Karte, molim! | Marko Dejanović

TRG SLAVIJA

Matej je zašutio na trenutak, kondukter gleda sebi u koljena, a ja nemam pravog komentara. Pitao bih ga za sestru, ali se istovremeno ne usudim i ne mogu odoljeti.

– Jeste li ikada pitali sestru što se dogodilo? – presjekao sam, ne mareći što me je kondukter odmah prijekorno pogledao.

– Nisam. Nema se tu šta pitati. Pa jasno je što se dogodilo. Tijana je jaka cura. Završila je fakultet, zaposlila se. Ima kćer, muža… Nismo baš u kontaktu. Ima nekoliko godina da se nismo ni vidjeli niti čuli. Nisam je nikad pitao ništa. Znao sam nekad početi pričati o tom danu, ali bi me prekinula. Prvih nekoliko puta bi kao slučajno promijenila temu, a kasnije mi je i rekla da joj idem na živce s tim stalnim prisjećanjem. Nisam nikad pričao o njoj niti sam išta namjeravao pitati. Pričao sam najviše o sebi. O šamaru. Pomalo o starom i moždanom koji ga je satro ni godinu dana nakon što smo doselili u Zagreb. I drugom moždanom koji ga je dokrajčio nekoliko godina poslije. Rekao sam joj da mislim da je starog polomio šamar na koji nije smio odgovoriti. Pokušavao sam joj reći da i mene, godinama poslije, peče šamar koji sam morao popiti. Jer bilo je tako. Nisam ja nekakav gad, nije da me nije bilo briga za sve ostalo što se dogodilo, ali već istog dana počeo sam se koncentrirati na taj šamar. Vrtio sam ga u glavi. Vjerojatno sam ga do danas silno preuveličao, ukrasio i šta već ne. Toliko sam ga puta izvrtio u glavi da bih danas mogao opisati točno gdje je svaki Darkov prst bio na mom licu. Mogao bih opisati svaki položaj njegove ruke u zamahu do u tančine. Mogao bih sve to nacrtati, samo bih teško mogao garantirati da je uistinu tako bilo. Jer toliko sam puta taj šamar izvrtio u vlastitoj glavi da sam se sam sa sobom sigurno lijepo naigrao gluhog telefona.

Svaka pomisao na starog, staru ili na Tijanu, na bilo koga od njih tog dana, svaka bi me pomisao brzo dovelo do tog šamara i ja bih ga se hvatao ko beba gorile za majčina prsa pri skakanju s grane na granu. Instinktivno sam cijeli taj dan sveo na taj šamar. I sve ove dvadeset dvije godine poslije na vraćanje tog duga, samo s kamatom.

Odmah sam znao da ću morati čekati. Nisam znao da će to biti toliko dugo, ali sam znao da ću dugo čekati da ostvarim bilo kakvu osvetu. Danas znam da mi je ona bila na pameti isti trenutak nakon šamara. I dobro je da me je stara tada zaustavila jer bi mi osveta propala da sam pokušao tada. Onako mlad, nisam to znao i nisam se lijepo odnosio prema majci otada nadalje, vjerojatno zbog toga. Ali danas znam. Znam i da stara nije o tome razmišljala kad me zaustavljala, ali mi je neovisno o motivu učinila uslugu.

U Zagrebu sam već počeo miješati uspomene na šamar s izmišljenim uspomenama na osvetu. Kovao sam djetinjaste planove u glavi i puno je vremena prošlo tako. Zamišljao sam se kako naoružan do zuba ulazim u Osijek, prolazim kraj ploče na kojoj piše ime grada, vrebam iz grmlja i zaskačem Darka. Ponekad sam ga na licu mjesta ubijao nožem, ponekad sam ga otimao i provodio dane slušajući njegovo zapomaganje i kukanje samo da bih ga na kraju velikodušno razriješio muke metkom u čelo. Bilo je i verzija u kojima sam prvo ostalu četvoricu, a kao posljednjeg na meniju Darka, skidao snajperom s udaljenosti, uživajući u panici koja ga je obuhvaćala sve jače i jače što je bilo manje živih među onima koji su bili u stanu. I znao je što se događa. I znao je tko to radi. I nije mogao ništa poduzeti da ne bude jednog dana posljednji na popisu.

