Dablinci | James Joyce

GLINA

Upraviteljica joj je dopustila da ode čim žene popiju čaj i Maria se radovala svom večernjem izlasku. Kuhinja je blistala od čistoće. Kuharica je rekla da se čovjek može ogledati u velikim bakrenim kotlovima. Vatra je gorjela snažnim bjeličastim plamenom, a na jednom od pomoćnih stolova bila su četiri vrlo velika sisvetska kolača [1]. Kolači nisu izgledali narezano, no ako biste prišli bliže, vidjeli biste da su izrezani na duge, jednako debele šnite spremne za posluživanje uz čaj. Maria ih je sama narezala.

Maria je bila uistinu vrlo, vrlo majušna, no imala je vrlo dugačak nos i jako izduženu bradu. Govorila je pomalo kroz nos i uvijek umirujućim riječima: „Da, dušo“ ili „Ne, dušo“. Uvijek bi nju poslali kad su se žene svađale oko korita i uvijek ih je uspijevala pomiriti. Jednog joj dana upraviteljica reče:

– Maria, ti si pravi mirotvorac!

Pohvalu su čule pomoćnica upraviteljice i dvije dame iz uprave. A Ginger Mooney uvijek je govorila kako ona, da nema Marije, ne bi više trpjela nijemu ženu koja se brinula za glačala. Svi su jako voljeli Mariju.

Ženama će čaj biti poslužen u šest sati i ona će uspjeti otići prije sedam. Od Ballsbridgea do Nelsonova stupa ima dvadeset minuta, od Stupa do Drumcondre još dvadeset i trebat će joj dvadeset minuta da kupi što je naumila. Tamo će stići prije osam. Izvukla je svoj novčanik sa srebrnom kopčom i iznova pročitala riječi „Uspomena iz Belfasta“. Jako je voljela taj novčanik jer joj ga je poklonio Joe prije pet godina kad su on i Alphy na Duhovski ponedjeljak otišli na izlet u Belfast. U novčaniku su bile dvije kovanice od pola krune i nekoliko sitnih novčića. Nakon što plati tramvajske karte ostat će joj pet šilinga. Kako će lijepu večer provesti, sva će djeca pjevati! Samo se nadala da Joe neće doći pijan. Bio je posve drugačiji kad bi popio.

Često joj je predlagao da dođe živjeti s njima, ali ona bi osjećala da im smeta (iako je Joeova žena prema njoj bila jako ljubazna) a i navikla se na život u praonici. Joe je bio dobar čovjek. Ona ga je odgojila, kao i Alphyja, a Joe je često govorio:

– Mama je mama, ali Maria je moja prava majka.

Nakon što se obitelj razišla, dečki su joj našli ovaj posao u praonici Dublina pod svjetiljkama [2] i tu joj se svidjelo. Nekada je imala vrlo loše mišljenje o protestantima, ali sada je smatrala da su vrlo dobri ljudi, malo šutljivi i ozbiljni, ali ipak vrlo ugodni za suživot. Usto, u zimskom je vrtu uzgajala biljke za koje se voljela brinuti. Imala je divnu paprat i hoje, a kad god bi je tko došao posjetiti poklonila bi gostu nekoliko reznica. Jedna stvar joj se nije dopadala, a to su bile vjerske parole po hodnicima, ali s upraviteljicom je bilo tako ugodno raditi, bila je vrlo ljubazna.

Kad joj je kuharica rekla da je sve spremno, Maria je otišla u blagovaonicu i počela zvoniti velikim zvonom. Nekoliko minuta kasnije žene su počele dolaziti u grupama od dvije-tri brišući oparene dlanove o podsuknje i spuštajući rukave bluza preko crvenih oparenih ruku. Sjele su pred svoje masivne šalice koje su kuharica i nijema žena natakale do vrha vrelim čajem već pomiješanim s mlijekom i šećerom u golemim limenkama. Maria je nadgledala podjelu sisvetskog kolača, pazeći da svaka žena dobije četiri kriške. Kod jela se mnogo smijalo i šalilo. Lizzie Fleming reče da će Maria u svojoj kriški kolača sigurno pronaći prsten, pa iako je Lizzie to ponovila već toliko puta uoči Svih svetih, Maria se morala nasmijati, te je rekla da joj nije stalo ni do prstena ni do muškarca. Dok se smijala sivozelene su joj oči svjetlucale od tuge i stidljivosti, a vrh nosa gotovo joj je dodirnuo vrh brade. Tada je Ginger Mooney podigla svoju šalicu čaja i nazdravila Mariji. Sve su žene zalupale šalicama po stolu, a Ginger reče da joj je žao što nema gutljaj piva da ispije zdravicu. Maria se opet smijala dok joj vrh nosa gotovo nije dodirnuo vrh brade i dok joj se sitno tijelo nije gotovo raspalo od smijeha, jer znala je da Ginger ima dobre namjere, iako je, naravno, stvari poimala kao priprosta žena.

