Karte, molim! | Marko Dejanović

ŠAMARANJE MATEJA

– Puno sam vremena potrošio. Valjda dovoljno. Nisam štedio, a štedljive sam naravi. A opet, u pravu ste vas dvojica, pitanje je može li čovjek uopće štedjeti vrijeme. Ima li ikakvog smisla pokušavati? Ne znam. Znam da ga možemo trošiti. I ja sam potrošio evo dvadesetak godina vremena. Potrošio sam ih onako usput, široke ruke. Potrošio sam vrijeme na osvetu. Možda nisam trebao, možda je to stvarno bačeno vrijeme, ali to je tako. Ja sam ga morao tako potrošiti.

Ne znam je li i vama dvojici tako, ali ja ne mogu pustiti, preći preko nečega. Već i kod sitnica je tako, a kamoli kod ovoga… Ako me poniziš, ja te moram nadvladati. Kad-tad. Svaki dan bez osvete za mene je novo pljuvanje u lice, novi šamar. Da, šamar. Šamar je udarac ponižavanja. Šakom tučeš sebi ravnoga, šamarom nekoga stavljaš na njegovo mjesto.

Sa šamarom je počelo i mojih dvadesetak godina. Možda, da je stalo na šamaru, možda bih uspio zaboraviti. Makar sumnjam. Znate onaj vic?

Nismo ga znali. Ja ga svakako nisam znao. A nisam mogao ni odgovoriti znam li ga ili ne s obzirom da nije rekao ni o kojem se vicu radi.

– Koji? – ubacio se prikladno kondukter.

– Onaj o seljaku i Nijemcima.

– Pričaj – kondukter je pažljivo pratio nikad napisan scenarij. Ja se nisam mogao sjetiti nijednog vica o seljaku i Nijemcima.

– Drugi svjetski rat. Idu Nijemci tražiti partizane i upali u neko selo u Bosni. Izvukli seljaka, ženu mu i dvije kćeri pred kuću i traže informacije. Seljak, naravno, pomaže partizanima jer je pošten, ali neće ništa reći.

„Govori! Gdje su partizani?“ urla glavni Švaba.

„Ne znam“, pomalo će prkosno seljak.

„Reci, gdje su partizani? Ubit ćemo ti ženu ako ne kažeš!“

„Ne znam!“

I ubiju mu Švabe ženu. Bace je na koljena i metak u glavu.

„Gdje su partizani?“ ponovi glavni Nacista.

„Ne znam“, laže seljak i dalje.

„Reci, neće nitko saznati da si nam ti rekao!“

„Ma ne znam.“

„Reci ili ćemo ti spaliti kuću i imanje!“

„Ne… znam!“

I spale mu oni i kuću i imanje. Prođe malo vremena. Stoji seljak, stoje mu kćeri, gledaju kako kuća gori. Leži mrtva seljakova žena. Napokon, propadne mu kuća, strovali se sama u sebe pa glavni nacist opet upita:

„Gdje su partizani?“

„Ne znam“, sasvim smireno odgovori seljak. Kao da mu nisu ubili ženu i spalili kuću.

„Slušaj, ubit ćemo ti kćer ako nam ne kažeš.“

„Nemam ništa za reći“, odgovori seljak kao da se ne boji za kćer i kao da mu nisu spalili imanje i ubili ženu.

I uzmu Švabe kćer, izvuku je pred seljaka, upere joj pištolj u glavu.

„Gdje su partizani?“

„Ne znam.“

Pukne pištolj i ubiju mu kćer. Pa ostane seljak pred spaljenom kućom sa samo jednom živom kćeri. Stoji i ne mrda. Kao da mu ne uništiše sve pred očima.

„Gdje su partizani?“ glavni Švaba već je bijesan. Ali seljak nije.

„Ne znam.“

„Ubit ćemo ti i zadnju kćer, ako nam ne kažeš. Zatrt ćemo ti krvnu liniju. Geni će ti propasti! Gdje su partizani?“

„Ne znam.“

I izvuku mu zadnju kćer pred njega, stanu je mlatiti. Neće pucati u nju, nego je ubijaju vojničkim čizmama i kundacima pušaka. Traje to, a seljak joj ne može pomoći. Samo gleda šta joj rade. Na kraju ni zadnja kćer mu se više ne miče niti diše. Stoji seljak, a pred njega stao glavni Nijemac.

„Govori! Gdje su partizani?“ zaurla Švaba.

„Ne znam“, smireno odgovori seljak, što Švabu razbjesni do kraja.

„Govori!“ krikne i otvorenim dlanom udari seljaka po obrazu. Obraz se zacrveni, seljak se primi za njega pa mu u očima zaiskri i glasom u kojem se čuje želja da Švabi pregrize grkljan odgovori:

„Opa, sad smo se počeli i šamarati!“

Kondukter je prasnuo u smijeh, ja se samo smješkam. Nešto mi puno mrtvih za vic. Ali klimam glavom da razumijem, dok Matej kroz smijeh pita razumijemo li koja je težina šamara na ovim našim prostorima.

