Karte, molim! | Marko Dejanović

SEKSI(ST)

Nisam ni kavu popio, ali me ulazak Jelene potpuno razbudio. Doktorice Jelene. Trebao bih to imati na umu, ali nemam. Bez dužnog sam poštovanja prema godinama koje je ova mlada žena uložila u krvavo školovanje da bi joj se uz ime vezala titula. Za mene je od prvog trenutka bila žena. Priznajem, to je nekorektno od mene. Možda čak i seksistički. Ali je tako.

Ma, ako ćemo sasvim iskreno, ne bi to trebalo biti uvredljivo. Muškarci… Zapravo, nije pristojno govoriti u tuđe ime pa tako ni u ime svih pripadnika vlastitog spola. Ja, koji sam muškarac, ne bih osjetio nikakvu uvredu da doktorica Jelena u meni sada vidi neodoljivo privlačnog muškarca. Umjesto pacijenta u bolničkoj pidžami. Ne bi trebalo biti uvredljivo ni to što ja u njoj ne vidim liječnicu nego žestoko seksi ženu. Zar je loše biti seksi? Ili žena? Zar je loše da se to vidi? Da ja to prepoznajem i cijenim? Nije ona zbog toga ništa manje doktorica.

Uostalom, ne znam ni zašto mi uopće treba doktorica. Znam, izlijetanje vlaka iz tračnica može nanijeti vrlo ozbiljne ozljede duši i tijelu svakog čovjeka. Ali ja sam već utvrdio da imam sve udove, ništa me ne boli, nisam prikopčan na infuziju, mozak mi radi… Ovo kako sada radi je isto kako je radio i prije nego je vlak izletio. Ne kišem, ne kašljem, nemam vrućicu. Ne dišem sa smetnjama, ne vrti mi se. Ja nemam nikakvih simptoma, a ipak sam u bolnici.

– Kako Vam je tu kod nas? – ljubazna je.

– Dobro. Iako, ne znam zapravo ni zašto sam tu. Nisam imao dosada prigodu razgovarati s doktorom. Samo sam jučer, mislim da je to bilo jučer, razgovarao s policajcem. Ali nismo razgovarali o mom zdravstvenom stanju, nego o nesreći.

– S policajcem?

– Da. Istražitelj. Istražuje nesreću. Vlak koji je izletio iz tračnica.

– Je li Vas uznemirio taj istražitelj?

– Nije. Zanimali su ga drugi putnici iz vlaka. Pokušava saznati što se zapravo dogodilo. Mora postavljati pitanja.

– Kako ste se osjećali dok ste odgovarali na ta pitanja?

– Bilo je u redu. Nemam ništa protiv pitanja. Ne znam koliko sam mogao pomoći, ali ja zapravo i volim odgovarati na pitanja.

– Volite pitanja?

– Možete mi govoriti ti. Čudno mi je kad mi govoriti vi.

– Voliš da ti se postavljaju pitanja?

– Pa da. Znam, malo je naopako, ali ja volim pitanja. Mrzim ljude koji samo šute dok s njima razgovarate. Kao da ni ne slušaju.

– Mrziš?

– Dobro, malo je prejaka riječ. Idu mi na živce.

– Znači, razgovor s istražiteljem je bio ugodan?

Jelena ne nosi stetoskop oko vrata. Mlade doktorice inače stalno nose stetoskope oko vrata. Oduvijek sam vjerovao da to čine kako bi ih pacijenti razlikovali od medicinskih sestara koje su isto u bijelim uniformama.

– Pa je, razgovor je bio ugodan. Iako nisam baš siguran da je policajac kojeg su mi poslali najbistrije biće u inače ne baš bistroj vodi koju zovemo policijom. Ako je prosječni policajac mutan kao čaša vode u kojoj si rastopio vitamin C, onda je istražitelj kojeg su meni poslali bio ta čaša u koju je netko još k tome ubacio šaku blata.

– Hoćeš reći da je bio glup.

– Da. Htio sam se ljepše izraziti, ali može i jednostavno glup.

– Zašto to misliš?

