Dablinci | James Joyce

SESTRE

Ovog puta za njega više nije bilo nade: bio mu je to treći moždani udar. Svake sam noći prolazio pokraj kuće (bili su praznici) i promatrao osvijetljeni kvadrat prozora; svake bih ga noći zatekao osvijetljenog na isti način, prigušeno i ravnomjerno. Da je umro, mislio sam, vidio bih odsjaj svijeća na zamračenoj zavjesi jer znao sam da se uz glavu pokojnika moraju postaviti dvije svijeće. Često mi je govorio: „Neću još dugo biti na ovom svijetu“, a meni su se njegove riječi činile ispraznima. Sada sam znao da su bile istinite. Svake noći dok sam podignuta pogleda promatrao prozor tiho bih samome sebi ponovio riječ paraliza. Uvijek mi je čudno zvučala u ušima, poput riječi gnomon kod Euklida i riječi simonija u katekizmu. Sada mi je, međutim, zvučala kao ime kakva zloćudnog i grešnog bića. Ispunjavala me strahom, a ipak sam čeznuo za tim da joj se približim i pogledam njezino ubojito djelo.

Kad sam sišao u prizemlje na večeru, stari je Cotter sjedio kraj ognjišta i pušio. Dok mi je ujna stavljala zobenu kašu na tanjur, on reče kao da se vraća na neku svoju raniju primjedbu:

– Ne, ne bih rekao da je bio baš… ali bio je nekako čudan… nekako jeziv. Reći ću vam što mislim…

Poče pućkati lulu, nedvojbeno sređujući misli. Dosadna stara budala! Kad smo ga tek upoznali znao je biti prilično zanimljiv dok je pripovijedao o patoci i cijevima za kotao, no ubrzo mi je dosadio, kao i njegove beskrajne priče o destileriji.

– Imam teoriju o tome – reče. – Mislim da se radilo o jednom od onih… čudnih slučajeva… Ali teško je reći.

Opet je počeo pućkati lulu, a da nam nije otkrio svoju teoriju. Ujak opazi kako zurim i reče mi:

– Dakle, umro je tvoj stari prijatelj, što je za tebe tužna vijest.

– Tko? – upitao sam.

– Otac Flynn.

– Zar je umro?

– Gospodin Cotter nam je upravo rekao. Prošao je pokraj kuće.

Znao sam da me promatraju, pa sam nastavio jesti kao da me ta vijest ne zanima. Ujak je objasnio starom Cotteru:

– Dečko i on bili su veliki prijatelji. Znate, stari ga je mnogočemu naučio, a kažu da je od njega i mnogo očekivao.

– Bože, smiluj se njegovoj duši – reče ujna pobožno.

Stari me Cotter neko vrijeme promatrao. Osjećao sam kako me njegove male, sjajne crne oči ispituju, ali mu nisam htio pružiti zadovoljstvo i podići pogled s tanjura. On se opet vratio svojoj luli i na kraju prostački pljunuo u rešetku pred ognjištem.

– Ne bi mi bilo drago da se moja djeca previše motaju oko takvog čovjeka.

– Kako to mislite, gospodine Cotter? – upita ujna.

– Hoću reći – odvrati stari Cotter – nije to dobro za djecu. Vjerujem da dečka treba pustiti da trči uokolo i igra se s vršnjacima, a ne da bude… Jesam li u pravu, Jack?

– I ja tako mislim – reče ujak. – Neka se nauči snalaziti. Uvijek to govorim tom ružokrižaru: vježbaj! Eto, kad sam ja bio deran, svakog sam se jutra kupao u hladnoj vodi, zimi i ljeti. A to mi i danas koristi. Nauk je dobar i lijepo zvuči, ali… Neka gospodin Cotter uzme komadić onog ovčjeg buta – obrati se ujni.

– Ne, ne, ne bih – reče stari Cotter.

Ujna je donijela iz ostave pečenje i stavila ga na stol.

– Ali zašto mislite da to nije dobro za djecu, gospodine Cotter? – upita ona.

