Karte, molim! | Marko Dejanović

HIGIJENA ZUBI

Kondukter je sasvim naglo postao brbljav. Toliko je ta promjena bila brza da je nisam ni primijetio i sad, dok on i dalje brblja, pokušavam u glavi naći taj trenutak. Nije da nije i ranije bio pričljiv. Pričljiv je bio, nema spora, ali nije bio brbljav. Sad je brbljav, a ja se nikada neću uspjeti sjetiti kada je to točno postao.

– Volim se ja našaliti, nemoj zamjeriti Dejanoviću. Ali ne šalim se kad te zovem da slušaš priče svojih suputnika. Nema tu ni trunke šale. Slušaj te priče, svaka ima pouku. Jer šta bi bila priča bez pouke? Da prostiš, kao da ševiš madrac na napuhivanje. Ne, prava priča ima pouku. A dobra stvar s poukom u priči je što je ona ta koja nas tako lako golica. Ona je taj skriveni simbol na prahistorijskom spomeniku, simbol koji tražimo i čije otkriće nas uzdiže korak više u shvaćanju. Zato smo i tako sretni kada je uhvatimo. A sva ta potraga od nas ne zahtijeva nekakav napor, zahtijeva samo da se igramo i koju god pouku da izvučemo igrajući se, ona je uvijek ona prava. Ne kažem da je svaka priča s poukom dobra priča. Ne, to ne mora biti. Ali ono što je sigurno je da ako priča ima pouku, onda je priča. Ako nema, sigurno nije priča, nego nekakva vježba, trening. Ne mogu ti, znači, obećati da je svaka priča tvojih suputnika dobra. Meni su zanimljive. Ali mogu ti obećati da je priča. Hoćeš saslušati jednog drugog svog suputnika?

Nisam mu stigao ni odgovoriti.

– Ovo je Luka – govori i pokazuje mi čovjeka kojeg nisam ni primijetio da nam je prišao. Mladić srednje visine, dobro građen, vidi se da je, što se kaže, definiran. Stoji i pruža mi ruku. Trebao bih i ja pružiti svoju. Predugo mi je trebalo da se sjetim. Predugo sam se kudio jer nisam primijetio kako nam je prišao.

Rukujemo se i Luka sjeda. Kondukter mu je prepustio svoje mjesto. Luka se nekako iskrivio tako da me može gledati dok priča. Inače to ovi prokleti autobusni vagoni ne dozvoljavaju. No, Luka se namjestio, prilično frajerski digao desno koljeno na sjedalo, zakrenuo tijelo i zaustio da priča.

Zaustio je, ali uzalud.

– Je l’ znaš da je Luka dizajner četkica za zube? – kondukter se nagnuo i pitanjem preduhitrio Luku. Pitanje je bilo retoričko, mislim, ali sugovornici očito čekaju da odgovorim.

– Ne – odgovaram, iako mi nije jasno kako bih mogao znati što je čovjek kojeg sam netom upoznao po zanimanju.

– Je, dizajner četkica za zube. Luka je jedini dizajner četkica za zube kojeg poznajem. Čak je i jedini za kojeg sam čuo.

Luka sluša kondukterove riječi i okreće mi se samo da bi ih potvrdio kimanjem. Meni se čini praktičnijim da sam priča o sebi. Malo sam sit konduktera. Treba mi bar nekoliko minuta pauze od njegovih napornih rečenica, njegovih retoričkih pitanja na koja očekuje odgovore, njegovih provokacija kada me zove imenom koje ne bi trebao znati.

– Poznaješ li ti, Dejanoviću, nekoga tko se bavi dizajniranjem četkica za zube? – kondukter pita, a Luka me radoznalo gleda. Kao da su se podijelili. Jedan govori, drugi se bavi mimikom.

– Ne. Moram priznati da ne poznajem.

– Eto, vidiš. Sad poznaješ.

I to je to? Kondukter i Luka su me obogatili za poznanstvo više i sad obojica šute. To je sve? Je li Luka zaustio samo da me obavijesti o svom zanimanju? To ne može biti to.

