Karte, molim! | Marko Dejanović

ANEGDOTA

– Ono što imam za ispričati započelo je prije nekoliko godina, točnije prije tri godine. Zaradio sam tada nekakvu atipičnu upalu pluća. Nazvali su je tako jer nije bila uobičajena upala pluća i zato što ja nisam bio tipičan pacijent. Doputovao sam jutro prije hospitalizacije iz Londona, letio sam jeftinom aviokompanijom, jednom od onih koje su učinile da čovjek poput mene može s vremena na vrijeme odletjeti na vikend u London. Bilo je to u jeku neke nove životinjske gripe čije širenje cijeli razvijeni svijet prati od aerodroma do aerodroma, sa slutnjom da je tek pitanje trenutka kada će taj novi smrtonosni soj sletjeti na Pleso i na mala se vratašca ušuljati u naše nosnice, u uho, i učiniti nas slučajem, atipičnim slučajem.

Ivan se cijeli pretvorio u usta dok je pričao svoju anegdotu. Čak bih rekao da je prestao ličiti na sebe, iako je izvan svake sumnje i dalje bio isti onaj čovjek koji mi je objasnio da su svi ljudi kapi. Ovaj mladi čovjek, ako se ljude u sredini tridesetih i dalje smatra mladima, ovaj čovjek je pričao a da ne gleda u onoga kome priča, u ovom slučaju mene. Ivan gleda pred sebe, kao da mu je netko objesio blesimetar pred lice, gleda i priča. Otvara usta i iz njih izlaze riječi. Ruke drži mirno položene u krilu.

– Sasvim sam siguran da sam upalu pluća zaradio zbog vjetra koji me je u Londonu sasvim londonski tipično propuhao. Vjetar je to kakvim nas se kao djecu plašilo, pravi propuh od kojeg se ne možeš zaštiti ni debelom jaknom niti slojevima odjeće. Moja bolest, uvjeren sam, nije imala veze s nekim novim virusom gripe na koji nijedan lijek ne djeluje, osim jednoga koji je taman u prodaji u svim ljekarnama i koji je jedino odgovorno momentalno kupiti pa njime našopati roditelje, sebe i pogotovo djecu. Jer na njima svijet ostaje samo ako prežive kugu našeg doba. Ali moje uvjerenje bilo je potpuno beznačajno u Klinici Dr. Fran Mihaljević, popularnoj Zaraznoj. Tamo su me primili s temperaturom 41⁰C pa me prvo prikačili na neku infuziju, preko noći, a onda me drugo jutro preselili na odjel za plućne bolesti. Iako mi to nitko nije tako rekao, a na papire su stavili samo zlokobnu atipičnost moje upale, kasnije sam shvatio da je trunku prevelika bolnička zabrinutost, koju sam osjetio dok mi nisu dozvoljavali da hodam na vlastitim nogama i dok me je jedna mlađa i zgodna medicinska sestra odbijala prepustiti samoći muškog zahoda, nego je stajala iza mojih leđa, kao neuobičajeni drugi red za pisoar i piljila mi rupu u tjemenu te otežavala puštanje mlaza, valjda da me uhvati ako krenem padati, ta pretjerana bolnička zabrinutost je bila uzrokovana pošasti koja nam je prijetila iz cijeloga svijeta, a pogotovo iz jednog tako megalomanskog grada kakav je London. Ipak, ne mogu sa sigurnošću tvrditi da me ne bi smjestili u bolnicu i da je bilo drugačije.

U svakom slučaju su me primili u bolnicu sastavljenu od niza baraka i zato ljepšu i pacijentu ugodniju nego druge zagrebačke bolnice koje su ipak uglavnom velike, zastrašujuće, hladne zgrade koje uvijek smrde na sredstvo za dezinficiranje, a normalan čovjek taj smrad povezuje s bolešću, patnjom i smrću. Pa ga je strah, tog normalnog čovjeka. U Zaraznoj to nije tako. Barake i brdašca ove bolnice učine čovjeku boravak nekako ugodnijim. Iz Zarazne nisam želio pobjeći, a iz svake druge bolnice u kojoj sam bio sam želio, makar tamo morao boraviti tek nekoliko minuta.

