Dablinci | James Joyce

MILOST

 

Dvojica gospode koja su se u tom času zatekla u zahodu pokušala su ga podignuti, ali bio je posve nemoćan. Ležao je zgrčen u podnožju stuba niz koje je pao. Uspjeli su ga okrenuti na leđa. Šešir mu se otkotrljao nekoliko metara dalje, a odjeća mu je bila umrljana prljavštinom i prljavom vodom s poda na kojem je dotad ležao, licem prema tlu. Oči su mu bile zatvorene i disao je stenjući. Tanak mlaz krvi curio mu je iz kuta usta.

Ta dvojica i jedan konobar odnijeli su ga uza stube i opet ga polegli, na pod gostionice. Za dvije minute okružila ga je skupina muškaraca. Voditelj gostionice upitao je sve goste tko je on i tko je s njim. Nitko nije znao tko je, samo je jedan konobar rekao da je gospodina poslužio malim rumom.

– Je li bio sam? – upita voditelj.

– Ne, gospodine. S njim su bila dvojica gospode.

– Gdje su?

Nitko nije znao. Začuo se glas:

– Dajte mu zraka. Onesvijestio se.

Krug promatrača se raširio i opet savitljivo skupio. Na popločenom podu pokraj čovjekove glave stvorio se taman medaljon krvi. Voditelj, zabrinut zbog sivkastog bljedila čovjekova lica, poslao je po policajca.

Raskopčali su mu ovratnik i razvezali kravatu. Na trenutak je otvorio oči, uzdahnuo i ponovno ih sklopio. Jedan od one dvojice gostiju koji su ga odnijeli uza stube držao je u ruci njegov udubljeni svileni cilindar. Voditelj je nekoliko puta ponovio pitanje zna li itko od prisutnih tko je ozlijeđeni čovjek ili kamo su otišli njegovi prijatelji. Vrata gostionice otvorila su se i ušao je ogroman policajac. Gomila koja ga je slijedila uskim kolnikom skupila se pred ulazom, naprežući se kako bi pogledala kroz okna na vratima.

Voditelj je odmah počeo prepričavati što je znao. Policajac, mladić s mesnatim licem čiji se izraz nije mijenjao, slušao je. Polako je okretao glavu udesno, pa ulijevo i od voditelja prema čovjeku na podu, kao da se boji da bi mogao biti žrtvom kakve prevare. Tad je skinuo rukavicu, izvukao iz prsluka notes, liznuo vršak olovke i pripremio se za pisanje izvještaja. Sumnjičavo je upitao provincijskim naglaskom:

– Tko je taj čovjek? Kako se zove i gdje stanuje?

Neki mladić u biciklističkom odijelu progurao se kroz krug promatrača. Odmah je kleknuo kraj ozlijeđenog čovjeka i zatražio vode. I policajac je kleknuo da mu pomogne. Mladić mu je oprao krv s usta i zatražio vinjak. Policajac ponovi njegov zahtjev zapovjednim tonom, na što jedan konobar dotrči noseći čašu. Čovjeku su ulili vinjak u grlo. Za nekoliko trenutaka otvorio je oči i pogledao oko sebe. Promotrio je lica što su ga okruživala, a zatim je, shvativši što se dogodilo, pokušao ustati.

– Jeste li sada dobro? – upita mladić u biciklističkom odijelu.

– Bogami, nije mi ništa – reče ozlijeđeni čovjek pokušavajući ustati.

Pomogli su mu stati na noge. Gostioničar je spomenuo bolnicu, a neki od promatrača počeli su dijeliti savjete. Stavili su mu na glavu udubljeni cilindar. Policajac upita:

– Gdje stanujete?

Čovjek ne odgovori i počne uvrtati brkove. Zauzeo je ležeran stav prema nesreći. Ništa se nije dogodilo, reče, bila je to samo mala nezgoda. Govorio je teško izgovarajući riječi.

– Gdje stanujete? – ponovi policajac.

Čovjek reče prisutnima neka mu pozovu kočiju. Dok su raspravljali o njegovu zahtjevu, iz udaljenog kraja gostionice priđe visok, žustar gospodin svijetle puti odjeven u dugačak žut kaput. Ugledavši prizor, dovikne:

– Zdravo, Tome, stari moj! Što se dogodilo?

– Bogati, ništa – reče čovjek.

Došljak promotri jadnika pred sobom, a zatim se okrene prema policajcu i reče:

– Sve je u redu. Ja ću ga otpratiti kući.

Policajac dotakne kacigu i reče:

– Dobro, gospodine Power!

– Hajde, Tome – reče gospodin Power prihvativši prijatelja ispod ruke. – Nisi ništa slomio, zar ne? Možeš li hodati?

Mladić u biciklističkom odijelu prihvati čovjeka ispod druge ruke, a gomila se razdvoji da ih propusti.

– Kako si se uvalio u ovu nevolju? – upita gospodin Power.

– Gospodin je pao niza stube – reče mladić.

– Puno vam ‘vala na pomoši, gospo’ine – reče ozlijeđeni čovjek.

– Nema na čemu.

– ‘a popijemo ‘oju ‘ašisu…?

– Ne sad. Ne sad.

Tri muškarca izašla su iz gostionice, a gomila se progurala kroz vrata na usku ulicu. Gostioničar je odveo policajca do stuba kako bi ispitao mjesto nesreće. Složili su se da je gospodin sigurno promašio stubu. Gosti su se vratili za šank, a jedan je konobar počeo brisati tragove krvi s poda.

Kad su izašli na Grafton Street, gospodin Power zviždukom dozva kočiju. Ozlijeđeni čovjek ponovno reče, koliko je već mogao razgovjetno:

– Puno vam ‘vala, gospo’ine. Na’am se ‘a šemo se ope’ sres’. Ja sam Kernan.

Od šoka i boli koju je počeo osjećati djelomično se otrijeznio.

– Nema na čemu – reče mladić.

Rukovali su se. Podigli su gospodina Kernana u kočiju i dok je gospodin Power davao upute kočijašu on još jednom zahvali mladiću, žaleći što ne mogu zajedno popiti čašicu.

– Drugi put – reče mladić.

Kočija krene prema Westmoreland Streetu. Dok je prolazila pokraj Pomorskog ureda za teretne brodove, na satu na zidu zgrade bilo je pola deset. Ošine ih oštar istočnjak koji je puhao s ušća. Gospodin Kernan stisne se od hladnoće. Prijatelj ga zamoli da mu ispriča kako je došlo do nezgode.

– Ne ‘ogu – odgovori – ošlije’io sam jejik.

– Daj da vidim.

