Dablinci | James Joyce

„BRŠLJANOV DAN“ U ODBORSKOJ PROSTORIJI

 

Stari Jack komadom je kartona prigrtao na hrpu pepeo pomiješan sa žarom, promišljeno ga raspoređujući preko ugljena zgrnutog u oblik kupole koja se bijelila. Kad je bila prekrivena tankim slojem, lice mu je utonulo u tamu, ali kad je opet počeo raspirivati vatru, njegova se pognuta sjena izduži preko zida koji mu bijaše nasuprot, a lice mu opet polako izroni u svjetlost. Bilo je to staračko lice, vrlo koščato i obraslo dlakama. Žmirkao je vlažnim plavim očima prema vatri, a njegova vlažna usta povremeno bi se otvorila, i kad bi ih zatvorio, nekoliko bi puta nesvjesno mljacnuo. Kad se žar razgorio, on odloži komad kartona uza zid, uzdahne i reče:

– Sad je bolje, gospodine O’Connor.

Gospodin O’Connor, prosijedi mladić kojem je lice bilo nagrđeno brojnim mrljama i prištevima, upravo je umotao duhan u cigaretnom papiriću u lijep valjak, no kad mu se starac obratio, on, onako zamišljen, pokvari svoju rukotvorinu. Zatim, jednako zamišljen, ponovno počne motati cigaretu i nakon trenutka razmišljanja odluči polizati rub papirića.

– Je li gospodin Tierney rekao kad će se vratiti? – upita promuklim falsetom.

– Nije rekao.

Gospodin O’Connor stavi cigaretu u usta i počne pretraživati džepove. Izvukao je svežanj letaka tiskanih na tankom papiru.

– Donijet ću vam šibicu – reče starac.

– Ne treba, i ovo će poslužiti – odgovori gospodin O’Connor.

Izabrao je jedan letak i pročitao tiskani tekst:

 

OPĆINSKI IZBORI

IZBORNI OKRUG ROYAL EXCHANGE

Gospodin Richard J. Tierney, skrbnik društveno ugroženih, s poštovanjem moli da ga podržite svojim glasom te se založite za njega na predstojećim izborima u okrugu Royal Exchange

 

Gospodina O’Connora zaposlio je posrednik gospodina Tierneyja kako bi nagovarao birače da glasaju za Tierneya u jednom dijelu okruga, no s obzirom na to da je vrijeme bilo loše, a njegove su cipele propuštale vlagu, velik dio dana proveo je sjedeći pokraj kamina u odborskoj prostoriji [1] u Wicklow Streetu s Jackom, starim domarom. Sjedili su tako otkako se, nakon kratka dana, smračilo. Bio je šesti listopada [2], vani je bilo turobno i hladno.

Gospodin O’Connor otkine od letka traku papira, zapali je na vatri i pripali cigaretu. Tog časa plamen osvijetli list tamnog sjajnog bršljana u reveru njegova kaputa. Starac ga je pažljivo promatrao, a zatim je ponovo uzeo komad kartona i počeo polako raspirivati vatru dok je njegov sugovornik pušio.

– Ah, da – reče starac nastavljajući temu od prije – teško je znati kako odgajati djecu. I tko bi pomislio da će ispasti takav! Poslao sam ga u školu Kršćanskoj braći i učinio za njega što sam mogao, a on se, eto, opija. Pokušao sam od njega stvoriti poštenog čovjeka.

Umorno je odložio karton.

– Samo, sad sam star, inače bih već promijenio pjesmu. Dobio bi on od mene štapom po leđima i mlatio bih ga dok god bih mogao stajati na nogama – kao što sam to već mnogo puta učinio. Majka, znate, ona ga stalno uvjerava da je bogomdan…

– To je ono što kvari djecu – reče gospodin O’Connor.

– Baš tako – potvrdi starac. – A na kraju nisu nimalo zahvalna, samo drska. Okomi se na mene kad god vidi da sam malo popio. Kamo ide ovaj svijet kad sinovi tako razgovaraju s očevima?

– Koliko mu je godina? – upita gospodin O’Connor.

– Devetnaest – odgovori starac.

– Zašto ga negdje ne zaposlite?

– Dakle, što sve nisam pokušao s tom pijanom huljom otkako je prekinuo školovanje! Neću te uzdržavati, govorim mu. Moraš naći posao. Ali, naravno, kad god nađe posao, još je gore; sve zapije.

Gospodin O’Connor sućutno kimne glavom, a starac ušuti, zagledan u vatru. Netko otvori vrata prostorije i vikne:

– Zdravo! Je li ovo sastanak slobodnih zidara?