– Vidiš, Dejanoviću – dobacuje kondukter kad se uspio smiriti od smijeha.

– Poanta! Ovaj vic je objasnio cijeli antifašistički pokret i zašto je uspio. Sve je u poanti. Čak i ono legendarno NE Staljinu je objašnjeno ovim vicom.

– Da – dodaje Matej.

– Možeš nas gaziti, možeš nam spaliti zemlju, pobiti obitelji. Možeš svašta, ali nemoj nas šamarati. Nemoj… E, mene je čovjek ošamario. Nije stalo na tome, nego je s time počelo. I ne znam, ne mogu znati bih li ja prešao preko tog šamara da je ostao samo na njemu, makar sumnjam. Peče me i danas. Bilo je to devedeset prve. Ja sam još živio s ocem i majkom. U Osijeku. Danas živim u Zagrebu. Ali to nije važno. Otac mi je bio u mirovini, umirovljeni JNA oficir. Vojnik. Majka je isto bila već u mirovini. Živjeli smo u stanu njih dvoje, sestra i ja. Imao sam nekih 17 godina, tinejdžer. Sestra je taman postala punoljetna.

Ja sam iz miješanog braka. Stari Hrvat, stara Srpkinja. Oboje Jugoslaveni koliko se to samo moglo biti. Nisam ni znao koje su im prave nacionalnosti dok nije počelo. A kad je počelo, saznao sam da smo sestra i ja polutani. Stari nas je uvjeravao da će to sve proći, da se narod samo malo uzjebao. To je bila njegova riječ. Donio ju je sa sobom iz Kozare, sela u Bosni u kojem je rođen. Kad se neko uzjebe to znači da se uznemirio, ali da je njegov nemir beznačajan i da neće imati nikakvog značajnog učinka. E, stari je tvrdio da se narod uzjebao. Stara nije ništa tvrdila. Ona je rodom iz Osijeka. Ona se nije izjašnjavala. Nije nikad imala naviku da se izjašnjava jer stari je ipak bio oficir. Njegovo je bilo da komanduje.

Kad je sve počelo da kuha, kad se narod uzjebao, stari je ostao miran.

„Ja sam u penziji“, šalio se pa ozbiljno dodavao da se ne misli miješati u gluposti, da će se sve to smiriti, da će Armija ako treba stati na granice i reći „dosta“ kad vide da je dosta. Bilo je ljudi koji su ga pitali što se ne uključi, ali je stari odgovarao da se on u politiku neće miješati, a da, ako će njegov Osijek netko napasti, da će ga on braniti. Do tada, objašnjavao je, neće da ima posla ni s kim i ni s čim. „Ja sam u penziji“, zaključivao je pomalo u šali, a pomalo ozbiljno. Došla je onda i ’91., staroga više nitko nije ništa pitao, a on nije ništa ni govorio. Samo je nama, kod kuće, znao ponoviti da se narod uzjebao, ali ni sam nije više bio siguran u to. Zato je valjda više šutio, nego što je pričao. Nije znao šta da kaže ni šta da komanduje. Susjedi, tad smo ih zvali i komšijama, su nas izbjegavali. Dobar dan, dobar dan, bilo je najviše što se progovaralo. Nije bilo ispijanja kava niti je starce tko zvao, niti su oni koga zvali kod nas. Povremeno, znao je zazvoniti telefon. Stari je uvijek inzistirao da se on javlja. Nije nam pričao tko zove ni šta hoće, ali smo mi nekako znali da to zovu da mu „jebu mater“. Jednom se sestra javila kad starog nije bilo kod kuće. Zvao je neki čovjek, ispričala je, tražio je tatu, a kad mu je rekla da nije doma, čovjek joj je rekao da mu poruči da će zaklati i njega i njegovu četničku kopilad. Ispričali smo to starom, a on je rekao da je dogovorio s prijateljem iz Zagreba da nam iznajmi svoj stan. Prijatelj je putovao izvan zemlje i ostavljao je stan prazan. Sestra je trebala na fakultet ionako.

„On izlazi iz stana prije ljeta, ne zna još točno kada. Ti ćeš povesti brata sa sobom i ostat ćete tamo dok se ovo malo ne smiri. I mama će s vama da vam pomogne da se smjestite. Ja ću ostati ovdje čuvati stan“, komandovao je stari. Ali komadovao je uzalud. Prijatelj mu nije prije ljeta izašao iz stana, nešto mu se bilo zakompliciralo i trebao je tek sredinom ljeta, negdje u osmom mjesecu izaći iz stana. Sestra je otišla na prijemni, položila ga i vratila se u Osijek čekati početak akademske godine. Nije imala ništa za raditi u Osijeku, samo se sretala sa školskim prijateljicama i visjela po kavama. Komande staroga ostale su na snazi, ali su se pomjerile za osmi mjesec. Nije bio sretan s time, ali nije pokazivao ni brigu. Jedino što nije uspijevao sakriti bile su godine. Odjednom se na njemu počelo vidjeti da je star. Odjednom se vidjelo da je u penziji.