Gospodin Power nagne se preko prostora između sjedala kočije i zagleda gospodinu Kernanu u usta, ali nije mogao vidjeti unutrašnjost. Zapalio je šibicu i, zaklanjajući je savijenim dlanovima, opet mu se zagledao u usta koja je Kernan poslušno otvorio. Njihanje kočije primicalo je i odmicalo šibicu od njegovih otvorenih usta. Donji zubi i desni bili su prekriveni zgrušanom krvi i činilo se da je sićušan komadić jezika odgrizen. Šibica se ugasi.

– Izgleda jako loše – reče gospodin Power.

– Ma, nije mi niha – reče gospodin Kernan, zatvori usta i zadigne ovratnik svojeg prljavog kaputa.

Gospodin Kernan bio je trgovački putnik starog kova koji je vjerovao u dostojanstvo svojeg zvanja. Nikad ga se nije moglo vidjeti u gradu bez očetkanog cilindra i gamaša. Govorio je kako uz pomoć tih dvaju odjevnih predmeta čovjek uvijek može izgledati pristojno. Nastavljao je tradiciju svojeg uzora, svoje inačice Napoleona, velikog Blackwhitea, čiju je uspomenu povremeno oživljavao prepričavanjem događaja iz njegova života i oponašanjem. Suvremeni načini poslovanja poštedjeli su ga tek toliko da se uspio smjestiti u mali ured u Crowe Streetu, gdje je na kapku prozora pisao naziv tvrtke za koju je radio i adresa matične poslovnice – London, E.C. Na polici iznad kamina u tom malom uredu bio je postrojen malen olovnosiv odred limenki za čaj, a na stolu pred prozorom stajalo je četiri-pet porculanskih zdjelica koje su obično bile dopola pune crne tekućine. Iz tih je zdjelica gospodin Kernan kušao čaj. Srknuo bi gutljaj, povlačio ga po ustima, zasitio okusom nepce, a zatim bi ga ispljunuo prema rešetki na kaminu. Tad bi zastao kako bi ga ocijenio.

Gospodin Power, mnogo mlađi od gospodina Kernana, bio je zaposlen u Kraljevskom irskom redarstvenom uredu u Dablinskom dvorcu. Krivulja njegova društvenog uspona sjekla se s krivuljom društvenog pada njegova prijatelja, ali je pad gospodina Kernana ublažila činjenica da su ga neki od prijatelja koji su ga poznavali kad je bio na vrhuncu uspjeha još uvijek poštivali kao dostojanstvena čovjeka. Gospodin Power bio je jedan od tih prijatelja. Njegove neobjašnjive dugove često su komentirali u krugu u kojem se kretao: on je bio otmjen i prijazan mladić.

Kočija se zaustavila pred malom kućom na Glasnevin Streetu i gospodin Kernan uz prijateljevu je pomoć ušao u kuću. Žena ga je spremila u krevet dok je gospodin Power sjedio u prizemlju u kuhinji i ispitivao djecu u koju školu idu i koje knjige čitaju. Djeca – dvije djevojčice i dječak, svjesni da im je otac posve nemoćan, a majka odsutna, počela su ga nepristojno zadirkivati. Iznenadilo ga je njihovo ponašanje i naglasak kojim su govorili, stoga se zamislio, a čelo mu se naboralo.

Nakon nekog vremena gospođa Kernan uđe u kuhinju i uzvikne:

– Kako samo izgleda! Jednog će dana nastradati i to je to. Opija se od petka.

Gospodin Power oprezno joj objasni kako on za to nije kriv: zatekao se na mjestu nesreće posve slučajno. Gospođa Kernan, svjesna da im je gospodin Power znao priteći u pomoć tijekom obiteljskih prepirki, a usto im je i posudio mnogo malih, ali dobrodošlih svota, reče:

– O, ne trebate mi se opravdavati, gospodine Power. Znam da ste mu prijatelj, za razliku od nekih s kojima se druži. Oni su uz njega dok god ima novca, kako bi ga odvukli od žene i djece. Eto, divni prijatelji! Voljela bih znati s kim je bio večeras!

Gospodin Power odmahne glavom, ali ne reče ništa.

– Jako mi je žao što u kući nemam ničeg čime bih vas ponudila – nastavi. – Ali ako malo pričekate poslat ću djecu do Fogartyjevog dućana na uglu.

Gospodin Power ustane.

– Čekali smo da se vrati kući s novcem. Ali kao da je posve zaboravio da ima dom.

– Nemojte tako, gospođo Kernan – reče gospodin Power –  potaknut ćemo ga da se promijeni. Razgovarat ću s Martinom. On je pravi čovjek za takve stvari. Doći ćemo jedne večeri k vama i o svemu se dogovoriti.

Otpratila ga je do vrata. Kočijaš je cupkao po pločniku i mahao rukama da se ugrije.

– Vrlo je lijepo od vas što ste ga doveli kući – reče ona.

– Ah, nije vrijedno spomena – reče gospodin Power.

Popeo se u kočiju. Kad su krenuli on veselo podigne šešir u znak pozdrava.

– Stvorit ćemo od njega novog čovjeka – reče. – Laku noć, gospođo Kernan.

 

*

Gospođa Kernan zbunjeno je promatrala kočiju dok je nije izgubila iz vida. Zatim je skrenula pogled, ušla u kuću i ispraznila džepove na odjeći svojeg muža.

Gospođa Kernan bila je energična sredovječna žena koja je objema nogama čvrsto stajala na zemlji. Nedavno je proslavila srebrni pir i ponovno se zbližila s mužem dok su plesali valcer uz klavirsku pratnju gospodina Powera. U vrijeme kad joj se udvarao, gospodin Kernan izgledao joj je kao otmjen muškarac. Još i danas žuri do vrata kapele kad god oglase vjenčanje, te se pri pogledu na mladence sa živopisnim zadovoljstvom prisjeća kako je izašla kroz vrata Crkve Zvijezde mora u Sandymountu, oslanjajući se o ruku veselog, naočitog muškarca, otmjeno odjevenog u frak i blijedoljubičaste hlače, koji je drugom rukom elegantno pridržavao cilindar. Nakon tri tjedna uloga supruge postala joj je zamorna, a poslije, kad ju je već počela smatrati nepodnošljivom, postala je majka. Ta uloga nije joj stvarala nesavladive teškoće i tijekom dvadeset i pet godina vješto je svojem suprugu vodila kućanstvo. Dvojica starijih sinova već su se bila otisnula u svijet. Jedan je radio u prodavaonici tekstila u Glasgowu, a drugi je bio službenik kod trgovca čajem u Belfastu. Bili su dobri sinovi, redovito su pisali i ponekad im slali novac. Ostala djeca još su uvijek išla u školu.