– Za cijelog razgovora je bio nekako… Kao ljudski diktafon. Bilježio je što sam mu pričao, ali nije to nekako istinski registrirao. Tako mi je bar izgledalo. Nisam bio siguran ispočetka. Jer pričao sam mu o cijelom putovanju. Pričao sam mu kako sam u vlak ušao u Beogradu, gdje se vlak još zvao voz. Nije reagirao na tu moju igru riječima i nacijama. Ispričao sam mu da mi se nije svidjela unutrašnjost vlaka, da mrzim autobuse i da je vlak umjesto separea imao sjedala raspoređena onako kako se raspoređuju u autobusima. Čak sam rekao i da me to bacalo u očaj. Nije reagirao ni na očaj. A za očekivati je da se svatko normalan zapita je li čovjek kojeg nedostatak separea i autobusni raspored sjedala baca u očaj, je li taj i takav čovjek ipak pomalo poremećenih čuvstava. Od policajca bih očekivao i da posumnja ima li takav labilan čovjek, sklon dramatičnom doživljaju i najbanalnije sitnice, ima li možda baš on veze s nesrećom koja je uslijedila.

– Htio si da policajac posumnja da si ti povezan s izlijetanjem vlaka?

– Ne. Nisam to htio. Nisam mu zato rekao za očaj. Rekao sam zato što je bilo istina. Uistinu sam bio očajan na početku putovanja. Ali ozbiljan istražitelj valjda sumnja. Na licu ovog mladca kojeg su mi poslali nisam vidio ni trunke sumnje. Samo je bilježio što mu govorim. Kao da sam ja Bog, Alah, a on Muhamed i diktiram mu Kuran. Ali lako za to što nije reagirao na očaj. On nije reagirao ni na što. Ispričao sam mu o kondukteru koji me cijelim putem oslovljavao imenom. Bez da sam mu se ikada predstavio.

Jelena me pozorno sluša. Sjedim na rubu svog kreveta, a ona je sjela na rub susjednog. Gleda me u oči i nimalo ne vrluda. Krajnje je koncentrirana na to što govorim. Sjedi u istoj pozi kao i ja. Čak i mijenja poze onako kako ja mijenjam poze. Prekrižio sam noge pa ih je prekrižila i ona. Sjeo sam u jednom trenutku na lijevu ruku pa je i ona sjela na svoju. Kažu da ljudi imitiraju ljude koji im se sviđaju. I prije nego što postanu svjesni da im se sviđaju. Mislim da postoji realna šansa da se sviđam doktorici Jeleni. Ne mogu biti siguran u to. Ima i drugih znakova da se sviđaš djevojci. Ako se počnu igrati s kosom, recimo. A opet, imitiranje pokreta može biti i tehnika u nekim strukama. Psihoterapeuti se koliko znam njome koriste da što bolje shvate klijenta.

– Dobro, zašto si bio očajan u vlaku? – pita me.

– Ne znam. Očaj je kod mene takav. Funkcionira samo ako je nešto glupo njegov uzrok. Kada bih mogao reći zašto sam očajan, onda više ne bih bio. Jednostavno ne volim autobuse. Volim vlakove, ali vlak za mene podrazumijeva separe. Ovdje nije bilo separea. Ne znam to bolje objasniti. Glupo je.

– A policajac to nije shvatio?

– Ili ga nije zanimalo. Nije prepoznao da bi mu to moglo biti važno za slučaj.

– Ti misliš da je važno? – počela me je malo nervirati.

– Pa nije. Nemam ja veze s izlijetanjem vlaka, ali on to nije mogao znati. Ma taj policajac je naprosto bio glup. I to je to.

– Dobro. U redu.

– Ma ne. Ne morate reći u redu. Niste ni čuli cijelu priču. Da je samo zanemario očaj, hajde, u redu. On je zanemario i konduktera koji sjedne kraj putnika, oslovljava ga imenom koje ne bi trebao znati i doziva druge putnike da pričaju sa mnom.

– A pričao si i s drugim putnicima u vlaku?

– Da. To je ključno. Jedan od njih je i ubojica. Ali policajac ni na to nije reagirao.

– Ubojica?

– Da. Priznao mi je da je ubio čovjeka.

– Želiš li meni ispričati što ti je rekao?

– Mogu. Nije problem. Ako imate vremena, ispričat ću vam o svima koje sam upoznao u vlaku.

– Imam vremena.

Ponovo pričam o tome kako mi je kondukter prišao, kako se utaborio u vlaku kraj mene. Pričam joj kako su mi Ivan i Luka ispričali svoje priče. I napokon, pričam joj Matejevu priču o tome kako je likvidirao čovjeka.

– I policajac to sve sluša i ne reagira. Samo bilježi. Ja sam ostao i sam u čudu. Pitao sam ga nakon što sam mu ispričao što mi je Matej ispričao, pitao sam ga je li sve čuo. Odgovorio je da jest i da je sve zapisao. Samo to. Ni riječ više.

– Očekivao si drugačiju reakciju?

