Dablinci | James Joyce

DVA ZAVODNIKA

Na grad se spustila siva, topla kolovoska večer, a ulicama je strujao blagi mlaki zrak, budeći sjećanje na ljeto. Ulice u kojima je sve bilo zatvoreno zbog nedjeljnog odmora vrvjele su šarolikim veselim svijetom. Na vrhovima visokih stupova ulične su svjetiljke sjale poput svjetlećih bisera nad živom vrevom koja je stalno mijenjala oblik i nijanse odašiljući u topli i sivi večernji zrak uvijek isti neprekidni žamor.

Dvojica mladića spuštala su se s Rutland Squarea. Jedan je upravo privodio kraju svoj dugi monolog. Drugom, koji je hodao rubom pločnika, te je zbog bezobzirnosti svog sugovornika s vremena na vrijeme morao zakoračiti na cestu, na licu se vidjelo da ga zabavlja slušati tu priču. Bio je zdepast i rumen. Mornarska kapa bila mu je zabačena visoko na tjemenu, i dok je pratio priču njegovi su se izrazi lica izmjenjivali poput valova, izranjajući iz kutova očiju, nosa i usta. Tijelo mu se grčilo pod kratkim naletima hripava smijeha što su nailazili jedan za drugim. Oči su mu svjetlucale od lukava zadovoljstva i svakog bi časa pogledao svojeg prijatelja u lice. Nekoliko je puta popravio nabore laganog kišnog ogrtača koji je prebacio preko jednog ramena poput toreadora. Njegove hlače, što su dosezale tik ispod koljena, bijele gumene cipele i ležerno prebačen kišni ogrtač izgledali su mladenački, no tijelo mu je oko struka bilo zaobljeno, kosa rijetka i prosijeda, dok mu je lice, nakon što su preko njega prešli svi oni valovi grimasa, djelovalo oronulo.

Kad je bio posve siguran da je priča završila punih pola minute bezglasno se smijao. Onda reče:

– Dakle… za takvo što trebaš biti majstor!

Živost kao da mu je iščezla iz glasa i da bi potkrijepio svoje riječi doda u šali:

– Za takvo što trebaš uistinu biti vrhunski i, ako mogu tako reći, profinjen majstor!

Nakon što je to rekao uozbilji se i ušuti. Jezik mu je bio otežao jer je čitavog popodneva razgovarao u gostionici u Dorset Streetu. Većina ljudi smatrala je Lenehana priljepkom, no unatoč tome što ga je pratio takav glas, on je svojom spretnošću i rječitošću uvijek sprečavao prijatelje da zauzmu ma kakav njemu protivan stav. U gostionici je hrabro znao prići kakvu društvu i budno čekati u prikrajku dok ga ne bi uključili u rundu. Bio je zabavna ništarija naoružana gomilom priča, pošalica i zagonetki, neosjetljiva na svaku neuljudnost. Nitko nije znao kako pokriva osnovne životne troškove, no njegovo se ime maglovito povezivalo s časopisima koji su se bavili okladama na konjskim utrkama.

– A gdje si je našao, Corley? – upitao je.

Corley brzo oblizne gornju usnu.

– Jedne večeri, stari, išao sam Dame Streetom i opazio zgodnu žensku ispod sata Waterhousea i, znaš već, rekao sam joj dobra večer. Tako smo pošli u šetnju tamo uz Kraljevski kanal, a ona mi je rekla da je sluškinja u jednoj kući u Baggot Streetu. Te sam je večeri obgrlio oko struka i malo stisnuo. Onda sam, dragi moj, sljedeće nedjelje imao s njom sastanak. Otišli smo do Donnybrooka [1] i ondje sam je odveo u polje. Rekla mi je da je ranije hodala s nekim mljekarom… Bilo je sjajno, čovječe. Svake mi je večeri donosila cigarete i plaćala mi tramvajsku kartu donde i natrag. A jedne mi je večeri donijela dvije prokleto dobre cigare… znaš, one najbolje, kakve je pušio stari gazda… Bilo me strah, čovječe, da ne ostane trudna, ali ta se zna čuvati.

– Možda misli da ćeš se njome oženiti – reče Lenehan.