Sutradan je gospodin Kernan poslao pismenu poruku svojoj poslovnici i ostao u krevetu. Gospođa Kernan skuhala mu je krepku goveđu juhu i strašno ga izgrdila. Prihvaćala je njegovo često neumjereno ponašanje kao dio društvene situacije, predano ga je liječila kad god je bio bolestan i uvijek ga je pokušavala natjerati da doručkuje. Bilo je i gorih muževa. Otkako su sinovi odrasli, on nije nikada bio grub prema njoj, a znala je da kada ga pošalje u kupovinu čak i kakve sitnice on ode do kraja Thomas Streeta i natrag samo kako bi popio makar čašicu pića.

Dva dana poslije, uvečer su ga posjetili prijatelji. Gospođa Kernan odvela ih je na kat do njegove spavaće sobe, u kojoj je zrak odisao zadahom njegova tijela, i posjela ih na stolce kraj kamina. Gospodin Kernan, koji se tijekom dana ponašao pomalo razdražljivo zbog povremene oštre boli u jeziku, postao je pristojniji. Sjedio je na krevetu pripodignut jastucima, a podbuhli su mu obrazi zbog laganog rumenila nalikovali žeravicama. Ispričao se gostima zbog nereda u sobi, no istovremeno ih je promatrao pomalo nadmeno, ponosnim pogledom veterana.

Nije ni slutio da je žrtva zavjere koju su njegovi prijatelji gospodin Cunningham, M’Coy i Power otkrili gospođi Kernan u dnevnoj sobi. Plan je osmislio gospodin Power, ali su provedbu povjerili gospodinu Cunninghamu. Gospodin Kernan potjecao je iz protestantske obitelji, ali iako se prije vjenčanja preobratio na katoličanstvo, dvadeset godina nije zakoračio ni u crkveno dvorište. Štoviše, volio se podsmjehivati katoličkoj vjeri.

Gospodin Cunningham bio je pravi čovjek za taj plan. On je bio stariji kolega gospodina Powera. Obiteljski život nije mu bio osobito sretan. Ljudi su ga istinski žalili jer se znalo da se oženio neuglednom ženom, neizlječivom pijanicom. Zbog nje je šest puta preuređivao kuću, a ona bi svaki put u njegovo ime založila namještaj.

Svi su cijenili jadnog Martina Cunninghama. Bio je iznimno razuman, inteligentan i utjecajan. Oštricu njegova poznavanja ljudi i urođenu lukavost produbljenu dugogodišnjim radom na slučajevima redarstvenih sudova ublažili su povremeni izleti u polje opće filozofije. Bio je dobro obaviješten. Prijatelji su se pokoravali njegovu mišljenju i smatrali da u licu nalikuje Shakespeareu.

Kad su joj otkrili plan, gospođa Kernan reče:

– Sve prepuštam vama, gospodine Cunningham.

Nakon četvrt stoljeća bračnog života više se nije samozavaravala. Vjera je za nju bila navika i slutila je da se čovjek u godinama u kojima je njezin muž više ne može mnogo promijeniti.

Bila je u iskušenju smatrati njegovu nezgodu neobično primjerenom i da se nije bojala da će ispasti krvnički okrutna rekla bi gospodi da gospodinu Kernanu neće škoditi što mu se jezik malo skratio. Međutim, gospodin Cunningham bio je sposoban čovjek, a vjera je vjera. Ova bi spletka mogla biti korisna, u svakom slučaju, ne može škoditi. Vjerska uvjerenja gospođe Kernan bila su jednostavna. Čvrsto je vjerovala u Sveto srce Isusovo kao općenito najkorisnije od svih katoličkih štovanja i slavila je sakramente. Njezina vjera nije sezala dalje od zidova njezine kuhinje, ali ako bi je tko potaknuo mogla bi podjednako povjerovati u postojanje vile narikače kao i u Duha Svetoga.

Gospoda su počela razgovarati o nezgodi. Gospodin Cunningham reče da je jednom čuo za sličan slučaj. Jedan sedamdesetogodišnjak odgrizao je sam sebi dio jezika tijekom epileptičnog napada, ali je tkivo ponovo izraslo tako da nitko nije mogao vidjeti trag ugriza.

– Ali ja nemam sedamdeset godina – reče bolesnik.

– Bože sačuvaj, nemaš, naravno – reče gospodin Cunningham.

– Osjećaš li još uvijek bol? – upita gospodin M’Coy.

Gospodin M’Coy svojevremeno je bio donekle poznat tenor. Njegova supruga sopranistica još je uvijek za simboličnu cijenu podučavala mlađu djecu sviranju glasovira. Njegov životni put nije bio kao najkraća udaljenost između dviju točaka i povremeno se morao snalaziti radeći razne poslove. Bio je službenik u željezničkoj tvrtki Midland Railway, agent za prodaju oglasnog prostora u novinama The Irish Times i The Freeman’s Journal, trgovački posrednik uz proviziju za tvrtku koja se bavila prodajom ugljena, privatni istražitelj, službenik u uredu zamjenika sudskog nadzornika za naplatu dugova, a nedavno je postao tajnik gradskog mrtvozornika. Zbog novog posla profesionalno ga je zanimao slučaj gospodina Kernana.

– Bol? Samo laganu – odgovori gospodin Kernan. – Ali osjećam jaku mučninu, kao da bih trebao povratiti.

– To je od pića – reče odrješito gospodin Cunningham.

– Nije – reče gospodin Kernan. – Mislim da sam se prehladio u kočiji. Nešto mi stalno ulazi u grlo, katar ili…

– Sluz – reče gospodin M’Coy.

– Stalno mi se iz dubine penje u grlo. Od toga osjećam mučninu.

– Da, da – doda gospodin M’Coy. – To je od prsa.

Pritom uputi gospodinu Cunninghamu i Poweru pogled kojim ih je poticao da počnu s provedbom plana. Gospodin Cunningham odrješito kimne glavom, a gospodin Power reče:

– Eto, sve je dobro što se dobro završi.

– Stari moj, jako sam ti zahvalan – reče bolesnik.

Gospodin Power odmahne rukom.

– Ona dva momka s kojima sam bio…

– S kim si bio? – upita gospodin Cunningham.

– S jednim momkom. Ne znam kako se zove. K vragu, kako mu je bilo ime? Niski momak svijetle kose…

– Tko je bio drugi?

– Harford.

– Hm – reče gospodin Cunningham.