– Tko je to? – upita starac.

– Što radite u mraku? – upita glas.

– Jesi li to ti, Hynes? – upita gospodin O’Connor.

– Da. Što radite u mraku? – ponovi gospodin Hynes idući prema svjetlosti vatre.

Gospodin Hynes bio je visok i vitak mladić sa svijetlosmeđim brkovima. Ovratnik njegova kratkog kaputa bio je podignut, a s oboda šešira visjele su sitne kapi koje su svakog časa mogle pasti.

– Onda, Mat – reče on gospodinu O’Connoru – kako ide?

Gospodin O’Connor odmahne glavom. Starac se udalji od kamina i nakon što je teškim korakom obišao prostoriju, vrati se s dvije svijeće koje jednu za drugom pripali na vatri i odnese do stola. Ukaže se ogoljena prostorija, a plamen u ognjištu posve izgubi svoju živahnu boju. Zidovi su bili goli, osim primjerka predizbornog plakata. Na sredini sobe bio je mali stol na kojem je bila složena hrpa papira.

Gospodin Hynes nasloni se na policu iznad kamina i upita:

– Je li ti već platio?

– Još nije – odgovori gospodin O’Connor. – Molim Boga da nas večeras ne ostavi na cjedilu.

Gospodin Hynes se nasmije.

– O, platit će ti. Budi bez brige – reče.

– Nadam se da će požuriti, ako ozbiljno shvaća posao – reče gospodin O’Connor.

– Što ti misliš, Jack? – s podsmijehom upita gospodin Hynes starca.

Starac se vrati do svojeg stolca kraj kamina i reče:

– Nisam siguran, ali on, u svakom slučaju, ima novca. Za razliku od onog drugog Ciganina.

– Kojeg drugog Ciganina? – upita gospodin Hynes.

– Colgana – reče starac prezrivo.

– Kažeš li to zbog toga što je Colgan radnik? Kakva je razlika između dobrog poštenog zidara i Tierneya koji je vlasnik gostionice? Zar radnik nema jednako pravo biti u gradskom vijeću kao i svi ostali, je li? Čak i veće pravo od onih englezoljubivih snobova koji skidaju šešir pred svakim tko uz ime ima titulu? Nije li tako, Mat? – upita gospodin Hynes gospodina O’Connora.

– Mislim da imaš pravo – reče gospodin O’Connor.

– Colgan je priprosta poštenjačina koja ne pokušava izvući korist za sebe. On želi biti član vijeća kako bi zastupao radničku klasu. Čovjek za kojeg vi radite samo želi sebi prisvojiti kakav posao.

– Radnici, naravno, trebaju imati zastupnika – reče starac.

– Radnik – reče gospodin Hynes – radi od jutra do sutra za sitniš. A sve se upravo stvara kroz rad. Radnik u vijeću neće tražiti dobro plaćene poslove za svoje sinove, nećake i rođake. Radnik neće okaljati čast Dublina kako bi ugodio njemačkom kralju.

– Kako to mislite?– upita starac.

– Zar niste čuli da žele prirediti doček dobrodošlice kralju Eduardu ako sljedeće godine dođe ovamo? Zašto bismo se mi ponizno klanjali stranom kralju?

– Naš čovjek neće glasati za doček – reče gospodin O’Connor. – On je kandidat liste Nacionalista.

– Neće? – odvrati gospodin Hynes. – Pričekajte pa ćete vidjeti hoće li glasati ili neće. Poznajem ja njega. Zar ga ne zovu Lukavi Dicky Tierney?

– Zaboga! Joe, možda imaš pravo – reče gospodin O’Connor. – U svakom slučaju, volio bih da već jednom donese novac.

Svi su ušutjeli. Starac počne prigrtati još žara na hrpu. Gospodin Hynes skine šešir, otrese ga, a onda zavrne ovratnik kaputa i time otkrije list bršljana u reveru.

– Da je ovaj čovjek živ – reče pokazujući na list – ne bismo ni razgovarali o organiziranju dočeka.

– To je istina – reče gospodin O’Connor.

– E pa bome, Bog blagoslovio ona vremena – reče starac. – Tad se osjećao polet i zanos.

U sobi ponovo zavlada tišina. Tada na vrata nahrupi žustri čovječuljak začepljena nosa i sleđenih ušiju. Brzo je prišao vatri, trljajući šake kao da namjerava iz njih istrljati iskru.

– Ništa od novca, momci – reče.

– Sjednite ovdje, gospodine Henchy – reče starac nudeći mu svoj stolac.

– O, pusti Jack, nemoj ustajati – reče gospodin Henchy.