– Dobro, ako se Dejanović srami pitati, Luka, daj mu sam ispričaj malo o tom svom poslu – kondukter se nakon izgovorenih riječi ponovno naslonio, tako da ga od Lukinih mišićavih ramena više nisam mogao vidjeti.

– Htio sam prvo pitati čime se Vi bavite, ali izgleda da samo već prešli na mene – Luka je bio sasvim ljubazan. Čak i trunku pretjerano.

– I meni se čini da se kondukteru malo žuri.

– Ako mi se žuri, žuri mi se s razlogom. Neće ovaj vlak vječno voziti po ovim tračnicama! – kondukter se još jednom ubacio.

– Ali da, ja se bavim dizajnom četkica za zube. To je na neki način sam vrh proizvodnog dizajna, a istovremeno i sam pakao tog zanimanja – Luka govori bez zamuckivanja, kao da je ovaj govor već pripremao i vježbao.

– Dizajn je, nadam se da se tu svi slažemo, grana umjetnosti, iako je istovremeno i krajnje komercijalno važan element u industriji kakva je danas dominantna na ovoj našoj zemaljskoj kugli. I pri tome je ta dvojnost dizajnova bića potpuno neodvojiva. Dizajn ne može biti umjetnički vrijedan i neshvaćen. Njegova umjetnička vrijednost je usko povezana s njegovim tržišnim potencijalom. Dakle, nema preseravanja, nema performansa koji nitko ne razumije. Dizajn ne smije biti Lynchov film. Istovremeno, industrijska ličnost dizajna je potpuno neefikasna ako ne bi bila artistična. Industrija ne može profitirati od dizajna koji ne ostavlja dojam unikatnosti. Svaki dizajn koji proizvedemo mora ostaviti dojam umjetničke zaigranosti. Sav tržišni potencijal dizajna nestaje ako se radi kopija. Dakle, dizajn je zahtjevan. Ali, ipak, u većini slučajeva dozvoljeno je dizajnirati liniju. Kažem, u većini. Imate serije automobila, modne linije odjeće, pakovanja jogurta, kave ili, šta ja znam, mliječnih čokolada. Četkice za zube su tu bitno drugačije. Svaki čovjek mora imati svoju jedinstvenu četkicu za zube. To je ideal kojem u našoj industriji težimo. Težimo mu ne zato što smo ambiciozni, nego zato što su okolnosti takve da nas na to prisiljavaju.

– Dobro, ali postoje dvije iste četkice za zube na svijetu – prekidam ga jer osjećam da moram.

– Ne postoje. Ljudi često misle da postoje, ali ne postoje. Ne mogu to dokazati, ali dozvolite da napomenem samo jedno. Pogledajte, sigurno niste u svom životu imali dvije potpuno jednake četkice za zube. I sigurno niste imali jednaku četkicu za zube kao netko od vaših ukućana – izgleda kao da je Luka očekivao moju upadicu.

– Da, nisam. I nisam – priznajem, iako i dalje ne vjerujem da ne postoje dvije jednake četkice za zube na ovom svijetu.