Na ovu primjedbu svi su ušutjeli. Znalo se da gospodin Cunningham ima tajne izvore informacija. U ovom je slučaju taj kratki slog nosio moralnu pouku. Gospodin Harford ponekad bi okupio malo društvo koje bi nedjeljom ubrzo nakon podneva otišlo iz grada s namjerom da što prije stignu u kakvu gostionicu u predgrađu gdje su se službeno predstavljali kao putnici namjernici. Ipak, njegovi mu suputnici nikad nisu htjeli progledati kroz prste zbog načina na koji se probio u životu. Počeo je kao sumnjivi lihvar koji je posuđivao radnicima male svote uz krvave kamate. Kasnije je postao partner vrlo debelog, niskog gospodina Goldberga u Kreditnoj banci Liffey. Iako od tog odnosa nije dobio ništa osim židovske etike, njegovi sunarodnjaci katolici, kad god bi se iz osobnih razloga ili zbog svojih bližnjih ražestili zbog njegove naplate dugova, s gorčinom bi govorili o njemu kao o irskom Židovu i nepismenom čovjeku, te su u duševnoj zaostalosti njegova sina vidjeli utjelovljeni izraz božje osude očeva lihvarenja. U drugim su se prilikama sjećali i njegovih dobrih strana.

– Pitam se kamo je otišao – reče gospodin Kernan.

Htio je da pojedinosti nezgode ostanu nejasne. Želio je da njegovi prijatelji pomisle kako je između njega i Harforda došlo do nesporazuma, zbog čega su se mimoišli. Njegovi prijatelji, koji su dobro znali kakav je Harford pijanac, šutjeli su. Gospodin Power ponovi:

– Sve je dobro što se dobro završi.

Gospodin Kernan odmah promijeni temu.

– Onaj mladić, medicinar, bio je dobar momak – reče. – Da nije bilo njega…

– O, da nije bilo njega ti bi možda popio kaznu od sedam dana zatvora bez prava zamjene za novčanu kaznu – reče gospodin Power.

– Hm, da – reče gospodin Kernan pokušavajući se prisjetiti. – Sada se sjećam da je tamo bio i policajac. Izgledao je kao pristojan mladić. Kako se nezgoda uopće dogodila?

– Dogodila se jer si bio mrtav pijan, Tome – reče ozbiljno gospodin Cunningham.

– Što je istina, istina je – odvrati gospodin Kernan jednako ozbiljno.

– Pretpostavljam, Jack, da si ti umirio policajca – reče gospodin M’Coy.

Gospodinu Poweru nije bilo drago što ga je M’Coy oslovio imenom. Nije bio uštogljen, ali nije mogao zaboraviti kako je nedavno gospodin M’Coy pošao u pravi križarski pohod za kovčezima i putnim torbama kako bi omogućio gospođi M’Coy da ispuni izmišljene obaveze koje je trebala obaviti u okrugu. Zamjerao mu je zbog činjenice da je ispao žrtvom prevare, no još mu je mnogo više zamjerao zbog toga što se poslužio prljavim lažima. Zato je odgovorio na pitanje obrativši se gospodinu Kernanu, kao da ga je on postavio.

Razgovor o tome ozlovolji gospodina Kernana. Imao je razvijenu građansku svijest, sa svojim je gradom želio živjeti u odnosu uzajamnog poštovanja i zamjerao je svaku uvredu koju bi mu nanijeli ljudi koje je nazivao seoskim budalama.

– Zar zato plaćamo porez? – upita. – Kako bismo hranili i oblačili te glupe grubijane… a oni su zbilja samo to.

Gospodin se Cunningham nasmije. On je bio službenik Dvora samo tijekom radnog vremena.

– Kako bi i mogli biti drugačiji, Tome? – reče.

Oponašajući otegnuti provincijski naglasak, reče zapovjednim tonom:

– Vježbenik 65, hvataj kupus!

Svi su se nasmijali.

M’Coy, koji se pod svaku cijenu želio uključiti u razgovor, pretvarao se da nikada nije čuo tu priču. Gospodin Cunningham reče:

– Navodno, tako se priča, to se događa u centrima kamo šalju te goleme, glasne, priglupe seoske momke, na obuku. Narednik ih poreda pred zid i naredi da drže pred sobom tanjure.

Predočio je prizor grotesknim pokretima.

– To se događa, znate već, pred ručak. Na stolu pred njim je golem lonac kupusa, a on drži kutlaču veliku poput lopate. Njome zagrabi porciju kupusa i odbaci je prema njima, a jadnici ga moraju pokušati uhvatiti u tanjure: „Vježbenik 65, hvataj kupus!“

Svi su se opet nasmijali, no gospodin Kernan još je uvijek bio zlovoljan. Rekao je da će napisati pismo novinama.

– Ti grubijani dođu u Dublin i misle da mogu naređivati ljudima – reče. – Tebi, Martine, ne moram govoriti kakvi su to ljudi.

Gospodin Cunningham se odobravajući složi s njim.

– To je poput svega ostalog na svijetu – reče. – Ima i dobrih i loših..

– Da, priznajem, ima i dobrih – reče gospodin Kernan zadovoljno.

– Bolje je ne imati s njima posla – doda gospodin M’Coy. – To je moje mišljenje.

Gospođa Kernan uđe u sobu, stavi pladanj na stol i reče:

– Poslužite se, gospodo.

Gospodin Power ustane kako bi pomogao poslužiti goste i ponudi joj svoju stolicu. Odbila je i rekla da glača u prizemlju, a nakon što se iza leđa gospodina Powera kimanjem potajno sporazumjela s gospodinom Cunninghamom, pođe prema vratima. Muž je pozove:

– Zar meni, zlato, nisi ništa donijela?

– O, tebi! Tebi šaljem pljusku! – reče gospođa Kernan osorno.

Muž dovikne za njom:

– Zar baš ništa za jadnog mužića?

Rekao je to namjestivši lice u tako smiješan izraz i takvim tonom da su se gosti poslužili bocama crnog piva u ozračju općeg veselja. Otpili su iz čaša, ponovno ih stavili na stol i ušutjeli. Tad se gospodin Cunningham okrene prema gospodinu Poweru i ležerno reče:

– Rekao si u četvrtak navečer, Jack?

– Da, u četvrtak – odgovori gospodin Power.

– Dobro! – reče gospodin Cunningham odrješito.

– Možemo se sastati kod M’Auleyja – odvrati gospodin M’Coy. – To je najprikladnije mjesto.

– Ali ne smijemo kasniti – reče ozbiljno gospodin Power – jer će se red protezati do vrata.

– Možemo se sastati u pola osam – reče gospodin M’Coy.

– Dobro – složi se gospodin Cunningham.

– Onda u pola osam kod M’Auleyja!

Šutjeli su nekoliko trenutaka. Gospodin Kernan čekao je hoće li mu prijatelji otkriti o čemu se radi. Onda upita:

– Što se to sprema?

– O, ništa – reče gospodin Cunningham. – Samo se dogovaramo oko nečeg u četvrtak.

– Idete pogledati operu, zar ne? – upita gospodin Kernan.

