Dablinci | James Joyce

MRTVI

 

Lily, kućepaziteljeva kći, doslovno više nije mogla stajati na nogama. Tek što bi uvela jednog gospodina u malu ostavu iza ureda u prizemlju i pomogla mu svući kaput, prodorno zvono s ulaznih vrata opet bi zazvonilo i morala bi potrčati predvorjem bez saga kako bi uvela sljedećeg gosta. Bilo je dobro što nije morala posluživati i gospođe, jer su gospođica Kate i gospođica Julia predvidjele ovakvu situaciju i dale preurediti kupaonicu na katu u garderobu za dame. One su bile tamo, ćaskale, smijale se i zabrinjavale oko sitnica, dolazile jedna za drugom do vrha stubišta, virile preko ograde u prizemlje i dozivale Lily kako bi je upitale tko je došao.

Godišnji ples gospođicā Morkan uvijek je bio velik događaj. Tom bi prilikom došli svi njihovi znanci, rođaci, stari prijatelji obitelji, članovi Julijina zbora, svi Katini đaci dovoljno odrasli za to, čak i neki od učenika Mary Jane. Nijednom se još nije dogodilo da ples nije uspio. Otkako se pamti, ponavljao se iz godine u godinu jednako raskošan, još iz onog vremena kad su Kate i Julia, poslije smrti svog brata Pata, otišle iz kuće u Stoney Batteru i dovele Mary Jane, svoju jedinu nećakinju, da živi s njima u mračnoj sumornoj kući u Usher’s Islandu, u kojoj su unajmile gornji kat od gospodina Fulhama, trgovca žitom čiji je ured bio u prizemlju. Bilo je to bez svake sumnje prije dobrih trideset godina. Mary Jane, koja je tada bila mala djevojčica u kratkoj haljinici, sada je bila potporni stup obitelji jer je svirala orgulje u crkvi Svete Marije na Haddington Roadu. Završila je glazbenu akademiju i svake je godine priređivala učenički koncert u gornjoj dvorani Antient Concert Roomsa. Mnogi njezini učenici bili su potomci obitelji viših slojeva oko Kingstowna i Dalkeyja. Iako su bile stare, njezine su tetke također doprinosile kućanstvu. Julia, iako već posve sijeda, još je uvijek pjevala prvi sopran u Crkvi Adama i Eve, a Kate, koja je bila previše slaba da bi se mnogo kretala, podučavala je početnike na starom stolnom glasoviru u stražnjoj sobi. Lily, kći kućepazitelja, obavljala je za njih kućanske poslove. Iako su živjele skromno, vjerovale su da se jesti mora dobro i kupovale su od svega samo najbolje: najljepši goveđi bubrežnjak, čaj za tri šilinga i najbolje crno pivo u bocama. Lily je rijetko griješila u poslu, tako da se dobro slagala sa svojim trima gospodaricama. Bile su sitničave, to je bilo sve. Jedino nisu trpjele da im se odgovara na njihove primjedbe.

Naravno da su tu večer imale dovoljno razloga za sitničarenje. Eto, već je davno prošlo deset sati, a Gabriel i njegova žena još se nisu pojavili. Osim toga, strašno su se bojale da bi Freddy Malins mogao doći nacvrcan. Ni za što na svijetu nisu htjele da ga itko od učenika Mary Jane vidi opijenog. A kad je bio takav, ponekad je bilo vrlo teško izaći s njim na kraj. Freddy Malins uvijek je dolazio kasno, no pitale su se što je moglo zadržati Gabriela: zbog toga bi svaki čas prišle ogradi kako bi upitale Lily jesu li stigli Gabriel ili Freddy.

– O, gospodine Conroy – reče Lily Gabrielu kad mu je otvorila vrata – gospođica Kate i gospođica Julia već su pomislile da nećete doći. Dobra večer, gospođo Conroy.

– Vjerujem da je tako – reče Gabriel – ali zaboravile su da mojoj ženi trebaju tri Božja sata da se spremi.

Stajao je na otiraču i otrésao snijeg s kaljača, dok je Lily povela njegovu ženu do stubišta i viknula:

– Gospođice Kate, evo gospođe Conroy.

Kate i Julia odmah su nesigurnim korakom sišle niz mračno stubište. Obje su poljubile Gabrielovu ženu, rekle da je zacijelo umrla od zime i upitale je li Gabriel došao s njom.

– Evo, tu sam, teto Kate, točan kao poštar! Pođite gore, ja ću doći za vama – viknuo je Gabriel iz tame.

Nastavio je žustro otirati đonove dok su tri žene smijući se pošle stubištem prema garderobi za dame. Tanak pokrov od pahulja ležao mu je poput ogrtača na ramenima kaputa i poput zaštitnih kapica na prstima kaljača. Dok mu je dugmad kaputa škripeći kliznula kroz rupice krute od mraza, iz nabora njegove odjeće proširio se hladan, svjež zrak koji je unio izvana.

– Zar opet pada snijeg, gospodine Conroy? – upita Lily.

Ona je prije njega ušla u ostavu da mu pomogne svući kaput. Gabriel se nasmiješi jer je njegovo prezime izgovorila kao da ima tri sloga i pogleda je. Bila je vitka i još nedorasla, blijede kože i kose boje slame. Svjetlost plinske svjetiljke u ostavi činila ju je još bljeđom. Gabriel ju je poznavao otkad je bila dijete i sjedila na donjoj stubi pretvarajući se da se brine o krpenoj lutki.

– Da, Lily – odgovorio je – i mislim da će padati cijelu noć.

Pogledao je prema stropu ostave, koji je podrhtavao od toptanja i povlačenja nogu po podu gornjeg kata, na trenutak je osluhnuo glasovir, a zatim pogledao djevojku koja je pri kraju police pažljivo presavijala njegov kaput.

– Reci mi, Lily – reče prijateljski – ideš li još uvijek u školu?

– O, ne, gospodine – odgovori ona – ima više od godine dana otkako sam završila školovanje.

– Eto, onda – reče Gabriel veselo – sigurno ćemo uskoro tebi i tvojem muškarcu doći na vjenčanje, zar ne?

Djevojka mu uzvrati pogled preko ramena i reče s velikom gorčinom:

– Današnji muškarci samo laskaju i nastoje iskoristiti djevojku.

Gabriel pocrveni jer je osjetio da je pogriješio pa, ne gledajući je, zbaci s nogu kaljače te počne žustro rukavicom laštiti svoje kožne cipele s patentnim zatvaračem.

Bio je krupan, visok mladić. Rumenilo mu se s obraza proširilo uvis sve do čela gdje se raštrkalo u nekoliko nepravilnih blijedocrvenih mrlja. Na glatko obrijanom licu nemirno su svjetlucala čista stakla i blistava pozlata okvira naočala koje su mu zaklanjale osjetljive i nemirne oči. Sjajna crna kosa bila mu je razdijeljena po sredini i začešljana u dugoljastom luku iza ušiju gdje se lagano kovrčala ispod brazde koju je utisnuo šešir.

Kad je ulaštio cipele tako da su se sjajile, ustao je i povukao prsluk zategnuvši ga preko punašnog tijela. Zatim je brzo iz džepa izvukao novčić.

– O, Lily – reče i gurne joj ga u ruku – božićno je doba, zar ne? Eto… To je mali…

Brzo je prišao vratima.

– O, ne, gospodine! – povikala je djevojka i pošla za njim. – Doista, gospodine, ne mogu to uzeti.

– Božićno je doba, božićno je doba! – reče Gabriel gotovo poskakujući do stubišta i odmahne joj rukom kao da se radi o sitnici.

Kad je djevojka vidjela da se već počeo uspinjati, viknula je za njim:

– Pa, hvala vam gospodine.

Čekao je pred vratima salona da završi valcer i slušao kako šušte suknje dok u vrtnji brišu vrata i povlačenje brojnih stopala po podu. Još je uvijek bio smeten zbog iznenadnog gorkog odgovora djevojke. To ga je ispunilo sjetom koju pokuša odagnati popravljajući manšete i leptir-kravatu. Zatim izvuče iz džepa na prsluku komadić papira i pogleda bilješke koje je pripremio za svoj govor. Oklijevao je oko čitanja stihova Roberta Browninga jer se bojao da će biti iznad razine razumijevanja njegovih slušatelja. Bilo bi bolje da je naveo kakav citat iz Shakespearea ili iz Melodija koji bi oni lakše prepoznali. Grubo lupkanje muških peta i povlačenje potplata po podu podsjeti ga da je njihov stupanj obrazovanja drukčiji od njegova. Samo će ispasti smiješan bude li im navodio stihove koje oni ne mogu razumjeti. Pomislili bi da se razmeće svojim visokim obrazovanjem. Razočarao bi ih kao što je razočarao djevojku u ostavi. Promašio je ton. Čitav je govor promašen, od početka do kraja, posve je neuspio.

Tog su časa njegove tetke i supruga izašle iz ženske garderobe. Tetke su bile sitne, jednostavno odjevene starice. Tetka Julia bila je palac viša. Njezina je kosa, začešljana nisko preko ušiju bila siva, a takvo joj je bilo i krupno lice mlohave kože na kojem je sivilo poprimilo još tamnije sjene. Iako je bila krupne građe i držala se uspravno, njezin usporeni pogled i rastvorena usta davala su joj izgled žene koja ne zna gdje je ni kamo je pošla. Tetka Kate bila je živahnija. Njezino lice, zdravije od sestrina, bilo je puno bora i nabora poput smežurane crvene jabuke, a kosa, začešljana na isti starinski način, još je uvijek imala boju zrelog oraha.

Obje su srdačno poljubile Gabriela. On im je bio najdraži nećak, sin pokojne starije sestre Ellen, koja je bila udana za T. J. Conroya, djelatnika Lučke kapetanije.

– Gretta mi kaže da večeras ne namjeravaš uzeti kočiju za povratak u Monkstown, Gabriele – reče tetka Kate.

– Ne – odgovori Gabriel i obrati se ženi – doista nam je prisjela prošle godine, zar ne? Sjećaš li se, tetko Kate, kako se Gretta tada prehladila? Čitavim putem prozori su se klimali i kad smo prošli Merrion počeo je kroz njih puhati istočnjak. Bilo je veselo. Gretta je navukla strašnu prehladu.

Tetka Kate ozbiljno se namrštila i na svaku njegovu riječ kimnula glavom.

– Imaš pravo, Gabriele, doista imaš pravo – odvrati ona. – Čovjek ne može biti dovoljno oprezan.

– Ali da je po Grettinom – reče Gabriel – ona bi pješačila kući i po snijegu, samo kad bih joj dopustio.

Gospođa se Conroy nasmije.

– Ne slušaj ga, tetko Kate – reče. – On je doista prava pokora. Nabavio je zelena sjenila za svjetiljke kako Tom uvečer ne bi kvario oči i tjera ga da vježba s utezima, a Evu da jede zobenu kašu. Jadno dijete! A ona je ne može vidjeti…! Ali nikad nećete pogoditi što me u posljednje vrijeme tjera nositi!

Prasnula je u zvonak smijeh i pogledala muža koji je zadivljenim i zadovoljnim pogledom prelazio s njezine haljine na lice i kosu. Tetke su se također od srca smijale jer je među njima Gabrielova brižnost uvijek bila predmet šale.

– Kaljače! – reče gospođa Conroy. – To je najnovije. Kad god je tlo vlažno, moram obuti kaljače. Čak je i večeras zahtijevao da ih obujem, ali nisam pristala. Sljedeće što će mi kupiti bit će ronilačko odijelo.

Gabriel se nervozno smijao i popravljao leptir kravatu ne bi li stvorio dojam da nije uzrujan dok se tetka Kate gotovo previjala od smijeha, tako je iskreno uživala u toj šali. Osmijeh ubrzo izblijedi s lica tetke Julie i ona svojim neveselim očima pogleda nećaka u lice. Nakon stanke upita:

– A što su to kaljače, Gabriele?

– Kaljače, Julia! – uzvikne njezina sestra. – Zaboga, zar ne znaš što su kaljače? Navuku se preko… cipela, je li tako Gretta?

– Da – reče gospođa Conroy. – Izrađuju se od gutaperke. Sada oboje imamo po par. Gabriel kaže da ih u Europi svi nose.

– O, u Europi – promrmlja tetka Julia polako kimajući glavom.

Gabriel se namršti i reče kao da se malo ljuti:

– Nije to ništa neobično, ali Gretti se čini vrlo smiješnim jer kaže da je ta riječ podsjeća na trupu Christy Minstrels [1].

– Ali reci mi, Gabriele – reče tetka Kate s mnogo takta – zacijelo si se pobrinuo za sobu. Gretta kaže…

– O, ne brinite oko toga – odvrati Gabriel. – Uzeo sam sobu u Greshamu.

– Dabome – reče tetka Kate – tako je uistinu najbolje. A djeca, Gretta, nisi li zabrinuta za njih?

– Ali to je samo jedna noć – reče gospođa Conroy. – Osim toga, Bessie će paziti na njih.

