Karte, molim! | Marko Dejanović

TI SI ZA ŠANKOM SA ZGODNOM ŽENOM, TI PIJEŠ ŠTOK, A ONA JEDE VJEVERICU

Zujanje nikako da prestane. Samo se komadić po komadić miješa s nekakvom nerazumljivom bukom. Jednako iritantnom kao i zujanje. Možda i iritantnijom. Ne želim čuti ni jedno ni drugo. Ne znam koje je gore.

Možda ipak zujanje.

Zujanje je trenutno s bukom pomiješano u omjeru 15 na prema 5, ako bih to trebao brojčano izraziti. Imam osjećaj da će i jedno i drugo postati podnošljivije s mijenjanjem omjera u korist buke. Da će buka postati razgovjetnija, a zujanje tiše i neprimjetnije.

Dobro je da odbrojavam. Koncentracija me osvježava. Inače mi je teško. Kao kad pojedeš Karađorđevu šniclu, a da je ni sa kim ne podijeliš. Po vrućini, po pravoj žezi. I težak komad mesine pomiješane s kajmakom i prilogom i svime što ide u ili uz Karađorđevu šniclu. I sve to je na dnu tvoga bića. Jer nije valjda da su stopala dno ljudskog bića?! Ne, njegovo pravo dno je spoj želuca i crijeva. Ako je želudac spojen s crijevima. Ne znam ide li nešto drugo između. Možda jetra. Ne postoji jetra. Postoje samo jetre. Svaki čovjek ima jetre. Meni je ta spoznaja bila šok. Više od pola života sam proveo u uvjerenju da imam jetru, a ne nekakav višeslojni organ zvan jetre, tj. da imam samo jednu jetru, a ne da imam kompleks organa zvan jetre. Osjećao sam se pomalo stran sam sebi tada. Sjećam se. Lektorica mi je ispravila tekst u kojem sam napisao da je netko imao ozlijeđenu jetru. Ona je prepravila u ozlijeđene jetre. Bio sam šokiran. Mislio sam da je pogriješila. A nema ljepšeg osjećaja od onog kad misliš da si uhvatio lektoricu ili lektora u pogrešci. Za svakoga tko je barem i dva dana radio u nekoj redakciji nečega. Dnevnih, tjednih, mjesečnih novina, na televiziji, radiju, internet portalu, info grupi samoorganiziranih građana pojedinaca na društvenoj mreži. Ma ni za koga tko je čak i izvan redakcije morao svoje djelo davati na kontrolu lektora ne postoji ljepši osjećaj, nego onaj kad misliš da si uhvatio lektoricu u pogrešci. Slavodobitno sam joj prišao. Možda sam se čak i šepurio hodajući do njezinog stola. I onda sam joj rekao.

– Ej, mislim da je tu greška. Piše jetre, a trebalo bi pisati jetru – izgovorio sam s prikrivenim ponosom, ponosom najgore vrste.

– Ne, jetru je greška. Treba pisati jetre – odgovorila je ni ne gledajući me.

Jasno da sam bio šokiran. Obuzela me nevjerica.

– Kako jetre? To mi ne zvuči ispravno – još sam se borio, ali sam slutio da mi nema spasa. Nisam imao ni volje za daljnju borbu. Ali si nisam mogao ni dozvoliti da ne pokušam. Bio je prelijep osjećaj misliti da sam u pravu.

– Piše se jetre. Ozlijedio je koga? što? Jetre. Ne jetru.

Riječi su joj odisale prezirom. Onako kako samo riječi lektorice mogu odisati. Ipak su lektori savršeni pametnjakovići, pametnjakovići s pravim treningom. Imaju tu školu. Rukom me je uputila na Rječnik. Nisam bio siguran želim li stvarno proći to poniženje da kopam po Rječniku toliko sporije od lektora na prvoj godini faksa. Da kopam i da će mi možda morati pomoći u traženju stranice, jer nisam sposoban ni brzo otvoriti stranicu Rječnika na kojoj je jetra. I da onda, nakon što mi pomogne snaći se s nečim tako osnovnim, otkrijem da ni na jednoj stranici ne postoji jetra, nego samo jetre.

Morao sam pokušati. Otvorio sam Rječnik odlučan da ni pod koju cijenu ne tražim pomoć u otvaranju prave stranice. Kako je ono išla abeceda. Ponavljao sam si je u glavi pomalo luđački. Osvježavao sam tu davnu lekciju. Pa kao dijete sam je uspijevao izgovoriti bez zastajkivanja i brzinom od 180 km/h. Sad malo kašljem na auspuh, ali snalazim se. Pronalazim slovo J, znam da je E blizu, T se malo dvoumim da mi nije pobjeglo, R bi trebalo biti blizu. Samo s koje ono strane. Aha. Evo ga, JETR. Ali nema A za spojiti. Spuštam se po redovima i dolazim do slova E. Moralo je ovako završiti. Tada sam saznao da postoje samo jetre.

Ali nikada nisam znao je li želudac spojen s crijevima ili s jetrama. Ili nečim trećim. Ali tu na tom spoju je dno čovjeka.