– Ne, ne – reče gospodin Cunningham kao da izbjegava odgovor. – U pitanju je samo nešto… u vezi s duhovnosti.

– Oh! – začudi se gospodin Kernan.

Ponovno zavlada tišina. Zatim gospodin Power reče otvoreno:

– Iskreno rečeno, Tome, otići ćemo na duhovnu obnovu.

– Da. O tome razgovaramo – reče gospodin Cunningham. – Jack, ja i M’Coy namjeravamo zbaciti teret s leđa.

Izrekao je tu metaforu s nekom prisnošću, pa ohrabren zvukom svojeg glasa nastavi:

– Znaš, možemo iskreno priznati da smo družina pokvarenjaka, svi odreda. Kažem, svi odreda – doda tonom opora dušebrižništva i okrene se prema gospodinu Poweru.

– Priznaj!

– Priznajem – reče gospodin Power.

– I ja priznajem – doda M’Coy.

– Stoga ćemo zajedno zbaciti teret s leđa – reče gospodin Cunningham.

Tad kao da se nečeg dosjetio. Odjednom se okrene prema bolesniku i reče:

– Tome, znaš li što mi je upravo palo na pamet? Mogao bi nam se pridružiti pa bismo zaigrali učetvero.

– Izvrsna zamisao – reče gospodin Power. – Nas četvorica zajedno.

Gospodin Kernan je šutio. Gotovo uopće nije shvaćao što su mu zapravo predložili, ali je razumio da će se neke duhovne sile baviti njegovom osobnošću i smatrao je kako duguje svojem dostojanstvu da se odlučno tome odupre. Dugo se nije uključio u razgovor, već je osjećajući staloženu odbojnost slušao dok su njegovi prijatelji razgovarali o isusovcima.

– Osobno nemam loše mišljenje o isusovcima – konačno se umiješao. – Pripadnici tog reda jesu obrazovani. Usto vjerujem i da su dobronamjerni.

– Oni su najugledniji red u katoličkoj crkvi, Tome – oduševljeno reče gospodin Cunningham. – Poglavar isusovaca po statusu je odmah iza pape.

– Upravo tako – reče gospodin M’Coy. – Ako čovjek želi nešto obaviti dobro i diskretno, treba se obratiti isusovcima. To su utjecajni momci. Ispričat ću vam jedan slučaj koji to potvrđuje…

– Isusovci su dobro organiziran red – odvrati gospodin Power.

– Kod isusovačkog reda jedna je stvar neobična – reče gospodin Cunningham. – Svi ostali crkveni redovi morali su tijekom ovog ili onog povijesnog razdoblja proći kroz reformu, ali isusovački red nije nikad reformiran. Njihov red nikad se nije raspao.

– Doista? – upita M’Coy.

–  To je činjenica – odgovori gospodin Cunningham. – Povijest to potvrđuje.

– Osim toga, pogledajte njihovu crkvu – doda gospodin Power. – Pogledajte kakvi ljudi čine njihovu zajednicu vjernika.

– Isusovci se priklanjaju višim slojevima – reče gospodin M’Coy.

– Naravno – potvrdi gospodin Power.

– Da – složi se gospodin Kernan. – Upravo mi se zbog toga sviđaju. S druge strane, neki od onih mjesnih župnika, umišljenih i neukih…

– Svi su oni dobri ljudi – reče gospodin Cunningham – svatko na svoj način. Irsko je svećenstvo cijenjeno svuda u svijetu.

– Doista je tako – doda gospodin Power.

– Nisu poput nekih svećeničkih redova u Europi koji nisu dostojni svojeg imena – reče M’Coy.

– Možda imaš pravo – reče gospodin Kernan popustljivo.

– Naravno da imam pravo – reče gospodin Cunningham. – Ne radim toliko dugo svoj posao i nisam se s gotovo svim životnim situacijama susreo zato da na kraju ne bih znao procijeniti ljude.

Gosti su opet otpili pivo; svaki je slijedio primjer onog drugog. Gospodin Kernan izgledao je kao da u sebi odvaguje misli. Razgovor ga se dojmio. Veoma je cijenio mišljenje gospodina Cunninghama kao čovjeka koji zna procijeniti karakter, a usto i tumačiti izraze lica. Zamolio ih je da ga upute u pojedinosti.

– Znaš, to je samo duhovna obnova – reče gospodin Cunningham. –  Vodi je otac Purdon. Namijenjena je poslovnim ljudima.

– Neće biti previše strog prema nama, Tome – reče gospodin Power uvjeravajući ga.

– Otac Purdon? Tko je otac Purdon? – upita bolesnik.

– O, sigurno ga znaš, Tome – reče odlučno gospodin Cunningham. – Dobar momak i veseljak! On je svjetski čovjek poput nas.

– Ah… da. Mislim da ga znam. Prilično je rumen u licu i visok.

– To je on.

– Reci mi, Martine… je li dobar propovjednik?

– Hm, znaš… to baš neće biti propovijed. To je više poput prijateljskog razgovora, razumnog prijateljskog razgovora.

Gospodin Kernan se zamisli. Gospodin M’Coy reče:

– Otac Tom Burke, to je bio pametan momak!

– O, otac Tom Burke – doda gospodin Cunningham. – On je bio rođeni govornik. Jesi li ga kad čuo kako propovijeda, Tome?

– Jesam li ga čuo kako propovijeda?! – uzvikne bolesnik uzrujano. – Naravno! Slušao sam jednu njegovu propovijed…

– A ipak kažu da nije bio osobit teolog – reče gospodin Cunningham.

– Doista? – začudi se gospodin M’Coy.

– O, naravno, znaš, nije se radilo ni o kakvim bogohulnim stvarima, samo što ponekad, tako se priča, nije propovijedao posve u skladu s crkvenim načelima.

– Ah!… bio je divan čovjek – reče M’Coy.

– Jednom sam ga slušao – nastavi gospodin Kernan – sad se ne mogu sjetiti o kojoj je temi govorio. Crofton i ja bili smo u stražnjem dijelu onog, znate, dugačkog hodnika, onog…

– U glavnoj lađi – reče gospodin Cunningham.

– Da, straga, blizu vrata. Sad se ne mogu sjetiti o čemu… Aha, da, govorio je o Papi, o pokojnom Papi. Sad sam se svega sjetio. Vjerujte mi, bilo je veličanstveno, kakav dojmljiv način govora. A tek njegov glas! Bože! Kakav je samo glas imao! Nazvao je Papu „zarobljenikom Vatikana“. Sjećam se da mi je, kad smo izašli, Crofton rekao…

– Ali Crofton je protestant, zar ne? – upita gospodin Power.