Imao sam ugodan ležaj, koliko bolnički ležaj treba da bude ugodan. Imao sam televizor u sobi i dva krevete za cimere. U jednom je ležao neki stariji muškarac, u drugom ležaju prvog mog bolničkog dana nije bilo nikoga. Stariji muškarac je teško disao, zviždao je plućima, hroptao je i kašljucao u snu. I cijelo vrijeme je bio u snu. Čak i dok bi mu oči bile otvorene, on je izgledao kao da sanja. Nije ni pokušavao razgovarati sa mnom. Činilo mi se da ne želi prihvatiti da je itko drugi sad osim njega u toj sobi. Nije ni morao, nije mi nedostajao njegov glas, njegove priče i spoznaje. Nisam želio uživati u njegovim mudrostima. Nisu mi trebale čak ni u uvjetima bolničke dosade. A i čovjek je nestao iz sobe već drugi dan moga boravka. Ne znam jesu li ga otpustili, premjestili ili zakopali. Nije me bilo ni briga. Bilo mi je sasvim prihvatljivo da budem sam u sobi, sam s televizorom, laptopom, knjigama koje ranije ionako nisam stigao čitati i povremenim posjetima mladih medicinskih sestara. Bilo mi je to sasvim u redu, ali sudba i zdravstveni sustav mi nisu namijenili bolnički boravak tog tipa. Imao sam samo jedan dan samoće. Već drugi dan u sobu mi je doselio klinac, tinejdžer koji je imao silnu potrebu prepričavati mi svoje dogodovštine. Mislio sam da će mi biti lakše nakon što se i treći krevet popuni, mislio sam da će klinac naći novu žrtvu, ali sam bio samo djelomično u pravu. U krevet ostarjelog muškarca zalegao je nešto manje star muškarac koji se i klincu i meni odmah predstavio. Predstavio se srdačno i suzdržano, baš onako muški. I klinac je našao novu žrtvu, ali meni nije bilo ništa lakše. Već do večeri su ustanovili da dijele odbojnost prema muslimanima, uvjerenje da su oni previše drugačiji i da će, ako ih se pusti, zagospodariti svime. A isto je vrijedilo i za Albance.

– Kote se kao zečevi – čuo sam dok sam odlazio na zahod. Ponio sam knjigu sa sobom, iako nikada ne čitam na zahodu. Ovaj put sam želio isprobati tu toliko učestalu metodu opuštanja, taj mehanizam istovremenog izbacivanja fekalija i ubacivanja misli, rečenica, riječi i priča. Nisam uspio u naumu. Nisam uspio dugo sjediti na školjci, dugo prazniti crijeva kako bih imao vremena čitati. Naprotiv, knjiga mi je bila smetnja kad se trebalo obrisati, ali sam nekako uspio. Vjerujem da je manjak navike, činjenica da nikada ranije nisam čitao i obavljao veliku nuždu, da je taj nedostatak treninga bio uzrok mom neuspjehu. Možda ljudi koji čitaju na zahodu to vježbaju od najranijih dana, možda nekima od njih roditelji već u najranijoj dobi, u vrijeme dok se privikavaju na tutu, čitaju priče da bi im omekšali stolicu. Možda. Kažem, možda, jer ne znam je li to tako. Znam da su meni roditelji pričali priče prije spavanja pa i danas uvijek čitam prije spavanja. U svakom slučaju, moj pokušaj produžavanja boravka na zahodu bio je neuspješan, ali zbog toga nisam odustao od osnovnog cilja mog izlaska, a to je bio što kasniji povratak u bolničku sobu. Sjeo sam na klupicu koja je bila u hodniku, otvorio knjigu i čitao. Primijetio sam da mi je poprilično ugodno. Klupica je bila dovoljno blizu sestrinskom prozoru, nekakvom šalteru koji je bio u tom hodniku, pa sam imao dovoljno svjetla da čitam. A svud okolo bila je tišina. Noću su bolnice tihe. Ako je razgovor u sobi još uvijek trajao, ja ga nisam čuo i nisam imao ni traga namjere da se tamo vratim. Bar ne još, bar ne dok ne budem dovoljno umoran da zaspem čim dotaknem postelju.

