Dablinci | James Joyce

OBLAČAK

 

Prije osam godina ispratio je svojeg prijatelja u lučkoj četvrti North Wall i poželio mu sretan put. Gallaher je uspio u životu. To ste odmah vidjeli po njegovu držanju – držanju čovjeka koji je vidio svijeta, po otmjenom odijelu od tvida i po tome kako samouvjereno govori. Malo je momaka bilo nadareno poput njega, a još ih je manje uspjelo ostati neiskvarenima takvim uspjehom. Gallaher je bio dobar čovjek i zaslužio je slavu. Velika je stvar imati takva prijatelja.

Još od ručka Mali je Chandler razmišljao o susretu s Gallaherom, o Gallaherovu pozivu i o velikom gradu Londonu u kojem Gallaher živi. Zvali su ga Mali Chandler jer se, iako je bio tek nešto niži od prosječnih ljudi, doimao poput malena čovjeka. Šake mu bijahu male i bijele, stas krhak, glas tih, a ponašanje profinjeno. Pomno je njegovao plavu svilenkastu kosu i brkove i diskretno nanosio parfem na rupčić. Nokti su mu bili podrezani u obliku savršenih bijelih polumjeseca, a kad bi se nasmiješio na tren biste ugledali niz djetinje bijelih zubi.

Dok je sjedio za svojim stolom u Kraljevskoj odvjetničkoj komori razmišljao je o svim promjenama koje je tih osam godina donijelo. Prijatelj kojeg je poznavao dok je još izgledao poput otrcana siromaha postao je slavna osoba britanskog novinarstva. Chandler je često podizao pogled s dosadnih spisa pred sobom kako bi gledao kroz prozor ureda. Sjaj kasnojesenskog zalaska sunca okupao je travnjake i šetnice, obasuvši nježno zlaćanim česticama prašine neuredne dadilje i oronule starce koji su drijemali na klupama. Treperio je nad svime u pokretu – nad djecom koja su drečeći trčala šljunčanim stazama i nad svakim tko je šetao kroz vrtove. Promatrao je taj prizor razmišljajući o životu, te se (što mu se uvijek događalo kad bi razmišljao o životu) rastužio. Obuzela ga je blaga sjeta. Osjećao je kako je uzaludno boriti se protiv sudbine – bilo je to breme mudrosti kojom ga je opteretio protok vremena.

Sjetio se knjiga pjesama na policama u svojem domu. Kupovao ih je dok je još bio momak i mnogih večeri dok je sjedio u sobici kraj predvorja osjetio bi iskušenje da skine koju knjigu s police i pročita nešto svojoj ženi. Ali plahost bi ga uvijek sputala i tako su knjige ostajale na policama. Ponekad je ponavljao stihove u sebi i to mu je pružalo utjehu.

Čim mu je završilo radno vrijeme on je, pazeći na točnost, ustao od stola i napustio kolege službenike. Izašao je ispod srednjovjekovnog luka na izlazu iz Kraljevske komore, pojavom skroman i uredan, te se žustro zaputio Henrietta Streetom. Zlaćano sunce na zalasku blijedjelo je i zrak je postajao oštar. Na ulici je bilo mnoštvo prljave djece. Stajala su na kolniku ili trčala njime, puzala stubama pred širom otvorenim ulaznim vratima ili čučala poput miševa na pragovima. Mali Chandler nije na njih obraćao pažnju. Vješto se probijao kroz sva ta majušna, glodavcima slična stvorenja idući pod sjenom turobnih kućerina nalik avetima u kojima je nekad razuzdano živjelo staro dablinsko plemstvo. Nije ga okrznulo sjećanje na prošlost jer mu je um bio obuzet radošću sadašnjeg trenutka.

