Karte, molim! | Marko Dejanović

EKSPLODIRAJU LI NINDŽE BEZVUČNO?

– Poznaješ li ove ljude? – pitao je nakon sigurno dvije minute šutnje i zajedničkog buljenja negdje uzduž ovog našeg vagona. Dvije minute su puno, dvije minute su enormno puno. Čovjek to ne bi pomislio. Olako kaže, u nekom olakom razgovoru, da je nešto trajalo samo minutu-dvije. Kao da je to kratko vrijeme. Za bilo što. Sve što traje dvije minute traje dugo, a pogotovo šutnja. Kada dvoje ili više ljudi šuti samo dvadeset sekundi, nelagoda se uvuče, nekome se počnu trzati mišići, netko počinje otvarati usta, kao riba, želeći nešto reći, a nemajući spremnih riječi. Sva ta tišina zakipi već za dvadeset sekundi. Dvije minute su mnogo više. Pametnjaković bi rekao da su točno šest puta više, ali ja bih prije rekao da su dvije minute tišine dvadeset sekundi tišine na šestu. To mi izgleda bliže istini.

Svi su bar jednom sanjali da ne mogu progovoriti. Ili se samo meni čini da su to svi bar jednom sanjali? Nevažno. Sigurno je da sam ja više nego jedanput sanjao da ne mogu progovoriti. I bilo je grozno. Napinjao sam, u snu, i najmanji mišić u tijelu kako bih iscijedio i najmanji zvuk iz grla. Bivao sam, u snu, na rubu da eksplodiram, a da sam eksplodirao, bilo bi to bezvučno. Ako je moguće bezvučno eksplodirati. Ako jest, onda su to u stanju samo nindže. Možda nindže, kad sanjaju da ne mogu proizvesti zvuk, možda nindže tada bezvučno eksplodiraju.

– Ne – odgovorio sam tek tada primijetivši ostale putnike iz vagona. Nisam ranije obraćao pažnju na njih. Znao sam da su tu, vidio sam ih, ali samo u perifernom vidnom polju. Bio sam valjda obuzet plesanjem s očajem.

– Ja ih poznajem – kondukter je buljio pred sebe i za ovog razgovora, ovog predivnog, dobrodošlog razgovora koji je prekinuo šutnju. Ja sam pak mahao glavom kao mačka na teniskom meču između njega i novootkrivenih suputnika iz vagona. Ne znam je li ikada ijedna mačka prisustvovala kakvom teniskom meču. Ali siguran sam da je jasno kako sam malo gledao u suputnike, a malo u konduktera. Na njegovom licu je odjednom bila neka sjeta. Ne znam otkud je došla, ali mu se zavukla u pore. Sjeta je svijetla, gotovo prozirna. Kad se nekome smjesti u pore, čovjek poprimi boju lica koja je blago, u nijansama prošarana, jer su pore svjetlije od dijelova kože koji nisu okupirani sjetom.

– Kako to? – pitao sam svjestan da me navlači na pitanja. Većina ljudi traži odgovore navlačeći druge ljude pitanjima, ali kondukter je navlačio pitanja odgovorima.

– Tu su stalno. Postali su gotovo inventar. Uvijek tu, u vlaku, na putu. Radim ovu relaciju već godinama, desetljećima. Jesi putovao ikada iz Beograda za Zagreb vlakom?

– Jesam.

– Neobično, nismo se sreli.

– Možda niste radili taj dan?

– Ne vjerujem.

– Pa ne radite svaki dan?

– Ne. To svakako ne. Ali radim danas.

Nisam bio siguran želi li kondukter razgovarati ili ne želi. Ako želi, zašto komplicira, zašto okoliša? Zašto ne otvori temu koju želi otvoriti? Govorio je polako. Ili je govorio normalno, ali je između mojih pitanja i svojih odgovora ostavljao pauzice, sitne džepove tišine koji su mene tjerali na ubrzavanje razgovora. Ne znam. Možda nije ni važno.

