Dablinci | James Joyce

PANSION

Gospođa Mooney bila je mesareva kći. Bila je vrlo diskretna, odlučna žena. Udala se za očeva pomoćnika i otvorila mesnicu u blizini Spring Gardens Streeta. Ali čim mu je punac umro, gospodin Mooney počeo se odavati porocima. Opijao se, potkradao blagajnu i zaduživao preko glave. Nije ga imalo smisla tjerati da prisegne kako više neće piti: bilo je sigurno da će za nekoliko dana prekršiti obećanje. Zbog toga što se svađao sa ženom pred kupcima i nabavljao loše meso uništio je posao. Jedne ju je noći napao mesarskim nožem, i tad je morala prespavati kod susjeda.

Odonda su živjeli razdvojeno. Ona je otišla k svećeniku i dobila službeno dopuštenje za odvojeni život i skrbništvo nad djecom. Mužu više nije željela dati ni novac, ni hranu, ni krov nad glavom pa je bio prisiljen zaposliti se kao sudski službenik za naplatu dugova. Bio je oronuo, pogrbljen malen pijanac blijeda lica sa sijedim brkovima i sijedim obrvama iznad sitnih krvavih očiju protkanih ružičastim kapilarama koji je cijele dane sjedio u sudskom odjelu za ovrhe čekajući da mu dodijele kakav zadatak. Gospođa Mooney, koja je od posla s mesnicom uzela svoj dio preostalog novca i otvorila pansion u Hardwicke Streetu, bila je krupna i markantna. U kući su se stalno izmjenjivali turisti iz Liverpoola i s otoka Mana, te s vremena na vrijeme zabavljači iz varijetea. Stalni stanari bili su uglavnom gradski činovnici. Gospođa Mooney vodila je posao lukavo i odlučno, znala je kada pričekati s naplatom, kada se postaviti strogo, a kada progledati kroz prste. Svi mladići koji su ondje živjeli zvali su je Gospođa.

Samci gospođe Mooney plaćali su petnaest šilinga tjedno za stan i hranu (svijetlo ili tamno pivo uz večeru nije ulazilo u cijenu). Imali su slične ukuse i interese, zbog čega su bili vrlo prisni. Raspravljali su o tome koji konji imaju veće izglede za pobjedu na utrkama, favoriti ili oni koji ne slove kao uspješni. Jack Mooney, Gospođin sin koji je bio činovnik jednog prekupca iz Fleet Streeta slovio je kao nezgodan čovjek. Rado se služio prostim vojničkim rječnikom i obično je dolazio kući u sitne sate. Kad bi sreo prijatelje uvijek bi znao ispričati kakvu dobru zgodu i uvijek je bio siguran da ima asa u rukavu, drugim riječima, vjerovao je da zna koji bi konj mogao pobijediti ili kojoj se plesačici iz varijetea sviđa. Usto, vješto se tukao i pjevao je šaljive pjesme. Subotom uvečer stanari su se često sastajali u prednjem salonu. Zabavljači iz varijetea izveli bi poneku točku, a gospodin Sheridan pratio bi je na klaviru i svirao valcere i polke. I gospođina bi kći, Polly Mooney, zapjevala. Pjevala je:

Ja sam… cura nestašna
Nemoj se pretvarati:
Znaš već kakva sam.

Polly je bila vitka devetnaestogodišnjakinja. Imala je svijetlu meku kosu i male, pune usne. Kad god je s nekim razgovarala običavala je pogledavati uvis sivim očima prožetima nijansom zelene, zbog čega je izgledala poput kakve malene nastrane madone. Gospođa Mooney najprije ju je zaposlila kao tipkačicu u uredu jednog preprodavača žita, ali kako je besramni službenik za naplatu dugova svakog drugog dana dolazio u ured tražeći da mu dopuste da razgovara s kćeri, povela ju je natrag u pansion i zadužila je za kućanske poslove. Kako je Polly bila prilično živahna, dodijelila joj je brigu oko samaca. Usto, mladići vole osjetiti blizinu mlade djevojke. Polly je, naravno, koketirala s njima, ali gospođa Mooney, koja je mudro ocijenila situaciju, znala je da momci zapravo samo krate vrijeme: nijedan od njih nije imao ozbiljne namjere. Takvo je stanje dugo potrajalo i gospođa Mooney počela je razmišljati o tome da ponovno zaposli Polly kao tipkačicu, kad je primijetila da se između nje i jednog stanara nešto događa. Promatrala ih je i šutjela.