E pa sad mi je teško kao da sam pojeo deset Karađorđevih šnicli i hvatam se da i dalje trpam nešto u usta i gutam. Joj, gubim nit. Valja se koncentrirati.

Zujanje i buka su sada u odnosu 13 na prema 7.

Možda je ovo samo neki težak san. Možda sanjam, možda sam usnuo nakon teškog obroka pa se to pretvorilo u ovo čudo od slika i misli koje me obuzima. I ovaj osjećaj mučnine i sva ta težina. I ovi neki ljudi što su se ustrčali, što malo stoje i vijećaju, malo mi prilaze i buče mi pred licem. Vatrogasci su, vidim im po šljemovima. Pratim ih kako se kreću i ponašaju. Ali nije mi lako pratiti ih ako mi odu iz vidnog polja. Čim se okrenem za njima, oči kao da mi hoće iskočiti iz glave, kao da udaraju u rub duplje i bole dok udaraju. Svaki put kad okrenem glavu, makar i za centimetar, moram zažmiriti od tupog udarca očiju o duplje.

Nisam ovako nikada sanjao. Znao sam imati strašnih mora, muka. Ali nikada ovakvih. Sanjao sam jednom da sam u nekakvoj areni i da je sva u mraku. Samo sam ja stajao u onom cirkuskom krugu svjetla. I osjećao sam da je arena puna, osjećao sam ljude oko sebe, mnoštvo tijela. Bili su napeti i tihi. A opet nisi mogao ni pomisliti da ih nema, iako ih nisi mogao ni vidjeti. Osjećaš njihovu napetost, nekakvo iščekivanje. I mene je obuzelo to njihovo iščekivanje, samo jače. Višestruko jače zbog toga što su oni, publika, znali što očekuju. Očito su znali i koja je moja uloga u tome što će se dogoditi. Nešto je bilo u mraku oko mene. Iz nekog razloga je snop svjetla bio uperen na mene. I onda je u njega zakoračila šapa, tigrova šapa. Znao sam da je tigrova jer je za njom išao tigar. Zubi su mu bljesnuli pod svjetlom. Masa je glasno uzdahnula. Tigar nije oklijevao. Skočio je prema meni, a ja sam instinktivno postavio ruke u položaj u koji ga stavljaju oni ruski plesači što čuče i skakuću. Podlakticu na podlakticu. Tigar je zagrizao gornjom čeljusti u podlakticu desne ruke, a donjom u podlakticu lijeve ruke. Ali ja sam neslućenom silinom razdvojio podlaktice, lijevu trgnuo prema podu, a desnu prema nebu, crnoj, zvijezdama prošaranoj pomalo jajastoj lopti. Arena je imala natkrivene tribine i teren pod nebom. Shvatio sam to primijetivši oblik neba. Toliki je mrak bio svugdje oko mog snopa svjetla.

Tigru sam raspolovio glavu na dva dijela i njegovo mrtvo tijelo je momentalno palo. Bio je to pad koji je više ličio na spajanje s prašnjavom sivom zemljom koja je bila podloga. Ništa nije odskočilo. Ni rep, ni šapa, ni jedan dio njuške, ni drugi dio njuške… Publika je zaurlala, a ja sam shvatio da to nije bila noćna mora, nego divan san. Shvatio sam da je moj divan san onaj u kojem brutalno ubijam nevinu životinju. Sve životinje su nevine. To se zna. Takva je priroda nevinosti. Čak je i tigar nevin…

Vatrogasac mi izlazi iz vidnog polja i glupo zaboravljivo okrećem glavu za njim. Oči udaraju o duplje. Glup, glup. Koncentriraj se.

Omjer zujanja i buke bih sada već mogao procijeniti na pola-pola, 10 naprama 10.

Oči bole. Ne moram se čak ni micati da me zabole. Sad, kad sam bolje promislio, znam da me bole i od samog gledanja. Imam potrebu oboriti glavu i gledati u pod. On se ne ljulja. Sjećam se, imao sam tu istu potrebu kad sam zaradio blagi potres mozga. Prokleti bojler. Ništa dobroga od njega nisam imao. Izuzmemo li grijanje i topao tuš. Moj bojler mi je dvije godine zadavao probleme u redovitom i nepodnošljivom ritmu. Zadnje dvije godine. Imam osjećaj da ću cijeli život morati popravljati njegove kvarove. Da ću morati zvati majstore, mijenjati majstore, davati nekima druge prilike. Samo zato što se prokleti bojler ne prestaje kvariti. I svaki majstor mi iz stana odlazi potpuno uvjeren da je pronašao kvar, da ga je popravio i da je sve to, naravno, pošteno naplatio. Četrdeset pet minuta posla, nekakav dio za koji si siguran da ih na tržištu ima milijarde, tj. da je ponuda višestruko veća od potražnje i da bi shodno tome cijena tog dijela trebala biti minimalna. Ta igračkica iz kinder-jaja i četrdeset pet minuta manje ili više efektivnog posla daju 750 kuna. Oduvijek sam govorio da je valjalo učiti neki zanat. A ne fakultet. Koji te to fakultet šalje na put na kojem četrdeset pet minuta posla daje 750 kuna? Ma koji te fakultet osposobi da zaradiš 700 kuna za sat vremena? Nikoji. Bar ne ovdje. Zato je valjalo naučiti neki zanat. Ne bi mi to ubilo radoznalost. A nju bih mogao zadovoljiti i bez fakulteta. Danas se to može. Djecu ću, ako ih budem imao, poslati da izuče neki zanat. A ne kao moji starci. Stare komunjare. Škola nije škola, ako nije fakultet. Puno im je to značilo, to stjecanje što je moguće više škole. Pa oni su bili u vremenu u kojem su bili ponosni jer im je zemlja uspjela iz nepismene preći u pismenu. To je bio rezultat. Rezultat kojim su se dičili.