– Dabome – reče opet tetka Kate – kakvo je olakšanje imati takvu sluškinju, djevojku na koju se možeš osloniti! Evo, naša Lily, zaista ne znam što se u posljednje vrijeme događa s njom. Uopće nije ona stara.

Gabriel je upravo htio upitati tetku nešto o tome, ali ona iznenada ušuti kako bi pogledom pratila sestru koja se počela spuštati stubama, naginjući glavu preko ograde.

– Eto, recite mi, molim vas – reče gotovo razdražljivo – kamo je pošla Julia? Julia! Julia! Kamo ideš?

Julia, koja je sišla do pola stubišta, vrati se i ravnodušno reče:

– Došao je Freddy.

U tom trenutku pljesak i završni tuš pijanistice objave kraj valcera. Vrata salona otvore se iznutra i nekoliko parova izađe. Tetka Kate brzo povuče Gabriela u stranu i šapne mu na uho:

– Budi tako dobar, Gabriele, siđi i pogledaj je li trijezan i ne puštaj ga gore ako je pijan. Sigurna sam da je pijan. Sigurna sam da jest!

Gabriel ode do stubišta i osluhne preko ograde. Čuo je kako dvije osobe razgovaraju u ostavi. Tad prepozna smijeh Freddyja Malinsa. Bučno siđe stubama.

– Takvo je olakšanje što je Gabriel ovdje – reče tetka Kate gospođi Conroy. – Uvijek se osjećam mirnije kad je ovdje… Julia, gospođica Daly i gospođica Power će nešto popiti. Hvala vam na predivnom valceru, gospođice Daly. Doista vas je bio užitak slušati.

Visok muškarac naborana lica, s čekinjastim prosjedim brkovima, tamnopute kože, koji je izlazio sa svojom partnericom iz salona, reče:

– Možemo li i mi dobiti kakvo piće, gospođice Morkan?

– Julia – reče tetka Kate kratko – evo i gospodina Brownea i gospođice Furlong. Povedi ih s gospođicom Daly i gospođicom Power.

– Ja sam kao stvoren za dame – reče gospodin Browne pućeći usne sve dok mu se brkovi nisu nakostriješili i dok mu iz svake bore nije izbijao osmijeh. – Znate, gospođice Morkan, one me toliko vole zato što…

Nije završio rečenicu, već je, vidjevši da ga tetka Kate više ne može čuti, odmah uveo tri mlade dame u stražnju sobu. Na sredini su jedan do drugog bila postavljena dva četvrtasta stola preko kojih su tetka Julia i kućepazitelj namještali velik stolnjak pazeći da bude ravan i bez nabora. Na stolu za posuđe bili su poredani tanjuri, pladnjevi, čaše, i mnoštvo noževa, vilica i žlica. Poklopac zatvorenog stolnog glasovira također je služio kao pomoćni stol za jestvine i slastice. Dva mladića stajala su pokraj manjeg stola za posluživanje u kutu i pila gorčicu od hmelja.

Gospodin Browne poveo je onamo svoje štićenice i svima im u šali predložio da uzmu kakav punč za dame, vruć, jak i sladak, a kako su odgovorile da nikad ne piju jaka pića, otvorio im je tri boce limunade. Zatim je, zamolivši jednog od mladića da se pomakne u stranu, dohvatio dekanter i natočio si obilnu količinu viskija. Mladići su ga odmjeravali s poštovanjem dok je kušao prvi gutljaj.

– Bože, pomozi mi – reče smiješeći se – ovo mi je liječnik prepisao.

Naborano mu se lice razvuklo u širok osmijeh, a tri mlade dame popratile su njegovu dosjetku melodioznim smijehom, blago se zanoseći naprijed-natrag dok su im ramena nervozno podrhtavala. Najsmionija reče:

– Hajde, gospodine Browne, sigurna sam da vam liječnik nije nikad prepisao takvo što.

Gospodin Browne otpije još jedan gutljaj viskija i reče oponašajući njihove pokrete tijela:

– Eto, znate, ja sam poput slavne gospođe Cassidy za koju se priča da je rekla: „Čuj, Mary Grimes, ako ne popijem, prisili me da popijem, jer osjećam da to želim.“

Zažareno je lice nagnuo prema naprijed malo previše prisno, a pri tom je počeo govoriti vrlo priprostim dablinskim naglaskom, tako da su ga mlade dame kao po dogovoru saslušale bez riječi. Gospođica Furlong, koja je bila jedna od učenica Mary Jane, upitala je gospođicu Daly kako se zvao onaj lijepi valcer kojeg je svirala, a gospodin Browne, vidjevši da ne obraćaju na njega pažnju, odmah se okrenuo prema dvojici mladića koji su mu bili naklonjeniji.

Mlada žena rumena lica, odjevena u haljinu boje divlje maćuhice, ušla je u sobu uzbuđeno plješćući rukama i uskliknula:

– Kadrile! Kadrile!

Odmah za njom došla je tetka Kate doviknuvši:

– Mary Jane, trebaju nam dva gospodina i tri dame!

– Evo, tu su gospodin Bergin i gospodin Kerrigan – reče Mary Jane. – Gospodine Kerrigan, hoćete li povesti gospođicu Power? Gospođice Furlong, smijem li vam predložiti da zaplešete s gospodinom Berginom? Eto, sad je sve u redu.

– Trebamo tri dame, Mary Jane – reče tetka Kate.

Dvojica mladića upitaju dame mogu li ih zamoliti za ples, a Mary Jane obrati se gospođici Daly:

– Gospođice Daly, uistinu je divno od vas što ste nam odsvirali posljednja dva plesa, ali večeras nam doista nedostaje dama.

– Nije mi nimalo teško, gospođice Morkan.

– Imam za vas sjajnog partnera, gospodina Bartella D’Arcyja, tenora. Zamolit ću ga kasnije da nam nešto otpjeva. Čitav Dublin luduje za njim.

– Ima divan glas, divan glas! – reče tetka Kate.

Kako je netko na glasoviru već dva puta započeo uvod u prvu figuru, Mary Jane brzo izvede svoje plesače iz sobe. Tek što su otišli, tetka Julia polako uđe u sobu osvrćući se.

– Što se dogodilo, Julia? – upita zabrinuto tetka Kate. – Tko je to?

Julia, koja je nosila hrpu ubrusa, okrene se prema sestri i reče ravnodušno, kao da je iznenađena pitanjem:

– Samo Freddy, Kate, a s njim je Gabriel.

Doista, točno iza nje moglo se vidjeti Gabriela kako upravlja preko odmorišta Freddyja Malinsa. Freddy, mladić od svojih četrdeset, bio je Gabrielove visine i građe, s vrlo zaobljenim ramenima. Lice mu je bilo mesnato i blijedo, dok se blago rumenilo naziralo samo na debelim obješenim ušnim resicama i širokim krajevima nosnica. Imao je grube crte lica, tupast nos, izbočene, razmaknute obrve i mesnate ispupčene usne. Zbog teških kapaka i neuredne raščupane kose izgledao je pospano. Od srca se kreštavo smijao nečemu što je na stubištu ispričao Gabrielu, a pritom je stisnutim prstima lijeve šake, kružeći njome lijevo-desno, trljao lijevo oko.

– Dobra večer, Freddy – reče tetka Julia.

Freddy Malins pozdravi naizgled nehajno gospođice Morkan stoga što je već po običaju izgubio dah, a zatim, vidjevši kako mu se gospodin Browne široko smiješi kraj stolića za posluživanje, prijeđe sobu prilično nesigurnim korakom i počne mu potiho prepričavati ono što je upravo ispričao Gabrielu.

– Nije baš tako strašno ovog puta, zar ne? – upita tetka Kate Gabriela.

Gabriel je bio smrknut, ali brzo podigne obrve i odgovori:

– Ne, ne, jedva se primjećuje.

– Dakle, zar nije užasan – reče ona. – A njegova jadna majka natjerala ga je da na Staru godinu prisegne da više neće piti. Ali pođimo, Gabriele, u salon.

Prije nego što će s Gabrielom izaći iz sobe dala je znak gospodinu Browneu mršteći se i odmahujući kažiprstom lijevo-desno. Gospodin Browne joj odgovori kimanjem i kad je otišla, reče Freddyju Malinsu:

– A sada, Teddy, natočit ću ti veliku čašu limunade, samo da se malo okrijepiš.

Freddy Malins, koji se bližio vrhuncu priče, nestrpljivo odbije odmahnuvši rukom, ali mu gospodin Browne, nakon što mu je najprije skrenuo pažnju na neurednu odjeću, nalije i pruži punu čašu limunade. Freddy Malins bez razmišljanja uzme čašu lijevom rukom dok je desnom, isto tako nesvjesno, popravljao odijelo. Gospodin Browne, čije se lice opet naboralo od radosti, natoči sebi čašu viskija kad Freddy Malins, prije nego što je uopće uspio doći do kraja priče, prasne u salvu piskavog hripavog smijeha i, spustivši svoju netaknutu, prepunu čašu, počne prstima lijeve šake stisnute u pesnicu, kružeći lijevo-desno, trljati lijevo oko, ponavljajući riječi posljednje rečenice koliko mu je to napadaj smijeha dopuštao.

 

*

Gabriel nije uspijevao pratiti izvedbu Mary Jane dok je u tihom salonu svirala skladbu s Akademije punu pasaža i teških dionica. Volio je glazbu, no smatrao je da skladba koju je izvodila nije melodiozna, a sumnjao je i da ostali pronalaze u njoj tračak melodioznosti, iako su je zdušno molili da nešto odsvira. Četvorica mladića koja su na zvuk glasovira došla iz blagovaonice i stala pokraj vrata, tiho su u parovima otišla nakon nekoliko minuta. Jedine koje su, kako se činilo, pratile glazbu bijahu sama Mary Jane čije su ruke letjele preko tipki ili se podizale s njih tijekom stanki poput ruku svećenice u trenutku izricanja kletve i tetka Kate koja se nalaktila kako bi lakše okretala note.

Pogled Gabrielovih očiju umornih od sjaja poda što je pod masivnim lusterom blistao od pčelinjeg voska odluta do zida iznad glasovira. Tamo je visjela slika koja je prikazivala prizor na balkonu iz Romea i Julije, a pokraj nje nalazio se goblen s motivom dvojice prinčeva ubijenih u Toweru koji je tetka Julia izradila crvenom, plavom i smeđom vunom dok je bila djevojčica. Vjerojatno su ih u školi koju su pohađale u djetinjstvu godinu dana podučavali ručnom radu. Majka mu je kao rođendanski poklon bila izradila prsluk od ljubičastog tabineta s utkanim malim lisičjim glavama koji je bio podstavljen smeđim satenom i imao okruglu dugmad od dudovine. Čudno je što njegova majka nije imala dara za glazbu iako ju je tetka Kate nazivala najmudrijom članicom obitelji Morkan. I ona i Julia uvijek su ostavljale dojam da su pomalo ponosne na svoju ozbiljnu i dostojanstvenu sestru. Njezina je fotografija stajala pred visokim ogledalom. Na njoj u krilu drži otvorenu knjigu u kojoj pokazuje nešto Constantineu koji, odjeven u odijelo koje podsjeća na dječju vojnu uniformu, sjedi do njezinih nogu. Ona je bila ta koja je odabrala imena svojih sinova jer je vrlo cijenila uzvišenost obiteljskog života. Zahvaljujući njoj Constantine je sada bio podžupnik u Balbriganu, a Gabriel je, također zahvaljujući njoj, diplomirao na Kraljevskom sveučilištu. Preko lica mu je preletjela sjena kad se sjetio kako se prkosno protivila njegovoj ženidbi. Još bi ga uvijek zaboljelo kad se sjetio nekih uvredljivih riječi koje je tada izgovorila; jednom je nazvala Grettu seoskom namigušom, a to doista nije bila istina. Upravo ju je Gretta njegovala za sve vrijeme njezine posljednje duge bolesti u njihovoj kući u Monkstownu.

Znao je da je Mary Jane sigurno pri kraju izvedbe jer je ponovo svirala uvodnu melodiju s nizom pasaža poslije svakog takta i dok je čekao završetak iz srca mu je iščezla gorčina. Skladba je završila trilerom visokih oktava i završnom dubokom oktavom u basu. Gosti su nagradili pijanisticu burnim pljeskom, dok je ona, crveneći se i nervozno motajući note u svitak, izjurila iz sobe. Najjače su pljeskala ona četiri mladića pokraj vrata koji su nakon početka skladbe otišli u blagovaonicu, ali su se vratili kad je glasovir utihnuo.

Plesači su se razvrstali za kadrilu. Gabriel je za partnericu dobio gospođicu Ivors. Ona je bila otvorena, razgovorljiva mlađa dama pjegava lica s izražajnim smeđim očima. Imala je zatvorenu haljinu, a ispod ovratnika s prednje strane prikopčala je veliki broš s keltskim amblemom i geslom. Kad su zauzeli mjesta, ona iznenada reče:

– Moram s vama nešto raščistiti.