Na brzinu je kimnuo gospodinu Hynesu i sjeo na stolac s kojeg je starac ustao.

– Jesi li obavio zadatak u Aungier Streetu? – upita gospodina O’Connora.

– Da – reče gospodin O’Connor i počne tražiti po džepovima memorandume.

– Jesi li posjetio Grimesa?

– Jesam.

– I? Koga će podržati?

– Nije htio ništa obećati. Rekao je „Nikome neću reći kako ću glasati“. Ali mislim da na njega možemo računati.

– Zbog čega to misliš?

– Pitao me tko su kandidati i rekao sam mu. Spomenuo sam oca Burkea. Mislim da je to riješeno.

Gospodin Henchy počne šmrcati i trljati ruke nad vatrom zapanjujućom brzinom. Tad reče:

– Za Boga miloga, Jack, donesi nam malo ugljena. Sigurno je još ostao koji grumen.

Starac izađe iz prostorije.

– Ništa od isplate – reče gospodin Henchy odmahujući glavom. – Pitao sam onog malog lažljivog ulizicu, ali je rekao: „Ah, čujte, gospodine Henchy, kad budem vidio da posao ide kako treba, neću vas zaboraviti, na to možete računati.” Zlobni mali Cigo! Bome, kako bi i mogao biti drukčiji?

– Što sam ti rekao, Mat? – reče gospodin Hynes. – Lukavi Dicky Tierney.

– O, lukav je on da lukaviji ne može biti – reče gospodin Henchy. – Nema bez vraga onako sitne praseće oči. Prokleta mu duša! Zar nije mogao platiti kao čovjek, umjesto da kaže: „Čujte, gospodine Henchy, moram razgovarati s gospodinom Fanningom… Potrošio sam mnogo novca.” Zlobni, mali, vražji, lažljivi, ulizica! Izgleda da je zaboravio ona vremena kad je njegov otac, sitni starčić držao dućan rabljenom odjećom u Mary’s Laneu.

– Ali je li to doista istina? – upita gospodin O’Connor.

– O, Bože, naravno – odgovori gospodin Henchy. – Zar nisi nikad čuo za to? Muškarci su onamo odlazili nedjeljom ujutro prije nego što su se otvarale gostionice da kupe prsluk ili hlače – tobože! Ali je maleni starčić, otac Lukavog Dickyja uvijek krišom prodavao žesticu ispod pulta. Razumiješ? Tako je to bilo. Tamo je Dicky izučio zanat.

Starac se vrati s nekoliko grumena ugljena koje razmjesti tu i tamo po vatri.

– Lijepa su mi to posla – reče gospodin O’Connor. – Kako očekuje da radimo za njega ako nam ne plaća?

– Ja na to ne mogu utjecati – reče gospodin Henchy. – I sam očekujem da ću, kad se vratim kući, u predvorju zateći ovršitelje.

Gospodin Hynes se nasmije i odgurnuvši se ramenima od police iznad kamina zakorači kako bi pošao.

– Stvari će se popraviti kad dođe kralj Eddie – reče. – Eto, momci, idem sad. Vidimo se. Zbogom.

Polako je izašao iz sobe. Gospodin Henchy i starac nisu ga pozdravili, no baš kad su se vrata zatvarala, gospodin O’Connor, koji je zlovoljno zurio u vatru, iznenada dovikne:

– Doviđenja, Joe!

Gospodin Henchy pričeka nekoliko trenutaka, a zatim odmahne glavom prema vratima.

– Recite mi, kako to da nas je posjetio naš prijatelj? – upita preko plamena ognjišta. – Što želi?

– Bome, jadni Joe! – reče gospodin O’Connor i baci opušak u vatru. – Muče ga iste brige kao i nas.

Gospodin Henchy snažno uvuče kroz nos i pljune tako obilno da je skoro ugasio vatru koja je zašištala negodujući.

– Reći ću vam svoje iskreno mišljenje – reče gospodin Henchy – vjerujem da je on iz protivničke stranke. Ako mene pitate, on je Colaganova uhoda. Samo ih ti obiđi i raspitaj se, saznaj kako im ide. U tebe neće posumnjati. Shvaćaš?

– Ah, jadni Joe je u duši pošten čovjek – reče gospodin O’Connor.

– Otac mu je bio pošten i ugledan – prizna gospodin Henchy. – Jadni stari Larry Hynes! Za života je učinio mnogo dobra! Ali jako se bojim da naš prijatelj nije čisto zlato. Do vraga, mogu shvatiti da netko nema novca, ali ne shvaćam ljude koji žive na tuđi račun. Zar nema u sebi ni mrve muškosti?

