Karte, molim! | Marko Dejanović

HAR MEGIDDO

– Ne znam je li išta od ovoga što sam ispričao stvarno istina – odjednom je Luka sam prekinuo svoj monolog.

– Ja imam problem. Istina mi ne znači isto što i ostatku svijeta. Nije li dovoljno da nešto bude zamislivo da bi bilo i istina. Jer sve što zamislimo kad-tad ostvarimo. Takva smo bića. Naše ideje su proročanstva, čak i ako su zla kob. Siguran sam da je istina da sam zaposlen u industriji koja se bavi proizvodnjom četkica za zube. I zadužen sam za njihovo osmišljavanje, dizajniranje. To je isto istina. I da, to nije nimalo lagan posao. Ne. Ali nisam siguran da je istina da je svima to jednako težak posao. Nisam čak ni siguran da ne postoje dvije identične četkice na ovoj planeti. Možda i ta sveopća blokada inspiracije neće biti nešto tako teško, možda nikada nije bilo niti će ikada biti sveopće blokade. Ali sigurno je da sam se ja susreo s blokadom. Sigurno je da u jednom trenutku jednostavno nisam mogao više smisliti novi izgled četkice za zube. Da, ja sam u blokadi. Upao sam u nju prije nešto više od dvije godine. Nije mi dugo trebalo da to shvatim…

– Kako da ja znam da je ovo što mi sada govorite istina? – sad sam ga ja prekinuo.

– Ne možete. To je pitanje izbora. Pristajete li, gospodine Dejanoviću, na slušanje moje priče bez da je, bar dok traje, dovodite u pitanje? Mogao bih ja sada garantirati istinitost svojih riječi, ali nisam li to učinio odmah u trenutku kad sam progovorio? Jesam. I zato je nemoguće s jedne strane priznati mogućnost da ste nešto od ispričanog lagali i s druge strane očekivati, čak zahtijevati, da mi vjerujete da je išta od onoga što ću nadalje reći istina. To je naprosto pitanje vaše potpuno autonomne odluke.

– Počeli ste govoriti o smaku svijeta.

– Da, jesam. Armagedon. Ono što sam htio reći je da sam ja u trenutku shvaćanja da sam u blokadi poprimio određena obilježja čovjeka koji zna da će uslijediti armagedon i sada je prisiljen čekati. Tako je strašne posljedice blokada imala na moj svijet. Oglašavala je da mu prijeti smak. Blokada me je brzo pretvarala u korporativno beskorisni ljudski resurs. Bio sam toga svjestan. I osjećao sam da će kad-tad korporativni vrh shvatiti da je resurs potrošen. Nisam se mogao izvući iz blokade. Nema mehanizma da to učiniš tako naglo i voljno. Valjalo je osmisliti plan i taktiku.

Pripremao sam se za svoj mali osobni smak svijeta. Valjalo je učiniti sve što se može kako bi ga se izbjeglo, a istovremeno imati spremno oruđe za nadvladavanje ili ako to nije moguće, onda bar za odgađanje dok se ne bi osmislilo kakvo oruđe. Nisam tada bio ni svjestan da sam već počeo razmišljati i o nekom širem, javnom smaku svijeta, o armagedonu koji ne bi bio ograničen tek na mene i moj mali privatni svijet. Bilo je to sasvim razumljivo. Pa smak je zadnjih godina vrlo popularan. I ja sam gledao Walking Dead, a i neke druge serije u kojima te bacaju u svijet nakon njegova kraja. Recimo, Falling Skies. Ima nešto privlačno u armagedonu, tj. u postapokaliptičnom svijetu. Stvari postaju jednostavnije, jasnije. Zato se valjda i svim tim ljudima koji osmišljavaju serije i filmove sviđa ta tematika. Zato im se valjda i isplati. Uzalud je među walkerima razmišljati o umiranju od starosti, o starenju i propadanju. Uzalud je strahovati od gubitka posla dok ti prijeti gubitak života. Divan je to svijet na svoj način. Testira te svaki dan, ali te ne muči iščekivanjem testa.

