bolje posjećena, ali je gospođa Kearney odmah opazila da su posjetitelje besplatno pustili u dvoranu. Publika se ponašala nepristojno kao da je priredba neslužbena generalna proba. Činilo se da se gospodin Fitzpatrick dobro zabavlja. Uopće nije primjećivao koliko je gospođa Kearney ljuta zbog njegova ponašanja. Stajao je uz krajnji rub zastora i povremeno izvirivao glavom smijući se s dvojicom prijatelja koji su bili u kutu balkona. Tijekom večeri gospođa je Kearney doznala da je priredba u petak otkazana i da će odbor pokrenuti nebo i zemlju kako bi osigurao punu dvoranu za subotnju večer. Kad je to čula potražila je gospodina Holohana. Zaustavila ga je dok je žurno šepesao noseći čašu limunade jednoj mladoj dami i upitala ga je li to istina. Da, istina je.

– Ali to, naravno, ne utječe na ugovor – reče ona. – Ugovorom su bile predviđene četiri izvedbe.

Izgleda da se gospodinu Holohanu žurilo; savjetovao joj je neka razgovara s gospodinom Fitzpatrickom. Gospođa Kearney sada se ozbiljno zabrinula. Pozvala je gospodina Fitzpatricka s pozornice i rekla mu da je njezina kći potpisala ugovor za četiri izvedbe, te da, naravno, po uvjetima iz ugovora mora u cijelosti dobiti dogovorenu novčanu naknadu, bez obzira održi li društvo četiri priredbe ili ne. Gospodinu Fitzpatricku trebalo je vremena kako bi dokučio bit problema i činilo se da ga ne uspijeva riješiti. Rekao je da će iznijeti predmet pred „odb’r“. Gospođi Kearney od bijesa su počeli podrhtavati obrazi i svim se silama suzdržavala upitati ga: „A tko je, molim vas, taj odb’r?“

Ali znala je da to ne bi priličilo dami, stoga je prešutjela.

U petak rano ujutro razaslali su dječake sa svežnjevima letaka na važne dablinske ulice. U večernjim izdanjima svih novina objavljene su pretjerano uljepšane najave koje su obavještavale sve ljubitelje glazbe da iduće večeri mogu pogledati divnu priredbu. Gospođa Kearney malo se umirila, ali pomisli da bi bilo dobro bar površno uputiti supruga u svoje sumnje. On ju je pažljivo saslušao i rekao kako bi možda bilo bolje da u subotu navečer i on pođe s njom. Složila se. Poštivala je svojeg muža jednako kao što je osjećala poštovanje prema glavnom poštanskom uredu, kao nešto veliko, pouzdano i čvrsto. Iako je znala koliko su njegove sposobnosti ograničene, cijenila je u njemu apstraktnu vrijednost muškarca. Bilo joj je drago što je predložio da pođe s njom. Skovala je plan.

Stigla je i večer velike priredbe. Gospođa Kearney sa suprugom i kćeri stigla je pred zgradu Antient Concert Rooms tri četvrti sata prije zakazanog početka. Na nesreću, padala je kiša. Gospođa Kearney zadužila je supruga da pričuva kćerinu haljinu i note, a ona je obišla cijelu zgradu tražeći gospodina Holohana ili gospodina Fitzpatricka. Nije uspjela pronaći nijednog. Upitala je razvodnike je li tko od članova odbora u zgradi i nakon duge potrage razvodnik je doveo sitnu ženicu koja se zvala gospođica Beirne a gospođa Kearney tad joj je objasnila da želi razgovarati s glavnim ili pomoćnim tajnikom društva. Gospođica Beirne očekivala ih je svakog časa i upitala može li ona kako pomoći. Gospođa Kearney pomno pogleda njezino ostarjelo lice iskrivljeno u izraz povjerenja i oduševljenja te odgovori:

– Ne, hvala vam!

Sitna se ženica nadala da će večeras dvorana biti puna. Promatrala je kako vani pada kiša sve dok sjeta mokrih ulica nije izbrisala sve povjerenje i oduševljenje s krivuljastih crta njezina lica. Onda je kratko uzdahnula i rekla:

– Ah, dobro! Bog zna da smo učinili sve što smo mogli.

Gospođa Kearney morala se vratiti u garderobu.