– Loše je za djecu – odgovori stari Cotter – jer je na njihov um lako utjecati. Kad djeca vide takve stvari, znate, to mora na njih djelovati…

Posve sam napunio usta kašom jer sam se bojao da bih mogao iskaliti svoj bijes. Naporni stari kreten crvena nosa!

Te sam noći kasno zaspao. Iako sam bio bijesan na starog Cottera jer je o meni govorio kao o djetetu, pokušavao sam dokučiti što su značile njegove nezavršene rečenice. U tami sobe činilo mi se da opet vidim otečeno sivo lice onog oduzetog čovjeka. Navukao sam pokrivače preko glave i pokušavao razmišljati o Božiću. No sivo me lice i dalje slijedilo. Mrmljalo je i shvatio sam da mi želi nešto povjeriti. Osjetio sam kako mi se duša povlači u neke ugodne i grešne predjele i tu sam ga opet sreo, čekao me. Počelo mi se ispovijedati prigušenim glasom, a ja sam se pitao zašto se neprestano smiješi i zašto su mu usne tako vlažne od pljuvačke. Ali tada sam se sjetio da je umrlo oduzeto, a osjetio sam da se i ja nemoćno smiješim kao da bih mogao kakvog simonista osloboditi njegovih grijeha.

Sutradan ujutro, poslije doručka, otišao sam pred malu kuću u Great Britain Streetu vidjeti je li vijest istinita [1]. Tu je bila skromna trgovina neodređeno nazvana Trgovina platnom. U njoj su se uglavnom prodavale platnene dječje cipelice i kišobrani, a običnim je danom u izlogu bio izvješen natpis Presvlačimo kišobrane. Sada se natpis nije vidio jer su kapci bili zatvoreni. Za zvekir je bila privezana crna žalobna vrpca od flora. Dvije siromašne žene i mladi dostavljač brzojava čitali su osmrtnicu pričvršćenu za vrpcu. I ja sam prišao i pročitao:

1. srpnja 1895. [2]
Vlč. James Flynn (bivši župnik crkve sv. Katarine u Meath Streetu) star šezdeset i pet godina.
Počivao u miru.

Čitanje osmrtnice uvjerilo me da je doista umro i osjetio sam nelagodu kad sam shvatio da sam sada sputan. Da nije mrtav otišao bih u mračni sobičak iza trgovine gdje bih ga zatekao kako sjedi u svojem naslonjaču kraj ognjišta gotovo posve utonuo u zimski kaput. Možda bi mi ujna dala za njega smotuljak burmuta i taj bi ga poklon prenuo iz omamljenog drijemeža. Uvijek bih mu ja istresao smotuljak u crnu burmuticu jer su mu ruke previše drhtale da bi to učinio sâm, a da pritom ne prospe pola po podu. Čak i dok je podizao veliku drhtavu šaku do nosa, oblačići praha sipili su mu kroz prste po prednjoj strani kaputa. Možda je zbog tog neprestanog prašenja burmutom njegova prastara svećenička oprava sada izgledala zelenkasto i izblijedjelo, jer mu više nije koristio ni crveni rupčić, uvijek taman od mrlja burmuta nakupljenih kroz tjedan, kojim je pokušavao otresti popadalo trunje.