– Rekao sam joj da sam nezaposlen – reče Corley. – Rekao sam joj da sam radio u Pimovoj trgovini. Ne zna mi prezime. Bio sam previše lukav da joj to otkrijem. Ali ona, znaš, misli da sam otmjen.

Lenehan se opet bezglasno nasmije.

– Od svih dobrih priča o udvaranju koje sam dosad čuo – reče – ova je apsolutno majstorska.

Kao odgovor na tu pohvalu Corley produži korak. Njihanje njegova krupnog tijela natjera prijatelja da nekoliko puta lagano poskoči s pločnika na cestu i opet na pločnik. Corley je bio sin policijskog inspektora i od oca je naslijedio stas i hod. Hodao je držeći se uspravno, ruku priljubljenih uz tijelo, okrećući glavu čas na jednu, čas na drugu stranu. Imao je veliku, okruglu, masnu glavu što se znojila po svakom vremenu, a veliki okrugli šešir stajao je nakrivljeno i nalikovao mjehuru što je rastao iz drugog mjehura. Uvijek je gledao ravno preda se kao da je na paradi. Ako se na ulici htio osvrnuti za nekim, morao se okrenuti cijelim tijelom iz kukova. Trenutno je besposličario. Kad god bi neko radno mjesto bilo slobodno, uvijek bi mu koji prijatelj bio spreman dojaviti tu neugodnu vijest. Često ga se moglo vidjeti kako ide s policajcima u civilnoj odjeći i s njima ozbiljno razgovara. Znao je naličje svih događaja i volio je donositi konačne sudove. Razgovarao je ne slušajući sugovornike. Govorio je uglavnom o sebi: što je kome rekao i što je ta osoba rekla njemu, te što je on rekao kako bi riješio problem. Dok je opisivao te razgovore aspirirao je prvo slovo svojeg imena onako kako to čine Firentinci [2].

Lenehan ponudi prijatelju cigaretu. Dok su dvojica mladića prolazila kroz svjetinu, Corley bi se s vremena na vrijeme okrenuo kako bi se osmjehnuo nekoj od djevojaka u prolazu, no Lenehanov je pogled bio prikovan uz veliki blijedi mjesec okružen dvostrukim sjajnim prstenom. Ozbiljnim je pogledom promatrao kako preko mjesečeva lica prelazi siva koprena sutona. Nakon duže stanke reče:

– Dakle… reci mi, Corley, vjerujem da ćeš uspjeti izvesti onu stvar, zar ne?

Corley mu potvrdno namigne.

– Hoće li uistinu pristati? – upita Lenehan sumnjičavo. – Sa ženama se nikad ne zna.

– Pristat će – reče Corley. – Čovječe, znam ja kako treba s njom. Zagrijala se za mene.

– Ti si uistinu zavodnik kakve ja zovem veseli Lothario – reče Lenehan. – A usto si i ona prava vrsta Lotharija!

Tom sjenom poruge ublažio je snishodljivost svojeg ponašanja. Da bi se izvukao, imao je naviku prepustiti svoje laskanje dvostrukosti mogućih tumačenja. Ali Corleyjev um nije bio istančan.

– Vjeruj mi, ništa se ne može mjeriti s dobrom sluškinjom – potvrdi on.

– Reče čovjek koji je upoznao sve vrste žena – doda Lenehan.

– Najprije sam izlazio s curama, znaš već – povjeri mu Corley – s curama iz South Circus Streeta. Izvodio sam ih tramvajem i plaćao im kartu, ili sam ih vodio na mjesta gdje je bilo glazbe, na predstave u kazalište, ili sam im kupovao čokoladu i bombone, i tako to. Trošio sam na njih dosta novca – doda uvjerljivim tonom, kao da zna da mu prijatelj ne vjeruje.

Ali Lenehanu nije bilo teško povjerovati u njegove riječi, pa on ozbiljno kimne.

– Znam tu vrstu igre – reče on – to je čista pljačka.

– A ponašajući se tako nisam nikad dobio prokleto ništa – reče Corley.

– Ne ponovilo se – doda Lenehan.

– Osim od jedne od njih – nastavi Corley.

Ovlažio je jezikom gornju usnu. Od uspomena mu se užagre oči. I on je promatrao blijedi krug mjeseca, sad već gotovo posve zastrt; činilo se da razmišlja.