Bilo je svakakvih planova i ideja. Jednom sam starom krenuo pričati jednu, a stari je pobjesnio pa me gađao tubom senfa koji je taman bio cijedio na tanjur kraj hrenovki koje si je skuhao. Promašio je, ali ja nisam poslije spominjao ništa od toga. Ni njemu, a ni staroj kojoj ionako nisam ništa pričao jer sam nju smatrao kukavicom. Samo, iz incidenta sa senfom sam shvatio da ću morati pričekati da se bar odselim od staraca. Nisam tada još slutio da će stari uskoro biti osakaćen udarom, a onda i mrtav.

Staroj je trebalo nešto duže da umre. Nije, istina, u Zagrebu našla prijatelja, ali se uživjela u sestrin život i dobro se držala živeći kroz nju. Ionako žene nakon smrti supruga ne umiru jednako brzo kao muškarci nakon smrti supruge. Nije pravedno, ali je tako. Stara je počela propadati nakon što se Tijana odselila od nas i uselila sa momkom, koji je ubrzo postao suprug i otac. Stara je pokušavala prebaciti se s brige za sestru na brigu o meni, ali joj nisam dao. Ulazio sam i izlazio iz stana u kojem smo živjeli ne obraćajući joj se ponekad danima. Jeo sam što je kuhala, ali nikad u isto vrijeme kad i ona. Išla mi je užasno na živce. S pitanjima, sa savjetima… Nisam joj htio spominjati onaj dan, nisam se htio sramotiti pred njom, na glas se prisjećati šamara koji mi nije dala osvetiti. A vrijeme je teklo, godine su prolazile. Mene šamar nije napuštao, samo su mi vlastite ideje i planovi za osvetom izgledale sve nerealnije. Nisam tada znao ni kako se ijedan od one petorice koji su nam upali u stan zove. U stan je kasnije uselio neki drugi čovjek, čuli smo, ali ni on tamo nije dugo boravio. Jedno vrijeme su se mijenjali stanari. Na kraju su jedni ostali i tamo su i danas, ali oni nemaju ni pojma da smo ikada tu živjeli.

Pogotovo nisam znao ništa o Darku, ni ime mu tada nisam znao. Svi moji ambiciozni planovi sastojali su se samo od egzekucija na ovaj ili onaj način, ali nigdje nije bilo ni traga njihovoj pripremi. Bojao sam se da je jedini trenutak za reakciju na šamar bio odmah po primitku. Ali me je stara spriječila. Da nije, možda Darko nikada ne bi ni ušao kod Tijane. A možda bi nas i sve tamo odmah pobili. Tko zna.

U glavi mi se već bio stvorio košmar oko svega toga. Miješao sam prisjećanje na šamar sa suludim planovima osvete i shvaćanjem da je sve to suludo. Nisam znao kako bih to presjekao, a nisam htio ni odustati od naplate duga. Nemam pojma što bi bilo da nije bilo sreće. Prošle su bile tri ili četiri godine. Na fakultetu sam sreo poznanika, nekadašnjeg školskog druga iz Osijeka. On je otpočeo priču o Osijeku ’91. Rekao je da je čuo da su nam upali u stan. Spominjao je to kao da se ispričava za nešto pa je, kao da se hoće iskupiti, rekao da je čuo da je jedan od tih koji su upali bio i Darko Kontić, kasnije vlasnik osječkog kafića i lokalni poduzetnik.

„Nije tajkun, ali mu nije ni loše. Širi posao. Uvozi neku robu. Sigurno i šverca. Nitko ne zna čime se sve bavi. Nije velika riba, ali je riba“, objasnio mi je prijatelj. Darko Kontić se nije spominjao u novinama. Nisu ga slikali pa nisam imao kako provjeriti je li to stvarno jedan od one petorice. Ali sam imao neki trag. Realan, ostvariv cilj bio je preda mnom. Morao sam provjeriti jesam li otkrio jednog. A, ako sam otkrio jednog, on će me već nekako odvesti do ostalih. Ime Darko Kontić sam zapamtio. No, nisam mogao odmah otići za Osijek. Nisam to mogao napraviti staroj, koliko god mi je išla na živce. Znao sam da bi premrla da čuje da sam se vratio u Osijek. Možda bi i umrla od straha. Nije mi to trebalo. Morao sam čekati. A dok sam čekao, listao sam novine, kupovao sam Glas Slavonije svaki dan da vidim da nisu slučajno fotografirali negdje lokalnog mladog poduzetnika Darka Kontića.