„Artisti“ su počeli dolaziti. Bas i drugi tenor već su bili tamo. Gospodin Duggan, bas, bio je vitak mladić s čupavim crnim brkovima. On je bio sin portira zaposlenog u predvorju jedne poslovne zgrade u centru grada i još kao dječak pjevao je otegnute bas-tonove u akustičnom predvorju. Od takva skromnog početka napredovao je sve dok nije postao istaknuti umjetnik. Nastupao je u poznatim operama. Jedne večeri, kad se jedan operni pjevač razbolio, preuzeo je ulogu kralja u operi Maritana u Queen’s Theatreu. Svoje je dionice otpjevao s dubokim osjećajem i snagom, a publika na galeriji toplo ga je pozdravila, ali je, nažalost, pokvario dobar dojam time što je nekoliko puta nesvjesno obrisao nos rukavicom na ruci. Bio je skroman i šutljiv. Izgovarao je riječ koje bi ga odale kao pravog Irca tako tiho da bi ih ljudi prečuli i nikad nije pio ništa žešće od mlijeka, kako bi očuvao glas. Gospodin Bell, drugi tenor, bio je plavokos, nizak čovjek koji se svake godine natjecao za nagrade na festivalu Feis Ceoil. Četvrte godine sudjelovanja osvojio je brončanu medalju. Bio je strašno nervozan i beskrajno ljubomoran na ostale tenore, a svoju je razdražljivu ljubomoru prikrivao napadnom srdačnošću. Volio je isticati pred ljudima koliko mu je mučan svaki nastup. Stoga, čim je ugledao gospodina Duggana, prišao mu je i upitao:

– I vi nastupate?

– Da – odgovorio je gospodin Duggan.

Gospodin Bell nasmijao se svojem kolegi-supatniku, pružio mu ruku i rekao:

– Evo ruke! Što je, tu je.

Gospođa Kearney prošla je pokraj njih i otišla do krajnjeg ruba zastora kako bi provirila u dvoranu. Sjedala su se brzo popunjavala i publikom je kružio ugodan žamor. Vratila se i nasamo razgovarala s mužem. Očito su razgovarali o Kathleen jer su joj često upućivali poglede dok je stajala razgovarajući s jednom od svojih prijateljica iz Nacionalističke stranke, gospođicom Healy koja je pjevala kontraalt. Nepoznata žena blijeda lica prošla je kroz prostoriju. Žene su pogledom radoznalo pratile njezinu izblijedjelu plavu haljinu koja je otužno visjela s mršavog tijela. Netko je rekao da je to Madam Glynn, sopranistica.

– Pitam se gdje li su je iskopali – reče gospođica Kathleen gospođici Healy. – Sigurna sam da nikad nisam čula za nju.

Gospođica Healy morala se nasmiješiti. Tog je časa u garderobu ušepao gospodin Holohan i obje su ga djevojke upitale tko je nepoznata žena. Gospodin Holohan reče da je to Madam Glynn iz Londona.

Madam Glynn stala je u kut prostorije, pred sobom je ukočeno držala svitak nota i s vremena na vrijeme mijenjala smjer svojeg plahog pogleda. Sjena je zaklonila njezinu izblijedjelu haljinu, ali joj osvetnički pala na plitku udubinu iznad ključne kosti. Žamor u dvorani postao je glasniji. Prvi tenor i bariton stigli su zajedno. Obojica bijahu svečano odjeveni, krupni i samoljubivi. Unijeli su među izvođače dašak raskoši.

Gospođa Kearney dovela je Kathleen k njima i obraćala im se prijateljskim tonom. Bilo joj je stalo do toga da budu u dobrim odnosima, ali dok se trudila biti ljubazna, pogledom je pratila gospodina Holohana, koji je šepajući vrludao iza pozornice. Prvom se prilikom ispričala i izašla za njim.

– Gospodine Holohan, željela bih s vama kratko razgovarati – reče.

Otišli su u tih dio hodnika. Gospođa ga Kearney upita kad će njezina kći dobiti novac. Gospodin Holohan reče da je za to zadužen gospodin Fitzpatrick. Gospođa Kearney reče da se nije dogovorila s gospodinom Fitzpatrickom. Njezina je kći potpisala ugovor na osam gvineja i mora joj se platiti.

Gospodin Holohan reče da se on ne bavi takvim stvarima.

– Kako se ne bavite takvim stvarima? – upita gospođa Kearney. – Zar joj niste upravo vi donijeli ugovor? U svakom slučaju, ako se vi ne bavite takvim stvarima, ja se bavim i pobrinut ću se da bude plaćena.

