Karte, molim! | Marko Dejanović

MIXED MARTIAL ARTS

Nije bilo ozbiljna prostora za razmišljanje o apokalipsi i svijetu koji će mi ona ostaviti dok sam smišljao kako povezati eskivažu s krošeom u protivnikova jetra i aperkatom u bradu. Idealno je ako je protivnik ljevak. Njegov prednji desni direkt eskiviraš istovremeno uzvraćajući desnim direktom u koji ne ulažeš preveliku silu. On služi samo tome da se protivnik zatvori i štiti glavu, istovremeno ostavljajući prostor za udarac u jetra. A ti si se već eskivažom doveo u položaj za lijevi kroše. No, moraš misliti i na to da svoju desnu ruku vratiš u zaštitu jer bi protivnik lako mogao svojom jačom lijevom potegnuti. Tvoj položaj za lijevi kroše je istovremeno idealan i za njegov lijevi kroše u tvoju bradu. Zato moraš zadržati koncentraciju i dovoljno brzo vratiti desnicu na bradu. Ako ti je to sve uspjelo i ako si uspio pogoditi jetra lijevim krošeom, za očekivati je da će protivnik biti bar nakratko uzdrman. Spustit će instinktivno ruke da zaštiti bolno tijelo. Ti moraš biti dovoljno brz u kukovima i koljenima. Moraš dovoljno hitro prijeći iz lijevog krošea u jetra u položaj koji ti omogućava da zadaš desni aperkat. Brzina je neophodna. Protivnik se brzo vraća, neće mu dugo trebati da vrati ruke na bradu ili čak zada kontraudarac. Zato i nije nimalo jednostavno završiti kombinaciju snažnim i brzim desnim aperkatom. Ali to je i izazov. Dan danas ne mogu garantirati da ću uspjeti izvesti tu kombinaciju. Treniram već oko dvije godine, ali i dalje se mogu samo nadati da ću u ringu uspjeti izvesti eskivažu/direkt, lijevi kroše u jetra i desni aperkat u bradu.

Još uvijek se moram nadati da ću biti čovjek koji može izvesti tu kombinaciju.

Brzo sam postao solidan boksač. Bar za podrum u kojem sam boksao. Bilo je tu mnogo onih koji su bolji od mene. Ali bilo ih je i koji su lošiji. A najviše je bilo onih s kojima mogu ući u ring. Brzo sam i spoznao pravilo dvorane. Pravilo koje se redovito krši, što moram odmah naglasiti.

Dakle, pravilo je da se pri sparingu ne udara svom silinom koju mladi čovjek ima na raspolaganju. I većina ljudi se trudi držati tog pravila. Jer većina ima neke poslove i škole koje ih čekaju narednog dana, neke ozbiljne životne okolnosti koje bi ozbiljno ometalo ako bi ih se pokušalo obavljati slomljena nosa i nabubrena lica. Nitko ne bi kupio polovni automobil od Rockyja Balboe dan nakon borbe protiv Apola! Ako razumijete što hoću reći.

No, dok se većina tih, uglavnom mladih ljudi držala pravila o izbjegavanju zadavanja udaraca svom silinom, neki su taj zakon i izbjegavali. Znalo se svima dogoditi, pa i meni, da umoran nakon sat vremena treninga bez dužne kontrole potegnem silovit kroše. Ali u mom klubu pojavilo se i nekoliko mladića koji nisu udarali previše silovito zbog gubitka kontrole, nego potpuno svjesno i praktički neprekidno. A najgori od njih, po mojoj slobodnoj procjeni, bio je mladić imena Daniel. Star tek 17 godina kad smo se takoreći upoznali. Nismo se nikada zapravo upoznali, samo smo trenirali u istom klubu. Daniel je već kad sam ga prvi put vidio bio jak kao bik. Mišićav, nabildan. Previše mišićav, srećom. Samo na početku, na žalost. Trener je uvijek govorio i mislim da je u pravu: bildanje i boks ne idu jedno s drugim.

– Krupni mišići usporavaju borca – tvrdio je. Zato je i Daniela od početka tjerao da prestane dizati utege i posveti se boksu.

Na početku sam vjerovao da Daniel prejako udara upravo zbog toga što je bio prespor i tek početnik. Vjerovao sam da nije u stanju ubrzati, a ublažiti svoje udarce. I tada mi je smetalo što mlati po meni kao da me pokušava lopatom zatući, a ne boksački nadigrati, ali sam vjerovao da će s vremenom ipak početi poštovati pravilo. Nije. Samo je s vremenom postajao opasniji jer je postajao sve brži i brži, a da nije ni trunku ublažavao udarce. U sparingu s njim, počeo sam shvaćati da mu na pameti nije ništa drugo, osim da te prebije. Shvatio sam da Daniel dolazi na treninge ne zato da bi razvijao svoje vještine, nego zato da se tuče. Konkretnije, dolazio je da ima prigodu legalno tući nekoga.

Ja sam, pak, postajao sve oprezniji i oprezniji. Na pameti sam imao brigu od ozljeda i oteklina koje bi mi mogle stvoriti probleme u poslu. Počeo sam se plašiti susreta s mnogo mlađim suparnikom. U sparinge s njim ulazio sam bez namjere da išta sam isprobavam, a samo s planom da ostanem zaštićen. Provodio sam minute i minute u duplom bloku puštajući Daniela da me mlati po rukama i ramenima. I Daniel je mlatio. Svom snagom. Kao da radi na vreći, a ne na desetljeće starijem rekreativcu.