– Kad ponovo dođe, ne namjeravam ga srdačno dočekati – reče starac. – Neka radi za svoju stranu i neka ne dolazi ovamo uhoditi.

– Ne znam – reče gospodin O’Connor sumnjičavo, vadeći papir za cigarete i duhan. – Mislim da je Joe Hynes iskren čovjek. Usto je i pametan, lijepo piše. Sjećate li se one stvari koju je napisao…?

– Ako se mene pita, neki od tih brđana i fenijana [3] malo su previše pametni – reče gospodin Henchy. – Znate li što iskreno mislim o nekima od tih sitnih riba? Vjerujem da pola njih plaća Dvor. [4]

– To ne možemo znati – reče starac.

– O, ali ja to pouzdano znam – odvrati gospodin Henchy. – Oni su dvorski doušnici… ne kažem da je Hynes… Ne, do vraga, mislim da je ipak malo iznad toga… Ali ima jedan sitni škiljavi plemić – znate na kojeg domoljuba mislim?

Gospodin O’Connor kimne.

– Ako baš hoćete znati, tu je i jedan izravni potomak narednika Sirra! [5] O, on je domoljub bez premca! Taj bi momak prodao svoju zemlju za srebrnjačić od četiri penija – o da – i pao bi na koljena i zahvalio svemogućem Kristu što je imao zemlje za prodaju.

Netko pokuca na vrata.

– Uđite! – reče gospodin Henchy.

Na pragu se pojavi čovjek koji je nalikovao siromašnu svećeniku ili siromašnu glumcu. Crna mu je odjeća bila pripijeno zakopčana uz nisko tijelo i nije se moglo znati nosi li svećenički ili tek laički ovratnik jer mu je uz vrat bio podigao kragnu kratkog, otrcanog svečanog kaputa čija je dugmad odražavala plamen svijeća. Na glavi je imao polukuglast šešir od krutog crnog pusta.

Njegovo je lice, sjajno od kišnih kapi, izgledalo poput vlažnog žutog sira, osim na mjestima gdje su mu dva ružičasta kruga naznačivala jagodice. Iznenada je širom otvorio usta u izrazu razočaranja, no u istom je trenu razrogačio plave oči što su mu se krijesile, odajući iznenađenje i zadovoljstvo.

– O, oče Keon! – reče gospodin Henchy i skoči sa stolca. – Vi ste! Uđite!

– Oh, ne, ne – brzo reče otac Keon, napućivši usne kao da govori djetetu.

– Zar nećete ući i sjesti?

– Ne, ne – reče otac Keon prigušenim baršunastim glasom punim suosjećanja. – Nemojte ustajati zbog mene! Samo tražim gospodina Fanninga…

– On je u Crnom orlu – reče gospodin Henchy. – Ipak, zar nećete ući i sjesti na trenutak?

– Ne, ne, hvala vam. U pitanju je samo sitnica u vezi s poslom – odgovori otac Keon. – Doista, hvala vam.

Povukao se s praga, a gospodin Henchy dohvati svijeću sa stola i ode do vrata kako bi mu osvijetlio stube.

– Oh, molim vas, nemojte se mučiti!

– Nije mi teško, a na stubištu je tako mračno.

– Ne, ne, vidim… Doista, hvala vam.

– Jeste li uspjeli sići?

– U redu je, hvala… hvala.

Gospodin se Henchy vrati noseći svijeću i stavi je na stol. Ponovno sjedne kraj kamina. Neko je vrijeme vladala tišina.

– Reci mi, Johne… – reče gospodin O’Connor pripaljujući cigaretu još jednim letkom.

– Hm?

– Što je on zapravo?

– Teško je na to odgovoriti – reče gospodin Henchy.

– Meni se Fanning i on čine vrlo prisnima. Često su zajedno u Kavanaghovoj gostionici. Je li on uopće svećenik?

– Hmm, da, vjerujem da jest… Mislim da je on, kako se ono kaže, „crna ovca“. Nemamo mnogo takvih, hvala Bogu, no ima ih nekoliko… On je neki nesretnik…

– A od čega živi? – upita gospodin O’Connor.

– Ni to se ne zna.

– Je li u službi u kakvoj kapeli, ili crkvi, ili ustanovi, ili…

– Ne – reče gospodin Henchy. – Mislim da se sam uzdržava… Bože, oprosti mi – nadoda – kad se pojavio pomislio sam da je stigao dostavljač piva.

– Ima li kakva izgleda da nam pošalju piće? – upita gospodin O’Connor.

– I ja sam ožednio – reče starac.