Stara je umrla sedam godina nakon starog. Nekoliko mjeseci prije njezine smrti, u Glasu Slavonije sam napokon naišao na priču koju sam tako dugo čekao i tražio. Darko Kontić, mladi uspješni poduzetnik iz našeg Osijeka, postao je ekskluzivni uvoznik srpskog kajmaka za Hrvatsku. Nije puno, ali Slavoniju je veselio uspjeh njihovog mladog čovjeka. Dobro, nije Darko više bio toliko mlad, ali je ostao mladolik pa mu se i mladost davalo prišiti. Na fotografiji je izgledao tek trunku zreliji nego u mom pamćenju. Nasmiješen je pozirao u supermarketu kraj frižidera punog kajmaka.

„Čuo sam da je Darko bio u tom vašem stanu jer je on postao polupoznat u Osijeku. Pročulo se za njega pa se pročulo da je s biznisom počeo za rata. Najviše se priča o tome da je švercao s čim god se moglo švercat’, ali ima ljudi koji kažu da je upadao i u kuće, da je bio dio ekipe za zastrašivanje. Prije nego je počeo sa švercom, tako je zarađivao. On i još neki su dobivali ime i adresu pa su išli istjerati ljude. Priča se da je operirao po našem kvartu, kažu ljudi da je i kod vas upao. Čuli smo već tih dana da su vam upali, ali znaš kako je bilo…“, ispričao mi je fakultetski kolega. Sjetio sam se svake njegove riječi gledajući Darkovu sliku u novinama. Nasmiješen, zadovoljan, uspješan. U odijelu, u jednoj ruci porcija kajmaka. Ni ne sluti, uhvatio sam se kako mislim.

Brzo sam shvatio da se moram koncentrirati na Darka, da je uzalud maštati o ostalima dok njega ne riješim. Stara je još bila živa, ali vidjelo se da neće dugo. Stigao sam prije nego je umrla postati opet dobar s njom. Sjedio sam joj kraj kreveta i slušao njezine blesave planove koje je imala za mene. I nisam ni za jedan rekao da se neće ostvariti, iako sam znao da neće. Njoj sam govorio da ću pokušati, da joj je to dobra ideja, kimao sam glavom i puštao je da me miluje po kosi. Čekao sam da umre i stvarao vlastite planove. Nisam više bio onako tinejdžerski maštovit i to je bilo dobro. Znao sam da prvo moram saznati što više mogu o Darku pa tek onda smišljati sljedeće korake.

Tjedan dana nakon što mi je umrla majka otputovao sam po prvi put opet u Osijek. Pronašao sam Darkov kafić i u njemu popio piće. Njega nije bilo. Obišao sam stare prijatelje i poznanike. Obnovio sam kontakte s njima. Pažljivo sam to radio. Nisam Darka spominjao nikome dugo nakon obnove kontakata.

Otišao sam čak i do naše zgrade i saznao tko sad tamo živi. Pokucao sam susjedima, pozdravio ih s osmijehom, kod nekih i zasjeo, popio čašicu rakije i čuo njihova objašnjenja.

„Političari su govna. Zavadili narod da oni zarade“, autoritativno mi je objašnjavao susjed koji je među prvima skinuo Titinu sliku sa zida i na njegovo mjesto objesio Tuđmana. Titu je za svaki slučaj bio ostavio pod ormarom. Zlu ne trebalo. Sada više nije imao ničije slike na zidu.

Počeo sam obilaziti Osijek, prikupljati informacije djelić po djelić. Nisam žurio. Osjećao sam da ne smijem žuriti, da moram sve polako prikupiti, toliko polako da bude neprimjetno. Velik je Osijek grad, ali je opet i mali. Žurba bi mogla privući pozornost. Pročulo bi se da se raspitujem. Došao bi glas i do Darka, a to nisam htio. Zato je prikupljanje informacija uzelo toliko vremena.

Za to vrijeme, Darko Kontić je rastao. Nije to bio neki streloviti rast kakav je sigurno priželjkivao, ali je bio rast. Vozio je dobar auto. Imao je ženu, dvoje djece, finu kuću. Putovao je redovito. Bio je vlasnik nekoliko tvrtki, a dvije-tri je već bio stigao i ugasiti. Kupovao je povremeno i po komad zemlje, neku nekretninu, udio u novogradnji pa preprodavao. Zarađivao je na svemu pomalo, zajebao je ponekoga, ali nikoga dovoljno da mu se to obije o glavu. Bio je nenamjerno pametan. Dovoljno jak da ga znaju, dovoljno slab da nikome ne prijeti. Želio je biti veći i jači, ali mu nije išlo. Učlanio se u regionalnu stranku, ali ni oni nisu previše marili za njega. Plaćao im je redoviti reket kao kakav-takav poduzetnik, a oni ga nisu maltretirali inspekcijama i provjerama. Otvorio je i restoran s dostavom pa su od njega iz gradskog vijeća naručivali ćevape, pljeskavice i ražnjiće uz gratis kajmak.