– Naravno – odgovori Kernan – i to vrlo pobožan protestant. Otišli smo u Butlerovu gostionicu u Moore Streetu i kunem vam se, bio sam iskreno ganut, Bog mi je svjedok da govorim istinu, dobro se sjećam njegovih riječi. „Kernane,“ rekao je, „molimo se pred različitim oltarima, ali naša je vjera ista“. Dojmilo me se kako je to lijepo rekao.

– Ima u tome mnogo istine – reče gospodin Power. – Crkve u kojima je propovijedao otac Tom uvijek su bile pune protestanata.

– Među nama nema velike razlike – reče gospodin M’Coy. – I jedni i drugi vjerujemo u…

Oklijevao je trenutak.

– … u Spasitelja. Jedino što oni ne vjeruju u Papu i Majku Božju.

– Ali, naravno – doda gospodin Cunningham mirno i uvjerljivo – naša je vjera ona ispravna, ona stara, izvorna kršćanska vjera.

– U to nema sumnje – reče gorljivo gospodin Kernan.

Gospođa Kernan otvori vrata spavaće sobe i objavi:

– Imaš gosta!

– Tko je?

– Gospodin Fogarty.

– O, uđite! Uđite!

Blijedo ovalno lice gosta uroni u svjetlost sobe. Lučni oblik njegovih svijetlih brkova održavao se u obliku njegovih svijetlih obrva povijenih iznad očiju u kojima se naziralo ugodno iznenađenje. Gospodin Fogarty bio je skroman trgovac, bivši vlasnik gostionice u gradu koja je propala jer su ga novčane prilike prisilile da se poveže s drugorazrednim proizvođačima alkoholnih pića i lošim pivovarama. Otvorio je malu trgovinu u Glasnevin Streetu gdje će se, kako si je laskao, svojim uljudnim ponašanjem dodvoriti kućanicama iz četvrti. Ponašanjem je odavao stanovito dostojanstvo, davao je komplimente maloj djeci i izražavao se jasno izgovarajući riječi. Nije bio neuglađen.

Gospodin Fogarty donio je poklon, pola pinte vrlo kvalitetnog viskija. Uljudno je upitao gospodina Kernana kako se osjeća, spustio poklon na stol i sjeo pokraj društva kao ravnopravan član. Gospodin Kernan cijenio je njegov poklon, tim više što je bio svjestan da u Fogartyjevu dućanu nije podmirio jedan manji račun za namirnice. Stoga reče:

– Stari moj, nisam ni sumnjao da ćeš se iskazati. Jack, hoćeš li, molim te, otvoriti bocu?

Gospodin Power opet je pomogao poslužiti goste. Isprali su čaše i natočili pet malih mjera viskija. Taj novi poticaj oživio je razgovor. Gospodin Fogarty sjedio je na rubu stolice i slušao ih s osobitim zanimanjem.

– Papa Lav XIII. bio je jedan od lučonoša onog vremena – reče gospodin Cunningham. – Njegova velika vizija bila je ujedinjenje rimske i istočne crkve. To je bio njegov životni cilj.

– Često sam znao čuti da je bio jedan od najumnijih ljudi Europe – reče gospodin Power. – Mislim, bez obzira na to što je bio Papa.

– Da, bio je, možda čak i najumniji – potvrdi gospodin Cunningham. – Znate, njegovo papinsko geslo bilo je „Lux nad lux“ – „Svjetlost nad svjetlošću“.

– Ne, ne, – reče živo gospodin Fogarty. – Mislim da ste pogriješili. – Vjerujem da je bilo „Lux in tenebris“ – „Svjetlost u tmini“.

– Ah, tako je – složi se gospodin M’Coy. – „Tenebrae.“

– Dopustite da ostanem pri svojoj tvrdnji – reče gospodin Cunningham samouvjereno. – Bilo je „Lux nad Lux“. A geslo Pija IX., njegova prethodnika, bilo je „Crux nad crux“, što znači „Križ nad križem“ – kako bi se naglasila razlika između njihovih pontifikata.

Složili su se s ovim zaključkom. Gospodin Cunningham nastavi:

– Papa Lav bio je velik učenjak i pjesnik.

– Lice mu je imalo odlučan izraz – reče gospodin Kernan.

– Da – doda gospodin Cunningham. – Pisao je pjesme na latinskom jeziku.

– Doista? – upita gospodin Fogarty.

Gospodin M’Coy sa zadovoljstvom kuša viski i kimnu glavom dvostruko primjereno, pa reče:

– Bome, nema šale.

– Mi to nismo učili, Tome – reče gospodin Power, slijedeći primjer gospodina M’Coya – jer smo išli u školu za siromašnu djecu.

– Mnogo je dobrih ljudi išlo u školu za siromašnu djecu noseći pod pazuhom komad treseta za vatru – reče mudrujući gospodin Kernan. – Stari sustav obrazovanja bio je najbolji: bilo je to jednostavno, čestito obrazovanje. Nisu se učile današnje pomodne besmislice…

– Tako je – reče gospodin Power.

– Nisu podučavali nepotrebne stvari – doda gospodin Fogarty. Naglasio je riječ „nepotrebne“, a zatim je s ozbiljnim izrazom lica otpio iz čaše.

– Sjećam se da sam pročitao – nastavi gospodin Cunningham – da je jedna od pjesama pape Lava govorila o izumu fotografije – napisana je, naravno, na latinskom.

– O izumu fotografije! – uzvikne gospodin Kernan.

– Da – reče Cunningham.

I on je otpio iz čaše.

– Eto, recimo – doda gospodin M’Coy – kad razmislite, nije li fotografija divan izum?

– Naravno – reče gospodin Power. – Veliki umovi mogu spoznati veličinu stvari.

– Kao što pjesnik kaže: „Veliki su umovi luđaštvu blisko srodni“ – reče gospodin Fogarty.

Gospodin Kernan je izgledao kao da ga nešto muči. Trudio se sjetiti kako protestantska teologija gleda na neke od problematičnih katoličkih uvjerenja i konačno je upitao gospodina Cunninghama:

– Reci mi, Martine, nisu li neki Pape, naravno, ne mislim na sadašnjeg Papu niti na njegovog prethodnika, nego određeni Pape iz prošlih vremena, bili donekle… znaš već… nisu baš bili na razini svog položaja? – upita.

Nastane tišina. Gospodin Cunningham reče:

– O, naravno, bilo je i posrnulih… Ali jedna je stvar zapanjujuća. Nijedan od njih, ni najveći pijanac ni najveća… hulja, nijedan od njih nije nikad propovijedajući ex catedra izrekao ni riječ koja ne bi bila u skladu s doktrinom kršćanskog nauka. Nije li to zapanjujuće?

– Doista jest – reče gospodin Kernan.