Klupica u hodniku mi je postala omiljeno mjesto i po danu. Sestre su se gotovo odmah naviknule da sam tamo, doktorice su bile zadovoljne nakon jednog upita je li sve sa mnom u redu, a pacijenti se nisu obazirali. Samo je onaj klinac iz sobe nekoliko puta ponovio poziv da dođem u sobu, shvaćajući u svom tinejdžerskom umu da je bolnički boravak sličan ekskurziji ili maturalnom putovanju i da bi svi trebali biti stalno u ekipi. Uljudno sam ga odbijao, iako sam mu želio prosuti zube po podu hodnika.

U hodniku mi nije nedostajalo ništa pa sam ga rijetko napuštao. Navraćao sam u sobu tek koliko sam morao. Da spavam, jedem, uzmem novu knjigu ili si ogulim mandarinu. Nakon četvrtog dana sam počeo povremeno napuštati i cijelu baraku. Otkrio sam da se iza nje skuplja grupica muškaraca s odjela za plućne bolesti. Muškarci stoje iza te barake, uglavnom šute i tek ponekad progovore koju riječ. Oni stoje i puše.

– Mogu li dobiti cigaru? – upitao sam jednoga koji me odmjerio kad sam im prišao.

– A šta ti je? – pitao je. Svi ostali muškarci su slušali.

– Upala pluća – odgovorio sam. Muškarac se osvrnuo da provjeri ima li netko od ostalih članova ove bande pušača s odjela za plućne bolesti kakvo naglašeno mišljenje. Nitko nije progovorio pa mi je muškarac udijelio cigaretu. I upozorenje:

– Ako ne ide, nemoj forsirati.

Nisam forsirao. Tek bih ponekad navratio, naslonio se na zid i ispušio. Većinu dana sam ipak provodio na klupici u hodniku. Imao sam tamo sve što mi je trebalo, i više. Danju je hodnik bio uistinu živo mjesto. Njime su gotovo bez prestanka lutali pacijenti u društvu posjetitelja, prijatelja i rodbine. Neki su izlazili, hodali oko barake. Nekima su prijatelji donosili cigarete pa bi ih zajedno pušili iza barake. Bilo je tu i obitelji koje bi prilazile šalteru i s čuđenjem stajale ispred njega jer s druge strane stakla nije bilo nikoga. Onda bi se posjetitelji osvrtali, mnogi bi se zabuljili u mene očekujući da im ponudim neko objašnjenje, ali sam ja samo nastavljao čitati. Nisam se želio miješati. Hodnik je za mene bio ekosustav koji kao pravi prirodoslovac ostavljam na miru, ne miješam se u njegove tokove, ne spašavam antilope iz lavljih zagrljaja. Ja samo promatram i osluškujem. Tako sam se igrao.

Kad bi prošlo vrijeme posjeta, hodnik bi naglo postao gotovo pust. Samo bi službeno osoblje nastavilo hodati njime, medicinske sestre, pokoja izmorena doktorica i pacijenti na putu do zahoda. Mrak se rano spuštao tog tjedna, stariji pacijenti bi brže tonuli u san, a s vremenom bi se i televizori po sobama počeli gasiti. Samo sam ja ostajao u hodniku, na klupici, kraj sestrinskog šaltera, kraj svjetla, s knjigom u ruci. S knjigom koju bih tek tada napokon počeo zapravo čitati jer bih joj tek tada mogao uistinu posvetiti misli.