Nikad još nije bio u Corlessovu restoranu, ali je znao koliko je cijenjeno to ime. Znao je da ljudi odlaze onamo poslije kazališta da jedu kamenice i ispijaju likere. Čuo je da konobari govore francuski i njemački. Kad bi uvečer žurno prolazio pokraj restorana gledao bi kako se pred ulazom zaustavljaju kočije, a bogato odjevene dame u pratnji kavalira izlaze iz njih i brzo ulaze kroz vrata. Nosile su šuštave haljine i razne marame, imale su napudrana lica i čim bi im skuti haljina dotakli tlo podizale bi ih poput uplašene Atalante [1]. Uvijek bi prošao ne osvrćući se da pogleda bolje. Po navici je brzo hodao ulicama čak i danju, a svaki put kad bi se kasno navečer našao u gradu žurno je koračao držeći se svojeg puta, uplašen i uzbuđen. Međutim, katkad bi sam izazvao uobičajene uzroke svojeg straha. Birao je najmračnije i najuže ulice i hrabro idući naprijed osjećao je nelagodu zbog tišine u kojoj se razliježu njegovi koraci, nelagodu od prilika šutljivih prolaznika, a zvuk prigušenog smijeha što bi se odjednom začuo ponekad bi ga natjerao da zadrhti kao list.

Skrenuo je desno prema Capel Streetu. Ignatius Gallaher u svijetu britanskog novinarstva! Tko bi prije osam godina pomislio da je takvo što moguće? Ipak, sad kad je ponovo razmišljao o prošlosti Mali Chandler mogao se sjetiti mnogih osobina svojeg prijatelja koje su nekako nagoviještale njegovu buduću veličinu. Ljudi su govorili da je Ignatius Gallaher razuzdan. Istina, on se u ono vrijeme družio s grupom razuzdanih momaka, mnogo je pio i posuđivao je novac na sve strane. Na kraju se upleo u neki sumnjiv posao, neku novčanu transakciju, barem je to bila jedna od glasina o razlogu njegova bijega. Ali nitko nije poricao da je darovit. U Ignatiusu Gallaheru uvijek je bilo onog nečeg što bi vas se dojmilo makar i protiv volje. Držao se hrabro čak i kada je bio na samom dnu i bez prebijene pare u džepu. Mali Chandler sjetio se (a zbog te mu uspomene obrazi blago porumenješe od ponosa) jedne od Gallaherovih izreka kada bi se našao u stisci:

– Predah, momci – rekao bi bezbrižno. – Nešto ću ja već smisliti!

Takav je bio Ignatius Gallaher od glave do pete, i k vragu, što ste mogli nego mu se zbog toga diviti.

Mali Chandler ubrza korak. Prvi put u životu osjeti se nadmoćnim ljudima kraj kojih je prolazio. Prvi put osjeti u duši pobunu protiv sumornog nedostatka otmjenosti u Capel Streetu. Nema sumnje: želiš li uspjeti, moraš otići odavde. U Dublinu se ne možeš pomaknuti s mrtve točke. Dok je prelazio preko Grattan Bridgea pogleda niz rijeku prema pristaništima što su se pružala nizvodno i sažali se nad bijednim, zapuštenim kućama. Izgledale su mu poput skupine skitnica što su se šćućurili jedni uz druge duž obala, stari im kaputi bili prekriveni prašinom i čađom, a oni su bili zapanjeni prizorom zalaska sunca i čekali da ih prvi večernji mraz natjera da ustanu, otresu se i odu. Pitao se bi li znao napisati pjesmu u kojoj bi prikazao tu misao. Možda bi mu je Gallaher mogao objaviti u nekim londonskim novinama. Može li napisati nešto originalno? Nije bio siguran kakvu ideju želi izraziti, ali sama misao da ga je dotaklo pjesničko nadahnuće oživi u njemu poput djetinje nade. Hrabro je koračao naprijed.