– Bila je… donekle dobra – reče sa žaljenjem.

Ponovno je ušutio. Zatim doda:

– Sad je uličarka. Vidio sam je jedne večeri dok se vozila Earl Streetom u kočiji s dvojicom muškaraca.

– Pretpostavljam da je to postala tvojom zaslugom – reče Lenehan.

– Bila je i s drugima prije mene – odvrati Corley stoički.

Ovog puta Lenehan mu nije namjeravao povjerovati. Odmahne glavom i nasmiješi se.

– Znaš da me ne možeš prevariti, Corley – reče.

– Kunem ti se da je istina! – reče Corley. – Sama mi je to rekla.

Lenehan mu uputi sućutan pogled.

– Podli prevarante! – reče on.

Dok su prolazili pokraj ograde Trinity Collegea, Lenehan skoči na cestu i pogleda uvis na sat.

– Kasniš dvadeset minuta – reče.

– Ima vremena – odvrati Corley. – Ona će svakako biti tamo. Uvijek je pustim da malo čeka.

Lenehan se tiho nasmije.

– Nema što, Corley, znaš kako s njima – reče.

– Znam sve njihove sitne trikove – prizna Corley.

– Ali reci mi – ponovi Lenehan – jesi li uistinu siguran da ćeš uspjeti? Znaš da je to škakljivo. U tome su one prokleto zatvorene, zar ne… Što kažeš?

Sitnim svijetlim očima tražio je na licu prijatelja potvrdu. Corley je odmahivao glavom kao da tjera od sebe dosadna kukca, a čelo mu se naboralo.

– Izvest ću to – reče. – Samo prepusti sve meni, u redu?

Lenehan ne reče više ništa. Nije htio uzrujati prijatelja da ga ovaj ne pošalje k vragu i ne kaže kako mu ne treba njegov savjet. Malo je obazrivosti nužno. Ali Corleyjevo se čelo uskoro opet opusti. Misli su mu krenule drugim smjerom.

– Ona je fina, pristojna flundra – reče s dozom poštovanja. – Takva je.

Išli su Nassau Streetom, a zatim su skrenuli u Kildare Street. Nedaleko od trijema kluba na ulici je stajao harfist [3] i svirao malom krugu slušatelja. Nehajno je prebirao po žicama te bi s vremena na vrijeme svakog novog pridošlicu brzo pogledao u oči, a katkad bi, isto tako umorno, podigao pogled u nebo. I njegova se harfa, ne mareći što joj je pokrivalo spuznulo do koljena, činila jednako umornom od pogleda stranaca kao i od ruku svojeg gospodara. Jedna je ruka svirala u basu melodiju rodoljubne „Tiho, o Moyle“, dok je druga nakon svakog takta prelazila sopranskim žicama. Tonovi su u zraku odjekivali duboko i puno.

Dvojica mladića išla su ulicom šuteći, praćena žalobnom glazbom. Kad su došli do parka Stephen’s Green prešli su cestu. Tu su ih buka tramvaja, svjetla i svjetina oslobodile šutnje.

– Eno je – reče Corley.

Na uglu Hume Streeta stajala je mlada žena. Nosila je plavu suknju, a na glavi bijeli mornarski šešir. Stajala je na rubniku lagano zamahujući suncobranom koji je držala u ruci. Lenehan živne.

– Čekaj, Corley, da je pogledam – reče.

Corley iskosa pogleda prijatelja, a lice mu se razvuče u ružan cerek.

– Hoćeš li mi postati konkurencija? – upita.

– K vragu! – reče Lenehan hrabro. – Ne tražim da me upoznaš. Samo je hoću pogledati. Neću je pojesti.

– O… samo bi je pogledao? – upita Corley prijaznije. – Onda… ovako ćemo. Idem k njoj i dok mi budemo razgovarali, ti prođi pored nas.

– Dobro! – reče Lenehan.

Corley je već bio prebacio jednu nogu preko lanaca na ogradi kad mu Lenehan dovikne:

– A poslije? Gdje ćemo se naći?

– U deset i trideset – odgovori Corley prebacujući i drugu nogu.

– Gdje?

– Na uglu Merrion Streeta. Vratit ćemo se tim putem.

– Sretno – reče Lenehan na rastanku.