Sam je sebe pokušao prozvati hrvatskim kraljem kajmaka, vjerujući da će mu uz titulu doći i status pa i lova. Ali bilo mu je to uzalud. Niti mu se nadimak primio niti je kajmak samo preko njega dolazio u Hrvatsku. Nije takav proizvod da se da napraviti ekskluzivan lanac distribucije. Zadnjih godina počeo je češće ići u Srbiju. Pokušava naći nekoga da investira u proizvodnju kajmaka po njihovom receptu, ali u Hrvatskoj. Darko bi bio ovdašnji gazda, a taj netko tihi partner i financijer posla odande. Nudi on i više od proizvodnje kajmaka, nudi proizvodnju svega i svačega, ali je uvjeren da bi kajmak bio pravi ulaz na ovdašnje tržište. Nije još nikoga našao da pristane, ali ga nitko još nije ni odbio. Zavlače ga tamo, ali Darko to ne zna. Misli da on vesla njih. I lijepo mu je sjediti na tim sastancima, lijepo mu je u odijelu sjediti preko puta drugog čovjeka u odijelu. Nekako mu prija biti u društvu ljudi koji imaju više novca od njega. Ne zna da ga oni primaju i časte po potrebi samo zato da mu budu blizu ako nekom ludom srećom postane bitniji nego što jest.

Sve sam to saznao o Darku prateći njega i njegov posao. Zadnjih mjeseci sam ga počeo pratiti i pri putovanjima u Srbiju, u Beograd. On ide autom, ja vlakom. Odsjeda u hotelu Slavija. Nisam ni ja daleko.

Prošli mjesec sam mu čak i prišao. Pričao sam s njim. Bio sam primijetio da svaki dan jede tamo, odmah kraj Trga Slavija, kraj onog golemog kružnog toka, u fast foodu. Najčešće naruči gurmansku pljeskavicu i pomfrit i sok pa sjedne na malu terasu, natkrivenu onom ceradom i ruča okružen beogradskim momcima i djevojkama. Oni onako glasni, on u odijelu i tih.

Bio sam pustio bradu prije toga, a nabio sam na glavu i neku šiltericu pa sam bio siguran da me neće prepoznati. Ne bi me prepoznao ni bez toga, ali to mi je davalo prostora da kasnije po potrebi obrijem bradu, skinem šiltericu pa se tako još jednom maskiram.

Ušao sam na terasu i sjeo za stol do Darkovog. On je jeo i nije se obazirao. Vidjelo se da uživa u pljeskavici. Tada sam po prvi put vidio i da je imao ekstra porciju kajmaka. Svaki komadić pljeskavice koji bi odrezao, namazao bi prije stavljanja u usta debelim slojem kajmaka. Uživao je u toj hrani. Čak je i pomfrit umakao u kajmak.

„Uprljat ćete odijelo!“ upozorio sam ga. Trznuo se kao da sam ga istrgnuo iz neke duboke misli.

„Ma neću. Često tu jedem“, kaže on meni.

„Nisam Vas nikad vidio. I ja sam tu često“, kažem ja njemu. „Ali ne znam da sam ikada vidio nekoga u odijelu da tako opušteno uživa u kajmaku. Ako kapne, ode odijelo!“

„Ha, ha. Ne brinite. Znam ja s kajmakom“, on će meni. „Ja sam kralj kajmaka u Hrvatskoj!“

„Nisam htio smetati, Vaša visosti“, nasmijao sam se i ja pa mu nazdravio pivom koje sam naručio samo da bih mu mogao u pravom trenutku nazdraviti. On je imao kolu pa je bio prisiljen njome odzdraviti.

„Ne smetate. Volim ovdje jesti. U biznisu stalno tražimo neke luksuzne restorane pa tamo uz neke preskupe ručkove sklapamo posao. A svi ipak najradije sjednemo u ovakav lokal i maznemo poštenu pljeskavicu ili ćevape s kajmakom. Svi smo u želucu još uvijek radni narod kojem treba s vremena na vrijeme poštena hrana.“

Nazdravio sam mu još jednom i pustio razgovor da zamre.

