Karte, molim! | Marko Dejanović

LOVAC NA JELENE

Probudio sam se, ali su mi oči još uvijek zatvorene. Događa mi se to ponekad. Kad mi je jako teško ustati iz kreveta, navući čarape, oteturati do kupaone, kad mi je užasan teret napuniti kuhalo za vodu i dočekati da je dovoljno vrela da njome zalijem instant kavu pomiješanu sa šećerom. Sjedim tada, još uvijek kapaka tek milimetre razdvojenih, i gutam kavu bez uživanja. Samo da me razbudi. Sjedim tada i proklinjem sudbu koja me goni da ustajem iz kreveta te smišljam isprike koje neću iskoristiti, a koje bi mi mogle omogućiti da bar još sat, dva zaklopim oči.

To mi se događa i sada. Budan sam i svjetlo mi se probija kroz kapke. Narančasti su iznutra. Svijetle mi kapci, a svaki pokušaj otvaranja očiju me boli. Neobično, nije me probudio nikakav zvuk, nikakva osoba. Mora da je krivo ovo prokleto svjetlo koje se probija i kroz kožu.

Lakše je ako prvo zijevneš. Lakše je otvoriti oči. Prvo trunku. Pa zijevneš još jednom. Uzalud mi je zavlačiti se pod poplun. Ovo nije moj poplun. Ne miriše tako. A i da je moj, bilo bi mi uzalud ovo što radim. Ovo navlačenje popluna preko glave. Cijeli svijet je krcat svjetlom. Toliko ga je da se zavlači i u postelju, pronalazi put… Ali, lakše mi je otvoriti oči ispod popluna. Nekako je lakše. Svjetlo koje je dovde prodrlo ne grize toliko.

Vrijeme je da pogledam oko sebe. Da vidim gdje sam. Sjećam se. U bolnici sam. Vlak kojim sam putovao iz Beograda izletio je iz tračnica. Preživio sam. Osjećam noge, obje. I ruke. I ne onako fantomski. Pružaju otpor okolišu. Fantomske noge i ruke ne mogu pružati otpor. One mogu samo boljeti. Možeš ih osjećati, ali one ne mogu utjecati na materijalni svijet oko njih. Bar ne direktno. Moje noge i ruke to mogu. Nisam osakaćen.

Drugi mi je ovo dan u bolnici. Bar mislim. Možda sam nešto i prespavao. Da nisam bio u komi? Kao u sapunicama ili znanstvenofantastičnim serijama. Možda, ako se pridignem i pogledam kroz prozor, možda ću vani vidjeti neki sasvim novi, meni strani svijet. Po drugi put u životu. Po ne znam koji put u životu, ako ćemo iskreno. Ali, ovako dramatično, bio bi mi to tek drugi put.

Možda će me, kad pogledam kroz prozor, šokirati pola ljudi – pola roboti koji šeću bolničkim dvorištem. Možda i nemam više svoje noge, svoje ruke, možda su i one kiborške. Znam, glupo je, ali pridižem se da izvirim kroz prozor.

– Dobro jutro. Kako ste? – čujem glas iza leđa. Bio je to više glasić. Onako baš zagrebački. Onakav kakav bi, da je došao iz muškog grla, zvučao totalno gej, a iz ovoga grla zvuči totalno ljupko.

– Dobro jutro – okrećem se. Mojih je godina, možda čak i koju mlađa od mene. A možda i starija. Nikada nisam bio vješt u procjenjivanju nečijih godina.

– Nije neki dan za gledati kroz prozor. Kiša je padala cijelu noć.

– Ma ja samo provjeravam šeću li ljudi-kiborzi dvorištem – manijakalna iskrenost je siguran znak da barim. Znam to i prepoznajem. Ja barim. Zašto? Oduvijek me je palilo ako žene nose bijele čarape. Ne mislim na one duge, najlonke. Ne. One prave, obične čarape kakve i muškarci nose. Totalno je kliše, ta moja mentalna erogena zona. Bijelo predstavlja nevinost. Bolje da se ne seciram dalje. Jasno mi je.

– Kiborzi?

– Ma da. Šta ako sam bio u komi godinama i cijeli svijet se promijenio. Mogli su biti i zombiji ili u potpunosti pust svijet. Ali meni su jutros prvi na pamet pali ljudi-kiborzi.

Predajem se. To mi je taktika. Karte na stol pa makar na kartama bila slika totalnog luđaka. Važno je pobuditi interes. Oduvijek su mi vlastite misli bile interesantne. Valjda računam na to da bi i njoj, svakoj ženi, mogle biti interesantne.

Da me ova doktorica sad upita, bez oklijevanja bih joj priznao da me pali. Iako, ona ne nosi bijele čarape. To tek sad primjećujem. Gotovo cijela je u bijelom, doktorska kuta, hlače… Ali čarape su joj u boji. Jedino su čarape na njoj u boji. To su neke narančaste stopalice. Nisam ni znao da se palim na narančaste stopalice. Očito je tako.

– I?

– Što? – Zbunila me. Zapravo, zbunio sam se sam. Previše paralelno razmišljam dok vodim razgovor. To jest barim.

– Ima li kiborga?

– Nisam vidio nijednog. Makar, bilo bi za očekivati da je tehnologija takva da ne bih primijetio razliku između kiborga i čovjeka. Napravili bi te proteze toliko slične ljudskim udovima da laik koji je godine proveo u komi ne bi primijetio ništa neobično.

– Pa da. Ako je svijet toliko tehnološki uznapredovao da stvara ljude-strojeve – sviđa mi se što se uključila u moje misli – valjda bi bio dovoljno estetski i tehnološki napredan da izgledaju kao obični ljudi.

– Ali nema nikoga ispod prozora. Uzalud sam provjeravao. Oprostite ako je nepristojno, pitam ovo samo pod pretpostavkom da sam proveo godine u komi pa nisam u toku s trenutno pristojnim ponašanjem. Ali da niste Vi kojim slučajem kiborg?

Smije se. To je fenomenalno.

– Ne. Ja sam doktorica Đurić i sva tehnologija koja poboljšava moju ljudskost su naočale – prstom pokazuje na naočale. Klasičnog su oblika. Ništa moderno ili nekakvo da privlači posebnu pažnju. Tamnosmeđi okvir, dva velika stakla. I njezin dugi prst koji pokazuje na njih.

Da, palim se i na naočale. Profesorice i učiteljice. I palim se i na uniforme. Autoritet. Moje seksualne sklonosti su apsolutno klišeizirane. Nije mi drago zbog toga, ali je tako. Žena mojih godina u bijeloj odori s narančastim čarapama koje odaju njezinu zaigrano divlju stranu i koja k tome nosi naočale, a još je i bazično zgodna, dakle normalne tjelesne težine, ženstvenih oblina i simpatičnog lica… To je garantirano napaljivanje za mene.

– Vjerujem. Ja sam Marko – pružam ruku. Tek sada shvaćam da ovo i nije baš bio uobičajeni način upoznavanja doktora i pacijenta. Čini mi se da je i ona to shvatila kad sam joj pružio ruku. No, prihvatila ju je.

– Jelena – ima solidno snažan stisak ruke. To je dobro. Ni žene ne bi trebale pružati ruku kao da pružaju mlohavu ćunu.