Sad znam da sam se prije zaljubio u armagedon nego što sam počeo vjerovati u njega. Jer, za vjeru nije dovoljno da na prijelazu tisućljeća prijeti implozija svih kompjutera na svijetu i time i implozija modernog svijeta. Nisu dovoljne ni razne epidemije koje prijete iz Afrike, kao ni kalendar Maya. Čak nije dovoljan ni Nostradamus sa svim svojim proročanstvima. Možda bi za nekoga ciničnog kao što sam ja danas, možda je trebalo biti dovoljno što je Amerika izabrala Obamu za predsjednika. Jer, ako nas je Hollywood ičemu naučio, onda je to da kad Amerika ima crnog predsjednika, slijedi apokalipsa. Bilo da je riječ o kometu koji će zacrniti naš planet, sakriti nam Sunce i pustiti nas da uvenemo u hladnoći i kiseloj kiši. Bilo da je riječ o teroristima koji su se dokopali nuklearki i sada će izazvati treći svjetski rat, samo ovaj put atomski. Jasno je Hollywoodu, crni predsjednik SAD-a znači kraj civilizacije i čovječanstva kakvo znamo. Ipak, ni to me nije privelo Har Meggidu.

Znate li da armagedon nije ime bitke? Ne. Armagedon nije ime nekog konačnog boja, zadnjeg obračuna dobra i zla ili čega već. To je samo nama tako nekako krivo sraslo u mozgu, krivo smo čuli i naučili. Ne, armagedon je ime mjesta. Har Megiddo. Brdo kraj Megidda, starog grada na Bliskom istoku. Grada oko kojeg su se toliko klali da je na kraju dao ime najstrašnijem što možemo zamisliti, smaku svijeta, apokalipsi. Zamislite to! Zamislite da ste iz Megidda.

Zapravo, siguran sam da znate. Pa mi s ovih „naših“ prostora smo već gotovo na jednako zlom glasu kao i Megiddo. Cijeli svijet strahuje od balkanizacije… I pritom misle na ova područja i njihovu sklonost da iznenada prokipe. Mi smo kao Island, samo umjesto gejzira kod nas eksplodiraju narodi. Špricaju svijet krvlju. Možda će jednom riječ armagedon biti zamijenjena riječju Balkan. Možda će ime svijeta nakon smaka biti Balkan. Znam, malo sam zajedljiv, ali ima u tome nešto. Da nema, ne bi me baš te i takve misli po prvi put prekrcale u čamac onih koji znaju da nam slijedi smak svijeta. Bilo je logično vjerovati da ćemo barem mi na ovim prostorima za našega života doživjeti bar još jedan smak. Jednako bolan kao i prošli, a opet i jednako katarzičan za svakoga od nas pojedinačno, sasvim privatno. Jer, gdje ćeš ljepšeg trenutka da sam sebe uvjeriš u to da si čovjek kakav želiš biti. Čak i mali, regionalno ograničeni armagedon bio bi dovoljan da svatko od nas spozna sa sigurnošću je li onakav kakav bi trebao biti. To je ljepota smaka svijeta.

Ipak, čista statistička vjerojatnost nije bila dovoljna da me uvjeri. Statistički gledano, prije je bilo vrijeme da se Francuska i Njemačka pokolju nego mi ovdje. A kad se oni pokolju, smak odjednom postane puno više svjetski. Ne, statistika je kao vagon, a jedan vagon nije vlak.

Blokada je i dalje za mene bila izvor većeg terora nego smak. Već sam bio odlučio potruditi se i boriti se protiv nje. Valjalo je pronaći neke druge brige, ne misliti više o tome. Razbiti brigu oko blokade brinući o nečemu drugom.