Iako sam poznat kao spor čitatelj, tih sam dana u vrlo kratkom roku pročitao tri knjige. Nikada nisam imao takav čitalački tempo. Normalno, za samo jednu knjigu mi treba tjedan dana. U idealnim kućnim uvjetima. Ali u bolnici sam se ekstremno ubrzao. Nikako se nisam umarao pa sam do kasno u noć sjedio na klupici i čitao. Sestre su se navikle. Dva puta su me pitale ne bi li mi bilo ugodnije u sobi čitati pa su odustale od tog plana. Nisam im smetao na hodniku, ako ćemo iskreno. Nije im bilo ni drago jer nije bilo uobičajeno da pacijent svoje vrijeme provodi na hodniku, ali nije bilo ni zabranjeno. Jedne večeri su me pozvale da im se pridružim u sestrinskoj sobi. Tamo su imale televizor… I imale su stol i kauč i fotelju. I pušile su tamo unutra. Znao sam da su noćima pregovarale da li da me pozovu k sebi, u sobu. Čuo bi ih ponekad i djelomično kako pričaju u svojoj sobi. Razgovarale su o tome samo dok bi bile same, dok bi dežurna doktorica spavala. Nisu znale je li im dozvoljeno ugošćavati pacijenta u svojoj sobi. Niti kako bi doktorica na to reagirala. Nisu bile sigurne je li pacijentu mjesto u njihovoj sobi i nije im se baš dalo prije posjeta zračiti prostoriju i sakrivati pepeljaru. Ipak su me jednu večer pozvale. Uljudno sam odbio.

Moj boravak u bolnici već se bližio kraju. Cijeli odjel mi je već bio poznat, iako su se gosti odjela redovito mijenjali. Od klinaca tu je bio samo onaj iz moje sobe. Ljudi moje generacije bilo je nekoliko i oni su skupa s onima u četrdesetima i ponekim u pedesetim godinama činili bandu pušača što se okuplja iza barake. Najviše je bilo onih starijih, onih u šezdesetim, sedamdesetim i starijih. Oni su tek rijetko izlazili iz svojih soba. Neki nisu uopće izlazili. Obitelji bi im dolazili u posjet, naoružane mandarinama i bananama. Rodbina bi ulazila, ostajala petnaestak minuta u kojima bi cijeli odjel drečao od glasova, pa bi izlazila, ponekad razgovarala s doktorima, i odlazila. Moj boravak u bolničkom hodniku i bolnici u cjelini već se bližio kraju. Danima nisam imao temperature i valjalo je još jednom mi poslikati pluća da budu sigurni kako u njima više nema ničega. Tada sam shvatio da i nisam bio zapravo upoznao svoj odjel.

Iz jedne od bolničkih soba izašla je bučna obitelj, otac, majka i kći. Bili su u posjetu dedi, majčinom ocu. Otac je kćer odveo do auta, a majka je ostala u hodniku razgovarati s liječnicom.

– Nema smisla da gospodin ostaje ovdje – čuo sam doktoricu kako govori. A majci se to što priča nije svidjelo.

– Ali mi se ne možemo brinuti za njega – odgovorila je.

– Gospođo, sigurno ćete se vi bolje brinuti za njega nego mi ovdje. Vaš otac treba njegu.

– On će umrijeti ako ga odvedemo.

– Vjerujte mi, bolje je za njega da zadnje dana provede kod kuće, s obitelji.

– Doktorice, mi se ne možemo brinuti za njega. On se strašno pati. Ja to ne mogu ni gledati. Ne mogu pustiti ni da mi to dijete gleda.

– Gospođo, mi ga možemo zadržati možda još dan, dva. Ali mi ovdje više ne možemo ništa učiniti za njega.

– Molim Vas! Ja ga ne mogu gledati više kako se pati.

– Razumijem. Dan, dva je najviše što se može.

Majka se pozdravila s doktoricom i otišla. I doktorica je otišla nekud dalje. Deda je ostao, u sobi. Ne vjerujem da je čuo razgovor kćeri s doktoricom. Bile su tihe. Drugi dan, dan prije moje zadnje noći u bolnici, deda je umro. Sestre su javile doktorici, doktorica je proglasila smrt i nazvala kćer da je obavijesti. Ja sam otišao iz hodnika u sobu i ostatak dana proveo tamo.