Corley ne odgovori. Odšetao je preko ulice zabacujući glavu lijevo-desno. Njegova krupna građa, miran korak i čvrst topot čizama odavali su nešto osvajačko. Prišao je mladoj ženi i bez pozdrava odmah počeo razgovarati s njom. Ona je brže zamahivala suncobranom, vrpoljeći se na potpeticama. Dok je govorio unio joj se dva-tri puta u lice, a ona se nasmijala i pognula glavu.

Lenehan ih je neko vrijeme promatrao. Zatim je, na pristojnoj udaljenosti, brzo prošao uz lance kojima su bile ograđene stazice i ukoso prešao ulicu. Dok je prilazio uglu Hume Streeta osjetio je u zraku jak miris parfema i brzim, nervoznim pogledom odmjerio mladu ženu. Nosila je prazničnu odjeću. Plavu suknju od serža u struku je pridržavao pojas od crne kože. Velika srebrna kopča pojasa kao da joj je udubila sredinu tijela, uvukavši u sebe poput ukosnice laganu tkaninu bijele bluze. Nosila je kratak crni kaputić sa sedefastom dugmadi i otrcanim ovratnikom od crna krzna. Krajevi kragne od tila bili su pažljivo nadignuti, a na njedrima joj je bio pričvršćen velik stručak crvena cvijeća, peteljki okrenutih nagore. Lenehan zadovoljno promotri njezino čvrsto, nisko, mišićavo tijelo. Priprosto i sirovo zdravlje blistalo joj je na licu, na debelim crvenim obrazima i u bestidnim plavim očima. Imala je grube crte lica. Široke nosnice, nakrivljene usne rastvorene u zadovoljnu cereku i dva izbočena sjekutića. U prolazu Lenehan je skinuo kapu, a nakon desetak sekundi Corley mu odzdravi u zrak, neodređeno odmahujući rukom i nehajno odižući rub šešira.

Lenehan je otišao sve do hotela Shelbourne, gdje je zastao i čekao. Ubrzo je vidio kako idu prema njemu i kad su skrenuli desno pođe za njima, lagano koračajući u bijelim cipelama, idući samo jednom stranom Merrion Squarea. Dok je polako hodao prilagođavajući svoj korak njihovu, promatrao je Corleyevu glavu koja se svakog časa okretala prema licu mlade žene poput velike lopte što se okreće oko osi. Pratio ih je pogledom dok nije vidio kako se penju na tramvaj za Donnybrook, a zatim se okrenuo i vratio putem kojim je došao.

Sada, kad je bio sam, lice mu je izgledalo starije. Činilo se da ga je veselje napustilo i kad je došao do ograde parka Duke’s Lawn počeo je rukom prelaziti po šipkama. Melodija koju je svirao harfist prenijela se u njegove pokrete. Stopala u cipelama s mekim potplatima davala su ritam, dok je prstima nakon svakog takta lijeno prebirao po šipkama ljestvicu raznih tonova.

Bezvoljno je hodao oko parka Stephen’s Green, a onda Grafton Streetom. Iako je primjećivao mnoge pojedinosti u gomili kroz koju je prolazio, činio je to uz dozu mrzovolje. Sve što ga je moralo privlačiti činilo mu se beznačajnim i nije odgovarao na poglede koji su ga pozivali da im hrabro priđe. Znao je da bi morao mnogo govoriti, izmišljati i zabavljati, a njegov mozak i grlo bili su previše suhi za takav zadatak. Pomalo ga je mučilo kako provesti sate do ponovnog susreta s Corleyjem. Nije se mogao dosjetiti ničem osim da nastavi hodati. Skrenuo je lijevo, došao do ugla Rutland Squarea i u mirnoj mračnoj ulici čiji je sumorni izgled odgovarao njegovu raspoloženju osjetio je olakšanje. Napokon se zaustavio pred izlogom sirotinjskog lokala nad kojim je bijelim slovima pisalo Gostionica. Na staklu izloga bila su obješena dva natpisa, Pivo od đumbira i Sok od đumbira. Na velikom plavom pladnju bila je izložena narezana šunka, a kraj nje na tanjuru ležala je kriška vrlo lagana nabujka od suhog voća. Neko je vrijeme ozbiljno promatrao izloženu hranu, a onda, umorno se osvrnuvši po ulici, brzo uđe u gostionicu.