– Zašto ste me pitali poznajem li druge putnike iz vagona?

– Eto tako. Zanimalo me.

– Malo me zbunjujete. Sigurno niste bez razloga pitali poznajem li nekoga od ostalih putnika u vagonu. Ili jeste? Šta ja znam…

– Nisam pitao poznaješ li nekoga od ostalih putnika u vlaku, nego sam pitao poznaješ li ostale putnike iz vagona. Nije to isto, kako god ti zvučalo.

– Zašto je to važno?

– Nije sad važno zašto je to važno.

– Dobro, što je onda važno? – postao sam nervozan. Od radoznalosti postanem nervozan. Radoznalost je takva za mene. Radoznalost je izlazak pred publiku, radoznalost je hodanje do mraka ispod stubišta da bi provjerio ima li tamo nešto što opravdava strah.

Postao sam nervozan jer sam želio odčepiti konduktera, istresti iz njega sve što mi ima za reći. Žurilo mi se, a kondukter nije odgovorio na pitanje „što je važno“. Odlučio sam ustrajati u pitanju. Možda nije odgovorio jer je baš to pitanje bilo vadičep.

– Ne, stvarno, što je onda važno?

– Ma smiri se, Dejanoviću, malo te zajebavam. Ima još puta pred nama – odgovorio je, ponovno me potapšao po koljenu pa se po prvi put okrenuo i pogledao me. Smiješio se, a meni se vrtjelo. Dobro, nije mi se stvarno vrtjelo, ali sam se mrštio. Želio sam sumnjati da me kondukter zajebava, ali nisam imao što sumnjati nakon što mi je rekao da me zajebava.

Sjetio sam se da mi nije odgovorio kako mi zna ime, ali nisam stigao ponoviti pitanje jer je kondukter progovorio.

– Zanimljivi su.

– Tko? – nisam znao o čemu pričamo.

– Putnici. Imaš sreće. Baš svi u ovom vagonu imaju nešto za ispričati.

– Zašto je to moja sreća?

– Ako ti kažeš da nije, onda valjda nije. Ako nisi nimalo radoznao, ako bi radije proveo put gledajući mrak kraj vlaka…

– Nisam to rekao. Samo sam pitao zašto je moja sreća da su ljudi u vagonu zanimljivi.

– Zanimaju li te? – kondukter je bio ozbiljan.

– Zanimaju. Da – odgovorio sam uz malo oklijevanja, kao da potpisujem ugovor.

– Pa onda imaš sreće, Dejanoviću.

– Hoćete li mi ispričati više o njima? Zašto su zanimljivi?

– Neću. Sami će ti ispričati. Zašto da ja pričam? Radije ću skupa s tobom slušati. Možda virnem da ti vidim lice dok ih slušaš, da provjerim jesam li bio u pravu kad sam rekao da imaš sreće.

– Dobro – nisam znao što je trebalo uslijediti.

– Dobro.

Kondukter je mahnuo nekome naprijed pa viknuo ime proćelavog putnika te mu još jednom mahnuo da dođe k nama. Nitko od drugih putnika se nije osvrnuo. Samo prozvani. Ivan je ustao i hodao polako, ali bez oklijevanja. Da nije očekivao kondukterov poziv? Možda to rade redovito s putnicima vlaka Beograd – Zagreb. Ili je bilo riječ o nekakvoj prevari, nekoj novoj vrsti mužnje naivnih? Nisam se nikada smatrao naivnim pa nisam strahovao. Vjerojatno se i naivni ljudi ne smatraju naivnima, sjetio sam se, ali je Ivan već bio stigao do naših sjedala.