Svaki ga je korak nosio bliže Londonu i dalje od njegova trezvenog, neumjetničkog života. Na obzoru njegova uma poče treperiti svjetlo. Nije tako star, ima trideset dvije godine. Moglo bi se reći da mu je karakter upravo dosegnuo vrhunac zrelosti. Toliko je različitih raspoloženja i dojmova koje bi želio izraziti stihovima. Osjećao ih je u sebi. Pokuša ispitati svoju dušu kako bi vidio je li uistinu pjesnička. Sjeta je dominantna crta njegova karaktera, pomisli, ali bila je to sjeta ublažena opetovanim pojavama vjere, pomirenosti i priproste radosti. Kad bi je mogao izraziti u zbirci pjesama možda bi ih ljudi poslušali. Nikada ne bi postao slavan, toga je bio svjestan. Ne bi mogao privući gomilu, ali mogao bi se svidjeti uskom krugu istomišljenika. Možda bi ga engleski kritičari zbog sjetnog tona njegovih pjesama prepoznali kao jednog od pripadnika keltske škole; usto, u pjesme bi unio i aluzije. Poče zamišljati rečenice i fraze iz osvrta o njegovoj knjizi. „Gospodin Chandler ima dar izražavanja lakim i skladnim stihom… U ovim pjesmama prevladava čeznutljiva tuga… Osjeća se keltski ton…“ Šteta što mu ime ne upućuje na irsko podrijetlo jasnije. Možda bi bilo bolje da ispred svog umetne majčino prezime: Thomas Malone Chandler, ili još bolje: T. Malone Chandler. Razgovarat će o tome s Gallaherom.

Predao se sanjarenju s takvim žarom da je prošao pored ulice kamo se zaputio, pa se morao vratiti. Kad je došao u blizinu Corlessova restorana poče ga snažno obuzimati već poznati osjećaj nelagode i on neodlučno zastade pred vratima. Napokon ih otvori i uđe.

Zbog svjetla i buke iz bara nekoliko se trenutaka zadržao kraj ulaznih vrata. Osvrtao se uokolo, no vid mu je bio zamućen odbljescima mnogobrojnih crvenih i zelenih vinskih čaša. Učini mu se da je u baru mnoštvo ljudi i da ga radoznalo promatraju. Na brzinu pogleda lijevo i desno (blago se mršteći kako bi ostavio dojam da je došao po ozbiljnu poslu), no čim mu se vid malo razbistrio, vidio je da se nitko nije okrenuo da bi ga pogledao; a tamo je, leđima oslonjen o tezgu, stojeći u široku raskoraku, uistinu bio Ignatius Gallaher.

– Zdravo, Tommy, junače stari, došao si! Što ćemo? Što ćeš popiti? Ja pijem viski, ovdje je bolji nego kod nas preko vode [2]. Hoćeš li viski sa sodom? Mineralnom vodom? Nećeš mineralnu? I ja tako pijem. Kvari okus… Čekaj, garçon, budi tako dobar i donesi nam dva viskija od ječmenog slada… Onda? Kako guraš otkako smo se posljednji put vidjeli? Bože dragi, kako starimo! Primjećuješ li na meni kakve znakove starenja… što misliš? Malo sijedih i kosa mi se na tjemenu malo prorijedila… je li?

Ignatius Gallaher skine šešir i otkrije veliku glavu s kratko ošišanom kosom. Lice mu je bilo krupno, blijedo i glatko obrijano. Oči mu bijahu plavosive, ublažavale su njegovo nezdravo bljedilo i jasno se krijesile nad jarkonarančastom kravatom. Između ovih osobina što su se međusobno nadmetale, usne su mu izgledale vrlo široke, bezoblične i bezbojne. Pognuo je glavu i s dva prsta sućutno opipao rijetku kosu na tjemenu. Mali Chandler niječući odmahne glavom. Ignatius Gallaher ponovno nataknu šešir.

– Novinarski život satre čovjeka – reče on. – Uvijek juriš i žuriš, tražiš temu, ali ponekad je ne nađeš, a uvijek moraš imati neki novi materijal. Rekoh, na par dana neka idu do vraga i urednici i izdavači. Mogu ti reći da sam vraški sretan što sam se vratio u stari zavičaj. Čovjeku dobro dođe malo odmora. Preporodio sam se otkako sam se vratio u dragi prljavi Dublin… Evo, Tommy, viski. Hoćeš vode u piće? Reci kad ti bude dosta.

Mali Chandler dopusti da mu prilično razrijedi viski.

– Ne znaš što je dobro, momče – reče Ignatius Gallaher. – Ja pijem viski čist.

– U pravilu pijem vrlo malo – reče skromno Mali Chandler. – Recimo, malu čašicu kad se nađem s nekim iz starog društva, to je sve.

– Pa dobro – reče veselo Ignatius Gallaher – u naše zdravlje i za stara vremena i staro prijateljstvo.

Kucnuše se čašama i ispiše zdravicu.