– Sa mnom? – začudi se Gabriel.

Ona ozbiljno kimne glavom.

– O čemu se radi? – upita Gabriel smiješeći se njezinoj ozbiljnosti.

– Tko je G. C.? – odvrati gospođica Ivors i pogleda ga.

Gabriel porumeni i upravo se htio namrštiti kao da ne razumije kad mu ona otvoreno reče:

– O, baš ste mi neko nevinašce! Doznala sam da pišete za novine The Daily Express. Zar vas nije sram?

– Zašto bi me bilo sram? – upita Gabriel žmirkajući očima i pokuša se nasmiješiti.

– E pa, ja vas se sramim – reče gospođica Ivors iskreno. – Tko bi rekao da pišete za takve novine. Nisam znala da ste simpatizer Britanaca.

Na Gabrielovu se licu pojavi izraz zbunjenosti. Bila je istina da je svake srijede pisao za The Daily Express kolumnu književnih osvrta za koju je dobivao honorar od petnaest šilinga, ali to ga zasigurno nije činilo simpatizerom Britanaca. Gotovo su mu bile draže knjige koje je dobivao kako bi o njima pisao nego tričavi ček za honorar. Volio je opipati korice i listati stranice knjiga koje su tek izašle iz tiska. Skoro svakog dana, nakon što bi završio s predavanjima na fakultetu, silazio bi do pristaništa i obilazio antikvarijate. Otišao bi u Hickeyjev antikvarijat na Bachelor’s Walku, Webbov ili Masseyjev antikvarijat na Aston’s Quayu, ili O’Clohisseyjev u pokrajnjoj ulici. Nije znao kako bi odgovorio na njezinu optužbu. Htio je reći da je književnost iznad politike. Ali njih su dvoje bili dugogodišnji prijatelji, a njihov se profesionalni život razvijao usporedno, najprije su zajedno studirali, a zatim su oboje postali profesori. Zbog toga si nije mogao dopustiti da joj odgovori nadmenom frazom. Nastavio je žmirkati očima, trudio se smiješiti i neuvjerljivo je promrmljao kako on ne vidi ništa političkog u pisanju književnih osvrta.

Kad je došao red na njih da se izmijene, on je još uvijek bio smeten i nepažljiv. Gospođica Ivors spremno prihvati njegovu ruku toplim stiskom i reče blagim prijateljskim tonom:

– Naravno, samo sam se šalila. Hajde, sad se izmjenjujemo.

Kad su se ponovo sastali govorila je o problemu visokog obrazovanja u Irskoj i Gabriel se osjećao ugodnije. Jedan prijatelj pokazao joj je njegovu kritiku Browningovih pjesama. Tako je otkrila tajnu, ali kritika joj se neizmjerno svidjela. Onda iznenada reče:

– Gospodine Conroy, hoćete li doći ovog ljeta na izlet k nama na otočje Aran? Ostat ćemo tamo cijeli mjesec. Na Atlantiku će biti divno. Morate doći. Doći će i gospodin Clancy, gospodin Kilkelly i Kathleen Kearney. Kad bi samo došla, i Gretti bi se tamo jako svidjelo. Ona je iz Connachta, zar ne?

– Njezini su odande – reče Gabriel kratko.

– Ali vi ćete doći, zar ne? – upita gospođica Ivors i željno položi svoj topli dlan na njegovu ruku.

– Zapravo, baš sam se nedavno dogovorio da ću poći… – zausti Gabriel.

– Kamo? – upita gospođica Ivors.

– Znate, svake godine odem s nekoliko prijatelja na vožnju biciklima, tako da…

– Ali kamo? – upita gospođica Ivors.

– Obično odemo u Francusku ili Belgiju ili možda u Njemačku – reče Gabrijel nelagodno.

– Zašto idete u Francusku i Belgiju umjesto da putujete po svojoj zemlji? – reče gospođica Ivors.

– Pa, djelomice da održimo znanje jezika, a djelomice radi promjene.

– Zar vam nije stalo do održavanja znanja vašeg jezika, irskog? – upita gospođica Ivors.

– Eto – reče Gabriel – kad smo već kod toga, znate, irski nije moj jezik.

Njihovi su se susjedi okrenuli kako bi poslušali to unakrsno ispitivanje. Gabriel nervozno pogleda oko sebe i pokuša sačuvati veselo raspoloženje u neugodnoj situaciji zbog koje mu se rumenilo počelo razlijevati po čelu.

– Zar nemate vlastitu zemlju koju biste mogli posjetiti, zemlju o kojoj ništa ne znate, svoju zemlju i svoj narod? – nastavi gospođica Ivors.

– Iskreno rečeno – odvrati Gabriel iznenada – dosta mi je moje zemlje. Sit sam je!

– Zašto? – upita gospođica Ivors.

Gabriel ne odgovori jer ga je vlastita izjava razbjesnila.

– Zašto? – ponovi gospođica Ivors.

Morali su zajedno obići krug i kako joj on još nije odgovorio, gospođica Ivors reče gorljivo:

– Naravno, nemate što odgovoriti.

Gabriel pokuša prikriti uzrujanost energično se predajući plesu. Izbjegavao je njezin pogled jer joj je na licu vidio ogorčen izraz. Ali kad su se ponovo sastali u dugom lancu, iznenadi ga čvrst stisak njezine ruke. Na trenutak ga je mršteći se ispitivački gledala dok se nije nasmiješio, a zatim, upravo kad su se trebali ponovno zamijeniti, podigla se na prste i šapnula mu na uho:

– Britanoljupče!

Kad je kadrila završila, Gabriel ode u udaljeni kraj sobe gdje je sjedila majka Freddyja Malinsa. Bila je to krupna, nemoćna starica sijede kose. Dok je govorila i ona je, poput svojeg sina, gubila dah i pomalo je zamuckivala. Rekli su joj da je Freddy došao i da je gotovo trijezan. Gabriel je upita je li joj prelazak brodom do Irske bio ugodan. Gospođa Malins je živjela s udanom kćerkom u Glasgowu i dolazila je u Dublin jednom godišnje. Mirno je odgovorila da je vožnja brodom bila divna i da je kapetan bio vrlo pažljiv prema njoj. Govorila je i o prekrasnoj kući u Glasgowu kojom je gospodarila njezina kći, te o svim prijateljima koje su ondje imali. Dok je tako brbljala, Gabriel je pokušavao istjerati iz uma svako sjećanje na neugodan događaj s gospođicom Ivors. Naravno, ta je djevojka ili žena, ili kamo god spadala, bila idealist, ali za sve postoji primjereno vrijeme. Možda joj nije trebao onako odgovoriti. Ali ona ga, čak ni u šali, nije imala pravo pred ljudima nazvati Britanoljupcem. Pokušala ga je ismijati pred njima obasipajući ga neugodnim pitanjima i zureći u njega svojim zečjim očima.

Ugleda svoju ženu kako se provlači prema njemu između parova koji su plesali valcer. Kad mu je prišla, šapne mu na uho:

– Gabriele, tetka Kate pita hoćeš li kao i obično narezati gusku. Gospođica Daly narezat će šunku, a ja kolač.

– Dobro – reče Gabriel.

– Čim završi ovaj valcer namjerava najprije poslužiti mlađe tako da poslije budemo sami za stolom.

– Jesi li plesala? – upita Gabriel.

– Naravno, zar me nisi vidio? Zbog čega si se svađao s Molly Ivors?

– Nismo se svađali. Zašto? Zar je ona rekla da jesmo?

– Tako nešto. Pokušavam navesti onog gospodina D’Arcyja da nešto otpjeva. Mislim da je vrlo tašt.

– Nismo se svađali – reče Gabriel zlovoljno. – Samo me nagovarala da posjetim zapadnu Irsku, a ja sam odbio.

Njegova žena uzbuđeno pljesnu rukama i poskoči.

– O, Gabriele, pođimo! – uzvikne. – Voljela bih opet vidjeti Galway.

– Ako hoćeš poći, možeš – reče Gabriel hladno.

Pogledala ga je na trenutak, a onda se okrenula prema gospođi Malins i rekla:

– Eto, gospođo Malins, vidite što je dobar muž.

Dok se provlačila natrag na drugu stranu sobe, gospođa Malins, ne obazirući se na njezine riječi, nastavi govoriti Gabrielu kako u Škotskoj ima divnih mjesta i prekrasnih predjela. Njezin ih je zet svake godine vodio na jezera gdje su obično išli u ribolov. Njezin je zet sjajan ribič. Jednog je dana ulovio prekrasnu veliku ribu, a kuhar u hotelu pripremio im ju je za večeru.

Gabriel je jedva čuo što govori. Sada, kad se približavala večera, ponovo je počeo razmišljati o govoru i citatima. Kad je ugledao Freddyja Malinsa kako ide kroz sobu da pozdravi majku, ustao je prepustivši mu stolicu i povukao se u nišu prozora. Soba se već ispraznila, a iz stražnje sobe dopirao je zveket tanjura i noževa. Oni koji su se zadržali u salonu izgledali su kao da im je već dosta plesa te su okupljeni u grupicama tiho ćaskali. Gabrielovi topli, drhturavi prsti tapkali su po hladnom prozorskom staklu. Kako mora biti svježe vani! Kako bi bilo ugodno šetati u samoći, najprije uz rijeku, a onda kroz park! Snijeg bi ležao na granama drveća i poput blještave kape pokrivao vrh Wellingtonova spomenika. Koliko bi bilo ugodnije tamo nego za stolom!

Pogledom je preletio preko bilješki za svoj govor: spomenut će irsku gostoljubivost, tužne uspomene, tri Gracije i Parisa, citat iz Browningove pjesme. U sebi je ponovio rečenicu koju je napisao u svojem osvrtu: „Čovjek osjeća da sluša glazbu izmučenu silnim mislima.“ Gospođica Ivors pohvalila je osvrt. Je li bila iskrena? Je li uopće imala kakav privatni život iza sveg tog isticanja ideala? Do te večeri među njima nikada nije bilo zlonamjernosti. Uzrujavala ga je pomisao da će biti za stolom i promatrati ga svojim kritičkim, ispitivačkim pogledom dok bude držao govor. Vjerojatno joj ne bi bilo žao da mu govor propadne. Napamet mu padne ohrabrujuća zamisao. Reći će, ciljajući na tetku Kate i tetku Juliju: „Dame i gospodo, naraštaj koji nas sada napušta možda je imao nedostataka, ali osobno smatram da je imao i izražene vrline gostoljubivosti, duhovitosti i čovječnosti koje ovaj novi, vrlo ozbiljan i svestrano obrazovani naraštaj što sada stasa među nama, kako mi se čini, nema.“ Odlično, to će biti namijenjeno gospođici Ivors. Nije važno što su njegove tetke samo dvije neuke starice.

Žamor u sobi privuče mu pažnju. Gospodin Browne ušao je kavalirski vodeći kroz sobu tetku Juliju koja mu se oslanjala o ruku, smiješila i hodala pognute glave. Isprekidani prasak pljeska pratio ju je sve do glasovira, a tad, kad je Mary Jane sjela na glasovirsku stolicu, i kad se tetka Julia, koja se više nije smiješila, napola okrenula kako bi joj se glas ravnomjerno razlijegao sobom, aplauz postupno utihne. Gabriel je prepoznao melodiju uvoda. Bila je to jedna stara arija tetke Julije, „Dotjerana za vjenčanje“. Snažnim i jasnim glasom s velikim je žarom izvodila pasaže koji su ukrašavali ariju, a iako je pjevala vrlo brzim tempom, nije izostavila ni najmanju ukrasnu notu. Onaj tko bi pratio njezin glas ne gledajući joj lice mogao bi osjetiti uzbuđenje brzog i sigurnog leta i sudjelovati u njemu. Kad je arija završila, Gabriel je kao i svi ostali glasno zapljeskao, a glasan se pljesak začuo i od njima nevidljivog stola. Zvučao je tako iskreno da se malo rumenila s mukom probilo na lice tetke Julije kad se sagnula da vrati na stalak za note staru pjesmaricu u kožnom uvezu na čijim su koricama bili njezini inicijali. Freddy Malins, koji je slušao izvedbu glave okrenute u stranu kako bi je bolje čuo, pljeskao je i kad su svi ostali već prestali i živahno je govorio nešto majci koja je kimala ozbiljno i polako, povlađujući mu. Konačno, kad je već bio iznemogao od pljeskanja, naglo je ustao i žustro prešao prostoriju do tetke Julije, zgrabio joj ruku i zadržao je u svojim šakama tresući je, čestitajući joj tako kad god bi mu ponestalo riječi ili kad bi od zadihanosti ostao bez glasa.

– Upravo sam govorio majci – reče on – kako vas dosad još nisam čuo  tako lijepo pjevati, doista nisam. Ne, još nisam čuo da vam je glas tako divan kao večeras. Možete li vjerovati? Govorim istinu. Časna riječ. To je istina. Još nisam čuo da vam je glas zvučao tako svježe i da je bio tako… tako jasan i svjež, do sada to još nisam čuo.