– To je tako zato što je zahtjev naspram industrije četkica za zube takav da svaki čovjek mora moći razlikovati svoju četkicu za zube. Dakle, neka u nekom selu kraj Vinkovaca u kući žive djed, baka, mama, tata, dvije kćeri i sin. Koristim Vinkovce samo zato što nam je vlak prošao kroz Vinkovce. Da se ne uvrijedite ako ste vezani uz Vinkovce. No, uglavnom. U kući su svi oni, a kuća ima samo jednu kupaonu. Tamo svi peru zube. Prosječno dva puta dnevno. Vjerojatno ujutro i navečer prije spavanja. U industriji bismo voljeli da je prosjek veći, ali nije. Mi dizajneri smo s time sasvim zadovoljni jer bi s većim prosjekom bila i veća potrošnja četkica za zube te bi i produkcija morala rasti. A i ovako ne možemo disati. Ali vratimo se u kuću u selu kraj Vinkovaca. Da bi svi i kad su ujutro sneni i kad su pospani bez greške gurali samo svoju četkicu za zube u usta, svi moraju imati na prvi pogled prepoznatljivu četkicu za zube. Tu ne smije biti greške. Deda ima svoju četkicu za zube, baka svoju, mama, tata, kćeri i sin, svatko svoju jedinstvenu četkicu za zube. I svi uglavnom smatraju krajnje neprihvatljivim da s nekim dijele četkicu. Industrija je dužna svakome omogućiti pristup četkici za zube, dizajn je dužan osigurati da svatko od njih ima svoju unikatnu, prepoznatljivu četkicu. I tu nije kraj. Jer neće ni deda, ni baba, ni majka, ni otac, ni itko od djece, nitko neće cijeli život koristiti jednu četkicu za zube. Tako da smo im dužni barem jednom godišnje omogućiti zamjenu četkice za novu, ponovno jedinstvenu i prepoznatljivu četkicu za zube. Ovdje i dalje govorimo o jednom domaćinstvu, a već imamo više dizajniranih proizvoda nego što primjerice dizajner automobila ima za svoje cijele karijere. Zamislite da svaki čovjek prema automobilu ima isti zahtjev za unikatnošću kakav ima prema četkici za zube.

– Da, to bi bilo fora – kratko sam se ubacio, ali Luka je već debelo utonuo u priču o teškoćama svoga posla.

– Zapravo, primjer s automobilima i nije tako loš. Naše dvije industrije su zapravo dosta slične po dobi. Nisu ljudi oduvijek prali zube četkicama, kao što nisu oduvijek ni prelazili udaljenosti automobilima. No, automobilski se dizajn po težini ne može ni usporediti s dizajnom četkica za zube. To smo već vidjeli na primjeru obitelji iz okolice Vinkovaca. Kroz ovo povijesno kratko razdoblje u kojem svijet postoji s industrijom automobila i s industrijom četkica za zube na njemu, broj ljudi je sve veći. Broj kupaca četkica za zube je sve veći. I, moram napomenuti još jednom, svaki čovjek ima pravo na svoju jedinstvenu četkicu za zube. To je ideal naše industrije. Naša dogma, naša svetinja. U onim rijetkim trenutcima u kojima se šalimo s ozbiljnošću našeg zadatka, mi dizajneri volimo reći da bi ljudi u svojim biometrijskim putovnicama umjesto sve te tehnologije, skena irisa, otiska prsta i DNA uzorka, da bi umjesto svega toga mogli imati jednostavno sliku svoje četkice za zube i da bi ih se po tome moglo nepogrešivo identificirati.

Ipak, uglavnom nam nije do šale. Planet je dom za sve više i više ljudi, što za dizajnera znači da stalno mora smišljati sve više i više unikata. Znam, reći ćete da ne peru svi ljudi na planetu zube. I istina je to. Ne koriste svi ljudi četkice za zube. Pogotovo u siromašnijim predjelima naše jajaste kugle još postoje džepovi, veliki postotci ljudi koji ne koriste četkicu za zube. No, morate znati da je i tih ljudi u ukupnom postotku čovječanstva sve manje. Sa svakom novom ljudskom generacijom sve više ljudi koristi četkicu za pranje zuba. To je neosporna činjenica, naprosto statistika s kojom naša industrija raspolaže. Za mene, kao dizajnera, to znači da svake godine moram osmišljavati na stotine, nekih godina i na tisuće jedinstvenih i prepoznatljivih četkica.