– Danas sam sreo neke iz starog društva – reče Ignatius Gallaher. – O’Hara loše izgleda. Čime se bavi?

– Ničim – reče Mali Chandler – otišao je do vraga.

– Ali Hogan je na dobrom položaju, zar ne?

– Da. On je u Zemljišnom uredu.

– Sreo sam ga jedne večeri u Londonu i izgledao je prilično pijan… Jadni O’Hara! Alkohol, pretpostavljam?

– I druge stvari – reče šturo Mali Chandler.

Ignatius Gallaher se nasmija.

– Tommy – reče on – vidim da se nisi ni mrvicu promijenio. Ostao si onaj isti ozbiljni momak koji mi je držao prodike nedjeljom ujutro kad sam bio mamuran. Trebao bi malo proći svijeta. Zar nisi nikad nekamo otišao, makar na kraće putovanje?

– Bio sam na otoku Manu – reče Mali Chandler.

Ignatius Gallaher se nasmija.

– Otok Man! – reče. – Pođi u London ili u Pariz, recimo Pariz. Osobito u Pariz. To će ti koristiti.

– Jesi li ti bio u Parizu?

– O, jesam, naravno. Neko sam se vrijeme skitao Parizom.

– I je li uistinu tako prekrasan kao što pričaju? – upita Mali Chandler.

Srknu malo viskija dok Ignatius Gallaher svoj hrabro ispi do kraja.

– Prekrasan? – reče Ignatius Gallaher zastavši kako bi razmislio o ovoj riječi i osjetio u ustima okus pića. – Znaš, nije baš tako prekrasan. Naravno, divan je… ali pariški život, to je ono što je uistinu važno. Ah, ni jedan grad nije veseliji, življi, uzbudljiviji od Pariza…

Mali Chandler ispi piće i nakon malo truda privuče konobarov pogled. Ponovno naruči isto.

– Bio sam u Moulin Rougeu – nastavi Ignatius Gallaher nakon što konobar odnese čaše – i bio sam u svim boemskim kavanama. Kakva zabava! To nije za pobožna momka poput tebe, Tommy.

Mali je Chandler šutio dok se konobar nije vratio s dvije čaše, zatim lagano kucne prijateljevu čašu i uzvrati prijašnju zdravicu. Obuze ga neko razočaranje. Nije mu se sviđala Gallaherova samouvjerenost i način izražavanja. U njegovu je prijatelju bilo nečeg prostačkog što prije nije primjećivao. Ali možda je to samo posljedica života u Londonu usred sve te jurnjave i novinarskog suparništva. Ispod ovog novog, razmetljivog ponašanja još se uvijek nazirao njegov stari šarm. Konačno, Gallaher je svašta doživio, vidio je svijeta. Mali Chandler sa zavišću pogleda prijatelja.

– U Parizu je sve veselo – reče Ignatius Gallaher. – Parižani vjeruju da u životu treba uživati: slažeš li se njima? Ako se želiš uistinu dobro zabaviti, moraš otići u Pariz. I zamisli, oni jako vole Irce. Kad su čuli da sam iz Irske, čovječe, skoro su me progutali.

Mali Chandler otpi četiri-pet malih gutljaja.

– Reci mi – upita – je li istina da je Pariz tako pun nemorala kao što govore?

Ignatius Gallaher prekriži se desnom rukom.

– Nemorala ima svugdje – reče. – Naravno, u Parizu naiđeš na provokativne situacije. Recimo, ako odeš na neku od studentskih zabava. Eto, tamo zna biti burno kad se kokote [3] razigraju. Pretpostavljam da znaš tko su one?

– Čuo sam za njih – reče Mali Chandler.

Ignatius Gallaher ispi viski i odmahnu glavom.

– Ah – nastavi on – možeš reći što hoćeš. Po otmjenosti i držanju nema žena ravnih Parižankama.

– Znači Pariz jest pun nemorala – reče Mali Chandler s bojažljivom upornošću. – Mislim, u usporedbi s Londonom ili Dublinom.

– London! – odvrati Ignatius Gallaher. – London, Pariz, sve je to ista priča. Pitaj Hogana, momče. Vodio sam ga malo po Londonu dok je boravio tamo. On bi ti otvorio oči… Hajde, Tommy, nemoj taj viski pretvarati u punč. Ispij i naručimo još jedno piće.

