Karte, molim! | Marko Dejanović

VRIJEME JE…

– Vidiš, smak svijeta je opaka igračka. A svi ga čekamo. Ne toliko da vidimo planet kako se raspolovljuje, da vidimo šume kako gore i mora kako isparavaju. Čak nam, ako ćemo iskreno, Dejanoviću, čak nam nije važno ni da vidimo kako čovječanstvo nestaje. Ne, jedino što želimo osjetiti je kako vrijeme prestaje teći. Kako je stalo – to mi je rekao kondukter, sjećam se, netom nakon što je Luka otišao od nas.

– Probajte se sjetiti bilo kojeg detalja, ako ikako možete. Opišite mi kao da smo sad tamo – istražitelj je mlad, možda čak i mlađi od mene. Poslali su ga da prikupi iskaze putnika iz vlaka koji je izletio iz tračnica. Možda tako saznaju zašto je izletio. – Pričajte slobodno, ne može biti viška…

Ne obazirem se što me ponovno imenom proziva. Mislim da sam izgubio volju za pokušati riješiti tu zagonetku. Barem na trenutak. A kondukter nastavlja govoriti, nakon kratke pauze, možda retoričke. Možda želi da promišljam o njegovim riječima. Ali se meni baš i ne da.

– Smak svijeta vole zvati i kraj vremena. Onaj pravi, veliki smak svijeta. Kako bi bilo postojati, bez da postoji vrijeme? A možda je, Dejanoviću, možda nam je smak već bio tu s nama. Jer, tko može tvrditi da vrijeme i dalje postoji? Tko može tvrditi da je ikada postojalo?

– Ne znam – odgovaram mu, ali on i ne želi odgovor od mene. Ne obazire se.

– Mi imamo ime za vrijeme pa mislimo da zato mora i postojati. Mi imamo i ime za onu najmanju građevnu jedinicu vremena. Moment. Trenutak. Ali nemamo pojma koliko je to. Moment nam je, ako ćemo iskreno, potpuno nezamisliv. Trenutak bi trebao biti vječan i bezvremen, uvijek i nikad. To je nezamislivo. Mi imamo ime za nešto što čak nismo u stanju ni zamisliti, a od čega se sastoji ono što možemo zamisliti – vrijeme. Kako bi onda moglo biti istina da vrijeme postoji? Ono što ne možemo zamisliti ne može ni postojati. Možda je, Dejanoviću, vrijeme samo naša iluzija. A onda, bez vremena, ima li nas? Nas, besmislica na dvije noge? Postoji li išta osim imena koja smo nadjenuli svijetu i sebi, Dejanoviću?

Provocira me mojim vlastitim prezimenom. Znam to i ne mogu si pomoći.

– Uporno me zovete imenom…

– Prezimenom – prekida me.

– Uporno me zovete prezimenom i uporno mi nećete otkriti odakle ga znate.

Kondukter šuti. Sit je mog stalnog inzistiranja na pitanju odakle mi zna ime. I ja sam sit, ali si ne mogu pomoći. Ubija me neznanje. Radoznalost. Što duže ne znam odgovor, to mi je taj odgovor zanimljiviji. Uvijek je tako. I gotovo uvijek radoznalost završi s razočaranjem. Uprem svim silama, smišljam najzamršenije rasplete koje sam u stanju smisliti, maltretiram one koji možda imaju odgovor, inzistiram, tjeram ih da se prisjete ako su zaboravili o čemu je uopće bilo riječ. A onda… Ne znam opisati takvu beznačajnost stvarnih odgovora.

– Ne morate mi objašnjavati. Znam kako je to biti radoznao – istražitelj se ubacuje.

