Dablinci | James Joyce

SUSRET

Joe Dillon – on je bio taj koji nas je upoznao s Divljim zapadom. Imao je malu zbirku starih svezaka Union Jacka, Plucka i The Halfpenny Marvela. Svake večeri poslije škole sastajali smo se u njegovu stražnjem dvorištu i igrali se rata s Indijancima. On i njegov debeli mlađi brat, lijeni Leo, branili su tavan štale dok smo ga mi pokušavali osvojiti na juriš ili smo pak vodili žestoke bitke na travi. Ali koliko se god dobro borili, nikad nismo uspješno izveli opsadu ili pobijedili u bitci i svi su naši okršaji završavali pobjedničkim ratničkim plesom Joea Dillona. Njegovi su roditelji svakog jutra u osam sati išli na misu u crkvu u Gardiner Streetu, a za njima bi u predvorju kuće zaostajao umirujući miris gospođe Dillon. Ali Joe se igrao previše ratoborno za nas koji smo bili mlađi i plahiji. Izgledao je poput pravog Indijanca dok je skakutao po dvorištu sa starom navlakom za čajnik na glavi, udarajući šakom o limenku i urlajući:

– Ja! Jaka, jaka, jaka!

Kad se pročulo da razmišlja o odlasku u sjemenište, nitko nije mogao vjerovati. Međutim, bila je to istina.

Među nama se proširio buntovni duh i pod njegovim su utjecajem nestale međusobne razlike, kako po učenosti, tako i one u tjelesnoj građi. Udružili smo se, neki odvažno, neki iz šale, a neki gotovo iz straha. Među ovim posljednjima, Indijancima preko volje koji su se bojali da bi izgledali poput štrebera ili slabića, bio sam i ja. Pustolovine opisane u knjigama o Divljem zapadu nisu mi bile po ćudi, ali barem su pružale mogućnost bijega od stvarnosti. Više su mi se sviđale neke američke detektivske priče u kojima je povremeno bilo sirove žestine i lijepih djevojaka. Iako nije bilo ničeg lošeg u tim pričama, a ponekad su bile pisane i s književnim pretenzijama, kružile su školom u tajnosti. Jednog dana, dok je otac Butler nadzirao razred koji je radio na prijevodu s latinskog, otkrio je kod nespretnog Lea Dillona svezak The Halfpenny Marvela.

– Što bih te mogao pitati, ovu stranicu ili ovu? Ovu? Hajdemo, Dillone, ustaj! „Tek je dan…“ Nastavi! Koji dan? „Tek je dan svanuo…“ Jesi li učio? Što ti je to u džepu?

Svima nam je srce jače zakucalo kad je Leo Dillon predao svezak i svi smo namjestili nevin izraz lica. Otac Butler je namršten listao stranice.

– Kakva je to glupost? – upitao je. – Poglavica Apaša! Zar to čitate umjesto da učite lekcije iz rimske povijesti? Da više nikad nisam našao u ovoj školi tako nedostojnu glupost! Čovjek koji je to napisao sigurno je propalica koja škraba takve stvari za čašu pića. Čudi me što obrazovani dječaci poput vas čitaju takvo štivo. Razumio bih još da pohađate… državnu školu. Najozbiljnije ti savjetujem, Dillone, prihvati se posla ili…

Taj ukor udijeljen u ozbiljnosti školskog sata u mojim je očima prilično umanjio veličinu Divljeg zapada, a zbunjeno podbuhlo lice Lea Dillona probudilo je nešto u mojoj savjesti. Ali izvan škole, gdje je njezin obuzdavajući utjecaj bio daleko, ponovno sam počeo čeznuti za divljim uzbuđenjem, za bijegom od stvarnosti kakav su mi, čini se, pružale samo takve kronike bezakonja. Na kraju su mi naši glumljeni večernji ratovi dosadili jednako kao i jutarnja školska rutina jer sam želio doživjeti prave pustolovine. No, pomislih, prave se pustolovine ne događaju onima koji se drže kuće: da bi ih se doživjelo treba poći u svijet.