*

Sve je tiho. Morbidno tiho. Pretiho. Nema čak ni onog šuma u ušima, nema zvuka nekog stroja, onog tihog brujanja koje uvijek poistovjećujemo s tišinom. Ne, ovo je tišina. Zatvaram oči i zaboravljam što sam vidio dok su bile otvorene. Ne znam jesam li išta vidio. Stišćem kapke, osjećam ih tako. Nisam mrtav. Ne mogu biti mrtav ako osjećam kapke. Koliko god ova tišina ličila na smrt, onu smrt kakve sam se cijelog života plašio. Smrt sam još kao dječak zamišljao kao potpunu tišinu. Nisam se bojao mraka, ne znam zašto. Nije me bilo strah da ništa ne vidim. Ali sam se cijelog života bojao savršene tišine, mira u kojem mi mozak počinje kapati misli kao pokvarena pipa. Tišina je za njega tek slobodan prostor, za mozak.

Otvaram oči i vidim oko sebe polje na kojem je netko izvrnuo vagon vlaka kao naglo skinutu majicu. Ono što bi trebalo biti unutra je vani. Limena koža vagona je oguljena i strši kao da je s nekog drugog planeta. Na polju je sjedalo. Izgleda kao da je oduvijek tamo, kao da je neki seljak postavio vagonsko sjedalo na polje da bi mogao odmoriti usred naporna radnog dana. I nigdje zvuka. Samo mrkla tišina. Zatvaram oči i ne sjećam se što sam vidio dok su bile otvorene. Samo mi mozak buči, urla upitnike.

Opipavam se, cijeli sam, koliko vidim. Oko mjesta na kojem sjedim ima komadića nečega, nisam siguran je li to papir ili staklo ili potamnjela spužva iz nekog izokrenutog sjedala. Svijet treba biti izvana bučan, a iznutra tih. Ali sve je izokrenuto, kao čarape naglo svučene i nemarno odbačene. Plastično prozorsko staklo leži izgrebeno i izderano nekoliko metara od mene. Lupam rukom o but i osjećam kako udarac žari, ali ne proizvodim nikakav zvuk. Sve što mi treba je neki zvuk. Koliko dugo tu već sjedim? Mislim da sam tek došao sebi.

Zatvaram kapke, snažno ih stišćem, cijelim licem se mrštim da još trunku jače stisnem. Želim ih osjetiti. Nisam siguran imam li oči, osjećam da ih ne smijem još otvoriti jer prvo moram biti siguran da ih imam. Moram osjetiti oči.

Oduvijek sam mrzio tišinu. Baš mrzio. Otkako znam za sebe morao sam biti krajnje premoren da bih zaspao uz tišinu. Sjećam se toga. Sjećam se da sam takav. Sjećam se da kad idem spavati upalim laptop na stolici do kreveta da slušam dokumentarce o povijesti, o mitologijama, o ratovima i sudbinama… Ne mogu zaspati uz tišinu. Ona me golica po mozgu kao da si uzeo travku, uvukao mi je kroz uho i škakljao me njome po malom i velikom mozgu, po svim onim kampusima. Puštam dokumentarce o fizici, o Nielsu Bohru, o kvantnoj mehanici i teoriji struna. Ne razumijem ih, ali tonem u san. Samo da nije tišina. A sada je tišina. Svud oko mene je. Rasprostrla se i prekrila me. Moram otvoriti oči, možda ću njima privući kakav zvuk.

Prilaze mi siluete. Prilaze mi bešumno. Ne idu sve k meni. Razilaze se poljem. Jedna silueta se usmjerila prema meni. Kad priđe bliže, znat ću tko je. Ili što je. Ne čujem ga kako prilazi, a trebao bih nešto čuti. Dovoljno je blizu. Tu, kraj mene je netko bacio prozor iz nekog vagona. Zdrobljen je to prozor, plastični pa se nije razbio. Prilazi mi muškarac. Vatrogasac. Koliko dugo sam ovdje? Zašto je sve tako prokleto tiho? Stišćem šake, osjećam kako si noktima bodem u dlanove. Vatrogasac je tu, kraj mene, preda mnom zapravo. Čuči i otvara usta. Govori, ali ne ispušta nikakav zvuk. Mrzim tišinu! Treba mi neki zvuk.