– Triput sam pitao onog malog lažljivog ulizicu hoće li nam poslati dvanaest boca piva – reče gospodin Henchy. – Zamolio sam ga još jednom, ali se već bio naslonio na šank u košulji i upustio u tračanje s gradskim ocem, Cowleyjem.

– Zašto ga nisi podsjetio? – upita gospodin O’Connor.

– Eh, nisam mogao stajati kraj njega dok razgovara s gradskim ocem. Samo sam čekao sve dok mi nije dobacio pogled i tad sam mu rekao: „U pogledu one stvarčice o kojoj sam vam govorio…“. „Riješit ćemo to, gospodine Henchy“, rekao je. Dabome, čovječuljak je na to potpuno zaboravio.

– U ovom se okrugu sklapaju neki poslovi – reče gospodin O’Connor zamišljeno. – Vidio sam jučer Tierneya, Fanninga i Cowleyja kako na uglu Suffolk Streeta o nečemu žustro razgovaraju.

– Mislim da znam kakvu igru igraju – reče gospodin Henchy. – Danas, želiš li da te izaberu za gradonačelnika, moraš gradskim ocima obećati novac. U tom će te slučaju postaviti za gradonačelnika. Eh, Bože moj… Ozbiljno pomišljam da i sam postanem gradski otac. Što mislite? Jesam li podoban za taj posao?

Gospodin se O’Connor nasmije.

– Ako se već obećava novac…

– Zamislite, krenem u kočiji iz dvorišta gradonačelničke vile – reče gospodin Henchy – odjeven u krzno, a vozi me naš stari Jack s napudranom vlasuljom na glavi! Što kažete na to?

– A mene, Johne, uzmi za osobnog tajnika.

– Da. A oca Keona ću zaposliti kao osobnog kapelana. Priredit ćemo pravu obiteljsku zabavu.

– Kunem se, gospodine Henchy, da biste vi živjeli u većoj raskoši od nekih gradskih glavešina – reče starac. – Neki dan sam razgovarao sa starim Keeganom, vratarom. „Kako ti se sviđa novi gazda, Pat?“ upitao sam. „Više ne viđaš mnogo gozbi“, još rekoh. „Gozbi!“ reče on. „Ovaj bi se najradije hranio samo od smrada prljave kuhinjske krpe.“ A znate li što mi je još rekao? Bog mi je svjedok da mu nisam povjerovao.

– Što? – upitaše uglas gospodin Henchy i gospodin O’Connor.

– Rekao je: „Što misliš o gradonačelniku Dublina koji naruči da mu se za ručak kupi samo pola kile kotleta? Zar je to život na visokoj nozi?“ – upitao je. „Isuse, Isuse!“ otelo mi se. „Da, pola kile kotleta, za gradonačelnikovu vilu“, dodao je. „Isuse!“ rekoh. „Pa kakvi su to današnji ljudi?“

Tog se časa začuje kucanje, a jedan momak proviri glavom kroz vrata.

– Što je? – upita starac.

– Iz Crnog orla – reče momak ulazeći pobočke i uza zveket boca što su podrhtavajući lupkale položi košaru na pod.

Starac pomogne momku prenijeti boce iz košare na stol te prebroji odgovara li sve. Nakon toga momak objesi košaru o rame i upita:

– Imate li boca?

– Kakvih boca? – reče starac.

– Zar nas nećeš pustiti da najprije popijemo piće? – upita gospodin Henchy.

– Rekli su mi da zatražim boce.

– Dođi sutra – reče starac.

– Čuj, dečko! – reče gospodin Henchy – budi dobar i otrči do O’Farrellove gostionice, zamoli ga da nam posudi vadičep, reci da je za gospodina Henchyja. Reci mu da ćemo ga odmah vratiti. Ostavi košaru ovdje.

Momak ode, a gospodin Henchy veselo protrlja ruke i reče:

– Eto, ipak nije tako loš. U svakom slučaju, pošteno je ispunio obećanje.

– Nemamo čaše – reče starac.

– O, Jack, ne brini zbog toga – doda gospodin Henchy. – Mnogo je čestitih ljudi prije nas pilo iz boca.

– U svakom slučaju, bolje i pivo nego da nam ni to nije dao – reče gospodin O’Connor.

– Nije on loš čovjek – reče gospodin Henchy – samo što Fanning ima prevelik utjecaj na njega. Znate, dobronamjeran je na svoj budalasti način.

Momak se vrati s vadičepom. Starac otvori tri boce i pruži mu vadičep, kad gospodin Henchy reče momku:

– Hoćeš li i ti jedno, momče?

– S vašim dopuštenjem, gospodine, bih – odgovori momak.

Starac nevoljko otvori još jednu bocu i pruži je momku.