Bio je gladan, jer osim nekoliko keksa za koje je zamolio dvojicu mrzovoljnih konobara nije jeo od doručka.

Sjeo je za goli drveni stol nasuprot dvjema radnicama i jednom mehaničaru. Prišla mu je musava konobarica.

– Pošto je tanjur graška ? – upita.

– Peni i pol, gospodine – odgovori djevojka.

– Donesi mi tanjur graška i bocu piva od đumbira.

Izrekao je to grubo kako bi udario protutežu otmjenom dojmu koji je ostavljao, jer kad je ušao svi su na trenutak ušutjeli. Lice mu se zajapurilo. Kako bi izgledao prirodnije, zabacio je kapu na zatiljak i nalaktio se na stol. Mehaničar i radnice odmjerili su ga od glave do pete prije nego što su potiho nastavili razgovor. Djevojka mu je donijela tanjur vrućeg graška začinjenog paprom i octom, vilicu i pivo od đumbira. Jeo je pohlepno, a hrana mu je bila tako ukusna da se potrudio zapamtiti tu gostionicu. Pojevši sav grašak, polako je pijuckao pivo i još neko vrijeme sjedio razmišljajući o Corleyjevoj pustolovini. U mašti je vidio dvoje ljubavnika kako šetaju sami nekom mračnom ulicom; čuo je Corleyjev dubok i energičan glas kako joj laska i ponovno je vidio nacerena usta mlade žene. Od te slike snažno osjeti bijedu vlastitog novčanika i duha. Bio je umoran od skitnje, života na rubu siromaštva, podvala i spletki. U studenom će imati trideset i jednu. Zar nikada neće naći dobar posao? Zar nikada neće imati svoj dom? Razmišljao je kako bi bilo ugodno imati toplo ognjište pokraj kojeg bi mogao sjesti i na stolu dobru večeru. Dovoljno se dugo već skitao ulicama s prijateljima i djevojkama. Znao je koliko takvi prijatelji vrijede, a znao je i kakve su djevojke. Stečeno iskustvo ispunilo mu je srce gorčinom prema svijetu. Ali nije izgubio svu nadu. Poslije jela osjećao se bolje nego prije njega, bio je manje umoran od vlastitog života, manje duhovno poražen. Još bi se uvijek mogao skrasiti u nekom udobnom kutku i sretno živjeti, samo kad bi naišao na kakvu dobru, priprostu djevojku s novcem kojim bi mogao raspolagati.

Platio je musavoj djevojci dva i pol penija, izašao iz gostionice i ponovno krenuo u skitnju. Pošao je Capel Streetom i zaputio se prema gradskoj vijećnici. Zatim je skrenuo u Dame Street. Na uglu George Streeta sreo je dvojicu prijatelja i stao da porazgovara s njima. Bilo mu je drago što može predahnuti od tolikog pješačenja. Upitali su ga je li vidio Corleyja i što ima nova. Odgovorio je da je s Corleyjem proveo dan. Oni su malo govorili. Pogledom su dokono pratili određene ljude u gomili i s vremena na vrijeme izrekli bi kakvu zamjerku. Jedan reče da je prije sat vremena vidio Maca u Westmoreland Streetu. Lenehan na to reče da je prošle večeri bio s Macom kod Egana. Čovjek koji ga je vidio u Westmoreland Streetu upita je li istina da je Mac osvojio nešto novca na biljaru. Lenehan nije znao, reče da im je kod Egana piće platio Holohan.

Rastao se s prijateljima u četvrt do deset i počeo se uspinjati George Streetom. Skrenuo je lijevo kod gradske tržnice i stupio na Grafton Street. Masa mladića i djevojaka razilazila se i dok se uspinjao ulicom čuo je mnoge skupine i parove kako se opraštaju želeći jedni drugima laku noć. Otišao je do sata na Medicinskom fakultetu koji je upravo otkucavao deset sati. Brzo je krenuo sjevernom stranom Stephen’s Greena, žurno i u strahu da bi se Corley mogao vratiti prerano. Stigavši na ugao Merrion Streeta, sklonio se u sjenu ulične svjetiljke, izvukao jednu od spremljenih cigareta i pripalio je. Naslonio se na stup svjetiljke i nije skidao pogled s mjesta na kojem je očekivao da će ugledati Corleyja i mladu ženu na povratku.