Kako se tek Maria razveselila kad su žene završile s čajem, a kuharica i nijema žena počele kupiti šalice i tanjure! Otišla je u svoju malu spavaću sobu, pa sjetivši se da je sljedećeg jutra blagdanska misa, pomaknula je kazaljku na budilici sa sedam na šest sati. Zatim je svukla radnu suknju i cipele te položila na krevet svoju najbolju suknju i postavila majušne svečane cipele kraj podnožja kreveta. Presvukla je i bluzu, a dok je stajala pred ogledalom prisjetila se kako se, kad je bila mlada djevojka, nedjeljom ujutro oblačila za misu. Sa začudnom naklonošću promatrala je sitno tijelo koje je tada tako često uređivala. Usprkos godinama smatrala ga je lijepim i urednim malenim tijelom.

Kad je izašla, ulice su bile sjajne od kiše i bilo joj je drago što je ponijela stari smeđi kišni ogrtač. Tramvaj je bio pun i morala je sjediti na malom pomoćnom sjedalu na kraju vagona, licem okrenuta prema svim putnicima, a nožni su joj prsti jedva doticali pod. U mislima je napravila raspored svega što će obaviti i pomislila koliko je bolje biti neovisan i imati svoj novac. Nadala se da će lijepo provesti večer. Bila je sigurna da hoće, ali nije mogla ne pomisliti kakva je šteta što Alphy i Joe ne razgovaraju. Sada su se stalno svađali, ali kad su bili dječaci bili su najbolji prijatelji. No, takav je život.

Izašla je iz tramvaja kod Nelsonova stupa i žurno se stala provlačiti kroz gužvu. Ušla je u Downesovu slastičarnicu, no tu je bilo toliko ljudi da je prošlo dosta vremena dok su je uspjeli poslužiti. Kupila je kutiju miješanih kolača po peni za komad i konačno izašla iz slastičarnice natovarena velikom vrećicom. Zatim je porazmislila što bi još kupila; htjela je kupiti nešto doista lijepo. Oni sigurno imaju jabuka i oraha u izobilju. Bilo je teško znati što kupiti, a jedino čega se uspjela dosjetiti bio je kolač. Odlučila je kupiti nekoliko kriški kolača sa suhim voćem, ali taj kolač u Downesovoj slastičarnici nije imao na vrhu dovoljno debelu glazuru od badema pa je otišla u jednu slastičarnicu u Henry Streetu. Tu je namjerno dugo odabirala i otmjena mlada prodavačica iza pulta, koju je očito pomalo živcirala, upita je traži li možda svadbenu tortu. Maria zbog toga porumeni i osmjehne se mladoj dami, no djevojka je sve to shvatila vrlo ozbiljno i konačno joj odrezala velik komad kolača od suhog voća, zamotala ga i rekla:

– Dva šilinga i četiri penija, molim.