Nije dugo prošlo otkako smo proslavili, kod kuće, uspješan prolaz sestre na prijamnom ispitu za Agronomski fakultet u Zagrebu. Nije dugo prošlo od tada do dana kad sam popio šamar. Zapravo, bilo je jutro. Dan je tek svanuo. Samo su stari i stara bili budni. Na vrata je došla skupina ljudi. Bilo ih je petero. Jedva su se progurali kroz predvorje. Nijedan se nije izuo, iako je kod nas bio običaj da se ljudi izuju kad nam dođu.

Buka me je probudila pa sam izašao. Sestra je ostala u svojoj sobi, samo je bila otvorila vrata da vidi kakva je to buka, ali ju je stari jednim mahanjem rukom natjerao da zatvori vrata.

U dnevnoj sobi su stajali ta petorica, mladi neki dečki, tek nekoliko godina stariji od mene. Preko puta njih su stajali stari i stara.

„Momci, ja sam Hrvat“, čuo sam starog kako im govori.

„Kurac si ti, a ne Hrvat“, odgovorio mu je najniži od petorice, kasnije ću saznati da se zove Darko. Držao je u ruci pištolj od starog. Bili su došli u pretragu, tako su rekli. Tražili su skriveno oružje. Našli su pištolj koji je stari ponio sa sobom kao uspomenu na karijeru. „Šta će ti ovaj pištolj? Je li, Jugoslavenu, šta će ti pištolj?“ urlao je Darko na starog. Urlao je i lupao drškom pištolja staroga u prsa. Stari nije reagirao. Ali sam ja poletio da stanem između njih dvojice. Progurao sam se, a Darko je prebacio pištolj u lijevu ruku pa me desnom ošamario. Prokipio sam sedamnaestogodišnjim bijesom, ali me je stari zaustavio da se ponovo proguram pred Darka. Mama me je zgrabila i držala.

„Kuda si ti krenuo četnikiću?“ dobacio mi je Darko pa se opet okrenuo starom. „Kuda je on krenuo? Jesi ovaj pištolj za njega čuvao? Da puca po nama?“

„Nisam. To je uspomena. Ja sam u penziji.“

„U penziji, je li. A gdje si radio. A?“

Stari je šutio. Bilo mu je jasno da znaju da je radio u JNA. Bilo mu je jasno da znaju i tko je i što je i tko su i što su mu žena i djeca. Darko je i njemu opalio šamar, a stari nije dizao glavu da mu Darko ne vidi oči. Onda se pred Darka progurao drugi iz te skupine.

„Pištolj ćemo zaplijeniti. Ne može nam svatko biti naoružan u ovom gradu.“

„Dobro“, odgovorio je stari i pogledao za Darkom koji je prišao vratima sestrine sobe.

„Vi… Bilo bi najpametnije da odete iz grada. Mi smo došli samo u pretres. Ima ih koji dolaze i drugačije.“

„Dobro“, odgovorio je stari i dalje gledajući za Darkom koji je otvorio sestrina vrata, ušao pa ih ponovo zatvorio.

„Je l’ se razumijemo?“ pitao je pristojni.

„Razumijemo se“, odgovorio je stari.

„Pogledajte me, da vidim da se razumijemo.“

Stari je maknuo pogled s vrata sestrine sobe i pogledao u pristojnog.

„Dobro, sad ćemo pretražiti stan da vidimo da nema još oružja ovdje i onda vas ostavljamo da se pakirate. Dok mi pretražujemo, vi lijepo sjednite ovdje za stol i popijte jutarnju kavu“, pokazao je rukom prema stolu. Mi smo sjeli, a četvorica mladića su krenula besmisleno kopati po našim ladicama i vitrinama. Jedan je otišao u moju sobu i tamo je cijelu raskopao. Drugi je napravio nered u spavaćoj od staraca. Ostala dvojica su kopala po dnevnoj i po kuhinji. Nitko nije ulazio u sestrinu sobu. Niti je tko izlazio iz nje.

Trajalo je to još možda desetak minuta, a onda je Darko otvorio vrata u koja je otac desetak minuta buljio, činilo mi se, bez treptanja. Momci su se odmah okupili pa izašli. Pristojni je na izlasku ocu dobacio da „bude pametan“, ali stari nije ništa odgovorio. I dalje je buljio u vrata sestrine sobe. Sve dok ona nije izašla iz nje. Blijeda i klimavih nogu otišla je u kupaonu. Nikome nije ništa govorila. Nitko je nije ništa pitao. Nikad.

Prespavali smo još dvije noći u tom stanu, da bi već trećeg dana svi skupa sjeli u auto i otišli za Zagreb. Prijatelj od staroga dao nam je da noćimo kod njega dok on ne ode za Njemačku.