OK, omjer, omjer. Koncentriraj se na omjer. Već smo tu negdje. Ako ništa, na dobrom putu. Sada bih procijenio da je zujanje na sedmici, a buka na trinaestici. S ovakvim omjerom već mogu razaznati pokoju riječ.

– Zovi i… nek… – viče jedan vatrogasac. Mlad dečko, mlađi od mene.

– Jebote – čuje se iz usta drugog.

Još mi nije jasno što si dovikuju, ali malo mi je lakše. Gledanje u pod pomaže. Nije bilo lako spustiti glavu, ali uspio sam. I zvuci su jasniji. Kao da je vid spojen sa sluhom. Kažu da jest. Ima onih ljudi kojima je krivo spojeno pa čuju boje i okuse C mol. Ali ja znam da mi se sluh poboljšava zbog promjene omjera zujanja i buke. E da, omjer. Ne daj mislima da bježe.

Zujanje 5, buka 15.

Dobro je. To je već nešto. Mogao bih razaznati i pokoji smisao iza vatrogaščevih riječi. Čujem ih i shvaćam da su nestrpljivi jer neka ekipa hitne pomoći još nije stigla. A druge već rade. Čujem jednoga koji pita za mene. Pita što mi je. Kolega mu odgovara nevoljko i najkraće moguće.

– Šok.

Ja sam u šoku? Trenutno sam lud. Šok je neko ludilo koje ima rok trajanja. Ali, zar nije često u snovima tako da pomisliš da si lud. Lako je moguće da sve ovo sanjam. I nije ništa čudno što slutim, gotovo pa znam da sanjam. Često znam kad sanjam. Shvatim u snu da sanjam i onda se, ako mi je neugodno, pokušavam probuditi. Pokušavam trzati nogama, ponavljam si u glavi da sanjam i naređujem si da se probudim. To dvoje ne pomaže. Jedino što pomaže je da drekneš, vrisneš ili zaurlaš. Iz sveg glasa. Bilo što od to troje. I onda se trudiš zaurlati, ali ti san ne da. Mora ti ne da probuditi se, iako znaš da sanjaš, da sve to nije stvarno. Mora je mora, čak i ako znaš. I ta nemoć da vrisneš je stravična mala morina igračka. Znaš i uzalud ti znanje. Uzaludno znanje. Uzaludno znanje je tamna strana znanja. Ono znanje koje ti ni u mori nikako ne može pomoći. Moždano smeće koje zakrčuje put.

Zujanje se spustilo do trojke, a buka se popela na sedamnaest.

Prilazi mi djevojka u bijeloj kuti. Znači, stigla je dodatna hitna. Kako radi hitna? Ti, ru, ti, ru. Ajde, sad to naglas izgovori, oponašaj zvuk hitne. To će te probuditi. Dosta je više ovoga. Moraš se probuditi.

– Gdje Vas boli? – obraća mi se mlada liječnica.

Ne mogu joj odgovoriti. Ne mogu ispustiti glas. Diže mi nježno glavu i svjetluca mi lampicom u oči.

– Pratite svjetlo očima.

Pratim. Dobro je. Vidim da je pomislila da je dobro. Još je mlada. Vidi joj se olakšanje u očima. Baš se brine.

Zujanje je na jedinici, buka na devetnaest. E to je već sasvim u redu. Kao u normalnom životu. Omjer 1 naprema 19 je sasvim normalan. S njim bi se dalo i živjeti. Iako se nadam da neću morati.

– Gospodine, zamolila bih Vas da se ne pokušavati pomaknuti. Sad će doći kolege s nosilima.

Moram se probuditi. Ovo više nema smisla. Daj da bar trunku glasa ispustim. Samo trunku.

Omjer se sad već može računati decimalama, a to mi se ne da. Razaznajem da sam uspio trunku zacviljeti. Doktoricu je to zabrinulo. Gleda me i želi mi reći da cviljenje nije pročitala kao simptom ni u jednoj od onih suludo golemih knjiga koje ih tjeraju da čitaju na Medicinskom fakultetu.

– Gospodine, sad ćemo polako. Ako možete, recite mi ako Vas što boli.

– AAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAA – urlam u nježno i umorno lice mlade liječnice. Nimalo nije očekivala ovakav odgovor. A ja? Ja ću se sad probuditi u krevetu.