– Ne, zaista…

– O, hajde, neće ti biti ništa od još jednog pića. Što ćemo? Opet isto, pretpostavljam?

– Pa… dobro.

– François, još jednom isto… Hoćeš li pušiti, Tommy?

Ignatius Gallaher izvadi svoju tabakeru. Dvojica prijatelja pripališe cigare te nastaviše u tišini otpuhivati dimove dok im konobar ne donije piće.

– Reći ću ti svoje mišljenje – reče Ignatius Gallaher, izranjajući nakon nekog vremena iz oblaka dima u kojima je nakratko pronašao utočište – Svijet je čudan. Priče o nemoralu! Čuo sam za slučajeve… ah, što to govorim? Osobno znam za njih, za slučajeve… nemoralnog ponašanja…

Ignatius Gallaher zamišljeno otpuhnu dim, a onda mirnim tonom povjesničara nastavi predočavati svojem prijatelju neke od prizora razvrata uobičajenog u inozemstvu. Ukratko prepriča poroke iz mnogih metropola; izgleda da je bio sklon naslov najgoreg grada dodijeliti Berlinu. Neke stvari nije mogao tvrditi sa sigurnošću (čuo je za njih od prijatelja), ali druge je i osobno doživio. Nije štedio nikog bez obzira na položaj ili zvanje. Iznio je mnoge tajne vjerskih ustanova u Europi i opisao neke od običaja koji su u modi u visokom društvu te završio detaljno opisujući slučaj jedne engleske vojvotkinje – slučaj za koji zna da je istinit. Mali Chandler bio je zapanjen.

– Ali dobro – reče Ignatius Gallaher – tu smo u starom, uvijek istom Dublinu gdje su takve stvari posve nepoznate.

– Mora da ti je ovdje jako dosadno – reče Mali Chandler – nakon svih tih mjesta koja si vidio!

– Pa – odvrati Ignatius Gallaher – znaš, pravo je osvježenje doći ovamo. A osim toga, ovo je, kako se kaže, moj stari zavičaj, zar ne? Čovjek ne može zanemariti osjećaje. To je u ljudskoj prirodi… Ali reci mi štogod o sebi. Hogan mi je bio rekao da si… okusio sreću bračnog života. Prije dvije godine, zar ne?

Mali Chandler porumenje i nasmiješi se.

– Da – reče. – Prošlog svibnja bilo je godinu dana otkako sam se oženio.

– Nadam se da sada nije prekasno da ti poželim sve najbolje – reče Ignatius Gallaher. – Nisam znao tvoju adresu, inače bih to učinio na vrijeme.

Pruži ruku, a Mali je Chandler prihvati.

– Eto, Tommy, stari moj, želim tebi i tvojima sreću u životu, usto gomilu novca i poživio mi tako dugo dok te osobno ne upucam. A to ti želim kao stari istinski prijatelj. Znaš to valjda, zar ne?

– Znam – reče Mali Chandler.

– Imaš li djece? – upita Ignatius Gallaher.

Mali Chandler opet porumenje.

– Imamo jedno dijete – odgovori.

– Sina ili kćer?

– Sinčić.

Ignatius Gallaher zvonko klepnu prijatelja po leđima.

– Bravo – reče. – Nisam ni sumnjao u tebe, Tommy.

Mali Chandler se nasmiješi, zbunjeno pogleda svoju čašu i s tri djetinje bijela sjekutića ugrize se za donju usnu.

– Nadam se da ćeš jedne večeri doći k nama – reče – prije nego što kreneš natrag. Mojoj će supruzi biti jako drago da te upozna. Možemo malo zasvirati i…

– Puno ti hvala, stari moj – reče Ignatius Gallaher – žao mi je što se nismo prije našli, ali sutra uvečer moram otputovati.

– Onda možda večeras…?

– Jako mi je žao, momče. Znaš, ovamo sam došao s još jednim čovjekom, inače pametnim momkom i dogovorili smo se da ćemo otići na kartanje. Eto, da se nisam dogovorio…

– O, kad je tako…

– Ali tko zna? – reče obzirno Ignatius Gallaher. – Sad kad sam probio led iduće bih godine opet mogao skoknuti ovamo. Eto, samo ćemo odgoditi naš susret, kojem se veselim.