Tetka Julia široko se nasmiješila i, oslobodivši ruku iz njegova stiska, promrmljala nešto o komplimentima. Gospodin Browne podigne u vis ruku s pruženim dlanom prema njoj i reče obližnjim gostima gestom najavljivača koji predstavlja publici novu zvijezdu:

– Gospođica Julia Morkan, moje najnovije otkriće!

Iskreno se i od srca smijao svojoj dosjetci kad se Freddy Malins okrene prema njemu i reče: – Dakle, gospodine Browne, ako govoriš ozbiljno, mogao si otkriti i nešto što nije tako očito veličanstveno. Ja mogu jedino reći da otkada dolazim ovamo nisam čuo tetku Juliju pjevati ni približno ovako lijepo. I to je živa istina.

– Ni ja – reče gospodin Browne. – Mislim da joj se glas jako poboljšao.

Tetka Julia slegne ramenima i reče s krotkim ponosom:

– Prije trideset godina nisam imala loš glas, što se toga tiče.

– Često sam govorila Juliji – reče tetka Kate uvjereno – da je u tom zboru posve zapostavljena. Ali nikad me nije htjela poslušati.

Okrenula se kao da se poziva na zdrav razum ostalih gostiju tražeći podršku protiv tvrdoglavog djeteta, dok je tetka Julia gledala preda se, a na licu joj je poigravao neodređen osmijeh nekog tko je zadubljen u uspomene.

– Ne – nastavi tetka Kate – nije dopuštala da joj itko išta govori ili daje savjete. Robovala je u tom zboru dan i noć, kažem vam, dan i noć. Pjevala je u crkvi u šest sati ujutro na Božić! A čemu sve to?

– Zar nije Bogu na čast, tetko Kate? – upita Mary Jane, okrene se na glasovirskom stolcu i nasmiješi.

Tetka Kate bijesno se okrene prema nećakinji i reče:

– Znam ja sve o Božjoj časti, Mary Jane, ali smatram da nije nimalo časno od Pape što je iz zborova izbacio žene koje su cijelog života u njima robovale i na njihovo mjesto radije postavio drske derane. Pretpostavljam da je to za dobrobit Crkve, ako je Papa tako odlučio. Ali to nije u redu, Mary Jane, i nije pošteno.

Govoreći tako, u sebi je raspirila strast i bila bi nastavili braniti sestru jer joj je to bila bolna tema, no kad je Mary Jane vidjela da su se svi plesači vratili, umiješa se pomirljivo:

– Hajde, tetko Kate, dovodiš gospodina Brownea koji je druge vjere u neugodan položaj.

Tetka Kate okrene se prema gospodinu Browneu, koji se široko smiješio zbog te aluzije, i brzo doda:

– Oh, ne propitujem ja je li Papa u pravu. Ja sam samo glupa starica i ne bih se usudila činiti takvo što. Ali radi se o običnoj svakodnevnoj pristojnosti i zahvalnosti i da sam na Julijinom mjestu otvoreno bih to rekla ocu Healeyju u lice…

– Osim toga – reče Mary Jane – doista smo svi gladni, a kad su ljudi gladni vrlo su svadljivi.

– A kad su žedni, i tad su svadljivi – doda gospodin Browne.

– Stoga bolje pođimo na večeru – reče Mary Jane – a raspravu ćemo završiti kasnije.

Gabriel je na odmorištu ispred salona naišao na svoju ženu i Mary Jane koje su pokušavale nagovoriti gospođicu Ivors da ostane na večeri. Ali gospođica Ivors bila je već stavila šešir na glavu i zakopčala ogrtač i nije željela ostati. Nije bila nimalo gladna, a već je ostala duže nego što je namjeravala.

– Ali ostani još samo deset minuta, Molly – reče gospođa Conroy. – Nećeš zbog toga zakasniti.

– Barem prigrizi nešto nakon što si toliko plesala – reče Mary Jane.

– Zaista ne mogu – reče gospođica Ivors.

– Bojim se da se uopće nisi zabavila – reče beznadno Mary Jane.

– Vjeruj mi, bilo mi je divno – odgovori gospođica Ivors. – Ali sad me doista moraš pustiti da što brže pođem.

– Ali kako ćeš kući? – upita gospođa Conroy.

– Pa to je na par koraka, uz pristanište.

Gabriel je trenutak oklijevao, a onda reče:

– Ako mi dopustite, gospođice Ivors, ako doista morate ići, otpratit ću vas ja kući.

Ali gospođica Ivors naglo se odmakne od njih.

– Ne dolazi u obzir – uzvikne. – Zaboga, pođite na večeru i ne brinite za mene. Posve sam sposobna voditi brigu o sebi.

– Uistinu si smiješna djevojka, Molly – reče iskreno gospođa Conroy.

–  Beannacht libh! [2] – dovikne gospođica Ivors uza smijeh dok je trčala niz stubište.

Mary Jane gledala je za njom sa zlovoljnim, zbunjenim izrazom lica dok se gospođa Conroy naginjala preko ograde kako bi čula otvaranje ulaznih vrata. Gabriel se pitao je li on uzrok njezina iznenadnog odlaska. Ali nije izgledala neraspoloženo – otišla je nasmijana. Tupo je zurio niz stubište.

Tog se časa iz blagovaonice dogega tetka Kate gotovo lomeći ruke od očaja.

– Gdje je Gabriel? – uzvikne. – Gdje je, zaboga, Gabriel? Tamo svi čekaju, sve je spremno, a nema nikog da nareže gusku!

– Ovdje sam, tetko Kate! – odjednom živahno uzvikne Gabriel. – Spreman sam, ako treba, raščerečiti jato gusaka.

Debela smeđa guska ležala je na jednom kraju stola, dok je na drugom kraju, na podlozi od rebrastog papira posutog stabljikama peršina, ležala velika šunka bez kože posuta krušnim mrvicama, oko čije je kosti bio omotan prsten od krep-papira, a pokraj nje stajao je goveđi but s mirodijama. Između ovih dvaju suparničkih krajeva stola protezali su se paralelno postavljeni nizovi priloga: dvije posude iz kojih se crveni i žuti žele uzdizao poput malenih katedrala, plitka zdjela puna kocki od bademove kreme i crvenog džema, velika zelena zdjela u obliku lista s drškom-peteljkom s hrpicama ljubičastih grožđica i oljuštenih badema, pokraj nje zdjela u kojoj je ležao zbijeni četverokut smokvi iz Smirne, zdjela kreme od jaja posute ribanim muškatnim oraščićem, mala zdjela puna čokoladica i slastica omotanih zlatnim i srebrnim papirom i staklena vaza u kojoj je stajao stručak dugačkih stabljika celera. Na sredini stola, poput stražara što su čuvali stalak za voće s piramidom od naranči i američkih jabuka, stajala su dva zdepasta starinska dekantera od brušenog stakla. U jednom je bio porto, u drugom tamni šeri. Na poklopljenom četvrtastom glasoviru, u golemoj žutoj zdjeli stajao je puding, čekajući da dođe na red, a iza njega su se nalazila tri odreda boca tamnog piva, svijetlog piva i mineralne vode, vojnički poredanih po boji svojih odora – prva dva odreda sačinjavale su crne boce sa smeđim i crvenim etiketama, a treći i najmanji odred bio je bijele boje s poprečnim zelenim lentama.

Gabriel je hrabro zauzeo svoje mjesto na čelu stola i pogledavši oštricu noža za rezanje čvrsto zabio viljušku u gusku. Sad se osjećao posve opušteno, jer bio je stručnjak u rezanju pečenja i ništa mu nije bilo draže nego naći se na čelu obilno postavljena stola.

– Gospođice Furlong, što da vam odrežem? – upita. – Od krila ili od prsa?

– Samo komadić prsa.

– Gospođice Higgins, što biste vi željeli?

– Bilo što, gospodine Conroy.

Dok su Gabriel i gospođica Daly izmjenjivali tanjure s guščetinom i tanjure sa šunkom i začinjenom govedinom, Lily je obilazila goste sa zdjelom vrućih brašnastih krumpira omotanih bijelim salvetama. To je bila zamisao Mary Jane, koja je  predložila i da se uz gusku posluži umak od jabuka, no tetka je Kate rekla da je za nju obična pečena guska bez umaka od jabuka oduvijek bila dovoljno dobra, te da se nada da nikad neće jesti ništa skromnije od toga. Mary Jane posluživala je svoje učenike i vidjela da su dobili najbolje komade, a tetke Kate i Julia otvarale su i nosile od glasovira do stola boce tamnog i svijetlog piva za gospodu i boce mineralne vode za dame. Bilo je mnogo zbrke, smijeha i vike, buke koju su stvarale molbe za različitim jelima i pićem, zveketa noževa, vilica, čepova i zatvarača boca. Gabriel je počeo rezati sljedeći slijed čim je narezao prvi, a da sebe nije poslužio. Svi su se glasno pobunili, pa je pristao na kompromis i otpio dugačak gutljaj tamnog piva jer se od silnog rezanja zagrijao. Mary Jane mirno je sjela kako bi večerala, no tetke Kate i Julia još su se gegale oko stola, hodale jedna drugoj za petama, stajale jedna drugoj na put, a usto su si međusobno davale naredbe koje zatim nisu izvršavale. Gospodin Browne usrdno ih je molio da sjednu i večeraju, a molio ih je to i Gabriel, ali rekle su da za to ima vremena, tako da je na kraju Freddy Malins ustao, rukama zarobio tetku Kate i posjeo je na stolicu uza sveopći smijeh.

Kad su svi bili obilno posluženi, Gabriel smiješeći se reče:

– Eto, ako tko želi još malo onog što priprosti ljudi nazivaju nadjev, neka se javi.

Zbor glasova pozva ga da konačno počne jesti, a Lily priđe s trima krumpirima koje je sačuvala za njega.

– Dobro –  reče Gabriel srdačno, otpivši još jedan gutljaj koji mu je poslužio kao uvod u večeru. – Onda vas, dame i gospodo, molim da na nekoliko minuta zaboravite da postojim.

Sjeo je kako bi večerao i nije sudjelovao u razgovoru kojim su gosti prigušili zveket što ga je stvarala Lily odnoseći tanjure. Tema razgovora bila je operna trupa koja je u to vrijeme gostovala u kazalištu Royal. Gospodin Bartell D’Arcy, tenor, tamnoput mladić s uredno podšišanim brkovima, mnogo je hvalio njihovu prvakinju kontraaltisticu, no gospođica Furlong njezin je izvedbeni stil smatrala prilično običnim. Freddy Malins reče da je u drugom činu pantomime izvedene u kazalištu Gaiety pjevao neki crnački poglavica koji je jedan od najboljih tenora koje je ikad čuo.

– Jeste li čuli njegovu izvedbu? – upita gospodina Bartella D’Arcyja, koji je sjedio s druge strane stola.

– Ne – odgovori nehajno gospodin Bartell D’Arcy.

– Jer bih, da jeste, volio čuti što mislite o njemu – objasni Freddy Malins. – Smatram da ima veličanstven glas.

– Teddy je stručnjak za otkrivanje istinski dobrih stvari – reče gospodin Browne gostima prisnim tonom.

– A zašto ne bi i on mogao imati dobar glas? – upita oštro Freddy Malins. – Zar samo zbog toga što je crnac?

Nitko ne odgovori na ovo pitanje, a Mary Jane ponovno skrene razgovor na klasičnu operu. Jedna od njezinih učenica dala joj je ulaznicu za Mignon. To je, naravno, vrlo lijepa gesta, reče ona, no podsjetilo ju je na jadnu Georginu Burns [3]. Gospodin Browne mogao se sjetiti i davnijih vremena kad su u Dublin dolazile stare talijanske trupe, trupa madam Tietjens, Ilma de Murska [4], Campanini, veličanstveni Trebelli, Giuglini, Ravelli, Aramburo. To je bilo lijepo doba, rekao je, kad su se u Dublinu mogle čuti divne izvedbe. Pričao je i o tome kako je galerija na vrhu starog Royal Theatrea svake večeri bila ispunjena do posljednjeg mjesta, o tome kako je jedne večeri jedan talijanski tenor pet puta na bis izveo broj „Dajte da ko vojnik padnem“ iz Maritane i svakog puta dobacio do visokog C, i o tome kako su mladići s galerije, u valu oduševljenja, ponekad znali ispregnuti konje iz kočije kakve slavne primadone, te bi je sami odvukli ulicama do hotela.

– Zašto se sada više uopće ne izvode veličanstvene stare opere Dinora ili Lucrezia Borgia? – upitao je. – Jer ne mogu više naći pjevače s glasom koji bi ih mogli izvesti, eto, to je razlog.

– Hm – reče gospodin Bartell D’Arcy – vjerujem da i danas ima jednako dobrih pjevača kao onda.

– Gdje su? –prkosno upita gospodin Browne.