– Pa da. Normalno da jesam. Mislim, čovjek mi je priznao da je ubio drugog čovjeka. I to ne nekad davno, nego praktički maloprije, a policajac je to zapisao. I ništa više. Ispričate policajcu o hladnokrvnom ubojstvu, a on ne reagira.

– Možda je policajac osjećao da je Matejev čin opravdan. Ipak je to bila osveta za zločin nad Matejem.

– Ni Vi niste dobro slušali. Nije bilo zločina nad Matejem. On nije nikakva žrtva. On je počinitelj.

– Slušala sam. Ali zločin je bio nad cijelom Matejevom obitelji, nad njegovom sestrom. Zašto misliš da je Matej samo počinitelj, a ne i žrtva?

Mojom krvlju teku crvene i bijele stanice. I sve više bijesnih stanica.

– Zato što je otišao u Beograd i drugom čovjeku ispalio metak u glavu. Nije on nikakva prokleta žrtva.

– Prokleta žrtva? Zašto prokleta?

– Zato što je tako. Matej nije neki jadnik, ucviljen, molitelj za pomoć. On je hladnokrvni ubojica koji je pomno isplanirao i na kraju i izveo likvidaciju. On nije žrtva!

– Uzrujao si se?

– Pa da. Ne volim to guranje sviju i svakoga u žrtve. Danas bi svi trebali biti jadne nemoćne žrtve. Svi pa i oni koji otvoreno priznaju ubojstvo.

– A čuj. Moj brat se, kad je bio mali, bojao mraka. Ne panično, nego kao i sva djeca. Ali nije bježao od mraka. Naprotiv. Ako bi jedna strana ceste bila u mraku, a druga osvijetljena, on bi htio da idemo mračnom stranom. Jednom sam ga pitala zašto uvijek želi ići mračnom stranom. „Zato što se bojim onoga što je u mraku“, rekao mi je. „Ako sam ja u mraku, onda sam ja ono što je mraku.“ Možda je tako i u ovom slučaju.

– Možda – odjednom mi se krv smirila. Ponovno sam vidio Jelenu kao ženu. I to kao ženu kojoj se potencijalno sviđam s obzirom da i dalje imitira moje pokrete.

– Bilo bi ti draže da je policajac komentirao što si mu ispričao o Mateju?

– Boli mene briga. Ali on je policajac. Trebao bi pokazati više zanimanja za ubojstvo. Ili sam ja u zabludi. Ne samo ubojstvo. Cijelo to putovanje se meni čini pažnje vrijednim. Možda griješim.

– Ne, mene zanima. Jesi li još razgovarao s Matejem?

– Nisam. Ne. Ispričao je što je imao i otišao natrag na svoje mjesto, a kondukter i ja smo ostali sjediti. Mislim, stalno je tako nekako bilo. Kondukter se isto držao kao da to nije ništa. Možda je čak i znao da je ovaj ubio čovjeka. Mislim, prije nego je to čuo skupa sa mnom. Kondukter je sve to slušao kao da netko priča nešto što on već zna, ali neće biti nepristojan u društvu pa ne odlazi. Samo se nakon cijele priče okrenuo prema meni.

– I? – rekao je tražeći od mene reakciju.

– I šta? Šta i? Čovjek nam je priznao ubojstvo! Šta ćemo sad?

– Dejanoviću, nemoj se uzrujavati. Polako – odgovorio je patronizirajući mi. Mrzim patroniziranje.

– Mrziš? To je jak osjećaj.

– Da, jest. Jak je. I ljubav je jak osjećaj. Kažu da tko nije nikada volio, nije ni živio. A, je li živio onaj koji nikada nije mrzio?

– Oprosti što sam te prekinula – nasmiješila mi se. Je li se ikada, u nekoj stvarnoj bolnici, ne u porniću, dogodilo da doktorica odbaci sve profesionalne barijere i barem poljubi, ako ne i poševi, pacijenta odmah tu, na bolničkom krevetu?

– Nema veze – odjednom sam krajnje blagonaklon prema njoj. Očito sam seksist.

– Uglavnom, cijelo vrijeme se držao tako mentorski prema meni. I sad mi se opet tako obratio. I opet je koristio moje ime. I ja i dalje nisam znao odakle bi ga mogao znati. Nisam ga htio ponovo pitati. Nije imalo smisla. Očito mi nije htio reći.

– Jesi li saznao odakle ti zna ime?

– Nisam. Ne znam ni sad. I moram se pomiriti s time da nikada neću saznati. Nije lako, ali je tako. Možemo sad svi lijepo spekulirati, nagađati do mile volje i sve što naslutim je možda točno, ali krajnje potvrde nema. Ima stvari u životu na koje nikada ne saznamo odgovor. Možemo imati neku ideju. Ja je u konkretnom slučaju nemam. I, ako ću iskreno, a hoću iskreno, onda moram priznati da mi se sad više ni ne da razbijati glavu time. Odnekud je znao moje ime i to je to. Vi ako hoćete smišljajte odgovor. Ja, bar neko vrijeme, neću.

