Karte, molim! | Marko Dejanović

IVAN MÒKRI

Mrak se sasvim obavio oko vagona i tek udarci kotača o šine odaju da se još uvijek krećemo. Prozor kraj mene je tek crni kvadrat u kojem se iskrivljuju obličja konduktera, Ivana i mene. Pogledao sam u prozor na trenutak, uistinu sam samo trznuo očima, ali i to je sasvim dovoljno da vidiš sav mrak koji postoji u ovom i svim ostalim svemirima. To jest, da ne vidiš ništa. Bolje bi bilo reći da vidiš ništa, ali bih sam sebi zvučao krajnje preseratorski da kažem da vidim ništa. Ne znam zašto, ali jasno mi je da bi takvo izražavanje samog mene nagnalo da se pokušam na trenutak ne slušati. Što ne bih uspio, naravno…

U mrak sam pogledao jer je u njega pogledao i Ivan. Prišao je na kondukterov poziv, stao kraj njegova sjedala i zagledao se u prozor koji je izgledao kao da je netko na njega s vanjske strane navukao tamno crni zastor bez nabora – sasvim glatki komad skaja. Zapravo, svi prozori tako izgledaju, kao da je netko umotao cijeli vagon u neko golemo crno i napeto platno. Ne znam je li i Ivana neka slična pomisao nagnala na dugi pogled u to crnilo, ali znam da je stao do naših sjedala i zabuljio se u prozor. Uvjerio sam se da tamo nije bilo ničega vrijednog njegove pažnje pa mi je jasno da i kondukter i njegov prijatelj Ivan očito vole proizvoditi napete trenutke tišine.

– Dakle? – pitam konduktera, ali on ne namjerava odgovoriti. Gleda pred sebe, kao da su mu se ispraznile baterije. Zato odgovara Ivan.

– Što te zanima?

Uzalud očekujem da se u razgovor uključi kondukter. Zato mi treba predugo da odgovorim.

– Pa, kondukter je rekao da imate nešto zanimljivo za ispričati. Zato Vas je pozvao – govorim i istovremeno pokušavam sitnim gestama nagnati i konduktera da kaže koju. Uzalud.

– Nisam siguran je li to baš tako zanimljivo. Bilo bi krajnje egocentrično da to pretpostavljam.

Ivana nešto cijelo vrijeme vuče da gleda pored mene, u neprozirni prozor.

– Oprostite, ali moram pitati, zašto cijelo vrijeme gledate kroz prozor?

– Uspomene. Mislim da su to uspomene.

– Uspomene na što? – shvatio sam da je i Ivan, kao i kondukter, netko tko odgovorima žica pitanja. Nervira me to. Ne zato što me sam taj postupak nervira. Ne. Nego zato što je to moj postupak, zato što ja volim da mi se postavljaju pitanja. Shvaćam to dok u pitanje o Ivanovim uspomenama ubacujem bahati ton.

– Uspomene na rođenje.

– Vi se sjećate svog rođenja? Pa to je iz-van-red-no! – dao sam si oduška.

– Da.

Nisam siguran je li moj cinizam natjerao Ivana da odgovori tako kratko, tj. nisam siguran je li se naljutio ili mu je moja primjedba tek bila dosadna. Kondukter ne progovara. Sve više mi liči na lutku koju je netko posjeo do mene. Mogao bi i on reći koju, doprinijeti ovom razgovoru kojem je svaki doprinos dobrodošao. Ali neće, jasno je da neće.

Ivan bulji u mrak, a ja nemam pitanja.

– Recite, čega se sjećate oko rođenja. Nisam nikada upoznao nekoga tko se sjeća vlastitog rođenja. Malo i rijetko o tome itko razmišlja.

– Da, mislim da o tome ne razmišljamo jer se ne sjećamo svog rođenja. I zato što se previše brinemo o smrti. Cijele religije i filozofije smo napravili pitajući se što s nama bude kad umremo. Izumili smo milijune odgovora, od kojih nas nijedan nije do kraja uvjerio. A da pri tom nismo nikada potražili odgovor na pitanje što s nama bude prije nego se rodimo. Gdje smo do tada?

– Hm… Da. Mislim, palo mi je to na pamet. Razmišljao sam o tome, vjerovali ili ne. Ali nisam našao neki pametan odgovor.

– Ja se sjećam.

– Sjećate se rođenja?

– Sjećam se rođenja i sjećam se što je bilo prije rođenja.

– I? Što je bilo?

– Bio je mrak. I sila teže. Sila koja me je vukla prema dnu.

– Uf, zvuči opako.

– Ne, nije ništa opako. To je tako. Mrak je bio svuda oko mene, a ja sam padao. Nije to ništa opako. Sasvim je normalno.

Ivan je prestao buljiti u mrak prozora i počeo je buljiti u mene. Ne znam baš je li mi to ugodnije.

– Je li Vaša majka možda imala onaj prirodniji porođaj? – pitam stavljajući prstima znakove navodnika oko riječi „prirodniji“. Ivan se zbunio.

– Je li čučala umjesto da leži? Kažu da je prirodnije roditi na nogama.

– Ne znam – Ivan je sasvim zbunjen. Vidim mu to u očima.