– Koliko ti je godina? – upita.

– Sedamnaest – reče momak.

Kako starac na to nije ništa rekao, momak uzme bocu i reče gospodinu Henchyju: „Vama u zdravlje, gospodine!“ Ispije pivo, opet odloži bocu na stol i rukavom obriše usta. Zatim uzme vadičep i pobočke izađe kroz vrata promrmljavši nekakav pozdrav.

– Tako to počne – reče starac.

– Počne bezazleno, a pretvori se u porok – reče gospodin Henchy.

Starac uzme tri boce koje je otvorio, svakome doda njegovu, pa sva trojica otpiju u istom trenutku. Nakon nekoliko gutljaja svatko odloži svoju bocu na policu iznad kamina, nadohvat ruke, pa svi, udahnuvši, duboko izdahnu puni zadovoljstva.

– Eto, danas sam se pošteno naradio – reče gospodin Henchy nakon kratke stanke.

– Doista, Johne?

– Da, sredio sam mu jednu ili dvije sigurne stvari u Dawson Streetu, to jest Crofton i ja išli smo zajedno. Među nama, znaš, Crofton je dobar momak, ali kao agitator nije ni od kakve koristi. Taj ni psa ne bi uvjerio ni u što. Stoji i zuri u ljude dok ja lomim jezik.

Tada u prostoriju stupe dvojica muškaraca. Jedan je bio vrlo debeo i činilo se kao da njegovu plavom odijelu od serža prijeti opasnost da mu sklizne s tijela zaobljenog poput stoga sijena. Imao je krupno lice koje je izrazom podsjećalo na lice mlada vola, plave oči kojima je netremice zurio i prosijede brkove. Drugom, koji bijaše mnogo mlađi i krhkije građe, lice je bilo mršavo i glatko obrijano. Nosio je kaput s vrlo visokim dvostrukim ovratnikom i polucilindar širokog oboda.

– Zdravo, Croftone! – reče gospodin Henchy debelom čovjeku. – Mi o vuku…

– Otkud vam piće? – upita mladić. – Ima li kakva razloga za slavlje?

– Naravno da će Lyons najprije opaziti piće! – nasmije se gospodin O’Connor.

– Znači tako vas dvojica motivirate birače – reče gospodin Lyons – a Crofton i ja vani na hladnoći i kiši prikupljamo glasove!

– Ma, idi k vragu – reče gospodin Henchy – ja bih prikupio više glasova za pet minuta nego vas dvojica za tjedan dana.

– Otvori dvije boce piva, Jack – reče gospodin O’Connor.

– Kako, kad nemamo vadičep? – upita starac.

– Čekaj, čekaj – reče gospodin Henchy i brzo ustane. – Jeste li već vidjeli ovaj mali trik?

Uzme dvije boce sa stola, odnese ih do ognjišta i postavi ih na rubnik. Zatim ponovno sjedne kraj kamina i otpije iz svoje boce. Gospodin Lyons sjeo se na rub stola, zabacio šešir na potiljak i počeo njihati nogama.

– Koja je moja boca? – upita.

– Ova, momče – reče gospodin Henchy.

Gospodin Crofton sjeo je na sanduk i zagledao se u drugu bocu na rubniku ognjišta. Šutio je iz dva razloga. Prvi, dostatan sam po sebi, bila je činjenica da nije imao što reći, a drugi – činjenica da je svoje kolege smatrao lošijim od sebe.

On je prije prikupljao glasove za Wilkinsa, zastupnika konzervativaca, ali kad su konzervativci povukli svojeg kandidata, te su, izabravši manje od dva zla, podržali kandidata Nacionalističke stranke, uključio se u rad na kampanji gospodina Tierneyja.

Za nekoliko minuta začuje se sramežljivo pok i čep izleti iz boce gospodina Lyonsa. Gospodin Lyons skoči, priđe kaminu, uzme svoju bocu i odnese je natrag do stola.

– Upravo sam im govorio, Croftone – reče gospodin Henchy – da smo danas osigurali prilično dobrih glasova.

– Tko vam je obećao svoj glas? – upita Lyons.

– Dakle, prvo sam nagovorio Parkesa, zatim Atkinsona i nakon njega Warda iz Dawson Streeta. On je usto i otmjen momak, pravi bogataš, dugogodišnji konzervativac! „Ali zar vaš kandidat nije iz Nacionalističke stranke?“ upitao je. „On je častan čovjek,“ rekao sam, „podržava sve što će donijeti korist ovoj zemlji. Vlasnik je brojnih nekretnina. Posjeduje mnoge kuće u centru grada i tri poslovna prostora, stoga mu je i samome u interesu da porezi budu što niži. On je ugledan i cijenjen građanin,“ rekoh, „skrbnik za socijalno ugrožene, nije član nijedne stranke, ni dobre, ni loše, ni neutralne!“ Eto, tako treba razgovarati s ljudima.