Ljetni su praznici već bili pred vratima kad sam odlučio bar na jedan dan prekinuti dosadu školskog života. Dogovorio sam se s Leom Dillonom i dječakom koji se zvao Mahony da markiramo. Svaki od nas uštedio je šest penija. Trebali smo se sastati u deset sati prije podne na Canal Bridgeu. Mahonyju će starija sestra napisati ispričnicu, a Leo Dillon zamolit će brata da mu potvrdi da se razbolio. Namjeravali smo poći Wharf Roadom dok ne dođemo do pristaništa, zatim prijeći trajektom na drugu obalu, krenuti pješke i razgledati Pigeon House. Leo Dillon bojao se da bismo mogli sresti oca Butlera ili nekog iz škole, ali Mahony je razborito upitao što bi otac Butler radio u Pigeon Houseu. To nas je umirilo, a ja sam zaključio prvi dio zavjere uzevši od njih dvojice kovanice od šest penija, istovremeno im pokazujući svoju kovanicu. Dok smo uvečer dovršavali posljednje pripreme svi smo osjećali neodređeno uzbuđenje. Rukovali smo se, smijući se, a Mahony reče:

– Do sutra, drugari!

Te sam noći loše spavao. Ujutro sam prvi stigao do mosta jer sam najbliže stanovao. Knjige sam sakrio u visoku travu u blizini rupe za pepeo na kraju vrta kamo nitko nikad nije zalazio i požurio duž obale kanala. Bilo je blago, sunčano jutro prvog tjedna u lipnju. Sjeo sam na povišeni dio mosta, divio se svojim mekim kožnim cipelama koje sam prethodne večeri brižljivo očistio i promatrao poslušne konje kako uz brijeg vuku tramvaj pun ljudi koji su išli na posao. Sve grane visokih stabala uz ulicu veselo su bujale sitnim svijetlozelenim lišćem kroz koje je sunčeva svjetlost iskosa padala na vodu. Granit od kojeg je most bio sazdan počeo se zagrijavati i stao sam dlanovima lupkati po njemu u taktu melodije koje sam se prisjetio. Bio sam vrlo sretan.

Sjedio sam tako pet ili deset minuta kad opazih kako mi prilazi Mahony u sivom odijelu. Nasmijan, popeo se po obronku i uzverao na most pokraj mene. Dok smo čekali, izvukao je praćku koja mu je nadimala unutarnji džep i pokazao mi preinake koje je načinio kako bi je poboljšao. Upitao sam ga zašto je ponio praćku, a on mi je odgovorio da će pticama dati po repu. Mahony je često govorio žargonom i oca Butlera nazivao starim tikvanom. Čekali smo još četvrt sata, ali Leo Dillon nikako se nije pojavljivao. Mahony konačno skoči i reče:

– Idemo. Znao sam da će debeli napuniti gaće.

– A njegovih šest penija? – upitao sam.

– To mu je globa što nije došao – reče Mahony. – Tim bolje za nas. Imamo glavu i pol umjesto jedne glave.

Išli smo North Strand Roadom dok nismo došli do Tvornice sumporne kiseline, a zatim smo skrenuli desno i pošli Wharf Roadom. Čim nas više nitko nije mogao vidjeti, Mahony se počeo igrati Indijanca. Pojurio je za grupom musavih djevojčica zamahujući praznom praćkom i kad su nas dva musava dječaka iz čistog viteštva počela gađati kamenjem, predložio je da krenemo u juriš na njih.

Prigovorio sam da su dječaci premaleni, pa smo krenuli dalje dok je grupa musave djece vikala za nama „Krivovjerci! Krivovjerci!“ misleći da smo protestanti, jer je Mahony, koji je bio tamnoput, nosio na kapi srebrnu značku jednog kriket-kluba. Kad smo stigli do kupališta Smoothing Iron počeli smo se igrati opsade, no to je neslavno propalo jer su za tu igru potrebna najmanje trojica. Iskalili smo se na Leu Dillonu nazivajući ga mlakonjom i zamišljajući koliko će batina dobiti od gospodina Ryana poslije tri sata.