Neko vrijeme je prošlo, a ja sam se hvatao kako dolazim na trening s nadom da će me sparing s Danielom nekako zaobići ovaj put. Da će se mladi siledžija okomiti na nekoga drugog u dvorani, da će biti spriječen u dolasku na trening, da će trener uvidjeti kako naši sparinzi nijednome od nas ništa ne donose…

Kako to valjda mora biti, rijetko me zaobilazio. Barem jednom tjedno sam stajao u smrdljivoj dvorani, pokriven vlastitim rukama čekajući da Daniel ispuše svoje mišiće. Nisam mogao odbiti sparing s njim jer nitko nikada nije odbijao sparing s nekim pa mi je bilo neugodno da ispadnem papak koji se boji duela s klincem. A opet, Daniel mi je kvario užitak. Na treninge sam već dolazio kao na kaznu. Bio sam prestao gledati filmiće poznatih boksača na internetu jer nije bilo prilike da ih pokušavam imitirati na treningu. Bilo mi je sve teže i teže nakon napornog radnog dana natjerati se da spremim rukavice, gumu za zube, da smotam bandaže, obučem hlačice i majicu te se odvezem na Trešnjevku kako bih trening završio šćućuren iza vlastitih ruku kroz koje bih vireći mogao vidjeti tek djelić Danielova lica razvučenog u grimasu sastavljenu od kešenja gume za zube i osmijeha. Šake su mu uvijek bile u najmanjim mogućim rukavicama, rukavicama koje nisu zamišljene za sparing, nego za borbu, šake koje lete u moje ruke i prijete da će mi zdrobiti nos, jagodicu, arkadu ili bradu, biraj sam.

Moja rekreacija i zabava postala je prava borba, s pravim strahom. A ja to nisam bio ni shvatio. Samo sam osjetio.

Što je najgore, činilo mi se da Daniel uopće ne mari, da uopće ne pravi nikakvu razliku trenira li sa mnom ili s nekim drugim. Nije mu bio poseban užitak mlatiti po mojim rukama. Bilo mu je samo važno da je iza njih sakriven čovjek, da su iza ruku brada, arkada i nos koji mogu puknuti i prokrvariti. Daniel ni trunku svoga vremena nije posvećivao meni. A ja sam gotovo pa cijele treninge posvećivao iščekivanju trenutka u kojem nas trener raspoređuje u parove za sparing.

– Daniel, odi k njemu – uvijek bi rekao u nekom trenutku i znao sam što slijedi. Mlaćenje. To je uistinu najbolja riječ za opisati. Obično mlaćenje.

Nisam želio biti taj čovjek. Nisam nikada želio biti netko tko će si dozvoliti da takav banalan strah zagospodari njime. Daniel, sedamnaestogodišnjak, je redovito ubijao onoga čovjeka koji želim biti. I nije ga tukao. Naprotiv. Toliko je mlatio po meni da onaj čovjek koji želim biti nije uspijevao skupiti hrabrost da izađe pred Daniela. Bila je to egzekucija mene kakav bih mogao i trebao biti. Abortus živog čovjeka.

Jedini razlog zašto sam još dolazio na treninge je bio taj što si nisam mogao dopustiti da postanem suučesnik u tom smaknuću, tom smaku ličnosti. Nisam znao kako bih se pretvorio u čovjeka koji će raširiti te ruke, pristati da primi možda i poneki težak udarac u lice, čovjeka koji će možda i završiti na podu, bez svijesti, ali koji će probati i sam baciti neki udarac. Želio sam se boriti, ali nisam znao kako da se natjeram.

Ako ćemo iskreno, ni dan danas ne znam kako sam se natjerao. Ne znam ni jesam li se natjerao ili se to jednostavno dogodilo. Puka slučajnost. Vjera u slučajnost je najteži oblik religioznosti. Jer slučajnost naprosto nema smisla, nema ideje. Ona je tek treperenje elektromagnetskog polja koje nema svrhu, ali ima nevjerojatan učinak.

Ne znam što je izazvalo mišiće moje lijeve ruke da trznu, ne znam što je potjeralo moja koljena na klecanje. Ali znam da sam na jedan u nizu Danielovih silovitih desnih krošea potonuo ulijevo, sasvim školski eskivirao njegov siloviti kroše i potegao ga svojim lijevim krošeom direktno u uho. Kasnije ću saznati da mu je već pri tom prvom udarcu puknuo bubnjić. No, ja nisam stao na tom udarcu. Daniel se pokušao pokriti, ali ja sam sasvim mehanički, nakon sati i sati trpljenja mladićeva mlaćenja, počeo vezati kombinacije. Za lijevim krošeom u uho slijedio je desni kroše u pleksus. Daniel se počeo povlačiti unatrag. Lice je pokrio koliko je mogao s onim premalim rukavicama. Ispalio sam lijevi i desni direkt u njegove ruke, samo da bih ga natjerao da se toliko zatvori da me više ne vidi. Uspjelo mi je. Spustio sam se i pripremio za silovit kroše. U jetra. Čuo sam ga kako stenje. Nisam se obazirao. Samo sam prešao u položaj tijela za aperkat. I nisam se susprezao. Vidio sam da mu koljena popuštaju. Past će. Pomogao sam mu u padu s još jednim lijevim krošeom, a onda se već trener stvorio pokraj nas.