– A što je s dobrodošlicom kralju Eduardu? – upita gospodin Lyons otpivši pivo i mljacnuvši usnama.

– Slušajte – reče gospodin Henchy – ono što treba ovoj zemlji, kao što sam rekao starom Wardu, jesu ulaganja. Kraljev dolazak potaknut će priljev novca u zemlju. Dablinci će od toga imati koristi. Pogledajte samo sve one tvornice pokraj pristaništa koje nemaju posla. Pomislite koliko bi novca bilo u zemlji samo kad bismo pokrenuli stare privredne grane, mlinove, brodogradilišta i tvornice. Ono što nam treba jesu ulagači.

– Ali, slušaj, Johne – reče gospodin O’Connor – zašto bismo mi srdačno dočekali engleskog kralja? Nije li Parnell osobno…

– Parnell je mrtav – reče gospodin Henchy. – Ovako ja gledam na to. Taj je momak došao na prijestolje nakon što ga je njegova stara majka držala podalje od vlasti tako dugo dok nije osijedio. On je čovjek koji je vidio svijeta i želi nam dobro. Ako se mene pita, on je sasvim čestit momak i ne bavi se glupostima. Jednostavno je pomislio: moja majka nikad nije otišla osobno vidjeti te divlje Irce. Eto, Bože, ja idem, pa ću vidjeti kakvi su. Zar ćemo uvrijediti čovjeka kad dođe u prijateljski posjet? Ha? Nije li tako, Croftone?

Gospodin Crofton kimne glavom.

– Ali ipak – reče gospodin Lyons iznoseći svoje razloge – život kralja Eduarda, znate i sami, nije baš…

– Zaboravimo prošlost – reče gospodin Henchy. – Osobno se divim Eduardu. On je samo običan momak poput tebe i mene. Voli popiti čašicu groga, možda je pomalo ženskaroš, a i dobar je sportaš. K vragu, zar se mi, Irci, ne možemo ponijeti pošteno?

– Sve je to krasno – reče gospodin Lyons. – Ali sjeti se situacije s Parnellom.

– Za ime Božje! – odvrati gospodin Henchy – Kakve veze imaju te dvije stvari?

– Hoću reći da mi imamo svoje ideale – reče gospodin Lyons. – Zašto bismo onda srdačno dočekali takvog čovjeka? Smatraš li da je, nakon onog što je učinio, Parnell bio podoban biti naš vođa? I zašto bismo onda progledali kroz prste Eduardu Sedmom?

– Danas je obljetnica Parnellove smrti – reče gospodin O’Connor. – Nemojmo raspirivati zlu krv. Sad kad je mrtav i dio prošlosti svi ga poštujemo… čak i konzervativci – doda okrenuvši se prema gospodinu Croftonu.

Pok! Sa zakašnjenjem izleti i čep iz boce gospodina Croftona. Gospodin Crofton ustane sa sanduka i ode do kamina. Kad se vratio s pivom, reče dubokim glasom:

– Naša i nama slične stranke poštuju ga jer je bio gospodin.

– U pravu si, Croftone! – reče gospodin Henchy vatreno. – On je jedini čovjek koji je znao obuzdati onaj čopor divljih pasa. K nozi, psi! Lezite, beštije! Tako je postupao s njima. O, uđi, Joe! Uđi! – uzvikne on, ugledavši na pragu gospodina Hynesa.

Gospodin Hynes polako uđe.

– Otvori još jednu bocu piva, Jack – reče gospodin Henchy. – Aha, zaboravio sam da nemamo vadičep! Dodaj mi bocu pa ću je staviti kraj vatre.

Starac mu doda bocu i on je stavi na rubnik ognjišta.

– Sjedi, Joe – reče gospodin O’Connor. – Upravo razgovaramo o Šefu.

– Tako je! – doda gospodin Henchy.

Gospodin Hynes sjedne uz rub stola, blizu gospodina Lyonsa, ali ne reče ništa.

– U svakom slučaju, evo jednog čovjeka koji ga se nije odrekao – reče gospodin Henchy. – Bože moj, svaka ti čast, Joe! Zapravo, bolje rečeno, uz Božju pomoć, ti si taj koji je ostao uz njega poput pravog muškarca!

– Hej, Joe – reče odjednom gospodin O’Connor. – Recitiraj nam onu stvar koju si napisao – sjećaš li se? Imaš li kod sebe tekst?