Tako smo došli nadomak rijeke. Dugo smo lutali bučnim ulicama omeđenim visokim kamenim zidovima i promatrali kako rade dizalice i strojevi dok su vozači kolica čiji su kotači stenjali često vikali na nas da im se maknemo s puta. U podne smo stigli do pristaništa, a kako se činilo da svi radnici objeduju, kupili smo dva velika mliječna peciva s grožđicama i sjeli na neke željezne cijevi pokraj rijeke da ih pojedemo. Uživali smo u prizoru dablinskog trgovačkog prometa – tegljačima koji su vunastim kolutima dima još izdaleka najavljivali svoj dolazak, mnoštvu smeđih ribarskih brodova iza Ringsenda, velikom bijelom jedrenjaku čiji su teret istovarivali u pristaništu na suprotnoj obali. Mahony reče da bi uistinu bilo lako pobjeći na more jednim od tih velikih brodova, a čak sam i ja, promatrajući visoke jarbole, vidio – ili zapravo zamišljao – kako pojmovi iz zemljopisa, kojem su me u školi oskudno učili, postupno pred mojim očima postaju opipljivi. Škola i kuća kao da su se udaljavale, a utjecaj koji su imale na nas kao da je blijedio.

Prešli smo Liffey trajektom, plativši vožnju, a s nama su bila dva radnika i jedan mali Židov s vrećom. Držali smo se ozbiljno, gotovo svečano, ali u jednom trenutku tijekom tog kratkog putovanja pogledi su nam se sreli i mi smo se nasmijali. Kad smo pristali i sišli s trajekta promatrali smo kako istovaruju stvari s onog lijepog jedrenjaka s tri jarbola koji smo gledali sa suprotne obale. Jedan promatrač reče da je to norveški brod. Otišao sam do krme i pokušao odgonetnuti natpis na boku, ali kako nisam uspio, vratio sam se i zbog neke svoje nejasne predodžbe promatrao strane mornare da vidim ima li koji od njih zelene oči… Oči su im bile plave, sive, čak i crne. Jedini mornar čije su se oči mogle nazvati zelenima bio je visok čovjek koji je zabavljao gomilu na pristaništu uzvikujući veselo svaki put kad bi se srušile daske:

– E, tako! E, tako!

Kad smo se zasitili tog prizora polako smo otišli u Ringsend. Postalo je sparno, a u izlozima trgovina s hranom ležali su ustajali keksi izblijedjeli od sunca. Kupili smo malo keksa i čokoladu koje smo zatim neumorno jeli lutajući prljavim ulicama u kojima su živjele ribarske obitelji. Nismo mogli pronaći prodavaonicu mlijeka pa smo ušli u malen dućan gdje je svaki kupio bocu soka od maline. Osvježen sokom, Mahony je potrčao puteljkom za nekom mačkom, no pobjegla mu je u polje. Obojica smo bili prilično umorni, pa kad smo došli do polja odmah smo se uputili uz obronak obale preko kosine s čijeg smo vrha mogli vidjeti rijeku Dodder.

Bilo je prekasno i bili smo preumorni da ostvarimo naš plan i posjetimo Pigeon House. Trebali smo se vratiti kući prije četiri sata kako naša pustolovina ne bi bila otkrivena. Mahony je s tugom gledao svoju praćku i morao sam predložiti da pođemo kući vlakom prije nego što osjeti u sebi i najmanju iskru poleta. Sunce se sakrilo iza rijetkih oblaka, prepustivši nas našim umornim mislima i oskudnim ostacima zaliha.

Na polju nije bilo nikog osim nas. Pošto smo neko vrijeme šutke sjedili na kosini ugledao sam čovjeka kako nam prilazi s drugog kraja polja. Lijeno sam ga promatrao žvačući jednu od onih zelenih travki pomoću kojih djevojčice proriču budućnost. Polako se penjao obronkom. Hodao je s jednom rukom na boku, a u drugoj je držao štap kojim je lagano tapkao po tlu. Bio je neuredno odjeven u zelenkasto-crno odijelo, a nosio je onu vrstu dubokog šešira kakav smo mi obično zvali kahlica. Izgledao je prilično staro jer su mu brkovi bili pepeljastosivi. Kad je prošao pokraj naših nogu, na brzinu je podigao pogled prema nama i produžio dalje. Gledali smo za njim i vidjeli da se, pošto je odmaknuo pedesetak koraka, okrenuo te počeo vraćati istim putem. Išao je prema nama vrlo polako, stalno tapkajući štapom po tlu, tako polako da sam pomislio kako traži nešto u travi.