Mislila je da će u tramvaju za Drumcondru morati stajati jer se činilo da je nijedan mladić ne primjećuje, ali joj jedan stariji gospodin prepusti mjesto. Gospodin je bio krupan i nosio je smeđi šešir od pusta, imao je četvrtasto crveno lice i prosijede brkove. Mariji je izgledao poput bojnika i pomisli koliko je uljudniji od mladića koji su samo zurili preda se. Gospodin počne s njom ćaskati o Svim svetima i kišovitom vremenu. Zaključi da joj je torba puna divnih stvari za mališane i reče kako je uistinu pravedno da se djeca vesele dok su mala. Maria se složila s njim te mu je povlađivala suzdržanim kimanjem i riječima poput „hm…“ i „o, da…“ Bio je vrlo ljubazan prema njoj i kad je izlazila kod mosta Canal zahvalila mu je i naklonila se. I on se njoj naklonio, podigao šešir i ljubazno se nasmiješio. Dok se uspinjala strmim pločnikom, pognuvši sitnu glavu pod kišom, pomisli kako je lako prepoznati pravog gospodina, čak i ako je malo popio.

Kad je ušla u Joeovu kuću, svi rekoše: „O, evo Marije!“ Joe je bio tu, vratio se s posla, a sva su djeca bila odjevena u blagdansku odjeću. Tu su bile i dvije odrasle djevojčice, njihove susjede, a djeca su se uživjela u igre. Maria je dala vrećicu s kolačima najstarijem dječaku Alphyju da ih podijeli, a gospođa Donnelly reče kako je zaista lijepo od nje što je donijela tako veliku vrećicu kolača te uputi svu djecu da kažu:

– Hvala, Maria.

Ali Maria reče da je tati i mami donijela nešto posebno, nešto što će im se sigurno svidjeti i počne tražiti kolač od šljiva. Pogleda u vrećicu iz Downesove slastičarnice, pa u džepove svojeg kišnog ogrtača, a zatim na stalak u predvorju, ali ga nigdje nije mogla naći. Tad upita djecu je li ga tko od njih pojeo – zabunom, naravno – no sva su djeca to zanijekala, a na licu im je bio izraz kao da im nije milo jesti kolače ako će ih se pritom optuživati da kradu. Svatko je imao svoje rješenje ove zagonetke, a gospođa Donnelly reče da ga je Marija očito zaboravila u tramvaju. Maria se sjeti kako ju je zbunio gospodin s prosijedim brkovima i porumeni od srama, jada i razočaranja. Pri pomisli da je njezino malo iznenađenje propalo i da je uzalud potrošila dva šilinga i četiri penija gotovo je zaplakala.

Ali Joe reče da to nije važno i posjedne je kraj kamina. Bio je vrlo ljubazan prema njoj. Ispričao joj je o svemu što se događalo u njegovu uredu i ponovio joj od riječi do riječi kako je ironično odgovorio šefu. Maria nije shvaćala zašto se Joe toliko smije svojem odgovoru, ali reče da je šef sigurno naporan čovjek s kojim je teško raditi. Joe reče da nije tako loš ako ga upoznaš, da je pristojan čovjek dokle god mu ne nagaziš na žulj. Gospođa Donnelly svirala je djeci na glasoviru, a ona su plesala i pjevala. Zatim su susjede dijelile okupljenima orahe. Nitko nije mogao naći orašare, a Joe se zbog toga gotovo naljutio te ih upitao kako očekuju da Maria lomi orahe bez orašara, ali Maria reče da ne voli orahe i neka se ne brinu zbog nje. Nato je Joe upita bi li popila bocu piva, a gospođa Donnelly reče da u kući ima i porta ako bi to radije pila. Maria je rekla da bi radije da je ne nagovaraju da išta pije, ali Joe je ustrajao..

Maria se složi da bude onako kako on želi. Sjedili su kraj kamina i razgovarali o starim vremenima, a Maria pokuša reći koju dobru riječ o Alphyju, ali Joe uzvikne neka ga Bog na mjestu ubije ako ikada ponovno uputi bratu i jednu riječ, a Maria reče da joj je žao što je načela tu temu. Gospođa Donnelly reče svojem mužu da je velika sramota što tako govori o rođenom bratu, ali Joe odgovori da Alphy nije njegov brat, pa oko toga zamalo izbije svađa. Ipak, Joe reče da će se svladati jer je blagdanska večer i zamoli ženu da otvori još boca piva. Susjede su zaigrale sisvetske igre i začas je opet zavladalo opće veselje. Maria je bila jako sretna što vidi djecu tako radosnu, a Joea i njegovu ženu tako dobro raspoložene. Susjede su postavile na stol nekoliko plitkih tanjura, zatim su vodile do stola djecu koja su imala poveze preko očiju. Jedno je dijete spustilo ruku na molitvenik, ostalo troje u tanjur s vodom, a kad je jedna od susjeda spustila ruku na prsten, gospođa Donnelly joj, dok se djevojčica crvenila, zaprijeti prstom kao da joj time govori: „O, znam ja sve o tome!“ Potom su zahtijevali da i Mariji stave povez te je odvedu do stola i vide što će dobiti, a dok su joj stavljali povez Marija se opet smijala i smijala dok joj vrh nosa gotovo nije dodirnuo vrh brade.