Vatrogasac je mladolik. Svi vatrogasci su mladoliki. Lice mu je čisto, iako se vidi neki umor. Ne vidim da igdje gori pa ne znam zašto mi se mliječno mladoliki vatrogasac unosi u lice. Položio je ruke na moje i nešto mi govori. Počinje me nervirati jer ne ispušta glasa. Koliko dugo smo nas dvojica tu, u ovom polju? Žmirim. Ne mogu ga gledati kako bjesomučno i bešumno otvara usta. Trese mi ruke i sili me da otvorim oči. Vatrogasac izgleda mladoliko, previše mladoliko. Koliko bi mogao imati godina? Jedva devetnaest. Zašto su vatrogasci uvijek tako mladi? Zar zaista mora tragedija biti tim veća jer kad vatrogasci ginu, ginu uvijek mladi ljudi? Ništa ne čujem, ni najmanji zvuk. Plašim se tišine jer je u meni buka. Želim zaurlati, ali nisam siguran da mi usta rade. Vatrogasac nešto govori, ali ne čujem ni riječi. Kao da me namjerno provocira. Njegovo mlađahno lice je mome jako blizu. Želim zavikati pa prvo otvaram usta kao da mi čeljust treba ponovo pasti u zglobove. Vatrogasac svjetluca očima i govori nešto ohrabrujuće, ali ne mogu čuti što. Razgibavam vilicu. Osjećam je, tu je, još imam vilicu. I onda pokušavam iz svega glasa viknuti. Onako kako sam radio kad bih sanjao da je sve tiho i da ne mogu dozivati ni upomoć. Napregnuo bih se cijeli, u snu, samo da zaurlam. Bilo što. Znao bih da sanjam i znao bih da trebam svom snagom zajaukati pa probuditi samoga sebe ili nekoga od ukućana tko bi onda mene probudio. Naprežem se kao da sam u toj mori tišine. I urlam iz svega glasa, ali ništa ne čujem. Osjećam samo vibracije u grlu. Vidim samo začuđeni izraz lica mladolikog vatrogasca kojem iz jako male udaljenost urlam u nos kao da je mikrofon. Ali sve je tiho, a meni nestaje daha. Zatvaram usta, udišem. Vatrogasac je sada miran. Ništa ne govori, samo me gleda. Mislim da sam urlao obično slovo a. Ništa što bi bilo vrijedno posebne pažnje. Mladić iza one kacige koja izgleda preteško očito je zbunjen. Ne zna što bi. Ne znam ni ja. A tišina se spustila kao ocean, potopila me. Nemam snage ponovno zaurlati. Slab sam, sad postajem svjestan. I onda čujem pisak. Nešto pišti. Napokon. Prvo je bilo tiho, a sada postaje sve glasnije. Pisak počinje boljeti, ali mi je svejedno drago. Ne znam dolazi li iz mene ili izvana. Ali probada tišinu. Uši me bole, pisak je zaglušujući, ali smiješim mu se. Hej, znam se smiješiti. Pa malo grčim lice jer je pisak postao nesnosno glasan, ali slutim da će proći, da će stati i da se nakon njega neće vratiti ona grozna tišina. Koliko dugo sam ovdje? Pisak prestaje.

– Nemojte se micati, sve će biti u redu – čujem vatrogasca kako govori. Čujem! I odmah žalim. Vatrogaščeva rečenica završila je piskom umjesto točkom. Uši mi probija taj zvuk, užasno visoki zvuk. Nekakvo zujanje. Kao da sam pas koji prvi put čuje zviždaljku za pse i ton koji probija glavu, a ne prestaje. Mladić još otvara usta, ali nikakav zvuk se ne uspijeva probiti kroz ovaj pisak.