– Morate razgovarati s gospodinom Fitzpatrickom – hladno reče gospodin Holohan.

– Nisam se dogovorila s gospodinom Fitzpatrickom – ponovi gospođa Kearney. – Imam ugovor i namjeravam se pobrinuti da se navedeni uvjeti ispune.

Kad se vratila u garderobu obrazi su joj bili obliveni blagim rumenilom. U prostoriji je bilo živahno. Dvojica muškaraca odjevenih u kapute smjestila su se ispred kamina i prisno ćaskala s gospođicom Healy i baritonom. Bili su to novinar dnevnih novina The Freeman’s Journal i gospodin O’Madden Burke. Novinar je došao reći izvođačima da neće moći ostati na priredbi jer se mora pobrinuti za izvještaj o predavanju koje jedan američki svećenik drži u gradonačelničkoj vili. Rekao je da mu izvještaj trebaju ostaviti u redakciji, a on će se pobrinuti da ga se uvrsti u sutrašnje izdanje. Bio je sjedokos, uljudan i govorio je tonom koji je ulijevao povjerenje. U ruci je držao ugašenu cigaru, a oko njega je lebdio dah dima. Zapravo se nije namjeravao zadržati ni časka jer su ga predstave i umjetnici prilično zamarali, no i dalje je stajao naslonjen na policu iznad kamina. Pred njim je bila gospođica Healy, smijala se i razgovarala. Bio je dovoljno star da pretpostavi razlog njezine ljubaznosti, ali i dovoljno mlad duhom da iskoristi taj trenutak. Toplina, miris i boja njezine kože budili su mu osjetila. Bio je ugodno svjestan da se njezine grudi, koje je promatrao dok su se polako dizale i spuštale pred njim, u tom trenutku podižu i spuštaju za njega, da su smijeh, ugodan miris i namjerni kratki pogledi koje mu upućuje baš njemu u čast. Kad više nije mogao odgađati odlazak napustio ju je sa žaljenjem.

– O’Madden Burke napisat će osvrt – objasnio je gospodinu Holohanu – a ja ću se pobrinuti da bude objavljen.

– Puno vam hvala, gospodine Hendrick – reče gospodin Holohan – znam da ćete to učiniti. A sada, hoćete li, prije nego što pođete, popiti jednu čašicu?

– Pa, mogao bih – reče gospodin Hendrick.

Zaputili su se nekim krivudavim prolazima, popeli se mračnim stubištem i došli do izdvojene prostorije u kojoj je jedan razvodnik otvarao čepove boca za Holohana, Hendricka i gospodina kojeg su zatekli tamo – bio je to gospodin O’Madden Burke koji je prostoriju pronašao slijedeći instinkt. On je bio uljudan stariji muškarac koji je, opušteno stojeći, oslanjao svoje krupno tijelo o velik svileni kišobran. Njegovo velebno zapadnjačko prezime služilo mu je kao moralni kišobran pomoću kojeg je rješavao osjetljivo pitanje svojeg novčanog statusa. Poštivao ga je širok krug ljudi.

Dok je gospodin Holohan zabavljao novinara The Freeman’s Journala, gospođa Kearney je tako žustro razgovarala s mužem da ju je morao zamoliti da govori tiše. Razgovor ostalih umjetnika u garderobi postao je napet. Gospodin Bell, koji je nastupao prvi, stajao je spreman držeći svoje note, ali se Kathleen nije ni pomaknula. Nešto očito nije bilo u redu. Gospodin Kearney gledao je ravno preda se gladeći bradu, dok je gospođa Kearney prigušenom žestinom šaputala Kathleen na uho. Iz dvorane su dopirali zvukovi bodrenja, pljeska i topota nogu. Prvi tenor, bariton i gospođica Healy stajali su zajedno i mirno čekali, ali gospodinu Bellu popuštali su živci jer se bojao da će publika pomisliti kako je on taj koji kasni.

U prostoriju su tad ušli gospodin Holohan i gospodin O’Madden Burke. Gospodin Holohan odmah je zapazio muk. Prišao je gospođi Kearney i zapodjeo s njom ozbiljan razgovor. Dok su razgovarali, buka se u dvorani pojačavala. Gospodin Holohan snažno se zarumenio i uzbudio. Govorio je žustro, ali je gospođa Kearney tijekom stanki samo kratko odgovarala:

– Neće nastupiti. Najprije mora dobiti svojih osam gvineja.