Taj zadatak postaje sveobuhvatan. Moj rad s godinama ima sve manje obilježja kreativca koji iz svoje nutrine isijava stalno nove oblike četkice, stalno nove oblike kombinacije boja i šara, stalno nove dužine i varijacije samih površina četke na četkici… Znate, te stupnjevane dužine četki na četkici nemaju ama baš nikakve veze s Vašim pranjem zuba. Ne šteti, ali ni ne pomaže. Nastale su ne tako davno, u godini kada se industrija našla pred svojom najvećom krizom. Bili smo gotovo pred slomom. Svim dizajnerima na svijetu je počelo nestajati ideja. Jedva su se smišljale nove drške četkica, nove boje i varijacije boja samih drški… Bili smo na rubu takozvanog nultog slučaja, tj. prve kopije neke stare četkice. Prve potpune kopije. Ne samo dizajnerske retro fore. Jedina sreća koju smo mogli reći da te godine nosimo zataknutu u obod šešira je bila sreća da je u industriji radio mladi dizajner Jerome Badan.

Badan je mozgajući u potpunoj blokadi, na rubu pucanja od uzaludnog smišljanja, razmišljajući već s one strane granice frustriranosti, Badan je odustao od samopritiska i samoprijekora te je izašao iz ateljea i zapalio cigaretu. Prvih par dimova je proveo proklinjući zanat koji je izabrao i umjetnost koja ga je odabrala. A onda se zagledao u vršak cigarete i shvatio da je on na svakoj cigareti jedinstven. Krajobraz žara je potpuno unikatan. Shvatio je da je vrh četkice, sama četka, sličan žaru cigarete i dizajnirao prvu unikatnu četku četkice za zube. Bilo je kao da je netko razvalio neka ogromna vrata ideja i svi smo prionuli poslu. Badan nam je svima dao novu prigodu.

No, sada je naša industrija opet blizu ruba, ruba nakon kojega više nema novih ideja. Vrlo brzo će nam trebati novi virtuoz, a nitko od nas ne zna tko bi to mogao biti. Na tisuće dizajnera četkica za zube diljem svijeta radi kao najcrnji proletarijat usput se pitajući tko je među nama novi Badan. Svi znamo da bi svatko mogao biti jer je priroda našeg posla takva. Mi smo slični astronautima i kozmonautima i tajgonautima. Svim tim nautima smo slični. Svi bi oni mogli letjeti u kapsuli do Mjeseca, ali samo rijetki među njima su to stvarno i učinili.

Puno sreća utječe na to. Valja u punoj životnoj spremi dobiti prigodu, biti u vrhu svoje kreativnosti u trenutku kada nastane velika blokada ideja, to veliko puštanje dizajnerske krvi. Valja biti pravi dizajner da bi se u pravom trenutku moglo ne samo odletjeti sa Zemlje, nego i sletjeti na nešto drugo, neki drugi kamen koji pluta ovim svemirom – Luka je duboko udahnuo, kao da je i sam osjetio težinu svojih riječi.

– A što ako nitko nije novi Badan? – pitao sam.

– To bi onda značilo da je došao kraj svijeta kakvog znamo.

– Pa dobro, nije valjda toliko strašno! – glumim brigu, iako mi je ovaj apokaliptični zaključak samo smiješan.

– Nije strašno. Apokalipse su nešto s čime se čovječanstvo redovito susretalo. Zapravo, bile su i uvijek će biti strašne. Ali apokalipsa nije tek kraj svijeta. Ne, tu je više riječ o velikom pražnjenju, puštanju krvi, kojim organizam zvani čovječanstvo nastavlja preživljavati. Ne postoji kraj svijeta, postoje samo krajevi svijeta. Smakovi koji dolaze s vremena na vrijeme kao novo dijeljenje karata.

– OK – kratko dobacujem vidjevši da je Luka sasvim obuzet svojom pričom.

– Ima već više od godinu dana da se bavim smakom svijeta. Otišao sam na neplaćeni godišnji, pustio svakodnevni dizajn malo da miruje uvidjevši da se bližimo velikoj blokadi. Razmišljajući o njoj, strahujući od nje, počeo sam razmišljati o smaku svijeta. Počeo sam se informirati. Do nedavno bih na spomen smaka samo odmahnuo rukom, kao na ludost. Ali, onda sam u jednom trenutku ipak odlučio uzeti u obzir mogućnost propasti svijeta. Tada još nisam znao ništa. Nisam znao da smak nije konačan.