Ponovno se zamislio. Pitao se je li Corley uspio u svojem naumu. Pitao se je li je već pitao ili će to ostaviti za kraj. Proživljavao je kako svoje, tako i sve prijateljeve muke i uzbuđenja. Ali sjetivši se kako je Corley polako okretao glavu prema djevojci malo se umiri: bio je siguran da će Corley to uspješno izvesti. Odjednom mu padne na pamet da ju je Corley možda otpratio kući drugim putem i ostavio ga na cjedilu. Pogledom je pretraživao ulicu: nigdje ih nije vidio, a već je sigurno prošlo pola sata otkako je pogledao na sat Fakulteta. Bi li Corley učinio takvo što? Pripalio je posljednju cigaretu i stao nervozno pušiti. Naprezao je oči kad god bi se na udaljenom kraju trga zaustavio tramvaj. Sigurno su otišli kući drugim putem. Papir njegove cigarete razdere se i on je psujući baci na cestu.

Odjednom ih ugleda kako idu prema njemu. Odmah se poveseli i, ostavši kod ulične svjetiljke, pokuša po njihovu hodu odgonetnuti ishod. Hodali su brzo, mlada žena žustrim, kratkim koracima, dok je Corley, dugonog, išao ukorak s njom. Činilo se da ne razgovaraju. Nagovještaj ishoda ubode Lenehana poput šiljka oštra predmeta. Znao je da Corley neće uspjeti, znao je da se to ne može izvesti.

Skrenuli su niz Baggot Street i on odmah pođe za njima pločnikom sa suprotne strane ceste. Kad su zastali, i on je stao. Razgovarali su nekoliko trenutaka, a zatim je mlada žena sišla stubama u podrumski svjetlarnik neke kuće. Corley je ostao na rubu pločnika nedaleko od stuba ulaznog trijema. Prošlo je nekoliko minuta. Tad su se polako i oprezno otvorila ulazna vrata predvorja. Žena je trkom sišla niza stube trijema i nakašljala se. Corley se okrenuo i pošao prema njoj. Nekoliko je trenutaka svojim krupnim tijelom zaklanjao njezino, a zatim se ona iznova pojavi, trčeći uza stube. Vrata su se zatvorila za njom i Corley se brzim hodom uputi prema Stephen’s Greenu.

Lenehan požuri istim smjerom. Palo je nekoliko sitnih kapi kiše. On to shvati kao upozorenje i osvrne se prema kući u koju je ušla mlada žena kako bi se uvjerio da ga nitko ne gleda, a zatim nestrpljivo pretrči na drugu stranu ulice. Od nervoze i brzog trčanja zadihao se. Zazove:

– Hej, Corley!

Corley okrene glavu da vidi tko ga zove, a zatim nastavi hodati kao i prije. Lenehan potrči za njim namještajući jednom rukom kišni ogrtač na ramena.

– Hej, Corley! – vikne još jednom.

Sustigne prijatelja i prodorno ga pogleda u oči, ali nije ništa mogao otkriti.

– Onda? – upita. – Je li uspjelo?

Stigli su do ugla Ely Place Streeta. Još uvijek ne odgovarajući, Corley skrene lijevo i počne se uspinjati pokrajnjom ulicom. Na licu mu je bio izraz ozbiljne mirnoće. Lenehan je išao ukorak s prijateljem, teško dišući. Bio je zbunjen i u glasu mu je odjeknuo prizvuk prijetnje.

– Zar mi ne možeš reći? – upita. – Jesi li je pitao?

Corley zastane pokraj prve svjetiljke i smrknuto se zagleda preda se. Zatim svečanim pokretom ispruži ruku stisnutu u pesnicu prema svjetlu i, smiješeći se, polako rastvori prste pred pogledom svojeg vjernog učenika. Malen zlatnik zasja mu na dlanu.

BILJEŠKE

[1] Mjesto južno od Dublina gdje se održavao godišnji sajam, bučan i grub događaj.

[2] Dakle, izgovarao je Corley kao „whorely“ (kurvinski).

[3] Ponovno harfa kao simbol Irske.