Želio sam ući i pogledati ga, ali nisam imao hrabrosti pokucati na vrata. Udaljio sam se polako sunčanom stranom ulice, čitajući putem sve kazališne plakate u izlozima trgovina. Čudilo me što ni ja, kao ni sam taj dan, nismo, izgleda, bili žalosni i čak sam se uzrujao kad sam u sebi otkrio osjećaj olakšanja, kao da me njegova smrt nečega oslobodila. Čudio sam se tome jer, kao što je ujak rekao prethodne večeri, on me mnogočemu naučio. Školovao se u irskom seminaru u Rimu i naučio me pravilno izgovarati latinski. Pripovijedao mi je o katakombama i Napoleonu Bonaparteu, protumačio mi je značenje raznih misnih obreda i različitih liturgijskih ruha. Ponekad se zabavljao postavljajući mi teška pitanja, ispitujući me što bi čovjek trebao učiniti u određenoj situaciji ili jesu li ti i ti grijesi smrtni, nesmrtni ili su samo mane. Njegova su mi pitanja ukazala koliko su zamršeni i tajnoviti neki od crkvenih obreda koji su mi se uvijek činili tako jednostavnima. Dužnosti svećenika prema euharistiji i ispovjednoj tajni činile su mi se tako ozbiljnima da sam se pitao kako je itko ikad smogao hrabrosti da ih preuzme i nisam se iznenadio kad mi je rekao da su crkveni oci napisali knjige debele kao poštanski imenik, tiskane onako sitnim slovima kakvima se tiskaju sudske bilješke u novinama, u kojima su rasvijetlili sva ta zamršena pitanja. Razmišljajući o njegovim pitanjima često bih oklijevao oko odgovora ili bih odgovorio nešto prilično glupo i neodređeno, na što bi se on nasmiješio i dva-tri puta kimnuo glavom. Ponekad bi me ponukao da recitiram misne molitve koje me natjerao naučiti napamet; dok sam ih brzo izgovarao on se zamišljeno smiješio i kimao glavom, gurajući, s vremena na vrijeme, u jednu pa u drugu nosnicu izdašne prstohvate burmuta. Kad se smiješio, otkrio bi velike požutjele zube, a jezik bi položio na donju usnu – bila je to navika zbog koje bi me na početku našeg druženja, prije nego što sam ga dobro upoznao, obuzimala nelagoda.

Dok sam tako hodao po suncu pale su mi na pamet riječi starog Cottera i pokušavao sam se sjetiti što se poslije dogodilo u snu. Sjećao sam se da sam vidio duge baršunaste zavjese i starinsku viseću svjetiljku. Osjećao sam da sam vrlo daleko, u nekoj zemlji gdje vladaju čudni običaji – pomislio sam da je to bila Perzija… Ali nisam se mogao sjetiti kako je san završio.

Uvečer me ujna povela u posjet ožalošćenom kućanstvu. Sunce je već bilo zašlo, no u prozorskim oknima kuća okrenutih prema zapadu zrcalila se zagasita zlatna nijansa velike skupine oblaka. Nannie nas je dočekala u predvorju, a kako bi u takvoj prilici bilo nedolično vikati joj na uho, ujna se u znak sućuti samo rukovala s njom. Starica je upitno pokazala prema katu i kad je ujna kimnula počela se s naporom penjati uskim stubištem idući ispred nas, a pognuta joj je glava jedva nadvisivala rukohvat. Zastala je na prvom odmorištu i ohrabrujuće nas rukom dozivala prema otvorenim vratima pokojnikove sobe. Ujna je ušla, a starica, vidjevši da oklijevam, opet me počela rukom žustro dozivati.

Ušao sam na prstima. Sobu je kroz čipkasti rub zavjese obasjavala sumračna zlatna svjetlost pri kojoj su cijele svijeće izgledale kao tanki blijedi plamičci. On je ležao u lijesu. Nannie je prva kleknula kraj podnožja kreveta, a za njom i nas dvoje. Pretvarao sam se da molim, ali se nisam mogao sabrati jer me ometalo staričino mrmljanje. Opazio sam kako joj je suknja na leđima nespretno zakopčana i kako su joj potpetice platnenih papuča s jedne strane posve izlizane. Dok je ležao u lijesu učini mi se da se stari svećenik smiješi.

Ali nije. Kad smo ustali i prišli uzglavlju kreveta vidio sam da se ne smiješi. Ležao je dostojanstven i krupan, odjeven kao za oltar, velikim šakama mlohavo pridržavajući kalež. Lice mu je bilo vrlo grubo, sivo i široko, s dubokim crnim nosnicama i obraslo rijetkim sijedim dlačicama. U sobi se osjećao težak miris cvijeća.