Ali nije to ni toliko važno. Prešao sam preko svega toga i u vlaku.

– Mislim da je u redu uzrujati se ako ti netko prizna ubojstvo – odgovorio sam mu.

– U redu je. Ali je uzalud. I trošiš živce. Čuvaj živce, Dejanoviću, čuvaj živce. Znaš, živci se ne obnavljaju sami od sebe kao ostalo tkivo u ljudskom tijelu. A ono što svi zovu duša, to je sastavljeno od živaca. Čuvaj živce. Već sad mi se činiš malo slab po pitanju živaca. Bolje je da se koncentriraš na poantu priče. Poanta je važna.

– Koja je poanta? – pitam.

– E, ne ide to tako. Kod poante je važno da je sam uloviš. Isto kao što je slađe pojesti jabuku koju sam ubereš. Evo ja recimo uopće ne volim jabuke. Ali ako je sam uberem, sa slašću je pojedem.

– Da. Koliko je tek lovcima bilo slatko jesti divljač koju su sami ulovili? Ako je nama danas to meso i ovim posrednim putem ovako ukusno – uključujem se. Shvatio sam u međuvremenu da je bolje ne sporiti se s kondukterom. Jednostavnije je. I ugodnije. A, na kraju krajeva, sjedio sam s njim samo da mi putovanje brže prođe.

– Ne znam. Nisam nikada lovio. Bar ne na način da sam ubijao životinje i jeo ih. Lovio sam za svoga života samo žene – nasmijao se seljački.

– A tko nije – pravio sam se da sudjelujem u prostačkom razgovoru.

– Ima sigurno netko tko nije. Ima muškaraca koji se cijeli život ne usude upustiti u taj lov. Ima žena koje su preplahe da bi lovile. Ali njihov lov je drugačiji. Zapravo, kod muškaraca je to lov, a kod žena ribolov. One bacaju udice, stavljaju mamce i čekaju da zagrizemo. Mi toga često nismo ni svjesni. Mi mislimo da je sve do nas, do našeg lova. Ni ne znamo da zapravo lovimo mamce, da je sve što možemo napraviti pokvariti ulov gospođama nekim svojim divljačkim otimanjem ili plivanjem kraj mamaca a da ih ne primijetimo.

– Da – potvrdio sam mu jer sam se slagao.

– I ja mislim da nas samo puštaju da mislimo da lovimo. Mi smo gimnastičari. One nam na početku daju desetku pa nam odbijaju greške od te desetke.

– Bez veze je da nas dvojica tu sad mudrujemo o tome. Evo, par sjedala od nas sjedi čovjek koji nam može ispričati nešto baš o tome. Samo, nemoj mu govoriti ovo o čemu smo razgovarali. Da ne utječeš. Možda on sve to vidi drugačije. Nema štete od toga da vidi drugačije.

– Neću. Pustit ću ga da priča.

– U redu. Marko! – počeo je dozivati. Marko je ustao i prišao nam.

– Imenjak? – primijetila je ono što je bilo očito doktorica Jelena.

– Da. Imenjak. Svaki Marko se prosječno svaki treći put u životu upoznaje s imenjakom. Prokletstvo učestalosti.

– Ne sviđa ti se to?

– Pa ne. Ali djed mi se zvao Marko. Nije majka imala loše motive da mi nadjene to ime. Ali da ne volim dijeliti nešto tako važno kao što je ime s toliko puno ljudi… Ne volim. Ali šta je, tu je.

Uglavnom, Marko je došao do nas, upoznali smo se i kondukter je uzeo riječ.

– Marko se vraća iz onoga što neki zovu picolov. Je li tako?

– Ne bih to baš tako nazvao. Picolov je drugo. Meni se ova djevojka stvarno svidjela. Nije to bio lov samo na picu, nego na nju cijelu.

– I kako je prošao lov? – pitao sam ohrabren time što moj imenjak i ja dijelimo odbojnost prema izrazima tipa picolov.

– Pa prošao je. Ali glupo mi je pričati od kraja.

– Da. To je sasvim sigurno glup način za nešto ispričati. Kraj treba biti kraj. Početak početak. Izokretanje toga je samo privlačenje pažnje trikovima. Pričaj od početka – ubacio se i kondukter.

A Marko je poslušno počeo pričati od početka.