Karte, molim! | Marko Dejanović

ANEGDOTA (DRUGI DIO)

Iz bolnice sam izašao gotovo isti kakav sam u nju i ušao. Atipičan. Istina, nisam se patio s bolovima pri udisanju niti sam bio omamljen visokom temperaturom. No, bio sam omamljen razgovorom koji sam čuo. Nisam upoznao starca koji je umro u sobi na dnu mog hodnika, nisam ni volio pretjerano naše starije sugrađane. Možda zato što je moj emocionalni odnos prema sugrađanima općenito uglavnom negativan ili nepostojeći. Sugrađane, tu bezličnu masu prometnih divljaka, sitnih prevaranata i stalnih lažova, većinu svog prosječnog dana odbijam primijetiti. Kao sugrađani mi se pred očima stvore jedino u trenutcima kad mi bezgranično idu na živce, kada zbog njihova guranja preko reda ili njihova žaljenja, kukanja i traženja krivca u drugome za vlastiti neuspjeh, kada me jednostavno svojim bijednim ličnostima dovode do osjećaja nemoći i želje za destrukcijom. Možda zato nisam pretjerano sklon ni našim starijim sugrađanima. A možda i zato što vjerujem da je prirodno da ih ne volimo. Da ih ne volimo mi mlađi, mi kojima su ovaj i ovakav svijet ostavili na čuvanje. Kako drugačije, osim voljom prirode, objasniti to što nam naši stariji sugrađani gotovo uvijek smrde. Izazivaju i provociraju nam i naše najosnovnije osjetilo. U njihovoj blizini nam po sili prirode postaje neugodno, a susret s njima nas samo podsjeća da smo na putu da postanemo kao oni. Htjeli ili ne htjeli. Majku prirodu nije briga.

Mogu reći da sam imao puno razumijevanje za majku, za ženu, za kćer koja je molila doktoricu da njezinog oca zadrže u bolnici. Pa i čovjek je životinja. Instinkt joj je naložio da pusti oca da umre u bolnici, u krevetu u kojem je vjerojatno već netko umro prije njega, u sobi u kojoj se gospođa Smrt sigurno osjeća svoja na svome. A ipak mi je bilo žao. Promatrajući vrata starčeve sobe, slutio sam da i ja ležim u jednom od kreveta, tik do njegovog, slutio sam da je i na hodničkoj klupi na kojoj sjedim već sjedio starac kojega kći nije mogla gledati kako umire. Ili sin. Ili unuk. Ili sugrađanin. Svejedno. Sjedio sam na klupi i osjetio svoju starost kako smrdi u meni, kako pokušava gladiti životinju, kako je pokušava pripitomiti. Sa sramom je nastala civilizacija, ona raste iz našeg srama, iz smokvinog lista kojim skrivamo svoju životinju.

I ja sam iz bolnice izašao posramljen. Bilo bi pogrešno misliti da sam izašao pun ljubavi za svoje sugrađane ili bar za svoje starije sugrađane. Ne! To sigurno nije bilo tako. I dalje sam sasvim siguran da im je bolje nego što zaslužuju. A ipak je sram u meni izašao gladan. Ušao sam kao slučaj atipične upale pluća, a izašao s atipičnom upalom srama. I sa strahom. Plašio me starac kojeg nikada nisam vidio, starac koji je umro iza vrata. U mom strahu sam mu davao lice i stravično je ličio na moje.

Odlučio sam da si moram nabaviti psa. A najbolji izvor za psa je Facebook. Štene do šteneta, fotografija pod fotografijom. I gomile izljeva nježnosti, mala srčeka i dugački nizovi samoglasnika u komentarima pod fotografijama.

U galerijama fotografija raznih azila i privatnih spasitelja pasa bilo je teško pronaći fotografiju bez barem deset komentara. Što štene ima veće oči i prćastiju njušku, to je broj komentara veći. Uvidio sam to vrlo brzo.

– Uzela bih ga odmah, ali doma imam već dva psa i nemam više prostora!

– A jooooooj. Kakvo đubre je ovog mališana moglo izbaciti na ulicu?

– Aaaaaaa (sličica crvenog srca).

I tako dalje. Komentari bi se nizali, a psići su i u meni budili nježnost. Priznajem.

Nisam se želio brzopleto odlučiti pa sam se bombardirao fotografijama štenadi i prelijetao pogledom preko fotografija pasa u zrelim godinama koji su imali bitno manje komentara, ali i bitno manje izgleda za udomljavanje. A onda sam naišao na fotografiju psa imena Foks. Ispod njegove fotografije je bio samo jedan komentar:

– Jadničak (smajlić koji pušta suzu).

U opisu koji je išao uz Foksovu fotografiju je pisalo da je riječ o psu kojem je potreban topao dom i puno ljubavi. „Foks je u jeseni života. Nema bolova, nije zahtjevan, samo mu treba redovita šetnja i puno ljubavi. Umiljat je i nudi neograničenu ljubav u zamjenu za topli dom.“ Na slici je bio mješanac tamnosmeđe, kratke dlake prošarane sijedima. Oči su mu bile mutne, kasnije sam saznao da se bori s mrenom.

Otišao sam u azil koji je uzalud reklamirao Foksa. Htio sam ga vidjeti vlastitim očima. Mnogo bih radije bio udomio štene, ali nije išlo pa sam u azil stigao gotovo siguran da Foks ide sa mnom. Bio sam potpuno siguran da mi to nije pametna odluka kad sam ga vidio uživo, ali sam bio i potpuno siguran da sam ga odlučio povesti kući.