Gospodin Holohan u očaju je pokazao prema dvorani, gdje su gledatelji pljeskali i toptali nogama. Molećivo se obratio gospodinu Kearneyu i Kathleen, ali gospodin Kearney nastavio je gladiti bradu, a Kathleen je pognuta pogleda micala vrhom svoje nove cipele: ona nije bila kriva. Gospođa Kearney ponovi:

– Neće nastupiti dok ne dobije novac.

Poslije žustre prepirke gospodin Holohan žurno je odšepao iz garderobe. U prostoriji je vladala tišina. Kad je napetost šutnje postala prilično neugodna gospođica Healy reče baritonu:

– Jeste li gledali nastup gospođe Pat Campbell ovog tjedna? [3]

Bariton nije vidio njezin nastup, ali je čuo da je bila izvrsna. Tu je razgovor stao. Prvi tenor pognuo je glavu i počeo brojati karike zlatnog lanca koji mu se protezao preko prsluka, a pritom se smiješio i potiho pjevušio nasumične tonove da bi provjerio kako mu djeluju na čeoni sinus. S vremena na vrijeme svatko bi dobacio letimičan pogled gospođi Kearney.

Buka u gledalištu pojačala se bila do negodovanja, kad je u prostoriju nahrupio gospodin Fitzpatrick, a slijedio ga je gospodin Holohan, uspuhan. Pljesak i topot u dvorani probijali su zvižduci. Gospodin Fitzpatrick držao je u ruci nekoliko novčanica. Izbrojao je četiri novčanice i, položivši ih u ruku gospođe Kearney, rekao da će drugu polovicu iznosa dobiti tijekom pauze. Gospođa Kearney reče:

– Nedostaju još četiri šilinga.

Ali Kathleen skupi i pridigne haljinu te reče prvom izvođaču, koji je drhtao poput lista:

– Pođimo, gospodine Bell.

Pjevač i pijanistica izašli su zajedno na pozornicu. Buka u dvorani zamrla je. Tišina je potrajala nekoliko trenutaka, a onda se začuo zvuk glasovira.

Prvi dio priredbe bio je vrlo uspješan, osim točke Madam Glynn. Sirota je dama pjevala „Killarney“ bezbojnim grčevitim glasom služeći se staromodnom izvještačenošću u intonaciji i izgovoru što je, kako je vjerovala, činilo njezino pjevanje otmjenim. Izgledala je kao da su je izvukli iz kakve stare kazališne garderobe, a gledatelji na jeftinijim sjedalima u dvorani podsmjehivali su se njezinim visokim, plačljivim tonovima. Međutim, prvi tenor i kontraalt podigli su publiku na noge. Kathleen je odsvirala odabir irskih napjeva, za što je nagrađena dugotrajnim pljeskom. Prvi dio priredbe završio je vatrenom rodoljubnom recitacijom koju je izvela mlada dama koja se bavila organizacijom amaterskih kazališnih priredbi. Dobila je zasluženi pljesak, a po završetku ljudi su zadovoljni izašli na pauzu.

Sve to vrijeme u garderobi je vladalo uzbuđenje kao u košnici. U jednom kutu bili su gospodin Holohan, gospodin Fitzpatrick, gospođica Beirne, dvojica razvodnika, bariton, bas i gospodin O’Madden Burke. Gospodin O’Madden Burke rekao je da je to najskandalozniji ispad koji je ikad vidio. Izjavio je da je u Dublinu nakon ovog glazbena karijera gospođice Kathleen Kearney završena. Upitali su baritona što misli o ponašanju gospođe Kearney. On radije ne bi rekao ništa jer mu je honorar bio isplaćen i želio je ostati u dobrim odnosima s ljudima. Ipak, rekao je da je gospođa Kearney trebala imati obzira prema umjetnicima. Razvodnici i tajnici gorljivo su raspravljali što bi trebalo učiniti kad završi prvi dio.

– Slažem se s gospođicom Beirne – reče gospodin O’Madden Burke. – Nemojte joj platiti.

U drugom kutu prostorije bili su gospođa Kearney, njezin muž, gospodin Bell, gospođica Healy i mlada dama koja je recitirala rodoljubnu pjesmu. Gospođa Kearney je rekla da se odbor ponio prema njoj skandalozno. Ona za ovu priredbu nije štedjela ni truda ni troška, a eto kako su joj se odužili.