– Ne znate. U mom slučaju je to intenzivnije. Kao svrab koji postaje tim jači što ga više češeš. Takva je moja radoznalost. Ona je nenormalna. Kao svrab u mozgu. I nimalo ne pomaže što slutim da kad ju jednom napokon zadovoljim, da će odgovor koji sam tražio vjerojatno biti toliko beznačajan i bezvezan da će jedini stvarni rezultat svih mojih napora biti tek moja samoprezentacija kao opsjednutog manijaka. Jer moja radoznalost je baš takva, manijakalna. I nemam neki kratak odgovor na pitanje zašto sam takav. Imam dugačak, predugačak, ali nije red da ikoga njime gnjavim. To je tako. Ponekad nam mora biti dovoljno da jednostavno kažemo „To je tako!“ i gotovo.

– Jeste li uspjeli saznati odakle je kondukter znao Vaše prezime?

– Nisam. Privremeno sam čak i bio odustao od daljnjih pitanja oko toga. Bilo je očito da mi neće reći. Pustio sam ga da priča što želi i nadao se da ću naknadno pronaći neki drugi put do odgovora koji mi je bio nužan da ugasim svrbež koji sam osjećao u mozgu. Svrbež koji i sad osjećam jer se radoznalost opet nanovo razbuktala dok pričam.

– Jeste li uspjeli išta saznati?

– Nisam. Ni trunku. Nije mi dao ni neki mig. Ništa. A onda je vlak iskliznuo. I sad sam tu. U bolnici.

– Dobro, preskočili smo sad malo. Nije vlak iskočio baš odmah nakon vašeg razgovora s Lukom?

– Nije – odgovaram odsutno jer me i dalje mori odakle je kondukter znao moje ime. – Ali me je provocirao mojim vlastitim imenom. Bilo mu je to zabavno. Valjda zato što se vidjelo da me muči. I šutnja. Sjedi kraj mene i šuti. Kao da je umoran od igre oko prezimena, kao da ga ne zabavlja.

– Jednom sam razmišljao da onaj tko izumi način kako konzervirati, kako štedjeti vrijeme… Razmišljao sam da bi čovjek koji bi izumio banku vremena postao ne samo bogat, nego bi revolucionirao ljudsko postojanje – prekidam šutnju i kondukter se smješka. Kao da je pobijedio. Možda stvarno vjeruje da sam odustao od traženje odgovora na pitanje odakle mi zna ime. Možda će se opustiti i otkriti mi nešto, pomišljam.

– Da, takav izum bi uistinu donio revoluciju. Uzmeš trenutke koje imaš viška i staviš ih na stranu pa iskoristiš kad ti trebaju ili kad bi želio imati trenutak viška. Možda bi se moglo i trgovati vremenom. U zamjenu za novac daš nekome vremena kojeg imaš viška. Ili posudiš pa ti netko vrati s kamatama. Pustiš da vrijeme oplodi samo sebe, uložiš vrijeme u stvaranje još vremena. Naravno, pretpostavka za sve to je da vrijeme uistinu postoji. Zar ne? – kondukter se ponovo raspričao, a ni meni nije bilo mrsko ubijati vrijeme rečenicama.

– Pa i ne. Zašto bi moralo postojati? Postoji li vrijednost iza valuta koje spremamo u banke? Sve je to virtualno dobro. A opet ga uspješno štedimo, prodajemo i kupujemo, opet ga iznajmljujemo i unajmljujemo. Možda je to što ne možemo štedjeti vrijeme, možda je to najbolji dokaz da vrijeme uistinu postoji. Da nije virtualno…

– Možda. Možda si u pravu, Dejanoviću. A opet, nezamislivo nam je.

Kondukter je ušutio, utonuo si u mozak. U mom odzvanja moje vlastito prezime. Ponovo ga je izrekao. Postalo mu je uzrečica.

– Tešku smo temu odabrali, a nemamo zapravo ništa više o njoj za reći – prekida šutnju.

– Osim, ako ti imaš još nešto?

– Nemam – odgovaram.

– Vidiš, sad nam je teško nastaviti razgovor. O tome o čemu smo pričali nitko više nema ništa za reći, a ni o čemu novom nismo počeli pričati – kondukter priča samo da bi pričao. Ili mi pokušava nešto reći između redaka što ja ne uspijevam pročitati.

– Jeste li primijetili išta neobično na tom kondukteru? – istražitelj me prekida krajnje glupim pitanjem.