Došavši do nas stao je i poželio nam dobar dan. Uzvratili smo mu pozdrav, a on je polako i vrlo pažljivo sjeo na tlo pokraj nas. Počeo je govoriti o vremenu, rekao je da će ljeto biti vrlo vruće, dodavši kako su se godišnja doba uvelike promijenila otkad je on bio dječak, a to je bilo davno. Rekao je da je u životu svakog muškarca đačko doba nedvojbeno najsretnije i kako bi dao sve da opet bude mlad. Šutjeli smo dok je izražavao te osjećaj koji su nama bili pomalo dosadni. Zatim je počeo govoriti o školi i knjigama. Upitao nas je jesmo li čitali pjesme Thomasa Moorea ili djela Sir Waltera Scotta i Lorda Lyttona. Pretvarao sam se da sam pročitao svaku knjigu koju je spomenuo, tako da je na kraju rekao:

– Ah, vidim, ti si knjiški moljac kao i ja. A on – dodao je pokazujući na Mahonyja koji nas je promatrao razrogačenih očiju – on je drugačiji. Njega privlači sport.

Rekao je da kod kuće ima sva djela Sir Waltera Scotta i Lorda Lyttona i da mu nikad ne dosadi iznova ih čitati.

– Naravno – dodao je – ima nekih djela Lorda Lyttona koja dječaci ne bi smjeli čitati.

Mahony je upitao zašto ih dječaci ne bi smjeli čitati – to me pitanje podbolo i naljutilo jer sam se uplašio da će čovjek pomisliti da sam glup poput Mahonyja. On se, međutim, samo nasmiješio. Vidio sam da u ustima između žutih zubi ima velike praznine. Zatim nas je upitao koji od nas dvojice ima više djevojaka. Mahony je kao od šale odvratio da ima tri cure. Čovjek me upitao koliko ih ja imam. Odgovorio sam da nemam curu. Nije mi vjerovao i reče kako je uvjeren da sigurno imam jednu djevojku. Šutio sam.

– Kažite nam – reče mu drsko Mahony – koliko ih vi imate?

Čovjek se nasmiješi kao ranije i odgovori da je u našim godinama imao mnogo djevojaka.

– Svaki dječak ima malu draganu – reče.

Njegov stav o toj temi učinio mi se neobično slobodoumnim za čovjeka njegovih godina. U duši sam osjećao da je to što je rekao o dječacima i njihovim simpatijama razumno. Ali te mi se riječi iz njegovih usta nisu dopale i čudio sam se zašto je nekoliko puta zadrhtao kao da se nečeg boji ili kao da su ga iznenada prošli srsi. Kad je nastavio, zapazio sam da ima pravilan naglasak. Počeo nam je govoriti o djevojčicama, rekao je da imaju tako lijepu, meku kosu, da su im ruke jako nježne, te da nisu sve djevojčice tako dobre kakvima se čine, samo što to čovjek ne zna. Rekao je da mu ništa nije draže od pogleda na lijepu mladu djevojku, na njezine lijepe bijele ruke i divnu meku kosu. Imao sam dojam da ponavlja nešto što je naučio napamet ili da mu svijest, privučena nekim njegovim riječima, stalno polako kruži po istoj putanji. Ponekad je zvučao kao da samo ukazuje na neku činjenicu koja je svima poznata, a katkad bi prigušio glas i govorio povjerljivim tonom kao da nam pripovijeda o nečem tajnom što ne bi htio da drugi čuju. Uvijek je iznova ponavljao rečenice mijenjajući redoslijed riječi i uobličavao ih jednoličnim tonom. Slušajući ga, nastavio sam zuriti prema podnožju obronka.