Za mene je idealno bilo sjetiti se težine vlastitog tijela. Cijeloga sam života, od mladih dana, opterećen vlastitom debljinom. Mnogi misle da samo djevojke o tome brinu. Ali to nije točno. I ja brinem o tome. Prvi put sam postao debeo, moglo bi se reći nesretnim slučajem. Udario me auto. Bio sam klinac, devet godina star, vozio sam bicikl ulicama Frankfurta na Majni. Bili smo izbjeglice tamo. Majka, sestra i ja. Otac je ostao u Bosni, pokušavajući spasiti stan. Uzalud. Nekoliko mjeseci nakon što je poslao sestru i mene da bježimo, i on nam se priključio u jednosobnom stanu u bankarskoj metropoli. Ja sam vozio bicikl po biciklističkoj stazi, ali suprotnom stranom ceste. Išao sam po čokoladu. Na križanju sa sporednom cestom nisam usporio, a Mercedes teniskog trenera se nije zaustavio. Trener nije pogledao dolazi li mu netko s desna. Nije to očekivao. Pokušao sam ga izbjeći, ali me je zahvatio po stražnjem kotaču i lijevoj nozi. Probudio sam se na asfaltu i u panici da će na mene naletjeti kakav auto. Pokušao sam ustati, ali noga je popustila poda mnom i samo sam pao. Otkotrljao sam se koliko sam mogao i onda se opet probudio na zelenom otoku između kolnika. Taksist mi je nešto pomagao i nešto mi govorio na tada mi nerazumljivom njemačkom jeziku. Trener je bio maknuo i moj bicikl s ceste. Nisam tome pridavao značaja. Bilo mi je jedino važno da ponavljam adresu na kojoj živim i riječ koju sam znao na njemačkom: Schwester. Sestra je stigla ući sa mnom u hitnu. Otac je vijest čuo u Austriji, nakon što se preko Srbije i Mađarske izvukao iz Bosne. Jurio je do Frankfurta. A nije bilo potrebe da juri. Noga mi je bila slomljena i trebao sam još nekoliko tjedana ostati u bolnici. Ostati i debljati se.

Tada sam se prvi put udebljao i mršavio sam više puta od tada, ali nikada više nisam bio mršav i bezbrižan. Debljina je bila dovoljno ozbiljna briga da potisne blokadu. Morao sam smisliti neki plan mršavljenja. Ovaj put nisam htio ići na dijetu, bilo kakvu. Ne, trebalo mi je nešto što mogu provoditi trajno. Nisam bio ni tada, kao što nisam ni sada, spreman promijeniti prehranu. Uživam u hrani. Ne mogu uživati u isključivo zdravoj hrani koja ne deblja. To su činjenice. Morao sam osmisliti plan mršavljenja koji bi mi dozvolio postizanje uspjeha bez dramatične promjene prehrane i bez dijete. Očito, jedini izbor bio je sport. Morao sam pronaći sport kojim bih se mogao baviti i koji bi me zabavljao i nakon što smršavim. Kako bih ostao mršaviji. Cijeli život sam se bavio momčadskim sportovima, ali njihov problem je upravo to što zahtijevaju momčadi. Teško je uspostaviti redovitost. I teško je ne gubiti živce jer sportski uspjeh ne ovisi samo o tebi. Trebao mi je neki sport koji igraš sam. Tenis nije ozbiljno došao u obzir jer sam bio prestar i preškrt da počnem trenirati tenis.

Na kraju sam odlučio početi trenirati boks. Zanimao me taj sport već duže vremena. Sad sam morao samo pronaći idealno mjesto. Kolega s posla me uputio na mali MMA klub na Trešnjevci. Upozorio me da to nije neka glamurozna dvorana puna najmodernijih sprava. Naprotiv, bio je to podrum sa strunjačama i vrećama za boks koje svakih nekoliko tjedana otpadnu sa stropa pa ih valja ponovo pričvrstiti. Bio je to podrum u kojem je ring napravljen tako da je netko debelim i mlitavim špagama okružio stupove koji su dio podruma, potpornji zgrade. Bio je to, opisao mi je kolega, klub u kojem se prave šampioni. Klub u kojem sve odiše nekim spartanskim duhom i smrdi spartanskim znojem. Bio je to klub, što je meni bilo najvažnije, u kojem neću mjesecima čekati da prvi put spariram. Ne, u tom klubu ću brzo moći igrati igru boksa, tu ću moći brzo isprobavati što sam naučio trenirajući.

Odlučio sam se za UFK Trešnjevku. Samo boks, nije me zanimalo hrvanje.

Smak svijeta mi tada više gotovo pa uopće nije bio na pameti. Razmišljao sam od treninga do treninga. Gledao sam snimke boksača, pokušavao imitirati njihove eskivaže i kombinacije.

Armagedon mi se u to vrijeme zavukao negdje u tišinu lubanje, jednako privlačan, ali privremeno zanemaren.