Polly je znala da je majka drži na oku, ali majčina se uporna šutnja mogla tumačiti na samo jedan način. Među njima nije bilo sklopljena dogovora ni jasna sporazuma, a iako su stanari počeli govoriti o njihovoj vezi, gospođa Mooney još se uvijek nije miješala. Polly se počela ponašati pomalo čudno, a mladić je očito bio uznemiren. Kad je napokon ocijenila da je došao pravi trenutak, gospođa se Mooney uplela. Prema moralnim se problemima odnosila onako kao što se mesar postavlja prema komadu mesa, a u ovom je slučaju donijela odluku.

Bilo je vedro nedjeljno jutro početkom ljeta koje je nagoviještalo vrućinu, no puhao je svjež povjetarac. Svi prozori u pansionu bili su otvoreni, a čipkasti su se zastori ispod podignutih okvira stakala lagano nadimali prema ulici. Zvonik crkve Svetog Jurja stalno je odašiljao pozive, a vjernici su pojedinačno ili u grupama prelazili mali trg pred crkvom pokazujući kamo su pošli skrušenim držanjem, kao i džepnim molitvenicima u rukama skrivenim rukavicama. U pansionu je završio doručak, a stol u prostoriji gdje se posluživao bio je prekriven tanjurima na kojima su ostale žute mrlje od jaja s komadićima i kožicama slanine i masnoćom. Gospođa Mooney sjedila je u naslonjaču od pruća i promatrala kako sluškinja Mary rasprema stol. Rekla joj je neka skupi kore i komade razlomljenog kruha kako bi ih dodala u krušni puding koji će pripremiti u utorak. Nakon što je stol pospremljen, komadi kruha skupljeni, a šećer i maslac spremljeni u kuhinjski ormarić, počela se prisjećati razgovora kojeg je prošle večeri vodila s Polly. Sve je bilo onako kao što je pretpostavljala: otvoreno joj je postavljala pitanja, a Polly joj je iskreno odgovarala. Naravno, to je objema bilo pomalo neugodno. Njoj zato što nije željela prihvatiti vijest previše popustljivo ili djelovati kao da u sebi podržava njezin postupak, a Polly ne samo zato što su joj aluzije na te stvari uvijek bile neugodne, već i stoga što nije željela ostaviti dojam da u svojoj promišljenoj naivnosti sluti kakva se namjera krije iza majčine popustljivosti.

Čim je, kroz misli u koje je utonula, postala svjesna da su zvona Crkve svetog Jurja prestala zvoniti, gospođa Mooney mehanički pogleda maleni pozlaćeni sat na dasci iznad kamina. Bilo je jedanaest sati i sedamnaest minuta: imat će vremena napretek sve otvoreno raspraviti s gospodinom Doranom, a zatim stići na podnevnu misu u Marlborough Streetu. Bila je sigurna da će pobijediti. Kao prvo, sva je težina javnog mnijenja bila na njezinoj strani: ona je zgrožena mati. Dopustila mu je da živi pod njezinim krovom pretpostavljajući da je pošten čovjek, a on je olako zloupotrijebio njezinu gostoljubivost. Imao je trideset četiri ili trideset pet godina pa se nije mogao opravdati mladošću, kao ni neznanjem, jer je bio čovjek koji je već štošta prošao. Olako je iskoristio Pollynu mladost i neiskustvo: to je bilo jasno. Pitanje je kako se namjerava iskupiti?

U takvu slučaju mora postojati obeštećenje. Lako je muškarcu, nakon što proživi trenutak užitka on može nastaviti svojim putem kao da se ništa nije dogodilo, ali djevojka mora snositi svu težinu posljedica. Neke bi majke pristale za određenu svotu zataškati vezu, znala je za takve slučajeve. Ali ona to neće učiniti, jer jedino što može nadoknaditi gubitak časti njezine kćeri jest brak.

Opet je pobrojala sve svoje argumente prije nego što je poslala Mary na kat do sobe gospodina Dorana kako bi mu rekla da gospođa Mooney želi razgovarati s njim. Bila je sigurna da će pobijediti. On je bio ozbiljan mladić, a ne lupež ili hvalisavac kao ostali. Zadatak bi joj bio mnogo teži da se radilo o gospodinu Sheridanu ili gospodinu Meadeu ili Bantamu Lyonsu. Vjerovala je da se on neće htjeti suočiti s javnim prozivanjem. Svi stanari pansiona znali su nešto o vezi, neki su čak izmišljali pojedinosti. Usto, on trinaest godina radi u uredu jednog trgovca vinom koji je gorljivi katolik i ta afera bi u njegovu slučaju možda dovela do gubitka posla. Ali kad bi pristao na njezinu ponudu sve bi moglo dobro završiti. Znala je da svakako ima dobru plaću, a pretpostavljala je da ima i nešto ušteđevine.