– Onda dobro – reče Mali Chandler – kad sljedeći put dođeš jedne nas večeri moraš posjetiti. Sad smo se dogovorili, zar ne?

– Da, dogovorili smo se – potvrdi Ignatius Gallaher. – Sljedeće godine ako dođem, časna riječ.

– A kako bismo zapečatili dogovor – reče Mali Chandler – sad ćemo popiti još jedno piće.

Ignatius Gallaher izvadi velik zlatni sat i pogleda na njega.

– Je li to posljednje? – upita. – Jer, znaš, imam dogovoren sastanak.

– O, da, naravno – odgovori Mali Chandler.

– Onda dobro – reče Ignatius Gallaher. – Popijmo jednu putnu: mislim da je to dobri stari irski naziv za mali viski.

Mali Chandler naruči piće. Rumenilo koje mu je nedavno izbilo na lice zadržalo se. Porumenio bi u bilo kojem trenutku i zbog kakve god sitnice, a sada je osjećao vrućinu i bio je uzbuđen. Tri mala viskija udarila su mu u glavu, a Gallaherova jaka cigara omamila ga je jer je bio krhke građe i jer se odricao alkohola. Ovaj uzbudljivi doživljaj susreta s Gallaherom poslije osam godina, sastanak u Corlessovu restoranu gdje su ga okruživala svjetla i buka, slušanje Gallaherovih priča i kratko vrijeme tijekom kojeg se uživio u Gallaherov život pun uspjeha i putovanja uzdrmao je ravnotežu osjetljive prirode Malog Chandlera. Snažno je osjećao kako je njegov život posve različit od života njegova prijatelja i to mu se činilo nepravednim. Gallaher mu nije bio ravan ni po rodu ni po obrazovanju. Bio je siguran da bi, kad bi mu se samo pružila prilika, mogao postići značajnije stvari od onog što je dosad postigao njegov prijatelj, ili od onog što Gallaher uopće može postići, nešto značajnije od pukog nadmenog bavljenja novinarstvom. A što ga je u tome sprečavalo? Njegova nesretna plahost! Želio se na neki način obraniti, nametnuti svoju muževnost. Prozreo je Gallaherovo odbijanje njegova poziva. Gallaher mu je svojim prijateljskim ponašanjem tek pokroviteljski i svisoka ukazivao čast upravo onako kao što je svojim dolaskom svisoka ukazao čast Irskoj.

Konobar je donio piće. Mali Chandler gurnu jednu čašu prema prijatelju, a drugu odvažno uze u ruku.

– Tko zna? – reče kad su podigli čaše. – Kad dođeš sljedeće godine možda ću imati zadovoljstvo poželjeti dug život i sreću gospodinu i gospođi Gallaher.

Ispijajući piće, Ignatius Gallaher značajno mu namigne preko ruba čaše. Otpivši, odlučno cmoknu usnama, spusti čašu i reče:

– Ne boj se, momče, ništa od toga. Najprije ću se zabaviti i malo upoznati život i svijet prije nego što stavim jaram na pleća, ako to uopće ikad učinim.

– Jednog dana hoćeš – reče mirno Mali Chandler.

Ignatius Gallaher usmjeri pogled sivoplavih očiju i bljesak narančaste kravate ravno u prijatelja.

– Misliš? – upita.

– Stavit ćeš jaram na pleća – odlučno ponovi Mali Chandler – poput svih ostalih, ako uspiješ naći djevojku.

Rekao je to blago naglašenim tonom i bio je svjestan da se odao, ali iako mu se crvenilo u obrazima pojačalo, nije poniknuo pred prodornim pogledom svojeg prijatelja. Ignatius Gallaher neko vrijeme ga je promatrao, a onda reče:

– Ako to ikad učinim, možeš se kladiti u sav novac ovog svijeta da to neće biti zbog romantike i osjećaja. Namjeravam se oženiti bogatašicom. Djevojka će morati imati pozamašan bankovni račun ili ništa od braka.

Mali Chandler odmahnu glavom.