– Da, jer kad Papa govori ex catedra, on je nepogrešiv – objasni gospodin Fogarty.

– Tako je – potvrdi gospodin Cunningham.

– Oh, znam da se Papu smatra nepogrešivim. Sjećam se da sam kao mladić učio o tome… Ili je možda nekako drugačije…?

Gospodin ga Fogarty prekine. Uzeo je bocu i počeo gostima dolijevati piće. M’Coy, vidjevši da nema dovoljno za sve, odbije govoreći da još nije popio ni prvu rundu. Ostali su negodujući dopustili da im dotoči. Blaga melodija viskija koji se slijevao u čaše stvorila je ugodnu međuigru.

– O čemu si ono govorio, Tome? – upita gospodin M’Coy.

– O nepogrešivosti Pape – reče gospodin Cunningham. – Oko toga je nastao najveći prijepor u povijesti Crkve.

– Zbog čega, Martine? – upita gospodin Power.

Gospodin Cunningham podigne uvis dva debela prsta.

– Na svetom kolegiju kardinala, nadbiskupa i biskupa bila su dvojica koja su se protivila toj ideji, dok su se svi ostali složili. Cijela konklava osim te dvojice bila je suglasna. Ali oni nisu nikako htjeli pristati.

– Ha! – odvrati M’Coy.

– Bili su to njemački kardinal koji se zvao Dolling… ili Dowling… ili…

– Dowling sigurno nije bio Nijemac, u to nema sumnje – nasmije se gospodin Power.

– Dobro, dakle jedan je bio taj cijenjeni njemački kardinal, kako god se zvao, a drugi je bio John MacHale.

– Što? – uzvikne gospodin Kernan. – Govoriš li o Johnu od Tuama?

– Jesi li siguran? – sumnjičavo upita gospodin Fogarty. – Mislio sam da je drugi bio neki Talijan ili Amerikanac.

– Drugi je bio John od Tuama – ponovi gospodin Cunningham.

Otpio je iz čaše, a drugi su slijedili njegov primjer. Zatim nastavi:

– Prepirali su se oko toga, s jedne strane svi kardinali, biskupi i nadbiskupi iz svih krajeva svijeta, a s druge ta dvojica koja su se borila rukama i nogama dok konačno Papa osobno nije ustao i ex catedra proglasio nepogrešivost Pape crkvenom dogmom. U tom je času John MacHale, koji se dotad svim silama borio protiv ovakvog ishoda, ustao i riknuo poput lava: Credo!

– To znači vjerujem! – reče gospodin Fogarty.

– Credo! – ponovi gospodin Cunningham. – Time je pokazao snagu svoje vjere. Pokorio se istog časa kad je Papa progovorio.

– Što je bilo s Dowlingom? – upita M’Coy.

– Njemački se kardinal nije htio pokoriti. Napustio je Crkvu.

Riječi gospodina Cunninghama izgradile su u svijesti njegovih slušatelja veličanstvenu predodžbu o crkvi. Njegov duboki hrapavi glas oduševljavao ih je dok je govorio o vjeri i pokornosti. Kad je gospođa Kernan ušla u sobu brišući ruke, zatekla je društvo u svečanu raspoloženju. Nije narušila tišinu, već se naslonila preko šipke podnožja kreveta.

– Jednom sam vidio Johna MacHalea i dok sam živ neću to zaboraviti – reče gospodin Kernan.

Okrenuo se prema ženi kako bi i ona to potvrdila.

– Često sam ti pričao o tome, zar ne?

Gospođa Kernan kimne.

– Bilo je to prilikom otkrivanja spomenika Sir Johna Graya. Edmund Dwyer Gray držao je govor, mudrovao je i blebetao, a tamo je stajao ostarjeli MacHale, namrgođena starina, promatrajući ga ispod čupavih obrva.

Gospodin Kernan namršti čelo i, spustivši glavu poput razjarenog bika, zagleda se u svoju ženu.

– Bože! – uzvikne poprimivši svoj uobičajeni izraz lica. – Nikad nisam ni na kome vidio takve oči. Izgledao je kao da govori: „O, ja bih ti, sinko, pošteno zavezao jezik“. Imao je oči prodorne poput jastrebovih.

– Svi su Grayevi bili ništarije – reče gospodin Power.

Opet su svi ušutjeli. Gospodin Power okrene se prema gospođi Kernan te odjednom živahno reče:

– Eto, gospođo Kernan, pretvorit ćemo vašeg muža u pobožnog i bogobojaznog rimokatolika.

Polukružnim pokretom ruke pokazao je na sve članove društva.

– Svi ćemo zajedno otići na duhovnu obnovu i priznat ćemo svoje grijehe, a sam Bog zna koliko nam je to potrebno.

– Nemam ništa protiv toga – reče gospodin Kernan smiješeći se pomalo nervozno.

Gospođa Kernan pomisli kako je pametnije da prikrije zadovoljstvo. Stoga reče:

– Žalim jadnog svećenika koji će morati slušati tvoje priče.

Izraz lica gospodina Kernana se promijeni.

– Ako mu se ne sviđa – reče grubo – može se… baviti drugim stvarima. Ja ću mu samo ispričati kakva me nevolja zadesila. Nisam tako loš čovjek…

Gospodin Cunningham odmah se umiješa:

– Svi ćemo se zajedno odreći vraga – reče – i nećemo zaboraviti njegova djela i zavodljive napasti.

– Odstupi od mene, Sotono! – doda gospodin Fogarty smijući se i promatrajući ostale.

Gospodin Power ne reče ništa. Osjećao je da su ga posve izgurali s mjesta vođe grupe, no licem mu je podrhtavao izraz zadovoljstva.

– Jedino što trebamo učiniti – reče gospodin Cunningham – jest stajati držeći zapaljenu svijeću i obnoviti krsne zavjete.

– Oh, ni u kojem slučaju ne zaboravi ponijeti svijeću, Tome – doda gospodin M’Coy.

– Što? – reče gospodin Kernan. – Zar moram imati svijeću?

– Da, moraš – reče gospodin Cunningham.

– Ne, neka sve ide k vragu – reče odrješito gospodin Kernan. – To ne prihvaćam. Učinit ću sve ostalo što treba. Otići ću na tu duhovnu obnovu i na ispovijed i na… sve što treba, ali… bez svijeće! Ne, neka sve ide k vragu, odbijam imati posla sa svijećama!

Odmahivao je glavom s upravo smiješnom ozbiljnošću.

– Čujte vi to! – odvrati njegova žena.

– Ne želim imati posla sa svijećama – reče gospodin Kernan, svjestan da je ostavio snažan dojam na goste koji su ga slušali i nastavi odmahivati glavom lijevo-desno. – Odbijam imati posla s bilo kakvim čarobnim svjetiljkama.