Tek poslije duga vremena prekinuo je svoj monolog. Polako je ustao i rekao da nas mora nakratko ostaviti, a ja sam, ne skrećući pogled, vidio kako polako odlazi prema nedalekom rubu polja. Pošto je otišao nastavili smo šutjeti. Nakon nekoliko minuta tišine začuo sam Mahonyjev povik:

– Pogledaj, molim te, što radi!

Kako nisam ni odgovorio ni podigao pogled, Mahony opet uzvikne:

– Gle… stari čudak je lud!

– U slučaju da nas upita kako se zovemo – rekao sam – ti budi Murphy, a ja ću biti Smith.

Ništa više nismo rekli jedan drugome. Još sam uvijek razmišljao hoću li otići ili ostati kad se čovjek vratio i ponovno sjeo pokraj nas. Tek što se spustio na zemlju, Mahony ugleda mačku koja mu je bila pobjegla, skoči i potrči za njom preko polja. Čovjek i ja promatrali smo potjeru. Mačka je opet pobjegla, a Mahony je počeo bacati kamenje u zid po kojem se uspela. Odustavši od toga, uputio se bez ikakva cilja udaljenim krajem polja.

Nakon nekog vremena čovjek mi se obrati. Reče da je moj prijatelj vrlo grub dječak i upita šibaju li ga često u školi. Htio sam mu ogorčeno odgovoriti da mi nismo učenici državne škole da bi nas, kako je on to rekao, „šibali“, ali sam ipak uporno šutio. On se prihvati teme kažnjavanja dječaka. Kao da su mu svijest ponovno privukle vlastite riječi, činilo se da stalno polako kruži oko tog novog središta. Rekao je da takve dječake treba tući šibom, da ih treba dobro išibati. Kad je dječak grub i neposlušan za njega nema drugog lijeka osim dobra, zdrava šibanja. Udarac po dlanu ili pljuska nemaju svrhe: takvom dječaku treba dobro, žestoko šibanje. Iznenadilo me takvo razmišljanje i nehotice sam podigao pogled prema njegovu licu. Dočekao me prodoran pogled očiju zelenih poput boce koje su piljile u mene ispod namrštenog čela. Opet sam odvratio pogled.

Čovjek je nastavio monolog. Kao da je zaboravio svoju nedavnu slobodoumnost. Rekao je da, ako bi ikad zatekao dječaka kako razgovara s djevojkama ili ima curu, on bi ga šibao i šibao: to bi ga naučilo da ne razgovara s njima. A ako bi dječak imao curu i lagao o tome, on bi ga tako izmlatio šibom kao što još nijedan dječak na kugli zemaljskoj nije dobio batina. Rekao je da mu ništa na svijetu ne bi bilo draže od toga. Opisao mi je kako bi tukao šibom takvog dječaka kao da otkriva kakvu zamršenu tajnu. Volio bi to učiniti, rekao je, više no išta na svijetu, a njegov glas, dok me jednoličnim tonom uvodio u tu tajnu, postao je gotovo prisan i kao da me molio za razumijevanje.

Čekao sam dok nije opet ušutio. Onda sam naglo ustao. Kako ne bih odao da sam uznemiren otezao sam nekoliko trenutaka, pretvarajući se da popravljam vezicu na cipeli, a zatim sam rekao da moram ići i pozdravio ga. Mirno sam se uspinjao obronkom, ali srce mi je lupalo od straha da će me zgrabiti za gležnjeve. Kad sam stigao na vrh okrenuo sam se i ne gledajući ga glasno povikao preko polja:

– Murphy!

Glas mi je imao prizvuk usiljene hrabrosti i sramio sam se svoje bijedne lukavštine. Morao sam još jednom viknuti to ime prije nego što me Mahony primijetio i vičući uzvratio pozdrav. Kako mi je srce lupalo kad je dotrčao preko polja do mene! Trčao je kao da mi hrli u pomoć, a ja sam se kajao jer sam ga u srcu oduvijek pomalo prezirao.