– Čovječe Božji – silovito će Ignatius Gallaher – jesi li ti svjestan kako stvari stoje? Samo trebam reći riječ i sutra mogu imati ženu i novac. Ne vjeruješ? Eto, ja znam da je tako. Ima na stotine – ah, što to govorim? – na tisuće trulo bogatih Njemica i Židovki koje bi bile presretne… Samo pričekaj malo, momče. Pazi da vidiš kako ću odigrati prave karte. Kažem ti, što naumim to i učinim. Vidjet ćeš.

Naglo prinije čašu ustima, ispi piće i glasno se nasmija. Onda se zamišljeno zagleda preda se i reče mirnijim tonom:

– Ali ne žuri mi se. Mogu one pričekati. Znaš, nemam želju vezati se uz jednu ženu.

Mljacnu usnama kao da nešto kuša i zgrči lice u kiseo izraz.

– Rekao bih da to s vremenom mora postati pomalo zamorno.

 

*

Mali Chandler sjedio je u sobi kraj predvorja držeći dijete u naručju. Kako bi uštedjeli nisu imali sluškinju, ali je Annina mlađa sestra Monica dolazila pomagati otprilike sat vremena ujutro i uvečer. Ali Monica je već odavno otišla kući. Bilo je četvrt do devet. Mali Chandler vratio se kući kad je već bilo prošlo vrijeme večere, a što je još gore, zaboravio je donijeti Annie paketić kave iz Bewleyjeve trgovine. Naravno, bila je zlovoljna i odgovarala mu je odrješito. Rekla je da može i bez čaja, no kad se približilo vrijeme zatvaranja trgovine na uglu odlučila je sama otići po četvrt funte čaja i dvije funte šećera. Spretno mu je položila usnulo dijete u naručje i rekla:

– Pridrži ga, nemoj ga probuditi.

Na stolu je stajala mala svjetiljka s bijelim porculanskim sjenilom, a njezina je svjetlost padala na fotografiju uloženu u okvir od kravljeg roga. Na fotografiji je bila Annie. Mali Chandler promatrao ju je zaustavivši pogled na tankim, stisnutim usnama. Na sebi je imala blijedoplavu ljetnu bluzu koju joj je jedne subote donio na dar. Dao je za nju jedanaest šilinga i deset penija, ali koliko ga je samo mučne nervoze stajala! Koliko je tog dana propatio čekajući pred ulazom da iz trgovine izađu kupci, pa onda stojeći pred pultom i trudeći se djelovati opušteno dok je prodavačica iznosila pred njega mnoštvo ženskih bluza i dok je plaćao na kasi zaboravivši uzeti peni ostatka, pa ga je blagajnica dozvala natrag te, konačno, dok je pokušavao prikriti svoju rumen na izlasku iz trgovine tobože pregledavajući je li papir u koji je bila umotana bluza dovoljno čvrsto svezan. Kad ju je donio kući Annie ga je poljubila i rekla da je vrlo lijepa i moderna, no kad je čula cijenu bacila je bluzu na stol i rekla da je čista prevara tražiti za nju jedanaest šilinga i deset penija. Isprva ju je htjela vratiti, ali kad ju je probala jako joj se svidjela, osobito kroj rukava, pa ga je poljubila i rekla da je vrlo pažljiv što je mislio na nju.

Hm!…

Hladno je pogledao u oči na fotografiji i one su mu hladno uzvratile pogled. Svakako, bile su lijepe, a i lice je bilo lijepo. Ali nalazio je u njemu nešto zlobno. Zašto je bilo tako bezizražajno i damsko? Razdraži ga pribranost tih očiju. Odbijale su ga i prkosile mu, u njima nije bilo ni strasti ni zanosa. Sjetio se što je Gallaher rekao o bogatim Židovkama. Te tamne istočnjačke oči, mislio je, kako su pune strasti i putene čežnje!… Zašto se oženio očima s fotografije?

Sam je sebe iznenadio tim pitanjem i nervozno se osvrnuo po sobi. Vidio je nekakvu zlobu i u lijepom namještaju koji je na otplatu kupio za kuću. Annie ga je sama izabrala i on ga je podsjećao na nju. I on je bilo usiljen i lijep. U njemu se probudi tupa ogorčenost prema vlastitom životu. Zar ne bi mogao pobjeći iz svoje kućice? Je li njemu već prekasno da pokuša živjeti hrabro poput Gallahera? Bi li mogao otići u London? Još je trebalo otplatiti namještaj. Kad bi samo mogao napisati knjigu i objaviti je, to bi mu moglo otvoriti put.