Oni su mislili da imaju posla s običnim curetkom i da stoga mogu posve zanemariti njezina prava, ali pokazat će im da su se prevarili. Ne bi se usudili tako ponašati prema njoj da je muškarac. Pobrinut će se da njezina kći dobije ono što joj po pravu pripada, neće je prevariti. Ne plate li joj iznos do zadnjeg novčića, razglasit će to po cijelom Dublinu. Naravno, žao joj je „artista“, ali što drugo može učiniti? Požalila se drugom tenoru, koji je rekao kako smatra da su se ponijeli loše prema njoj. Zatim se obratila gospođici Healy. Gospođica Healy radije bi se bila pridružila drugom taboru, ali nije to mogla učiniti jer je bila Kathleenina dobra prijateljica i Kearneyjevi su je često pozivali k sebi.

Čim je završio prvi dio programa, gospodin Fitzpatrick i gospodin Holohan prišli su gospođi Kearney i rekli da će joj ostale četiri gvineje biti plaćene poslije sastanka odbora koji će se održati idućeg utorka, ali u slučaju da njezina kći ne nastupi u drugom dijelu programa odbor će smatrati da je ugovor prekršen i neće biti plaćena.

– Nisam dogovorila nastupe ni s kakvim odborom – reče bijesno gospođa Kearney. – Moja kći ima ugovor. Ili će joj biti isplaćene četiri funte i osam šilinga na ruke ili neće stupiti nogom na ovu pozornicu.

– Iznenadili ste me, gospođo Kearney – reče gospodin Holohan. – Nikad ne bih pomislio da ćete se tako ponijeti prema nama.

– A kako ste se vi ponijeli prema meni? – upita gospođa Kearney.

Lice joj je preplavilo srdito rumenilo i izgledala je kao da će nasrnuti na nekoga golim rukama.

– Tražim ono na što imam pravo – reče.

– Mogli biste pokazati barem osnovnu pristojnost – reče gospodin Holohan.

– Mogla bih? Doista?… A kad sam vam postavila pitanje kad će moja kći dobiti novac, niste mi znali pristojno odgovoriti.

Zabacila je glavu i oponašala njegov nadmeni ton:

– Morate razgovarati s tajnikom. Ja se ne bavim takvim stvarima. Ja sam važan čovjek, ja sam ovo-ono-bla-bla-bla.

– Mislio sam da ste dama – reče gospodin Holohan i iznenada ode.

Poslije toga svi su osudili ponašanje gospođe Kearney i svi su odobravali postupak odbora. Ona je stajala na vratima, izbezumljena od bijesa, prepirala se s mužem i kćeri, a sve je troje gestikuliralo. Čekala je dok nije došlo vrijeme za početak drugog dijela, u nadi da će joj tajnici prići, no gospođica Healy ljubazno je pristala odsvirati pratnju za nekoliko točaka.

Gospođa Kearney morala se maknuti u stranu kako bi se bariton i pijanistica mogli popeti do pozornice. Još je trenutak stajala ukočeno poput kakva bijesnog okamenjenog lika, a kad su joj do uha doprli prvi zvuci pjesme, zgrabila je Kathleeninin ogrtač i rekla suprugu:

– Pozovi kočiju!

On je odmah izašao, gospođa Kearney prebacila je svojoj kćeri ogrtač preko ramena i pošla za njim. Prelazeći prag, zastala je i uprla zažareni pogled u oči gospodina Holohana.

– Još nisam završila s vama – reče.

– Ali ja sam završio s vama – reče gospodin Holohan.

Kathleen je pokorno slijedila majku.

Gospodin Holohan počeo je hodati prostorijom kako bi se smirio jer je osjećao da mu koža gori.

– Eto, to je pristojna dama! – reče. – O, zaista je fina.

– Dobro si se ponio, Holohane – reče gospodin O’Madden Burke oslanjajući se o svoj kišobran u znak odobravanja.

BILJEŠKE

[1] Irsku se ponekad personificira kao ženu pod imenom Kathleen Ni Houlihan.

[2] Gvineje su u vrijeme radnje ove priče kao srebrnjak bile izbačene iz opticaja i postale su novčanom jedinicom za transakcije među bogatijima. Ugovor u gvinejama gđu Kearney prikazuje aristokratskijom nego što doista jest i odaje njezinu ukočenost. Također objašnjava zašto pred kraj priče „nedostaju još četiri šilinga“ – potrebno je isplatiti protuvrijednost u važećim kovanicama.

[3] Poznata glumica iz tog vremena (1865. – 1940.).