– U Londonu, Parizu, Milanu – reče gospodin Bartell D’Arcy s toplinom u glasu. – Vjerujem da je, na primjer, Caruso jednako dobar, ako ne i bolji od bilo kojeg pjevača kojeg ste spomenuli.

– Možda – reče gospodin Browne. – Ali mogu vam reći da uistinu sumnjam u to.

– Oh, sve bih dala da čujem Carusa kako pjeva – reče Mary Jane.

– Za mene – reče tetka Kate glodajući kost – postojao je samo jedan tenor, mislim, tenor koji me zadivio. Ali vjerujem da nitko od vas nije čuo za njega.

– Kako se zvao, gospođice Morkan? – upita uljudno gospodin Bartell D’Arcy.

– Prezivao se Parkinson – reče tetka Kate. – Čula sam ga kad je bio na vrhuncu snage i vjerujem da je u to vrijeme imao najčišći tenorski glas kojim se ikad dičio neki muškarac.

– Čudno – reče gospodin Bartell D’Arcy. – Nisam čak ni čuo za njega.

– Da, da, gospođica Morkan ima pravo – reče gospodin Browne. – Sjećam se da sam čuo za starog Parkinsona, ali to je bilo previše davno da bih ga osobno čuo.

– Prekrasan, čist, mio i nježan tenor iz Engleske – reče oduševljeno tetka Kate.

Kad je Gabriel završio s jelom, prenijeli su s glasovira na stol golemi puding. Opet se začuo zveket vilica i žlica. Gabrielova žena stavljala je velike kriške pudinga na tanjure i slala ih oko stola. Na sredini ih je prihvaćala Mary Jane, koja je gostima dodavala žele od maline ili naranče ili kocke od bademove kreme i džema. Puding je napravila tetka Julia i za njega je sa svih strana dobivala pohvale. Ona reče da nije dovoljno smeđ.

– Eto, nadam se, gospođice Morkan  – reče gospodin Browne – da sam osobno dovoljno smeđ za vaš ukus, jer, znate, ja sam smeđ od glave do pete [5].

Sva su gospoda, osim Gabriela, pojela barem dio kriške kako bi na taj način pohvalili tetku Juliju. Budući da Gabriel nije imao običaj jesti slastice, ostavili su mu celer. I Freddy Malins uzeo je stabljiku celera i jeo je s pudingom. Čuo je da je celer izvrstan za krv, a on se baš u to vrijeme liječio. Gospođa Malins, koja je tijekom večere šutjela, rekla je da njezin sin za otprilike tjedan dana odlazi u opatiju Melleray. Gosti za stolom tada su poveli razgovor o opatiji Melleray, o tome kako je tamo čist zrak, kako su redovnici gostoljubivi i kako nikad ne traže od svojih gostiju ni novčića.

– Hoćete reći – upita gospodin Browne s nepovjerenjem – da čovjek može onamo otići, smjestiti se kao da je u hotelu, živjeti kao da s neba pada mana i zatim otići, a da ne plati ni novčića?

– O, većina ljudi na odlasku donira samostanu određenu svotu – reče Mary Jane.

– Volio bih da u našoj crkvi postoji takva ustanova – reče iskreno gospodin Browne.

Bio je zapanjen kad je čuo da redovnici uopće ne govore, da ustaju u dva sata ujutro i da spavaju u ljesovima. Upita zašto to čine.

– Takvo je pravilo tog reda – reče tetka Kate odlučno.

– Da, ali zašto? – ponovi gospodin Browne.

Tetka Kate ponovi da je to pravilo, jednostavno je tako. Gospodin Browne kao da još uvijek nije shvaćao. Freddy Malins objasnio mu je najbolje što je mogao da time redovnici pokušavaju okajati grijehe koje čine svi oni grešnici koji žive u vanjskom svijetu. Objašnjenje nije bilo osobito jasno jer se gospodin Browne široko nasmiješio i rekao:

– Jako mi se dopada ta ideja, no zar im udoban krevet s madracem ne bi služio jednako dobro kao i lijes?

– Lijes služi tome da ih podsjeća na vlastitu smrtnost – reče Mary Jane.

Kako je tema postala previše turobna, zamrla je u tišini što je vladala za stolom, tijekom koje se moglo čuti gospođu Malins kako nerazgovjetnim šapatom govori gostu koji je sjedio pored nje:

– Ti su redovnici jako dobri ljudi, vrlo su pobožni.

Sad su gosti dodavali jedni drugima grožđice i bademe, smokve, jabuke, naranče, čokoladice i slatkiše, a tetka Julia sve pozva da se posluže portom ili šerijem. Gospodin Bartell D’Arcy isprva odbije, ali ga jedan od susjeda lagano gurne laktom i nešto mu šapne, na što on dopusti da mu natoče piće. Postupno, dok su punili posljednje prazne čaše, razgovor je zamro. Uslijedila je stanka koju je prekidao samo klokot točenja vina i škripa stolaca. Sve tri gospođice Morkan spuštena su pogleda gledale u stolnjak. Netko se dva-tri puta zakašljao, a nekoliko je muškaraca dlanom tiho zalupalo po stolu dajući time znak za tišinu. Sve je utihnulo, a Gabriel je odgurnuo stolicu unatrag i ustao.

Kako bi ga ohrabrili, najprije su glasnije zalupali po stolu, a zatim su posve utihnuli. Gabriel osloni drhturave prste o stolnjak i nervozno se nasmiješi prisutnima. Kad mu se pogled susreo s nizom podignutih lica pogleda uprtog u njega, on pogleda uvis prema lusteru. Od glasovira je dopirala melodija valcera i mogao je čuti šuškanje suknji što su se očešavale o vrata salona. Vani na pristaništu ljudi su možda stajali na snijegu, zurili uvis u osvijetljene prozore i slušali melodiju valcera. Vani je zrak bio čist, u daljini se prostirao park u kojem su rasla stabla otežala od snijega. Wellingtonov spomenik na glavi je nosio blještavu kapu od snijega s koje se sjaj razlijegao prema zapadu preko bijele poljane Fifteen Acres.

On započne:

– Dame i gospodo! Večeras me, kao i prethodnih godina, dopala dužnost da izvršim jedan hvalevrijedan zadatak, ali bojim se da moje loše govorničke sposobnosti nisu dostatne da ga ispunim.

– Hajde, nije baš tako – reče gospodin Browne.

– No, kako god bilo, večeras vas mogu jedino zamoliti da uzmete u obzir moju dobru volju da ga ispunim i na nekoliko mi trenutaka poklonite svoju pažnju, a ja ću se potruditi riječima izraziti ono što osjećam ovom prigodom… Dame i gospodo, ovo nije prvi put da smo se okupili pod ovim gostoljubivim krovom, oko ovog bogatog stola. Nije prvi put da smo gosti – ili možda bolje rečeno žrtve – gostoljubivosti stanovitih dobrih dama.

Rukom je u zraku opisao krug pokazujući na gospođice Morkan i zastao. Gosti su se nasmijali ili se nasmiješili tetki Kate, tetki Juliji i Mary Jane koje su silno porumenjele od zadovoljstva. Gabriel nastavi odvažnije:

– Kako godine prolaze, svake godine sve snažnije osjećam da u našoj zemlji nema tradicije koja joj toliko služi na čast i koju bi trebalo tako ljubomorno čuvati kao što je to tradicija naše gostoljubivosti. Ta je tradicija, u mojem iskustvu (a posjetio sam mnoge zemlje), jedinstvena među suvremenim narodima. Neki će možda reći da je za nas same to prije nedostatak nego nešto čime bismo se trebali hvaliti. Ali čak ako i jest tako, po mojem je mišljenju to kraljevski nedostatak koji ćemo, vjerujem, jedni prema drugima još dugo njegovati. Konačno, u jedno sam posve siguran: sve dok pod ovim krovom žive spomenute dobre dame – a od srca želim da to bude još dug, uistinu dug niz godina – tradicija istinske, srdačne, uljuđene irske gostoljubivosti koju su nam prenijeli naši preci i koju mi zauzvrat moramo prenijeti našim potomcima još uvijek živi među nama.

Srdačan žamor odobravanja širio se stolom. Gabrielu iznenada sijevne misao da gospođica Ivors nije tu, da je otišla ponijevši se nepristojno, pa reče samouvjereno:

– Dame i gospodo, među nama stasa nov naraštaj, naraštaj nadahnut novim idejama i načelima. Ozbiljan je i optimističan, ali čak i kad su njegove nove ideje i optimizam pogrešno usmjereni, vjerujem da su doista iskreni. Međutim, živimo u doba nepovjerenja i, ako se smijem poslužiti takvim izrazom, u doba izmučeno silnim promišljanjem, pa se ponekad bojim da će ovom novom naraštaju, školovanom ili čak obrazovanom do najviših razina znanja, nedostajati one vrline čovječnosti i gostoljubive naklonosti koje su krasile prošlost.

– Slušajući večeras imena svih onih slavnih pjevača iz prošlosti, činilo mi se, moram priznati, da živimo u doba u kojem se osjeća veća skučenost. Ono se vrijeme, međutim, može bez pretjerivanja nazvati prostranim, pa iako je otišlo u nepovrat, nadajmo se barem tome da ćemo na ovakvim okupljanjima i ubuduće govoriti o njemu s ponosom i naklonošću, te da ćemo u našim srcima i dalje čuvati uspomenu na one pokojne velikane čijoj slavi svijet neće dopustiti da se ugasi.

– Počujmo, počujmo! – reče glasno gospodin Browne.

– Međutim – nastavi Gabriel, a ton mu se glasa ublaži – uvijek nam na okupljanjima poput ovog duh obuzimaju i tužne misli: misli o prošlosti, o mladosti, o onome što se promijenilo, o licima onih koji nam ovdje večeras nedostaju. Životni nam je put posut mnogim takvim tužnim uspomenama i kad bismo im se stalno predavali ne bismo smogli srčanosti da hrabro nastavimo svoj rad među živima. Svi mi imamo zadatke koje moramo obavljati među živima i gajimo naklonost prema živima koji, i to s pravom, zahtijevaju od nas neumoran trud.

– Zato se neću zadržavati na prošlosti. Neću dopustiti da nam se večeras nametne bilo kakvo sjetno moraliziranje. Ovdje smo se nakratko okupili odvojeni od žurbe i jurnjave naše svakodnevice. Sastali smo se kao prijatelji, u duhu dobronamjernog zajedništva, donekle i kao kolege, sastali smo se u duhu istinskog drugarstva, te kao gosti – kako da ih nazovem? – triju gracija dablinskog glazbenog života.

Uto se duž cijelog stola zaori pljesak i smijeh. Tetka Julia uzalud upita svoje bližnje s lijeve i desne strane što je to Gabriel rekao.

– Kaže da smo tri gracije – reče Mary Jane.

Tetka Julia nije razumjela što to znači, ali je smiješeći se podigla pogled prema Gabrielu, koji je nastavio u istom stilu:

– Dame i gospodo, večeras neću pokušati odigrati ulogu koja je nekad davno zapala Parisa. Neću pokušati odabrati između njih. Bio bi to nezavidan posao, koji je usto iznad mojih skromnih moći, jer kad ih pogledam svaku pojedinačno, bilo našu glavnu domaćicu, čije je dobro, zapravo predobro srce, postalo za svakog tko je poznaje upravo sinonim za nju, bilo njezinu sestru koja je, čini se, obdarena vječnom mladošću i čije je pjevanje večeras za sve nas bilo iznenađenje i otkriće, ili posljednju, ali ne i manje vrijednu, našu najmlađu domaćicu, nadarenu, vedru, marljivu i najbolju nećakinju na svijetu; priznajem, dame i gospodo, da ne znam kojoj bih dodijelio nagradu.

Gabriel spusti pogled na svoje tetke, pa kad ugleda široki osmijeh na licu tetke Julije i suze koje su tetki Kate navrle na oči, požuri završiti govor. Kavalirski podigne čašu porta, dok je svaki gost s očekivanjem obuhvatio svoju čašu, i glasno reče:

– Nazdravimo našim trima domaćicama! Ispijmo zdravicu u njihovo zdravlje, obilje, dug život, sreću, napredak i neka još dugo ostanu na svojem časnom i vlastitim trudom stečenom položaju u svojem zvanju, kao i na pijedestalu poštovanja i ljubavi koji zauzimaju u našim srcima.

Svi su gosti ustali s čašama u rukama, okrenuli se prema trima damama koje su ostale sjediti i zapjevali uglas s gospodinom Browneom, koji je predvodio pjesmu:

Jer one su čestite cure,
Jer one su čestite cure,
Jer one su čestite cure,
To poreć se ne može…

Tetka Kate, iskreno dirnuta, rupčićem je brisala oči, a čak je i tetka Julia izgledala preplavljeno osjećajima. Freddy Malins dirigirao je svojom vilicom za puding, a pjevači su se okrenuli jedni prema drugima kao da pjevajući razgovaraju, naglašavajući stihove:

A da se ne kaže laž,
A da se ne kaže laž!