Prekrižili smo se i izašli. U sobici u prizemlju zatekli smo Elizu koja je svečano odjevena sjedila u njegovu naslonjaču. Provukao sam se do stolca u kutu na kojem sam obično sjedio, dok je Nannie prišla ormaru za posuđe i iznijela bocu šerija i nekoliko čaša za vino. Postavila ih je na stol i pozvala nas da popijemo po čašicu. Zatim je na molbu svoje sestre ulila šeri u čaše i poslužila nas. Navaljivala je da uzmem i krekere, no odbio sam jer sam pomislio da bih žvakanjem toga stvarao preveliku buku. Izgledala je pomalo razočarano što odbijam te je tiho otišla do sofe i sjela iza sestre. Nitko ni riječi. Svi smo zurili u prazno ognjište.

Ujna je pričekala dok Eliza nije uzdahnula, a onda reče: – Ah, eto, otišao je na bolji svijet.

Eliza je opet uzdahnula i povlađujući pognula glavu. Ujna je opipala nožicu čaše prije no što će malo otpiti.

– Je li on… mirno? – upitala je.

– O, posve mirno, gospođo – odgovori Eliza. – Nije se ni primijetilo kad je izdahnuo. Imao je divnu smrt, slava Bogu.

– I je li obavio…? [3]

– U utorak je k njemu došao otac O’Rourke, pomazao ga, pripremio i učinio sve što treba.

– Znači da je znao?

– Bio se pomirio sa sudbinom.

– Izgleda posve smireno – reče ujna.

– To je rekla i žena koju smo pozvali da ga opere. Rekla je da izgleda kao da je samo zaspao, tako je smiren i spokojan. Nitko ne bi pomislio da će biti tako lijep mrtvac.

– Da, doista – potvrdi ujna.

Ispila je još malo vina i rekla:

– U svakom slučaju, gospođice Flynn, sigurno vam je velika utjeha što znate da ste za njega učinile sve što ste mogle. Moram priznati da ste obje bile prema njemu vrlo pažljive.

Eliza zagladi haljinu preko koljena.

– Ah, jadni James! – reče. – Sam Bog zna da smo učinile sve što smo mogle, koliko god da smo siromašne nismo dopustile da mu ičeg uzmanjka dok je bolovao.

Nannie je naslonila glavu na uzglavlje sofe, izgledala je kao da će zaspati.

– Eto, jadna Nannie – reče Eliza pogledavši je – posve je iscrpljena. Obje smo imale toliko posla, trebalo je pozvati ženu koja će ga oprati, trebalo ga je odjenuti, pobrinuti se za lijes i urediti kapelu za misu zadušnicu. Uopće ne znam što bismo učinile da nije bilo oca O’Rourkea. On nam je donio sve ono cvijeće i ona dva svijećnjaka iz kapele, napisao osmrtnicu za Freeman’s General, pobrinuo se za sve dokumente za ukop i za životno osiguranje jadnog Jamesa.

– Nije li to uistinu lijepo od njega? – reče ujna.

Eliza sklopi oči i polako kimne glavom.

– Ah, nema do starih prijatelja – odvrati. – Kad svemu dođe kraj, čovjek se pita tko će se pobrinuti za njegovo tijelo.

– Doista je tako – potvrdi ujna. – Sigurna sam da sada, kad je nagrađen u vječnosti, neće zaboraviti na vas i svu dobrotu koju ste mu iskazale.

– Ah, jadni James – reče Eliza. – Nismo s njim imale mnogo brige. U kući ga se doista nije čulo više nego sada. Ipak, znam da ga više nema, i zato…

– Tek kad sve prođe, onda će vam nedostajati – odvrati ujna.

– Znam – reče Eliza. – Neću mu više donositi šalicu krepke goveđe juhe niti ćete mu vi, gospođo, slati burmut. Ah, jadni James!

Zastala je kao da se u mislima vraća u prošlost, a onda reče pronicljivo:

– Znate, primijetila sam da se u posljednje vrijeme s njim zbiva nešto čudno. Kad god bih mu donijela juhu zatekla bih ga zavaljenog u naslonjač širom otvorenih usta, a molitvenik, koji mu je ispao iz ruku, ležao bi na podu.