Odveli su je do stola sred smijeha i šale, a ona je, kako su je uputili, ispružila ruku iznad stola. Pomicala ju je u zraku tamo-amo i spustila je u jedan od tanjura. Prstima je napipala meku vlažnu masu i začudila se što nitko nije rekao ni riječi niti joj skinuo povez. Tišina je trajala nekoliko trenutaka, nakon čega je uslijedila bujica šapata i rasprava. Netko je rekao nešto o vrtu i napokon gospođa Donnelly reče nešto vrlo ljutitim tonom jednoj od susjeda te joj naredi da odmah to iznese iz kuće i baci – s time se ne treba šaliti. Maria je shvatila da tog puta igra nije vrijedila, pa da mora ponovo odabrati i sad je spustila ruku na molitvenik. [3]

Poslije toga gospođa Donnelly je svirala djeci „Škotski ples gospođice McCloud“, a Joe je nagovorio Mariju da popije čašu vina. Uskoro su svi opet bili veseli, a gospođa Donnelly je rekla da će Marija prije kraja godine otići živjeti u samostan jer je spustila ruku na molitvenik. Maria nije pamtila da je Joe ikad prema njoj bio tako pažljiv kao te večeri, obasipao ju je lijepim riječima i prisjećao se prošlosti. Rekla im je da su svi prema njoj jako dobri.

Konačno, djeca su se umorila i bila su pospana, a Joe zamoli Mariju hoće li im možda, prije nego što pođe, otpjevati kratku pjesmicu, jednu od onih starinskih pjesama. Gospođa Donnelly reče: – Hajde, Maria, molimo vas! – tako da je morala ustati i stati pokraj glasovira.

Gospođa Donnelly zamoli djecu da utihnu i poslušaju Marijinu pjesmu. Tad zasvira uvodnu melodiju i reče: – Daj, Maria! – a Maria sva rumena počne pjevati tankim, drhtavim glasom. Pjevala je „Usnuh da živim“, a kad je došla do druge strofe otpjeva iznova tekst prve strofe:

Usnuh da živim u dvorima mramornim,
Slugama i podanicima vladam,
I svima među zidovima davnim
Bijah ponos i nada
Neizmjerno blago bijaše moje i hvalit se čisto
Mogoh podrijetlom slavnim
Al usnuh i ono što mi najslađe pada:
Da me još uvijek voliš isto. [4]

Ipak, nitko je nije pokušao upozoriti da je pogriješila i kad je završila Joe je bio jako dirnut. Rekao je da nikad nije bilo kao u ona davna vremena, te da za njega nema glazbe do pjesama jadnog starog Balfea, što god drugi rekli, a oči su mu se toliko ispunile suzama da nikako nije mogao pronaći ono što je tražio, tako te je na kraju morao zamoliti ženu da mu objasni gdje je vadičep.

BILJEŠKE

[1] Nemasni kolači spremljeni s čajem i suhim voćem u koje se obično skrivalo neku dragocjenost koju je trebalo pronaći.

[2] Protestantska organizacija čiji je cilj bio spašavati prostitutke i alkoholičarke. Maria ondje radi u kuhinji.

[3] Igra u kojoj se kaže da će se onaj tko stavi ruku na molitvenik zarediti unutar godine dana, tko pogodi prsten vjenčat će se, tko vodu – dugo će živjeti, dok glina znači smrt.

[4] Popularna arija iz opere Cigančica Michaela Williama Balfea. Drugu strofu Maria se možda stidjela pjevati jer govori o udvaračima i vitezovima. V. poveznicu ove priče s „Eveline“ gdje se citira Cigančica.