Zatim su se ponovno okrenuli prema domaćicama i zapjevali:

Jer one su čestite cure,
Jer one su čestite cure,
Jer one su čestite cure,
To poreć se ne može…

Klicanju koje je slijedilo pridružili su se mnogobrojni gosti iza vrata blagovaonice i ono se ponovilo mnogo puta, a Freddy Malins zadavao im je ritam podignutom vilicom, poput narednika.

 

*

Oštar jutarnji zrak kuljao je u predvorje gdje su stajali i zato tetka Kate reče:

– Neka netko zatvori vrata. Gospođa Malins umrijet će od hladnoće.

– Gospodin Browne je vani, tetko Kate – reče Mary Jane.

– Browne je svugdje – tiše reče tetka Kate.

Mary Jane nasmije se njezinu prigušenom tonu.

– Da – reče nestašno – vrlo je pažljiv.

– Tijekom božićnih praznika cijelo je vrijeme bio ovdje – reče tetka Kate istim tonom.

Ovog se puta i sama dobrodušno nasmijala, a zatim brzo doda:

– Ali reci mu, Mary Jane, neka uđe i zatvori vrata. Bože, nadam se da me nije čuo.

Tog se časa ulazna vrata širom otvore i uđe gospodin Browne, koji se smijao kao da će mu puknuti srce. Na sebi je imao dug zelen kaput na kojem je po rubovima rukava i ovratniku bio našiven umjetni astrahan, a na glavi je nosio šubaru. Pokazao je niz snijegom prekriveno pristanište, odakle je dopirao dug, prodoran zvižduk.

– Teddy će dozvati sve dablinske kočije – reče.

Gabriel im je prišao brzim korakom iz male ostave iza ureda, s mukom je navukao kaput i osvrćući se po predvorju upitao:

– Gretta još nije sišla?

– Oblači se – reče tetka Kate.

– Tko to svira na katu? – upita Gabriel.

– Nitko, svi su otišli.

– Nisu, tetko Kate – reče Mary Jane. – Bartell D’Arcy i gospođica O’Callaghan još su ovdje.

– U svakom slučaju, netko se zabavlja svirajući glasovir – reče Gabriel.

Mary Jane pogleda Gabriela i gospodina Brownea i drhteći reče:

– Hladno mi je kad vas vidim umotane u toliko odjeće. Ne bih voljela biti na vašem mjestu i vraćati se kući u ovaj sat.

– Ovog mi trena ništa ne bi bilo draže od žustrog hoda seoskim krajolikom ili brze vožnje kočijom u koju je upregnut živahan konj  – reče odvažno gospodin Browne.

– Kod kuće smo imali divnog konja i malu kočiju – reče tužno tetka Julia.

– Nezaboravnog Johnnyja – reče Mary Jane smijući se.

Tetka Kate i Gabriel također su se nasmijali.

– Po čemu je Johnny bio tako poseban? – upita gospodin Browne.

– Pokojni, s tugom spominjani Patrick Morkan, to jest, naš djed – objasni Gabriel – u starosti svima znan kao stari gospodin, bavio se proizvodnjom ljepila.

– Nije baš tako, Gabriele – reče tetka Kate kroz smijeh – imao je tvornicu za proizvodnju škroba.

– Dobro, ljepilo ili škrob, svejedno – reče Gabriel. – Stari je gospodin imao konja koji se zvao Johnny, a Johnny je radio u tvornici starog gospodina gdje je upregnut hodao u krug, okrećući kotač za mljevenje. Sve je bilo kako treba, ali sad dolazi tragični dio priče o Johnnyju. Jednog lijepog dana stari se gospodin poželio zajedno s ostalim uglednim ljudima odvesti kočijom na vojnu smotru koja se održavala u parku.

– Neka mu se Bog smiluje – reče sućutno tetka Kate.

– Amen – doda Gabriel. – I tako je, kao što sam rekao, stari gospodin upregnuo Johnnyja, stavio na glavu najbolji cilindar, a oko vrata najotmjeniju kravatu, te se poput kakve ugledne ličnosti odvezao iz vile svojih predaka koja se, čini mi se, nalazila negdje u blizini Back Lanea.

Svi su se nasmijali Gabrielovu načinu pripovijedanja, čak i gospođa Malins, a tetka Kate reče:

– Ne, ne, Gabriele, on nije doslovno živio u Back Laneu, samo je tvornica bila tamo.

– Odvezao se iz vile svojih predaka – nastavi Gabriel. – Kočiju je vukao Johnny. Sve je išlo glatko dok Johnny nije ugledao spomenik kralja Billyja, a tad, je li zato što se zaljubio u konja kojeg jaše kralj Billy ili zato što je pomislio da se vratio u tvornicu – što god bio razlog, počeo je hodati ukrug oko spomenika.

Gabriel je u kaljačama uz sveopći smijeh krenuo hodati ukrug predvorjem.

– Išao je okolo naokolo – reče Gabriel – i stari gospodin, koji je bio vrlo tašt star gospodin, jako se razljutio. „Naprijed, gospodine konju! Kamo ste krenuli, gospodine? Johnny, Johnny! Kakvo je to čudno ponašanje! Ne razumijem tog konja!“

Glasan smijeh koji je popratio Gabrielovo oponašanje nemilog događaja prekinulo je kucanje na ulaznim vratima. Mary Jane potrči kako bi ih otvorila i pustila unutra Freddyja Malinsa. Freddy, kojem je šešir bio jako zabačen na tjeme, a ramena pogrbljena od hladnoće, dahtao je od napora, izdišući vreli zrak.

– Uspio sam dozvati samo jednu kočiju  – reče.

– U redu, mi ćemo drugu naći na pristaništu – reče Gabriel.

– Da – reče tetka Kate. – Bolje da ne zadržavamo gospođu Malins na propuhu.

Freddy i gospodin Browne pomogli su gospođi Malins sići niz vanjske stube, te su je nakon mnogo strateškog pridržavanja podigli u kočiju. Freddy se nespretno popeo za njom i dugo ju je namještao na sjedalo dok mu je gospodin Browne pomagao savjetima. Konačno ju je udobno smjestio i Freddy pozva gospodina Brownea u kočiju. Uslijedio je opširan, zbrkan razgovor, a zatim se i gospodin Browne popeo u kočiju. Kočijaš je pokrio noge pokrivačem od grube tkanine i sagnuo se kako bi čuo adresu. Nastala je još veća zbrka kad su mu Freddy Malins i gospodin Browne, obojica provirujući glavom kroz prozor kočije, dali različite upute. Problem je bio u tome što kočijaš nije uspio doznati gdje treba putem ostaviti gospodina Brownea, a tetke Kate, Julia i Mary Jane pomagale su u razgovoru upadicama s kućnog praga, spominjući inače suprotne smjerove i dajući proturječne upute, uz obilje smijeha. Freddy Malins nije od smijeha mogao govoriti. Svakog je časa provirivao i opet uvlačio glavu kroz prozor, izlažući time svoj šešir velikoj opasnosti, i obavještavao majku kako napreduje rasprava, dok konačno gospodin Browne nije doviknuo zbunjenom kočijašu, nadglasavajući galamu sveopćeg smijeha:

– Znate li gdje je Trinity College?

– Da, gospodine – odgovori kočijaš.

– Eto, vozite ravno do ulaznih vrata u Trinity College! – reče gospodin Browne. – Zatim ćemo vam reći kamo dalje. Razumijete li sada?

– Da, gospodine – odgovori kočijaš.

– Poletite poput ptice do Trinity Collegea.

– U redu, gospodine – reče kočijaš.

Kočijaš ošine konja i kočija se, praćena zbornim smijehom i pozdravima, truckajući odveze niz pristanište.

Gabriel nije s ostalima otišao do ulaznih vrata. Stajao je u mračnom dijelu predvorja i gledao uvis, promatrajući stubište. Jedna je žena, također u sjeni, stajala blizu gornjeg dijela odmorišta što je vodilo na kat. Nije joj mogao vidjeti lice, ali je vidio terakota smeđe i svijetloružičaste ušitke njezine suknje, koji su zbog sjene izgledali crni i bijeli. Bila je to njegova žena. Naslonila se na ogradu i nešto slušala. Gabriela je čudila njezina nepomičnost i naprezao je uši kako bi i on čuo zvuk, ali je osim buke smijeha i prepirke na vanjskim stubama čuo tek ponešto, nekoliko akorda na glasoviru i nekoliko tonova otpjevanih muškim glasom.

Stajao je nepomično u tami predvorja, pokušavajući čuti ariju koju je pjevao onaj glas i netremice promatrao svoju ženu. U njezinu se držanju nazirala profinjenost i tajnovitost, kao da je ona sama simbol nečeg. Pitao se što simbolizira žena koja stoji na stubištu u sjeni, slušajući udaljeni zvuk glazbe. Kad bi bio slikar, naslikao bi je u toj pozi. Njezin plavi pusteni šešir istaknuo bi na tamnoj podlozi brončanu boju njezine kose, a tamni ušitci na suknji isticali bi svijetle. Kad bi bio slikar, tu bi sliku naslovio Glazba u daljini.

Ulazna su se vrata zatvorila, a tetka Kate, tetka Julia i Mary Jane prošle su kroz predvorje sveudilj se smijući.

– Dakle, nije li Freddy užasan? – reče Mary Jane. – Uistinu je grozan.

Gabriel ne reče ništa, ali pokaže na vrh stubišta, prema mjestu na kojem je stajala njegova žena.

Sad, kad su ulazna vrata bila zatvorena, mogli su se jasnije čuti pjevačev glas i glasovir. Gabriel podigne ruku dajući im znak da utihnu. Činilo se da je pjesma u nekoj staroj irskoj ljestvici, a pjevač kao da nije bio siguran ni u tekst pjesme ni u svoj glas. Glasom koji je zbog udaljenosti i promuklosti zvučao žalobno bljedunjavo je istaknuo kadencu arije čije su riječi govorile o boli:

Kiša mi pada na guste kovrče,
A kapi mi moče kožu,
Dijete mi leži promrzlo…

– Oh! – uzvikne Mary Jane. – To pjeva Bartell D’Arcy, a čitavu večer nije htio pjevati. Nagovorit ću ga da prije odlaska otpjeva još jednu pjesmu.

– O, nagovori ga, Mary Jane! – reče tetka Kate.

Mary Jane, okrznuvši ostale, provuče se pokraj njih i potrči prema stubištu, ali prije nego što je stigla do podnožja stepenica pjevanje prestane, a poklopac glasovira iznenada se spusti.

– Kakva šteta! – uzvikne. – Gretta, sprema li se gospodin D’Arcy sići?

Gabriel je čuo kako njegova žena odgovara „da“, a zatim je ugleda je kako silazi k njima. Nekoliko koraka iza nje bili su gospodin Bartell D’Arcy i gospođica O’Callaghan.

– Oh, gospodine D’Arcy! – uzvikne Mary Jane. – Doista nije lijepo od vas što ste tako iznenada prestali pjevati kad smo vas svi zaneseno slušali.

– Cijelu ga večer nagovaram da nešto otpjeva – reče gospođica O’Callaghan – kao i gospođa Conroy. Rekao nam je da je strašno prehlađen i da ne može pjevati.

– Oh, gospodine D’Arcy – reče tetka Kate – uistinu strašno pretjerujete.

– Zar ne čujete da sam promukao kao gavran?  – reče osorno gospodin D’Arcy.

Žurno je otišao u ostavu i obukao kaput. Ostali, iznenađeni njegovim nepristojnim odgovorom, nisu znali što reći. Tetka se Kate namršti i dade ostalima znak da više ne spominju tu stvar. Gospodin D’Arcy je, mršteći se, pažljivo omatao vrat.

– To je zbog vremena – reče tetka Julia nakon kratke stanke.

– Da, svi su prehlađeni – spremno se složi tetka Kate. – Svi.

– Kažu – reče Mary Jane – da trideset godina nije bilo takvog snijega, a jutros sam pročitala u novinama da je snijeg pao u cijeloj Irskoj.

– A ja volim snježni pokrivač – reče s tugom tetka Julia.

– I ja – reče gospođica O’Callaghan. – Smatram da bez snježnog pokrivača na tlu Božić nikad ne djeluje doista božićno.

– Ali siroti gospodin D’Arcy ne voli snijeg – reče tetka Kate smiješeći se.

Gospodin D’Arcy izađe iz ostave posve omotan šalom i zakopčanog kaputa te im pokajničkim tonom ispriča sve o tome kako je navukao prehladu. Svatko mu je udijelio po savjet i svi su rekli kako je doista šteta što se prehladio, te su ga zamolili da dobro pripazi grlo na noćnom zraku. Gabriel je promatrao svoju ženu, koja im se nije pridružila u razgovoru. Stajala je točno ispod prašnjavog prozorčića iznad vrata, a plamen plinske svjetiljke osvjetljavao je raskošnu broncu boju njezine kose, koju je, kako je Gabriel vidio, nekoliko dana prije sušila pred kaminom. Stajala je u istoj pozi kao tada i činilo se da nije svjesna razgovora koji se vodi pokraj nje. Konačno se okrenula prema njima i Gabriel opazi da su joj obrazi rumeni, a oči sjajne. Iz srca mu navre iznenadna plima radosti.