Svi su se od srca nasmijali.

– Evo vam vašeg dobrog katolika! – reče njegova žena.

– Neću imati posla sa svijećama! – ponavljao je gospodin Kernan uporno. – To odbijam.

 

*

Poprečna lađa u isusovačkoj crkvi na Gardiner Streetu bila je gotovo puna, a muškarci su još uvijek neprekidno ulazili kroz pokrajnja vrata i po uputama brata laika na prstima hodali između redova klupa sve dok ne bi pronašli slobodno mjesto. Svi su bili lijepo odjeveni i uredni. Svjetlost crkvenih svjetiljki padala je na masu crnih odijela i bijelih ovratnika između kojih bi se tu i tamo vidjelo i pokoje odijelo od tvida, na tamne stupove od zelenog, prošaranog mramora i na turobne svetačke slike. Muškarci su sjedili u klupama, nogavice su malo navukli iznad koljena, a šešire pažljivo odložili. Sjedili su uspravno i pristojno zurili u udaljeni tračak crvene svjetlosti iz svjetiljke ovješene iznad glavnog oltara.

U jednoj klupi blizu propovjedaonice sjedili su gospodin Cunningham i gospodin Kernan. U klupi iza njih M’Coy je sjedio sam, a iza njega sjedili su Power i Fogarty. Gospodin M’Coy pokušavao je pronaći mjesto pokraj ostalih, ali nije uspio i kad se društvo razmjestilo u obliku petice na kocki za igru, pokušao se oko toga neuspješno našaliti. Kako ostali nisu dobro primili njegove primjedbe, ušutio je. Čak je i on osjetio svečano ozračje, te se – čak i on – počeo predavati vjerskim osjećajima.

Gospodin Cunningham šapatom skrene pažnju gospodina Kernana na gospodina Harforda, lihvara koji je sjedio malo dalje od njih, i na gospodina Fanninga, tajnika registra glasačkih listi i najutjecajnijeg čovjeka pri izboru gradonačelnika, koji je sjedio točno ispred propovjedaonice pokraj jednog od novoizabranih okružnih vijećnika. S desne strane je sjedio stari Michael Grimes, vlasnik triju zalagaonica i nećak Dana Hogana koji je čekao da bude primljen na posao u upravu Gradske vijećnice. Dalje naprijed sjedio je gospodin Hendrick, glavni izvjestitelj novina The Freeman’s Journal, kao i jadni O’Carroll, stari prijatelj gospodina Kernana koji je svojevremeno bio ugledan trgovac. Postupno, kako je pronalazio poznata lica, gospodin Kernan počeo se ugodnije osjećati. Šešir, kojem je supruga vratila izvorni oblik, položio je na krilo. Nekoliko je puta jednom rukom povukao manšete prema dolje, dok je drugom lagano, ali čvrsto pridržavao obod šešira.

Prisutni su tada ugledali snažna čovjeka odjevena u bijelu misnicu što mu je sezala ispod struka kako se s mukom penje na propovjedaonicu. Vjernici su se istog trena uznemirili, izvukli bijele rupčiće, prostrli ih i pažljivo na njih kleknuli. Gospodin Kernan slijedio je njihov primjer. Svećenik je sada stajao uspravno u propovjedaonici, dvije trećine njegova glomazna tijela okrunjena mesnatim crvenim licem nazirale su se iznad ograde.

Otac Purdon kleknuo je okrenut prema crvenom tračku svjetla i, pokrivši lice rukama, molio. Nakon nekog vremena otkrio je lice i ustao. I vjernici su ustali i ponovno sjeli u klupe. Gospodin Kernan opet je položio šešir na koljeno, okrenuvši lice na kojem se ogledalo pažljivo iščekivanje prema propovjedniku.

Propovjednik pažljivim, opuštenim pokretima zavrne jedan pa drugi široki rukav misnice i polako promotri poredana lica. Zatim reče:

– Jer su djeca ovoga svijeta u svojem naraštaju mudrija od djece svjetlosti. I ja vama kažem: načinite sebi prijatelje nepravednim bogatstvom, da vas, kad jedanput dođe do kraja, prime u vječne stanove!

Otac Purdon počeo je sa zvonkom uvjerljivošću obrazlagati ulomak. Rekao je kako je u Svetom pismu to jedna od glava čiji je smisao najteže pravilno protumačiti, ulomak koji se površnom promatraču može činiti u suprotnosti s uzvišenim ćudoređem kakvo je Isus Krist drugdje propovijedao. Međutim, reče slušateljima, njemu se čini da je ovaj ulomak posebno podesan da bude vodilja onima kojima je određeno da žive svjetovnim životom, a koji ipak ne žele posvetiti život prostim ovozemaljskim stvarima. To je tekst namijenjen poslovnim ljudima i onima koji su se posvetili karijeri. Isus Krist je zahvaljujući svojem božanskom razumijevanju svih slabosti ljudske prirode shvaćao da nisu svi ljudi pozvani živjeti duhovnim životom, velika većina prisiljena je živjeti u svijetu i, do određene mjere, za svijet. Ove je rečenice sročio kako bi ih savjetovao i stoga im je kao uzor u duhovnom životu postavio upravo one štovatelje Mamona koji od svih ljudi najmanje brinu o stvarima kojima se bavi vjera.

Otac Purdon rekao je slušateljima da večeras nije tu da bi ih zastrašio niti im nametnuo prevelike zahtjeve, već je došao kao svjetski čovjek koji se obraća bližnjima. Došao je kako bi se obratio poslovnim ljudima i služit će se rječnikom koji se koristi u poslovnom svijetu. Ako se smije poslužiti metaforom, on je njihov duhovni knjigovođa i želio bi da svaki slušatelj otvori svoje poslovne knjige, poslovne knjige svojeg duhovnog života i pogleda je li ih uskladio sa savješću.

Isus Krist nije strog učitelj-gospodar. Shvaća naše sitne mane, shvaća slabost naše jadne posrnule prirode, razumije kušnje ovog života. Možda smo bili na kušnji jer se svi povremeno nađemo na kušnji, možda smo, a sigurno jesmo, svi mi posrnuli. Ali, reče otac Purdon, on traži od prisutnih samo jednu stvar, a to je da časno i muževno stanu pred Boga. Ako im se računi u svemu poklapaju, neka kažu:

– E pa, provjerio sam svoje račune. Sve je dobro.

Ali u slučaju da – a što se može dogoditi – bude određenih neusklađenosti, neka priznaju istinu, neka budu iskreni i poput pravih muškaraca kažu:

– Eto, pregledao sam svoje račune. Vidim da sam ovdje i ondje pogriješio. Ali uz Božju milost popravit ću to i to. Sredit ću svoje račune.