– Pitam zbog tog opisa Vašeg rođenja. Mrak i gravitacija. Mrak sam pretpostavio da je porođajni kanal. Sigurno tamo nema nekog osvjetljenja. Nije to rudarsko okno. A gravitacija… Nju sam si mogao samo objasniti ako je Vaša majka rađala u čučećem ili stojećem položaju. Ako bi bila u onom klasičnom položaju, kao u filmovima, s nogama u vis, raširenim, i tiskajući, onda ne bi bilo gravitacijske sile pri Vašem rođenju. A Vi se sjećate da ste padali.

– Ja se sjećam rođenja moje ličnosti. Nisam govorio o samom činu poroda. Koliko god porod bio prirodan, nitko se ne želi sjećati ni prisjećati kako je glavom naprijed izašao iz vagine vlastite majke! Dejanoviću, saberi se!

– Oprostite – glumim kajanje, a smijem se u sebi jer sam ponosan na svoju gotovo pa šerlokovsku raščlambu.

– Čekajte, otkud znate kako se zovem?

– Ja sam prije rođenja bio kap – Ivan ignorira moje pitanje.

– Ja sam bio najmanja sastavna jedinica vode, tj. bilo koje tekućine. Svi mi smo prije rođenja kap. Tijelo je to savršene geometrije, matematički neizračunljivo i upravo zato natprirodno kao i ljudska ličnost. Kapi su nositelji svih naših ličnosti. Ja se samo sjećam sebe dok sam bio kap. I sjećam se da sam padao, iz mraka prema svjetlosti, većinu vremena okružen mrakom, kao što je ovaj vlak sada okružen mrakom. Padao sam, a zrak je strujao mojom glatkom površinom, razdvajajući me od drugih kapi, od rijeke, toka besvijesti u kojem sam prije toga bio. Ni sam ne znam koliko dugo sam bio dio toka, toga se ne sjećam. Ali se sjećam odvajanja, bolnog poput poroda. Pao sam na tjeme moje trudne majke, upio se kroz njezinu kožu i spojio se s tijelom koje sam danas.

Ne želim odati skepsu koju osjećam prema Ivanovom pamćenju, ali me usta odaju. Osjećam ih kako su se iskrivila u taj izraz sumnjičavosti koji ne znam opisati ni samom sebi. Preostaje mi samo da pričam.

– Vaša teorija je, znači, da smo svi voda. Mislim, jesmo. Voda smo. To kaže i biologija. Uglavnom smo voda. Ali po toj vašoj religiji o životu prije života ne stoji ona tradicionalna da smo pepeo i prah bili i da se u pepeo i prah vraćamo. Zanimljivo.

– Ne, nemamo nikakve veze s pepelom i prahom. Svi smo tek kapi. I prije i poslije života.

– Zarobljeni u kapi putujemo kroz prostor i vrijeme – pokušavam biti liričan jer mi je sve to pomalo smiješno.

– Nismo zarobljeni u kapi. Mi jesmo kapi. I sve kapi su iste. Postajemo različiti tek kad postanemo kruti. Jednostavno je. To čak i vidimo. Sve kapi vode su iste, stavi ih pod mikroskop i vidjet ćeš da su iste. Ali ako ih recimo zalediš, dobiješ one kristaliće, od kojih nema dva jednaka. To je to. Svi smo sve i ništa. Binarni kod. Jedinica i nula. Sušta smo suprotnost samima sebi i potpuno identični.

Kondukter se po prvi put trznuo. Odjednom gleda u Ivana i rukama mu pokazuje da se smiri. Koristi onaj znak što ga nogometni treneri koriste na rubovima onih prostora u kojem smiju biti za utakmice, kad s obje ruke, dlanovima okrenutim prema tlu pokazuju igračima da smire igru i spuste loptu na zemlju. Ivan ga sluša.

– Otišli smo predaleko.

– Ne znam. Mrak je toliki da nemam pojma dokle smo otišli – pokušavam biti duhovit. Ali to se ne pokušava. Ili jesi ili nisi. Jebiga.

– Mislim da sam pozvan da ispričam nešto drugo, ne svoje sjećanje na rođenje.

– Ne znam – ponovno pokušavam konduktera uvući u razgovor, ali on opet glumi mutavca koji bulji pred sebe i to je sve.

– Da, priča o rođenju nije zanimljiva.

– Ma zanimljiva je, krivo mislite. Ja nisam od onih koji će povjerovati u to sve odmah na prvu, ali s poantom bih se mogao složiti. Svaki čovjek u sebi sadrži sve ljude, sve zamislive ličnosti. Tek o uvjetima ovisi koja je tu. Kao s Vašim kapima. Sve ovisi o temperaturi, je l’, he he.

– Da, o temperaturi – i Ivan razvlači osmjeh pa mi je malo lakše.

– Kod aligatora o temperaturi ovisi hoće li se iz jajeta izleći ženka ili mužjak – sad sam već počeo pričati prvo što mi padne na pamet i svjestan sam toga, ali je kasno.

– Nisam došao da ispričam o svom rođenju. Bar ne prvenstveno. Prvenstveno sam trebao ispričati jednu svoju životnu… Ne znam, nazovimo to anegdotom.

Razgovor me zabavlja, osjećam to. Nije me više briga za kondukterovu manijakalnu odsutnost. Nije me briga ni za usiljenu čudnost suputnika Ivana.

– Anegdotu, kažete. Pa, izvolite.

Ivan je nekako odahnuo, kao da se odjednom iz religijskog fanatika pretvorio u relativno normalnog čovjeka. Cijeli se opustio, kao da mu je netko naglo dozvolio da diše.