Nisam išao razgovarati s njim tek tako. Ne znam točno zašto, ali trebalo mi je saznanje zašto stalno jede tamo. Već sam bio odabrao to mjesto za zbrajanje ovog dvije decenije hladnog računa. Nakupilo se i kamata. Morao sam biti siguran da nema nešto oko tog mjesta što ne znam, a što bi me moglo omesti ili čak spriječiti. Proleterski sentiment to sigurno nije bio.

I sad dolazimo do današnjeg dana. Darko se ponovo bio zaputio u Beograd, a ja za njim. Znao sam da mi nitko neće kontrolirati torbu na granici. Na njezinom dnu sam u vrećicu zapakirao pištolj i očekivano bez problema ušao u Srbiju. Svježe obrijan i ošišan jutros sam otišao na Trg Slavija. Ubrzo se pojavio Darko. Naručio je gurmansku pljeskavicu, pomfrit i kolu pa sve na tacni odnio na terasu, sjeo i prionuo. Ja sam naručio samo veliki pomfrit i nitko se nije obazirao što ne skidam rukavice dok ga nosim na terasu. Sjeo sam Darku iza leđa i gledao ga kako jede. Planirao sam likvidirati ga čim prije i nestati. Ali predomislio sam se gledajući ga. Uživao je u svakom zalogaju pa sam ga pustio. Pustio sam ga da reže pljeskavicu, maže kajmak i zalijeva zalogaje sokom. Bio sam nekako milostivo raspoložen, iako mi nije bilo pametno išta duže nego što je nužno sjediti tamo. Što duže sjedim, davao sam nekome više vremena da me primijeti po nečemu, da se zagleda u mene i zapamti me. Nije mi to bilo pametno, ali sam odlučio pustiti ga da pojede. Kad je zadnji zalogaj namazao kajmakom i strpao u usta, izvukao sam pištolj i položio ga na trenutak samo na koljena da stignem udahnuti. Onda sam ustao. Darko je progutao zalogaj i, iako mi je bio leđima okrenut, znam da je uživao u njemu. Znam da je uživao u tom spoju toplog mljevenog mesa i kajmaka. Progutao je i nije stigao zažaliti što je ručak gotov. Ispalio sam mu metak u potiljak. Klonuo je prema naprijed, a na terasi je nastala buka. Čulo se vriskanje i prevrtanje stolova. Ljudi su se uzjebali, a ja sam izašao s terase i hitrim korakom zamaknuo iza ugla pa iza još jednog. Onda sam spremio pištolj u vrećicu i taksijem otišao do Zemuna. Tamo sam sjeo na prvi autobus do Nove Pazove. U Novoj Pazovi sam se riješio pištolja i vrećice, smirio se i dočekao ovaj vlak.

– Kako ste se riješili pištolja? – morao sam ga pitati.

– Rastavio sam ga i bacio u kanalizaciju. Ako ga itko ikad i nađe, neće ga moći ni sa čim povezati. A, ako ga i povežu s Darkom, teško će ga moći povezati sa mnom.

– A torba? Niste otišli po svoju torbu.

– Nisam ni trebao. Bacio sam i torbu i ono malo robe što sam imao u njoj već ranije. U smeće, daleko od Slavije. Putovnicu i novčanik sam imao sa sobom. Sve je to bilo unaprijed uračunato.

Sjedim i ne znam što da mislim. Ispričao mi čovjek kako je ubio drugog čovjeka.

– Je, sve je to lijepo planirano, tragovi skriveni i onda meni tu sve ispričate – shvatio sam brzo.

– Ne brine me. Siguran sam da razumijete. Sve sam ispričao pa sam siguran da razumijete. A morao sam nekome ispričati. Dugo sam planirao sve tako da prije okončanja Darka podsjetim, da mu kažem i tko sam i zašto ću ga ubiti. Ali sam onda shvatio da bi me to dovelo do svačega… Dovelo bi do rasprave, do molbi, do negiranja. Nudio bi mi da mu vratim šamarom. Tvrdio bi da je sestrinu sobu samo pretražio. Pa bi pričao tko zna što o svemu tome. Nije mi to trebalo. Znao sam sve što sam trebao znati. A opet, nešto u meni traži da ispričam sve do kraja. Koliko mogu i koliko imam za reći. To sam i napravio pa vi sad vidite – zaključio je Matej pa dignuo ruku u znak pozdrava i ostavio me opet samog s kondukterom.