Prošlo je već skoro pola sata! Ustala je i pažljivo se pogledala u velikom ogledalu na zidu. Bila je zadovoljna odlučnim izrazom svojeg krupnog rumenog lica i sjetila se nekih majki koje je poznavala, a koje se nikako nisu uspijevale riješiti svojih kćeri.

Gospodin Doran tog je nedjeljnog jutra uistinu bio vrlo nervozan. Dva se puta pokušavao obrijati, no ruka mu je bila tako nesigurna da je morao odustati. Obrazi su mu bili obrasli trodnevnom riđom bradom, a naočale su mu se svakog časa maglile tako da ih je morao skidati i brisati ih rupčićem. Strašno ga je mučilo sjećanje na ispovijed prethodne večeri; svećenik je izvukao iz njega svaku besmislenu pojedinost ljubavne veze i na kraju tako uveličao njegov grijeh da je bio gotovo zahvalan što mu se pružila bilo kakva mogućnost da se iskupi. Šteta je već učinjena. Što mu sad preostaje osim ženidbe ili bijega? Nije mogao poreći ono što se dogodilo. O vezi bi sigurno kružile priče i njegov bi ih poslodavac zacijelo čuo. Dublin je tako mali grad: svatko zna svačija posla. Osjeti kako mu srce uz val vreline skače u grlo kad u svojoj uzbuđenoj mašti začu starog gospodina Leonarda kako doziva hrapavim glasom: „Pošaljite, molim, gospodina Dorana k meni!“

Propale bi mu sve duge godine službovanja! Sva njegova poduzetnost i marljivost bile bi bačene u vjetar! Naravno, kao mladić je stekao iskustvo s ženama, pred svojim se prijateljima u gostionici hvalio svojim slobodoumnim nazorima i poricao postojanje Boga. No svih se poroka već gotovo posve odrekao. Još je uvijek svakog tjedna kupovao primjerak Reynolds Newspapera [1], ali je vršio svoje vjerske dužnosti i devet desetina godine živio urednim životom. Imao je dovoljno novca da stvori svoj dom: nije u tome bio problem. Ali njegova će obitelj podcjenjivati Polly. Kao prvo, otac joj je propalica, a usto, pansion njezine majke počeo je sloviti kao kuća na lošem glasu. Doran je znao da se uhvatio u zamku. Mogao je zamisliti svoje prijatelje kako razgovaraju o toj vezi i smiju se. Bila je pomalo neuka; ponekad bi rekla „vidila sam“ i „’oću znat“. Ali zar bi mu gramatika išta značila kad bi je uistinu volio? Nije mogao odlučiti je li mu draga ili bi je prezirao zbog onog što je učinila. Naravno, i on je to učinio. Nagon ga je snažno poticao na to da ostane slobodan i ne sklapa brak. Govorio mu je da si, kad se jednom oženiš, zauvijek sputan.

Dok je bespomoćno sjedio na rubu kreveta u košulji i hlačama ona je tiho pokucala na vrata i ušla. Sve mu je ispričala i rekla da je majci priznala njihovu vezu i da će ona prijepodne razgovarati s njim. Zaplakala je, objesila mu se oko vrata i rekla:

– O, Bobe! Bobe! Što ću učiniti? Što uopće mogu učiniti?

Oduzet će si život, rekla je.

On ju je bezvoljno tješio govoreći joj neka ne plače, neka bude bez brige, sve će biti u redu. Preko košulje je osjećao podrhtavanje njezinih grudi.

Nije samo on bio kriv što se to dogodilo. Dobro se sjećao, neobičnim, upornim pamćenjem kakvo imaju neženje, onih prvih dodira kad bi ga usput okrznula haljinom, dahom i prstima. Zatim, kasno jedne večeri dok se razodijevao za odlazak na počinak, sramežljivo je pokucala na vrata njegove sobe. Zamolila ga je da pripali svoju svijeću na njegovoj jer joj je zapuh vjetra ugasio plamen. Bila je to večer u tjednu kad se kupala. Na sebi je imala ležerno rastvoren ogrtač od šarenog flanela. Kroz tkaninu krznenih papuča nazirala joj se sjajna bjelina stopala, a pod namirisanom kožom sijevalo je toplo rumenilo krvi. Dok je pripaljivala svijeću i umirivala plamen s njezinih se dlanova i zapešća također uzdizao blag miris.