– Gospodine D’Arcy – reče ona – kako se zove ona pjesma koju ste pjevali?

– Zove se „Djevojka iz Aughrima“ – odgovori gospodin D’Arcy. – Ali se nisam mogao točno sjetiti teksta. Zašto pitate? Je li vam poznata?

– „Djevojka iz Aughrima“ – ponovi ona. – Nisam se mogla sjetiti naziva.

– Jako lijepa pjesma – reče Mary Jane. – Doista mi je žao što vas večeras nije poslužio glas.

– Hajde, Mary Jane – reče tetka Kate – nemoj uzrujavati gospodina D’Arcyja. Ne dopuštam da ga gnjaviš.

Vidjela je da su svi spremni za polazak i otpratila ih je do vrata, gdje su se počeli opraštati:

– Laku noć, tetko Kate i hvala na ugodnoj večeri.

– Laku noć, Gabriele. Laku noć, Gretta!

– Laku noć, tetko Kate i puno ti hvala na svemu. Laku noć, tetko Julia.

– Oh, laku noć, Gretta. Nisam te vidjela.

– Laku noć gospodine D’Arcy. Laku noć, gospođice O’Callaghan.

– Laku noć, gospođice Morkan.

– Laku noć još jednom.

– Laku noć svima. Sretan vam put kući.

– Laku noć. Laku noć.

Jutro je još uvijek bilo mračno. Sumorna žuta svjetlost nadvila se nad kuće i rijeku, a nebo je izgledalo kao da će se spojiti sa zemljom. Snijeg je na tlu bio razmočen i samo su uzdužni nanosi i krpice snijega ležale po krovovima, podzidima uz pristanište i olucima podrumskih prozorčića. U svjetiljkama je, kroz sumrak, još uvijek plamtjela crvenkasta svjetlost, a s druge strane rijeke zgrada Four Courts prijeteći se isticala na podlozi tmurnog neba.

Ona je hodala ispred njega s gospodinom Bartellom D’Arcyjem, držeći pod pazuhom smotuljak od smeđeg papira u kojem su bile njezine večernje cipele, a rukama je pridržavala suknju kako je ne bi umočila u okopnjeli snijeg. U njezinu držanju više nije bilo profinjenosti, ali Gabrielove su oči još uvijek blistale od sreće, krv mu je pulsirala žilama, a u glavi mu je divljalo mnoštvo misli, ponosnih, radosnih, nježnih, smionih.

Hodala je ispred njega tako laganim korakom i držala se tako uspravno da je žudio za tim da nečujno potrči za njom, uhvati je za ramena i šapne joj na uho nešto nježno i ludo. Izgledala mu je tako krhko da ju je čeznuo od nečega obraniti i zatim ostati s njom nasamo. Trenuci njihova od javnosti skrivenog života bljesnuše mu u sjećanju poput zvijezda.

Crvenkasto-ljubičasta omotnica ležala je pokraj njegove šalice za jutarnji čaj, a on je dlanom milovao njezinu površinu. Ptice su cvrkutale u bršljanu dok je suncem obasjano pletivo zavjese svjetlucalo dotičući pod: nije mogao jesti od sreće. Stajali su u gužvi na peronu, a on je utisnuo kartu u toplu tkaninu dlana njezine rukavice. Stajali su na hladnoći i promatrali, kroz rešetkom zagrađen prozor, čovjeka kako u užarenoj peći koja tutnji izrađuje staklene boce. Bilo je vrlo hladno. Njezino lice, mirisno na hladnom zraku, bilo je posve blizu njegova i on je odjednom viknuo čovjeku ispred peći:

– Je li vruće pokraj vatre, gospodine?

Ali čovjek ga nije mogao čuti zbog buke peći. Tako je bilo bolje. Možda bi odgovorio nešto neumjesno.

Iz srca mu poteče val još nježnije radosti i počne mu poput tople bujice strujati žilama. Poput nježnog plamena zvijezda trenuci njihova zajedničkog života za koje nitko ne zna niti će ikad doznati izbili su van i obasjali mu sjećanje. Čeznuo je za tim da u njoj prizove iste uspomene, da joj izbriše iz sjećanja godine jednoličnog bračnog života, pa da se sjeća samo zajedničkih trenutaka zanosa. Jer osjećao je da godine nisu ugasile žar ni u njegovoj ni u njezinoj duši. Djeca, njegovo pisanje, njezine brige oko kućanstva nisu ugasili svu onu nježnu vatru kojom još tinjanju njihove duše. U jednom pismu koje joj je u ono doba poslao, napisao je ove riječi: „Zašto mi se riječi koje sam napisao čine tako bezizražajnima i hladnima? Je li to stoga što ne postoji riječ dovoljno nježna da te njome nazovem?“

Poput glazbe u daljini te riječi, napisane prije toliko godina, pošle su mu ususret iz prošlosti. Čeznuo je ostati nasamo s njom. Kad ostali odu i kad budu sami u hotelskoj sobi – bit će sami udvoje. Nježno će je dozvati:

– Gretta!

Možda ga ona neće odmah čuti jer će svlačiti odjeću. Onda će je nešto u njegovu glasu trgnuti. Okrenut će se i pogledati ga…

Na uglu Winetavern Streeta našli su kočiju. Bilo mu je drago što je kočija tijekom vožnje štropotala jer ga je buka poštedjela razgovora. Ona je gledala kroz prozor. Izgledala je umorno. Ostali su prozborili tek pokoju riječ, pokazujući na kakvu zgradu ili ulicu. Konj je umorno galopirao pod tamnim jutarnjim nebom i vukao za sobom štropotavi sanduk kočije, a Gabriel se prisjećao vremena kad je bio s njom u kočiji; konj je galopirao kako bi stigli na brod. U galopu su se približavali svojem medenom mjesecu.

Dok je kočija prelazila preko mosta O’Connell, gospođica O’Callaghan reče:

– Kažu da čovjek, kad god prijeđe most O’Connell, vidi bijelog konja.

– Ja ovog puta vidim bijelog čovjeka – reče Gabriel.

– Gdje? – upita gospodin Bartell D’Arcy.

Gabriel pokaže prema spomeniku Daniela O’Connella na kojem su ležale krpice snijega. Zatim mu prijateljski kimne i mahne rukom.

– Laku noć, Dane – reče veselo.

Kad se kočija zaustavila pred hotelom, Gabriel iskoči na ulicu i usprkos protivljenju gospodina Bartella D’Arcyja plati kočijašu. Dao mu je šiling napojnice. Kočijaš svečano pozdravi i reče:

– Sretna vam Nova godina, gospodine.

– I vama također – reče Gabriel srdačno.

Dok je izlazila iz kočije na trenutak se oslonila o njegovu ruku, a oslanjala se i dok je stajala na pločniku pozdravljajući ostale, želeći im laku noć. Oslanjala mu se o ruku lagano, onako lagano kao kad je, nekoliko sati prije toga, plesala s njim. Tad je bio ponosan i sretan, sretan što je njegova, ponosan na njezinu profinjenost i manire kojima je pokazivala da je njegova supruga. Ali sad, nakon što su ponovo oživjele tolike uspomene, prvi dodir njezina tijela, skladnog, neobičnog i namirisanog, odaslao je kroz njegovo tijelo gorljive srhe požude. Pod krinkom njezine šutnje on je snažnije pritisnuo njezinu ruku o sebe i dok su stajali pred vratima hotela osjećao je da su pobjegli od svojih života i dužnosti, od doma i prijatelja, da su divljih i razdraganih srca zajedno klisnuli u novu pustolovinu.

Neki je starac drijemao u velikom nadsvođenom naslonjaču u predvorju. U uredu je pripalio svijeću i krenuo ispred njih do stubišta. Slijedili su ga u tišini, dok su im se stopala tihim topotom spuštala na debeli sag na stubama. Ona je išla iza nosača, dok se penjala glava joj je bila pognuta, krhka ramena povijena kao pod teretom, a pojas suknje čvrsto zategnut uz tijelo. Mogao je pružiti ruke, uhvatiti je oko bokova i zadržati na mjestu jer su mu ruke drhtale od želje da je čvrsto obujmi i samo mu je bol koju si je nanio zarivanjem noktiju u dlanove obuzdala divlji nagon svojeg tijela. Nosač je zastao na stubama kako bi umirio plamen svijeće koji je počeo podrhtavati. I oni su zastali iza njega. U tišini Gabriel je mogao čuti kako rastopljeni vosak kapa u utor za svijeću i kako mu srce lupa o rebra.

Nosač ih povede hodnikom i otvori jedna vrata. Zatim spusti klimavo postavljenu svijeću na toaletni stolić i upita u koliko ih sati ujutro treba probuditi.

– U osam – reče Gabriel.

Portir pokaže na strujni prekidač na zidu i počne se mrmljajući ispričavati zbog toga što ne radi, no Gabriel ga prekine.

– Ne želimo svjetlo. S ulice dopire dovoljno svjetla. I budite tako dobri pa odnesite ovaj lijepi svijećnjak – doda pokazavši na svijeću.

Vratar ponovno uze svijeću, no učini to polako jer ga je začudila takva neobična želja. Onda promrmlja „laku noć“ i izađe. Gabriel zaključa vrata.

Sablasna svjetlost ulične svjetiljke padala je u dugačkom snopu kroz jedan prozor i do vrata. Gabriel baci na kauč kaput i šešir te prođe sobom do prozora. Svrne pogled na ulicu ne bi li mu onaj osjećaj bar malo jenjao. Zatim se okrene i nasloni na komodu, leđima okrenut svjetlosti.

Ona je skinula šešir i ogrtač. Stajala je pred velikim pomičnim ogledalom i otkopčavala steznik. Gabriel je nekoliko trenutaka šutio promatrajući je, a onda reče:

– Gretta!

Polako se okrenula od ogledala i pošla duž snopa svjetlosti prema njemu. Lice joj je izgledalo tako ozbiljno i izmoreno da je Gabriel zanijemio. Ne, još nije bio pravi trenutak.

– Izgledaš umorno – reče.

– Malo jesam umorna – odgovori ona.

– Osjećaš li slabost ili si se možda razboljela?

– Ne, samo sam umorna.

Nastavila je koračati prema prozoru, ondje je zastala i pogledala van. Gabriel je opet čekao, a tad, u strahu da će ga svladati plahost, odjednom reče:

– Znaš Gretta, ja…

– Što je?

– Radi se o onom jadnom Freddyju Malinsu – reče brzo.

– Da. Što je s njim?

– Eto, siromah je ipak pošten čovjek – nastavi Gabriel izvještačenim glasom. – Vratio mi je onaj zlatnik koji sam mu posudio, iako to uopće nisam očekivao. Šteta što se druži s onim Browneom, jer zapravo nije loš čovjek.

Sad se tresao od muke. Zašto je izgledala tako odsutna duhom? Nije znao kako bi počeo. Je li i nju nešto mučilo? Kad bi se samo okrenula prema njemu ili mu prišla jer to sama želi! Bilo bi grubo uzeti je ovakvu kakva je sada. Ne, najprije joj mora u očima vidjeti neki plamen strasti. Žudio je za tim da zagospodari njezinim čudnim raspoloženjem.

– Kad si mu posudio funtu? – upitala je nakon kratke stanke.

Gabriel se suzdržavao da iz njega ne provali bujica pogrda na račun pijandure Malinsu i njegove funte. Čeznuo je za tim da je dozove iz dubine svoje duše, da silovito pritisne njezino tijelo o svoje, da njome ovlada. Ali samo reče:

– Za Božić, kad je otvorio onu malu trgovinu božićnim čestitkama u Henry Streetu.

Toliko je bio obuzet grozničavim bijesom i požudom da nije čuo kad je otišla od prozora i prišla mu. Na trenutak je stajala pred njim i promatrala ga čudnim pogledom. Tad se odjednom podigne na prste, lagano mu položi dlanove na ramena i poljubi ga.

– Ti si vrlo plemenit čovjek, Gabriele – reče.

Gabriel joj, drhteći od oduševljenja zbog tog iznenadnog poljupca i ljepote njezine izjave, položi dlanove na kosu i, jedva je dotičući, prstima počne zaglađivati njezine vlasi prema potiljku. Kosa joj je od pranja bila meka i sjajna. Iz srca mu se prelijevala sreća. Upravo kad je to želio, sama mu je odlučila prići. Možda su im misli tekle u istom smjeru. Možda je osjetila iznenadnu žudnju u njemu, na što ju je obuzela želja da mu se preda. Sad kad mu se tako lako prepustila pitao se zašto je bio tako plah. Stajao je držeći joj glavu među dlanovima. Zatim je brzo spustio jednu ruku, obgrlio je, privukao k sebi i nježno rekao:

– Gretta, draga, o čemu razmišljaš?