U stan sam doveo psa koji je hodao sporo, koji nije cimao uzicu i koji se nije činio nimalo uzbuđen promjenom životne sredine. Uz stepenice do stana se penjao sporo i pažljivo. Pustio sam ga da hoda ispred mene pa sam vidio da su mu testisi bili tek trunku manji od rukometnih lopti. Imao je problema s bubrezima pa su mu naticali testisi. Objasnili su mi to već u azilu. Nije imalo smisla liječiti ga. Foks je u stanu njuškao manje od minute. Onda je našao mjesto, ispred kauča, na malom tepihu koji sam tamo držao. Legao je i promatrao me. Ja sam sjeo kraj njega, na rub kauča. Jedina misao koja mi se ponavljala u glavi bila je „Ovo je greška“, ali nije bilo nikakva izgleda da idem popravljati grešku. Upalio sam televizor, Foksu je na njegov zvuk tek trznulo uho, ja sam zavukao vječito hladna stopala ispod toplog psećeg tijela. Foks je položio glavu na šape i drijemao.

Nije Foks bio mazan pas, kako ga se reklamiralo na fotografiji. Njegova umiljatost bila je takva da se zadovoljavao ležanjem pred kaučom i grijanjem mojih stopala. Povremeno bi ustao i položio glavu na kauč do mene pa bih ga pomilkio. Nije mu smetalo što bih poslije tog pravog izljeva nježnosti išao prati ruke. Foks je patio od peruti i poslije svakog maženja bi čovjek osjetio sloj nečega na rukama. Bio je to gadan pas, to je istina. Ali je bio i smiješan. Nenamjerno smiješan. Kada bismo išli u šetnju i kada bi trebalo sići niz stepenice, Foks kao da bi zaboravljao svoju dob. Redovito bi spuštanje započeo prebrzo pa bi se ili zbog slabog vida zabio u zid na zavoju stubišta ili bi izgubio kontrolu nad šapama pa bi pao niz nekoliko stepenica. Ja bih ga svaki put pošteno upozoravao da uspori, ali bih se i pošteno nasmijao kad bih ga vidio kako pada ili se zabija u zid.

Naš suživot i druženje je trajalo malo više od godinu dana i tijekom tog razdoblja je samo u vrijeme blagdana zatražio nešto više pažnje. Kao da je štene, plašio se pucnjave i nije mogao mirno ležati na mojim stopalima. Ustajao je i cvilio, gurao glavu na kauč… Kad sam vidio da je naumio po prvi put se popeti na kauč, i kad je podigao prednje šape kraj mene, a stražnje su mu počele drhtati od napora koji mu je tek predstojao, shvatio sam da ću morati odustati od rutinskog sjedenja i gledanja televizije. Spustio sam se na Foksov tepih, sjeo kraj njega i pustio ga da mi sa šapama i njuškom leži u krilu. Već sam se bio navikao na smrad koji je s Foksom uselio u moj stan, ali mi je ipak blagdanska blizina u kojoj sam se našao žestoko utjecala na nosnice. Foks se koliko-toliko smirio u toj pozi pa smo mogli mirno gledati novogodišnji televizijski program.

Čim su prošli blagdani, a s njima i pucnjava, vratili smo se uobičajenom rasporedu sjedenja. Ja na kauču, Foks ispred, na mojim stopalima. Često bih zadrijemao tako pa i zaspao. Počeo sam češće spavati na kauču nego u krevetu. Foks me ne bi budio. Mislim da je i on spavao. Njegovo toplo tijelo bi tako grijalo vječno ledena stopala da mi je to bilo među najmirnijim spavanjima za cijeloga života. Jedno jutro probudio sam se i stopala su mi bila promrzla. Foks je ležao, ali nije više grijao.

Trebalo mi je tjedan dana da u stan uvedem novog psa u jeseni života. Bila je to kuja Marica. Našao sam je u azilu za napuštene životinje u Vinkovcima. Poživjela je samo tri mjeseca. Ali ja sam bio odlučan da nastavim udomljavati pse na samrti. Tako sam hranio sram u sebi. A i ti psi su bili poprilično nezahtjevni. Nisi ih morao učiti ponašanju, nisi ih morao voditi na silno trčanje jer njima nije ni do kakvog trčanja. Sa starim psima je ipak jednostavnije. Samo im treba dom i čovjek u blizini, a meni je i dalje trebao pas. Njihove jedine osobine koje čovjeku idu na živce je to što smrde i to što umiru. Ne vjerujem u pseća groblja, to mi je isto kao i pseća odjeća… Izmišljanje nepotrebnih gluposti.

Udomio sam u zadnje tri godine sveukupno sedam pasa. Većinom iz azila u Vinkovcima, tamo iz nekog razloga obiluju starim psima. Svi ti psi su mi umrli u stanu. I sada sam išao u Vinkovce po novog cimera, ali je umro prije nego sam ga stigao udomiti.

Ne znam. Možda bih trebao prestati. Možda sam uspio nahraniti onaj sram. Previše sam si smrti doveo kući. Nisam siguran da mogu gledati kako mi stalno iznova Foks umire.

Ivan je prestao pričati. I dalje gleda pred sebe, kao da je sve to ispričao samom sebi. Kondukter ne reagira, Ivan ne reagira. Nitko u cijelom prokletom vlaku ne reagira. Netko bi morao nešto reći.