Onih večeri kad bi dolazio jako kasno ona bi mu podgrijavala večeru. Jedva je znao što jede osjećajući kako je samo ona pokraj njega, noću u usnuloj kući. Kako je bila brižna! Ako je večer bila hladna, vjetrovita ili je padala kiša, neizostavno bi ga čekao malen vrč punča. Možda bi zajedno mogli biti sretni…

Znali su se na prstima penjati stubama, svatko bi nosio svijeću i na trećem bi odmorištu, oklijevajući, poželjeli jedno drugome laku noć. Obično bi se poljubili. Dobro se sjećao njezinih očiju, dodira ruke i svojeg zanosa…

Ali zanos prođe. Ponavljao je u sebi njezino pitanje koje je sada postavljao sebi: „Što trebam učiniti?“ Nagon neženje upozoravao ga je da se povuče. Ali grijeh je počinjen; čak mu je i vlastiti osjećaj časti govorio da se za takav grijeh mora iskupiti.

Dok je sjedio s njom na rubu kreveta Mary je došla na vrata i rekla da gospoja želi razgovarati s njim u sobi za primanja. Ustao je kako bi obukao prsluk i sako, bespomoćan kao nikad dotad. Kad se odjenuo, prišao je Polly da je utješi. Neka ne brine, sve će biti u redu. Ostavio ju je dok je još plakala na krevetu i tiho uzdisala: „O, Bože!“

Dok je silazio stubama naočale su mu se toliko zamaglile da ih je morao skinuti i obrisati. Žudio je za tim da se uzdigne, proleti kroz krov kuće i odleti u neku drugu zemlju gdje više nikada ne bi čuo za nepriliku u kojoj se našao, a ipak ga je neka sila korak po korak gurala niza stube. Nesmiljene oči njegova poslodavca i Gospođe zurile su u njega promatrajući njegovu sramotu. Na posljednjem dijelu stubišta mimoišao se s Jackom Mooneyjem koji je taman izašao iz ostave i pošao na kat s dvjema bocama piva u rukama. Hladno su se pozdravili, a ljubavnikov se pogled načas zaustavio na Mooneyjevu krupnom licu nalik onom buldoga i njegovim debelim kratkim rukama. Kad je sišao do podnožja osvrnuo se i vidio kako ga Jack promatra s ulaza u sobičak na odmorištu.

Odjednom se sjetio večeri kad se jedan od zabavljača iz varijetea, malen i plavokos Londonac, obratio Polly prilično lascivnom aluzijom. Druženje je skoro prekinuto zbog Jackova nasilničkog ponašanja. Svi su ga pokušavali smiriti. Zabavljač se, nešto bljeđi no inače, nastavio smiješiti govoreći da nije mislio ništa loše. Ali Jack je svejednako vikao da bi svakom momku koji bi tako pokušao izigrati njegovu sestru razbio zube i nabio mu ih u grlo, tako mu života!

*

Polly je neko vrijeme sjedila na rubu kreveta i plakala. Onda je obrisala oči i otišla do ogledala. Namočila je okrajak ručnika u vrč i oprala oči hladnom vodom. Pogledala se iz profila i popravila ukosnicu iznad uha. Tad se vratila do kreveta i sjela na podnožje. Dugo je promatrala jastuke i pogled na njih pobudio je u njoj skrivene ugodne uspomene. Naslonila je zatiljak na hladni željezni naslon kreveta i utonula u sanjarenje. Na licu joj se više nije vidio ni tračak zabrinutosti.

Čekala je strpljivo, gotovo radosno i bez straha, a sjećanja su postupno ustupila mjesto nadama i maštanju o budućnosti. Njezine su nade i maštarije bile toliko složene da više nije opažala bijele jastuke u koje se zagledala niti se sjećala da bilo što iščekuje.

Konačno je začula majku kako je zove. Skočila je i otrčala do stubišne ograde.

– Polly! Polly!

– Da, mama?

– Siđi, mila, gospodin Doran želi s tobom razgovarati.

Tad se sjeti što je čekala.

BILJEŠKA

[1] Londonske novine koje su izvještavale o raznim skandalima, danas bismo rekli – tabloid.