Nije odgovorila niti se posve predala njegovoj ruci. On opet nježno reče:

– Reci mi, Gretta, što je? Možda mogu shvatiti što nije u redu. Možeš li mi reći što je?

Nije odmah odgovorila. Zatim reče briznuvši u plač:

– Mislim o onoj pjesmi, „Djevojka iz Aughrima“.

Otrgla mu se, otrčala do kreveta, prebacila ruke preko šipke na podnožju i sakrila lice. Gabriel je, zapanjen, na trenutak nepomično stajao, a zatim je pošao prema njoj. Prolazeći pokraj visokog ogledala opazio je svoj odraz u punoj veličini, svoja široka, dobro popunjena prsa, lice čiji ga je izraz uvijek zbunjivao kad bi ga ugledao u ogledalu i svjetlucave naočale u pozlaćenom okviru. Zastao je nekoliko koraka iza nje i rekao:

– Zašto je važna ta pjesma? Zašto zbog nje plačeš?

Podigla je glavu s ruku i poput djeteta nadlanicom obrisala oči. Glas mu je poprimio blaži ton nego što je namjeravao.

– Zašto, Gretta? – upitao je.

– Podsjetila me na nekog iz mladosti tko je pjevao tu pjesmu.

– A tko je bio taj netko iz tvoje mladosti? – upita Gabriel smiješeći se.

– Čovjek kojeg sam poznavala u Galwayu dok sam živjela kod bake – reče.

S Gabrielova lica nestane smiješak. U zakutku uma ponovo mu se počne skupljati tupa srdžba, a u žilama mu bijesno počnu plamtjeti potmuli plamenovi požude.

– Netko u koga si bila zaljubljena? – upita s ironijom.

– Mladić kojeg sam poznavala – odgovori. – Zvao se Michael Furey. On je pjevao tu pjesmu, „Djevojka iz Aughrima“. Bio je teško bolestan od tuberkuloze.

Gabriel je šutio. Nije želio da pomisli kako ga zanima taj tuberkulozni mladić.

– Mogu ga vidjeti tako jasno – rekla je trenutak kasnije. – One njegove oči: velike tamne oči! I njegov pogled; pogled mu je bio tako izražajan!

– I jesi li bila zaljubljena u njega? – upita Gabriel.

– Kad sam živjela u Galwayu odlazili smo u šetnje – reče.

Gabriel se brzo nečega dosjeti.

– Možda si zbog toga htjela ići u Galway s Molly Ivors? – upita hladno.

Ona ga pogleda i začuđeno upita:

– Pa zašto?

Od njezina pogleda Gabriel osjeti nelagodu. Slegne ramenima i reče:

– Ne znam. Možda kako bi ga vidjela.

Ona skrene pogled s njega i šutke pogleda niz snop svjetlosti prema prozoru.

– On je mrtav – reče napokon. – Umro je kad mu je bilo samo sedamnaest godina. Nije li strašno umrijeti tako mlad?

– Čime se bavio? – upita Gabriel još uvijek ironičnim tonom.

– Radio je u plinari – odgovori ona.

Gabriel osjeti poniženje zbog promašene ironije i zbog toga što je iz mrtvih prizvan lik tog čovjeka, mladića koji je radio u plinari. Dok je on bio ispunjen sjećanjima na njihov skroviti zajednički život, dok je bio pun nježnosti, radosti i čežnje ona ga je u mislima uspoređivala s drugim. Obuze ga sraman manjak samopouzdanja. Samog je sebe doživljavao kao smiješnog, kao potrčka svojih tetki, kao nervoznog, dobronamjernog , sentimentalnog čovjeka koji drži govor prostacima i idealizira vlastite lakrdijaške strasti, kao žaljenja vrijednog, priglupog dobričinu čiji je lik na trenutak ugledao u ogledalu. Nagonski je još više okrenuo leđa svjetlosti, jer bi inače ona mogla primijetiti posramljeni izraz od kojeg mu je čelo gorjelo.

Pokušao je zadržati hladan ispitivački ton, ali kad je progovorio glas mu je zvučao ponizno i ravnodušno.

– Pretpostavljam da si bila zaljubljena u tog Michaela Fureya, Gretta – reče.

– U ono vrijeme bila sam mu vrlo privržena – reče.

Glas joj je bio prigušen i tužan. Gabriel je sad osjećao kako bi bilo posve uzaludno pokušati je usmjeriti na svoje želje. Pomilovao joj je šaku i rekao, također tužnim tonom:

– Od čega je umro tako mlad, Gretta? Od tuberkuloze, pretpostavljam?

– Mislim da je umro zbog mene – odgovorila je.

Od tog odgovora Gabriela obuze nejasan strah, kao da mu se u trenutku kad se nadao pobijediti suprotstavilo neko neopipljivo i osvetoljubivo biće koje je u svojem maglovitom svijetu okupljalo sile protiv njega, ali naporom razuma oslobodi se tog osjećaja i nastavi joj milovati dlan. Nije je više ništa pitao jer je osjećao da će mu sama reći. Dlan joj je bio topao i vlažan Nije odgovarala na njegov dodir, ali on joj nastavi milovati ruku baš kao što je onog proljetnog jutra milovao prvo pismo koje mu je napisala.

– Bilo je to zimi – reče ona – negdje početkom zime, kad sam trebala otići od bake i doći u Dublin u internat. On je u to vrijeme bolovao u pansionu u Galwayu i nisu ga puštali da izađe. Pisali su njegovima u Oughterardu. Rekli su da mu je sve lošije, ili nešto slično. Nikad nisam točno saznala.

Na trenutak je ušutjela i uzdahnula.

– Jadan dečko – rekla je. – Bila sam mu vrlo draga, a on je bio tako nježne prirode. Družili smo se, odlazili smo zajedno u šetnju, znaš i sam, Gabriele, kakav je već običaj na selu. Učio bi pjevanje, samo da nije bio bolestan. Imao je vrlo lijep glas, siroti Michael Furey.

– Što se zatim dogodio? – upita Gabriel.

– Kad je došlo vrijeme da odem iz Galwaya u Dublin u internat, stanje mu se jako pogoršalo i nisu me puštali da ga vidim, pa sam mu napisala pismo u kojem sam napisala da odlazim u Dublin, da ću se vratiti na ljeto, te da se nadam da će mu do tada biti bolje.

Zastala je načas da umiri drhtaj osjećaja u glasu, a zatim nastavi:

– A onda, uvečer uoči polaska, bila sam u bakinoj kući u četvrti Nuns’ Island, spremala sam stvari za put i začula kako mi o prozor udaraju kamenčići. Staklo je bilo tako vlažno da nisam mogla vidjeti tko je, pa sam otrčala u kućnoj odjeći niza stube u prizemlje i iskrala se kroz stražnja vrata u vrt, a tamo je u dnu vrta stajao siroti Michael Furey i drhtao.

– Zar mu nisi rekla da se vrati kući? – upita Gabriel.

– Preklinjala sam ga da se odmah vrati i rekla mu da će umrijeti na kiši. Ali on je odgovorio da ne želi živjeti. Tako jasno vidim njegove oči, tako jasno! Stajao je pri kraju zida, gdje je bilo stablo.

– I je li otišao kući? – upita Gabriel.

– Da, otišao je kući. Nakon samo tjedan dana mojeg boravka u internatu umro je i pokopan je u Oughterardu odakle su njegovi. Oh, kad se sjetim dana kad sam to doznala, kad sam čula da je mrtav!

Ušutjela je gušeći se od jecaja i svladana osjećajima bacila se na krevet i nastavila jecati lica zarivena u pokrivač. Gabriel joj je još časak neodlučno držao šaku, a zatim joj je, ne želeći je, od srama, ometati u njezinoj boli, pustio ruku da nježno padne na krevet i tiho otišao do prozora.

 

Čvrsto je spavala.

Gabriel je, oslonjen o lakat, nekoliko trenutaka bez srdžbe promatrao njezinu zapletenu kosu i poluotvorena usta, slušajući kako duboko diše. Eto, u životu je doživjela tu romantičnu ljubav: jedan je muškarac umro zbog ljubavi prema njoj. Sad više gotovo i nije osjećao bol pri pomisli kakvu je on, njezin suprug, neznatnu ulogu igrao u njezinu životu. Promatrao ju je dok je spavala kao da nisu nikada živjeli kao muž i žena. Njegov radoznali pogled dugo se zadržao na njezinu licu i kosi, a kad je pomislio kakva je morala biti tada, u vrijeme najranije djevojačke ljepote, u dušu mu se uvuče čudna prijateljska sućut. Nije mu bilo drago priznati čak ni sebi samome da njezino lice više nije lijepo, ali znao je da to više nije lice zbog kojeg se Michael Furey hrabro izložio smrtnoj opasnosti.

Možda mu nije ispričala cijelu priču. Skrenuo je pogled na stolicu preko koje je prebacila nešto svoje odjeće. Vrpca podsuknje visjela je do poda. Jedna je cipela stajala uspravno, mekani gornji dio savio se nadolje, druga je ležala prevaljena na bok. Čudio se svojim uzavrelim osjećajima otprije sat vremena. Što ih je izazvalo? Večera njegovih tetki, njegov glupi govor, vino i ples, veseli oproštaj u predvorju, zadovoljstvo povratka po snijegu uz rijeku? Jadna tetka Julia! I ona će uskoro postati avet i pridružiti se aveti Patricka Morkana i njegova konja. Na trenutak je opazio onaj oronuo izraz na njezinu licu dok je pjevala „Dotjerana za vjenčanje“. Možda će uskoro sjediti u tom istom salonu odjeven u crno odijelo, s cilindrom položenim u krilo. Kapci na prozorima bit će spušteni, a tetka Kate sjedit će pokraj njega plačući, ispuhujući nos i pričati mu kako je umrla Julia. On će u mislima tražiti riječi koje bi je mogle utješiti, ali sjetit će se samo beznačajnih i beskorisnih. Da, da, to će se vrlo skoro dogoditi.

Od zraka u sobi osjeti hladnoću u ramenima. Pažljivo se ispružio ispod pokrivača i legao pokraj svoje žene. Jedan po jedan svi su postajali aveti. Bolje je hrabro prijeći na onaj svijet u punom sjaju kakve strasti nego blijedjeti i tužno propadati od starosti. Pomisli kako je ona koja leži pokraj njega tolike godine nosila u srcu zaključanu sliku pogleda svojeg dragana u času kad joj je rekao da ne želi živjeti.

Bujica suza ispuni mu oči. On sam nikada nije gajio takve osjećaje ni prema jednoj ženi, ali znao je da takav osjećaj mora biti ljubav. U oči mu navre još više suza i u polumraku zamisli da vidi siluetu mladića koji stoji ispod drveta s kojeg kaplje kiša. U blizini su bile i druge siluete. Duša mu se približila onoj sferi u kojoj prebiva golemo mnoštvo mrtvih. Bio je svjestan njihova ćudljivog i polako tinjajućeg postojanja, ali ga nije uspijevao shvatiti. Njegova je osobnost blijedjela, prelazeći u sivi neopipljivi svijet. I sam svijet čvrste tvari koji su ti mrtvi jednom gradili i u njemu živjeli razgrađivao se i iščezavao.

Nekoliko laganih dodira o okno nagna ga da se okrene prema prozoru. Ponovno je padao snijeg. Sneno je promatrao kako pahulje, srebrnkaste i tamne, padaju ukoso na podlozi svjetla uličnih svjetiljki. Došlo je vrijeme da pođe na put na zapad Irske. Da, vijesti u novinama bile su točne: snijeg je pao u cijeloj zemlji. Padao je na svaki djelić tamne središnje ravnice, na brežuljke bez drveća, padao je tiho na močvaru Allen, a još dalje prema zapadu nježno se spuštao na mračne uskovitlane valove rijeke Shannon. Padao je i na svaki djelić pustog groblja kraj crkve na brežuljku gdje je pokopan Michael Furey. Ležao je u debelim nanosima po nakrivljenim križevima i nadgrobnim spomenicima, na šiljcima malih ogradnih vrata i po ogoljelom trnju. Duša mu je polako tonula u san dok je slušao kako snijeg blijedo pada kroz svemir i kako pada tiho poput konca svih stvari na sve žive i mrtve.

 

 

BILJEŠKE

[1] Glazbena skupina osnovana 1843. koja se, prema raširenom običaju tog vremena, maskirala i šminkala u američke Crnce. Sredinom 1860-ih skupina je, u izmijenjenom sastavu, nastupala i u Dublinu.

[2] ir. gaelski „Zbogom!“

[3] Engleska operna pjevačica koja je ponešto prerano završila uspješnu karijeru i zbog nesretnih životnih okolnosti zadnje godine provela u bijedi, što su popratile i novine.

[4] Pseudonim hrvatske koloraturne sopranistice Eme Pukšec (Ogulin, 1834. – München, 1889.), poznate i hvaljene i u svijetu. U Londonu je nastupala u drugoj polovici 1870-ih.

[5] eng. brown „smeđ“