– Pa sve mi je bilo neobično. Najviše to da mi zna ime. Ali sav je bio neki čudan. U to vrijeme sam mislio da mu je to neka poza koju voli, da izigrava mudraca preda mnom. Ipak sam mlađi.

– A kondukter je sjedio kraj Vas cijelo vrijeme? Do pred iskliznuće?

– Da.

– Nije nikuda odlazio?

– Nije. Ali nismo još došli do izlijetanja vlaka.

– U redu.

– Je l’ Vas zanima šta je bilo dalje?

– Da, da. Slobodno Vi pričajte. Kao da smo sada tamo. Sve čega se možete sjetiti. Samo pričajte.

– Dobro. Kondukter je, dakle, bio zaključio da smo u problemu s našim razgovorom, a ja sam se složio, iako to nisam rekao.

– Hoćeš da pozovem Mateja? – pita me.

– Tko je Matej? – pitam ja.

– Putnik. Kao i ti. Mislim da bi on mogao oživjeti ovaj razgovor.

– Dobro. Nemam ništa protiv.

Kondukter je mahnuo, a Matej kao da je cijelo vrijeme čekao da ga se pozove. Odmah s prvim mahanjem ustao je sa svog sjedala i krenuo prema nama.

Hoda pogrbljeno. Ne znam hoda li tako i po čvrstom tlu ili se samo prilagođava kretanju vlaka. Vlak se i dalje kreće, ali je put dosta stabilan. Čuju se kotači kako tuku o šine. Matej se kreće dosta polako. Izgleda mi da je sinkronizirao korake s udarcima kotača o šine pa kad vlak napravi „klak“ Matej napravi korak. Rukama se hvata za sjedala dok prolazi, iako za tim nema potrebe. Ne bi pao i da se ne drži. Matej je krupan čovjek, težak. Ima velika stopala, primjećujem to. I lice veseljaka. Bilo bi lako povjerovati da Matej voli popiti koju čašicu. Ima to okruglo lice, stvoreno da se zacrveni od alkohola i razvuče u pijano idiotski osmijeh.

Matej neće da sjedne, radije će stajati na hodniku, između sjedala, i nadvijati se nad nas dok pričamo.

– Ovo je Matej – predstavlja ga kondukter i pružam mu ruku. Matej ima golemu i dlakavu šaku. Mogu ga zamisliti da upravlja traktorom ili još bolje kombajnom. Mogu ga zamisliti da sjedi u onom sjedalu tih teških radnih strojeva i zviždi neki pjesmuljak. Zamišljam ga takvog. Zamišljam ga pogrešno. Moj prvi dojam o Mateju je definitivno bio pogrešan.

– Nadam se da ne prekidam – govori Matej.

– Naprotiv. Trebaš nas izvući iz prekida razgovora – odgovora kondukter. Ja šutim. Puštam njih dvojicu da se dogovore.

– Kondukter je svakog od tih putnika od prije poznavao? – mladi istražitelj je zbunjen. Vidi mu se to na licu.

– Očito.

Mladi istražitelj je uistinu zbunjen. Možda čak i ne vjeruje da će mu moj iskaz iole pomoći. Ali, s obzirom da je mlad, ne želi me prekinuti sasvim.

– Nastavite.

– Kondukter je Mateju na brzinu prepričao naš razgovor o vremenu i banci vremena, a Matej je samo kimao slušajući naše zaključke u formi pitanja. Činilo se kao da je i on o tome već razmišljao. Možda čak i da je o tome razmišljao više od nas.

– Vrijeme je zajebana igračka. To je sigurno – zaključio je umjesto nas.

– I uvijek je faktor. Čak je uvijek ključan faktor. U svakoj situaciji. Iako to tako ne izgleda, jer njegovu važnost ne moramo naglašavati. Vrijeme je igrač iz sjene, neprimjetan koliko i važan. Tako je bilo i kod mene.

Matej se učvrstio u svom stojećem položaju. Shvatio sam da je započeo pričati nešto.