Prstom dotakne nos i namršti se, zatim nastavi:

– Ali uza sve to stalno je govorio da će se, prije nego što prođe ljeto, jednog lijepog dana odvesti sa mnom i Nannie do Irishtowna samo da ponovno vidi staru kuću u kojoj smo svi rođeni. Govorio je – kad bismo bar mogli na jedan dan jeftino unajmiti onakvu modernu kočiju koja ne stvara buku, o kojima mu je pričao otac O’Rourke, onu s reumatskim kotačima [4] – preko puta kod Johnnyja Rusha – nas troje bi se lijepo odvezlo jedne nedjeljne večeri. Jako je to želio… Jadni James!

– Bože, smiluj se njegovoj duši! – reče ujna.

Eliza je izvukla rupčić i obrisala oči. Zatim ga je opet stavila u džep i neko vrijeme šutke promatrala praznu rešetku ognjišta.

– Uvijek je bio previše savjestan – reče. – Svećeničke dužnosti bile su preteške za njega. A uz to, kroz život ga je, moglo bi se reći, pratila nesreća.

– Da – reče ujna. – Bio je razočaran čovjek. Vidjelo se to na njemu.

U sobici je zavladala tišina, a ja sam pod njezinim okriljem prišao stolu, okusio malo šerija i zatim se tiho vratio do stolice u kutu. Činilo se da je Eliza utonula u duboko sanjarenje. S poštovanjem smo čekali da prekine tišinu. Nakon duge stanke ona polako reče:

– Bilo je to zbog onog kaleža koji je razbio… Tako je počelo. Naravno, rekli su da je sve u redu, mislim, kalež je bio prazan. Ali ipak… Rekli su da je kriv ministrant. Ali jadni je James bio tako uzrujan, Bože, smiluj mu se!

– Znači, o tome se radilo? – upita ujna. – Čula sam nešto…

Eliza kimne.

– To mu je pomutilo um – reče. – Nakon toga se počeo povlačiti u sebe, nije ni s kim razgovarao i sam je lutao uokolo. Jedne su ga noći hitno trebali da ode u posjet po svećeničkoj dužnosti, ali ga nigdje nisu mogli pronaći. Pretražili su župni dvor od tavana do podruma, a ipak mu nigdje nije bilo traga. Tada je crkvenjak predložio da pogledaju u kapelu. Donijeli su ključeve, otključali kapelu, a crkvenjak, otac O’Rourke i još jedan svećenik koji je bio s njima ušli su sa svjetiljkama da ga potraže… I zamislite, bio je ondje, sjedio je sam u mraku u svojoj ispovjedaonici, posve budan i kao da se sam za sebe tiho smijao.

Odjednom je ušutjela kao da osluškuje. Ja sam također osluškivao, ali u kući se nije čuo nikakav zvuk i znao sam da stari svećenik leži u lijesu onakav kakvog smo ga i vidjeli – dostojanstven i nepopustljiv u smrti, s praznim kaležom na prsima.

Eliza nastavi: – Bio je posve budan i kao da se sam za sebe smijao… Tako da, naravno, kad su to vidjeli, pomislili su da se u njemu zbilja nešto poremetilo…

BILJEŠKE

[1] To što Joyce ocu Flynnu daje adresu u Great Britain Streetu suptilno cilja na pristajanje Vatikana uz Britansku konzervativnu stranku, koja se protivila irskoj neovisnosti.

[2] Tog datuma 1690. u Bitci kod rijeke Boyne protestantske snage pod vodstvom Vilima III. Engleskog porazile su irske katolike predvođene Jakovom III., čime je pala katolička Irska.

[3] Gospođa se pita je li otac Flynn prihvatio posljednje pomazanje prije smrti; samo bi doista teško osramoćenom svećeniku ustegnuli taj sakrament, pa činjenica što ona to mora pitati govori mnogo o njegovu prijestupu.

[4] Elizina pogreška umjesto „pneumatski kotači“.