– O, da! – reče gospodin Henchy. – Daj da čujemo pjesmu. Jesi li je kad čuo, Croftone? Slušaj sad, sjajna je.

– Hajde – doda gospodin O’Connor. – Raspali, Joe.

Gospodin Hynes kao da se nije odmah mogao sjetiti o kojoj pjesmi govore, ali nakon kratkog razmišljanja reče:

– Aha, mislite na onu… Svakako, to je sad već stara elegija.

– Počni, čovječe! – reče gospodin O’Connor.

– Pst, pst – reče gospodin Henchy. – Hajde, Joe!

Gospodin Hynes još je neko vrijeme oklijevao. Zatim je u posvemašnjoj tišini skinuo šešir, odložio ga na stol i ustao. Činilo se da u sebi ponavlja tekst. Nakon prilično duge stanke, najavi:

 

PARNELLOVA SMRT
Šesti listopada 1891.

 

Jednom-dvaput pročisti grlo i zatim počne recitirati:

 

Mrtav je. Naš neokrunjeni Kralj je mrtav.
O, Irsko, u bolu i jadu se guši,
Jer mrtav leži onaj kojeg banda okrutna
Današnjih licemjera sruši.

Usmrtiše ga kukavički psi
Iz blata on se digao do slave;
A irski snovi i irske nade
Gore s tijelom neokrunjene glave.

U palači, kolibi il koljevci
Gdje god irsko srce kuca
Shrvano je tugom, jer mrtav leži
Onaj što bi joj sudbinu skovao.

Svoju bi Erin on proslavio
I razvio slavno stijeg zeleni
Državnike njene, pjesnike i ratnike
Uzdigao bi pred svim narodima svijeta.

Snivao je (jao, samo san to bješe!)
O Slobodi: al dok je težio
Doseć ideal taj, izdajom ga
Otrgnuše od onog što je volio

Sram nek padne na podle ruke kukavica
Što na svoga udariše Boga
Il ga poljupcem izdaše razjarenoj rulji
Laskavih svećenika – njegovih dušmana

Nek sramota vječna prati
Spomen na one što se drznuše
Ukaljat i klevetat uzvišeno ime
Onog što ih ponosan preziraše.

Pao je poput velikana
Plemenit, neustrašiv do kraja
A smrt ga sada sjedini
S junacima Irske prošlosti.

Svađe zvuk nek ne ometa mu san!
U miru počiva i nikakva ga ljudska bol
Ni težnja više ne potiče
Da vrhunac slave dosegne.

Svoj naum ispuniše: srušiše ga
Al Irska, čuj, duh mu ustane
Kao Feniks iz pepela
Kad zora Novog dana svane.

Dan taj vladavinu Slobode nam nosi.
I tog će dana Irska cijela,
Nazdravljajuć vrčem Radosti, priznati
Jednu bol – uspomenu na Parnella.

 

Gospodin Hynes ponovno sjedne na stol. U prvi čas svi su šutjeli, a zatim se prolomi pljesak: čak je i gospodin Lyons pljeskao. Pljesak je potrajao neko vrijeme. Kad je utihnuo, svi koji su ga slušali u tišini otpiše iz boca.

Pok! Izleti čep iz boce gospodina Hynesa, ali on je ostao sjediti na stolu sav rumen i gologlav. Kao da nije čuo poziv kojim se boca oglasila.

– Sjajan si, Joe! – reče gospodin O’Connor vadeći cigaretne papiriće i vrećicu s duhanom kako bi prikrio da su ga preplavili osjećaji.

– Što misliš o pjesmi, Croftone? – uzvikne gospodin Henchy. – Nije li divna? Što kažeš?

Gospodin Crofton reče da je krasno napisana.

 

 

BILJEŠKE

[1] Prostorije Irske nacionalističke stranke.

[2] „Bršljanov dan“ (Ivy Day) obilježava(o) se 6. listopada u spomen na smrt Charlesa Stewarta Parnella (1846. – 1891.), irskog nacionalističkog političara i člana Britanskog parlamenta, „neokrunjenog kralja Irske“ koji je karijeru posvetio borbi za irsku neovisnost.

[3] Fenijani (Fenians) bili su tajna politička organizacija u kasnom 19. i ranom 20. st. koja je radila na uspostavi neovisne irske republike.

[4] Dvor je Dublin Castle iz kojeg su Britanci vladali Irskom.

[5] Henry Charles Sirr (1764. – 1841.), časnik u britanskoj vojsci, irskog podrijetla, koji je sudjelovao u gušenju irskih pobuna 1798. i 1803.