Pred njim je na stolu ležala zbirka Byronovih pjesama. Otvorio ju je oprezno, lijevom rukom, kako ne bi probudio dijete i počeo čitati prvu pjesmu u knjizi:

Miran je suton i šuti vjetra šum,
Zefira više u lugu tom ni dah,
A ja se vraćam na svoje Grete hum
Da sipam cvijeće na ljubljeni prah. [4]

Zastade. Osjećao je u sobi oko sebe ritam stiha. Kakva se samo sjeta u njemu osjeća! Bi li i on mogao tako pisati, izraziti sjetu svoje duše u stihu? Bilo je toliko stvari koje je želio opisati: na primjer, ono što je nekoliko sati prije toga osjetio na Grattan Brigeu. Kad bi se samo mogao opet uživjeti u ono raspoloženje…

Dijete se probudi i zaplaka. On skrenu pogled sa stranice i pokuša ga utišati, ali dijete se nije dalo ušutkati. Poče ga ljuljati u naručju lijevo desno, ali djetetov žalosni plač postade još prodorniji. Ljuljao ga je brže hvatajući pogledom drugu strofu:

U toj joj uskoj raki leži pȕt,
Ta put što nekoć…

Bilo je uzalud. Nije mogao čitati. Nije mogao ništa. Dječji krici probijali su mu bubnjiće. Bilo je uzalud, uzalud! Bio je doživotni zatočenik. Ruke su mu drhtale od srdžbe i on se odjednom unije djetetu u lice i povika:

– Prestani!

Dijete načas prestade plakati, zgrči se od straha i stade kričati. On skoči sa stolice i poče brzo hodati po sobi s djetetom u naručju. Ono tužno zajeca gubeći dah i po nekoliko sekundi, a zatim ponovno grčevito zaplaka. Dreka se odbijala od tankih zidova sobe. Pokušavao ga je utješiti, no dijete je grcalo sve jače. Pogledao je njegovo zgrčeno, drhturavo lice i obuze ga strah. Izbrojio je sedam uzastopnih ridanja, pa ga prestravljen pritisnu na grudi. Što ako umre?…

Vrata se treskom otvoriše i u stan utrča zadihana mlada žena.

– Što se dogodilo? Što se dogodilo? – viknu ona.

Dijete, čuvši majčin glas, poče glasno jecati.

– Nije ništa, Annie… nije ništa… Počeo je plakati…

Ona baci smotuljke s namirnicama na pod i ote mu dijete.

– Što si mu učinio? – povika gledajući ga u oči zažarenim pogledom. Mali Chandler izdrža načas prodoran pogled njezinih očiju, a srce mu se stegnu kad u njima ugleda mržnju. Poče zamuckivati:

– Nije ništa… počeo je… rasplakao se… nisam mogao… nisam ništa učinio… Što je?

Nije na njega obraćala pažnju; ushodala se po sobi čvrsto prigrlivši dijete, mrmljajući:

– Maleni moj! Maleni moj dječače! Jesi li se uplašio, dušo?… Hajde, dušo, smiri se… Smiri se… Janji-njanji! Blaženo mamino janješce… Hajde, smiri se…

Mali Chandler osjeti kako mu obraze oblijeva rumenilo od srama, pa se povuče iz svijetlog kruga svjetiljke. Slušao je kako glasno djetetovo jecanje biva sve tiše i tiše, a na oči su mu navirale suze pokajnice.

 

 

BILJEŠKE

[1] Atalanta je bila prekrasna, brzonoga djeva koja je obećala udati se za onog muškarca koji će je prestići u trci. Hipomen pobjeđuje bacivši tri zlatne jabuke za kojima se Atalanta usred trke sagnula da bi ih pokupila.

[2] U Engleskoj.

[3] Prostitutke.

[4] Početak pjesme „On the Death of a Young Lady, Cousin of the Author, and Very Dear to Him“ (1802.).