Karte, molim! | Marko Dejanović

POTJERA

Vozio sam tek nekih pet minuta. Sigurno ne puno više. Mrak je pao i zavukao se u Dubravu koliko se mrak uopće umije zavući u zagrebačku Dubravu. Kraj njezinih svjetala, raskrižja krcatih semaforima, kroz koja pola tuceta automobila prođe u samo jednom mahu. Kraj čak i noću svjetlećih ploča s imenima kebablija i draguljara, iako ni gazda ni šegrta više nema na radnom mjestu. Kraj golemih, sigurno desetmetarskih oglasnih plakata za najnoviji model američkog, korejskog ili najčešće njemačkog auta. Plakati su to osvijetljeni reflektorima s kojima se mogu nositi tek reflektori nedavno postavljeni na igralište četvrtoligaša NK Dubrave koji je u očitom usponu prema prvoj, ili bar prema drugoj nacionalnoj ligi. Mrak se u Dubravu u neka mjesta gotovo pa nikad ne uvlači, dok je na drugim mjestima već i izuo cipele i zavalio se na onu stranu kauča na kojoj čovjek može pružiti noge. Mjesta su to, primjerice Miroševac, groblje… Na dan kad se obilaze groblja, kupuje cvijeće, oblači primjerena odjeća, na Svisvete tisuće ljudi tijekom dana napune cijelo groblje svjetlom. Donesu tisuće svijeća, u bojama, i osvijetle gotovo pa svaki kutak te spavaonice mrtvih. No, mrak ipak padne, umaršira na groblje i obavije i samo svjetlo svijeća, uzme ga u naručje i istakne, ne ostavljajući ni trunka sumnje da je mrak ipak ispunio cijelo groblje onako kako svjetlo to nikada ne može i neće moći.

To je moja Dubrava, moj kvart. I ja sam se vozikao njime. Grad je pust. I shopping centri, povazdan puni, su se stigli isprazniti. Na semaforu se kraj mene, u lijevoj traci, stvori automobil. Okrenem se i ugledam na suvozačkom mjestu djevojku u profilu. Semafor zasvijetli žuto pa zeleno i automobil nastavi svoj put. A ja za njim. Bez da sam razmislio, bez da sam si dozvolio dvoumicu. Vozim se i pratim automobil. Dok sam iza njega, vidim da je djevojka koju sam spazio dugokosa. Sjećam se da sam primijetio žutu boju u onom kratkom pogledu koji sam već bacio na nju, a koji je bio dovoljan da me natjera u potjeru. Žuta joj je bila kosa. Ili žućkasta, ne znam, a vozim. Pratim taj auto jer želim još jednom vidjeti tu djevojku, uvjeriti se da izgleda tako da čovjeka natjera na jurnjavu gradom. Uspijevam im se približiti, gotovo ih preteći. Ali morao sam prići s druge strane, s vozačeve. Ne vidim je dobro. Moram i voziti. Želim jedan miran pogled na nju. Želim se uvjeriti. Želim joj dobro vidjeti oblik glave, zagledati joj se u oči, naslutiti ličnost i tugu, želim joj pronaći onu manu ključnu za ljepotu, sitnu grbu na nosu ili lagano klempave uši, okrhnut zub…

Ispred njih sam. Morao sam ih preteći. U retrovizoru zbog njihovih svjetala uspijevam tek razaznati siluete. Jednu mušku i jednu žensku. Ali nije me briga za mušku siluetu, nije me strah. Vozim i smišljam kako da ih pustim da me opet preteknu. Ne moram dugo razmišljati. Pretječu me sami od sebe. Vozač je tako naglo ubrzao da je opet nisam uspio vidjeti dulje od momenta. Nastavlja ubrzavati pa ubrzavam i ja. Neće mi sad pobjeći. Uspio sam vidjeti da ima duge prste. Kuckala je njima o staklo očito slušajući neku muziku. Možda i ona sluša nešto ovako relaksirano, cool, sexy kao i ja. Ne znam, ali neću dozvoliti da mi pobjegnu.

Nismo se dugo ganjali. Stigli su negdje. Nisam znao gdje sam stigao jer nisam pratio kuda vozim. Samo sam pratio automobil.

Nisam inače takav. Nikada nisam zbog žene sudjelovao u automobilskoj potjeri po gradu. Nisam inače ni neki šonjo. Ne, sasvim normalan sam, vjerujem da sam ostvario u dosadašnjoj ljubavničkoj karijeri prosječno dobar rezultat i učinak. Ali nisam se služio ovako riskantno ludim operacijama kao ovaj put. Nisam se nikada toliko približio onaj tankoj granici kada ženama postaješ užasno neugodna pojava, čovjek koji ulijeva osjećaj nesigurnosti kakav možeš imati samo ako si u društvu nekoga tko je, što bi se reklo, duševno poremećen. Možda nikada ne napravi ništa stvarno loše, tek šašavo. A možda i skuplja oči žena kojima je komplimentirao da su lijepe.

Nisam znači ni jedno ni drugo.

Nisam inače takav, shvatio sam i te večeri dok sam parkirao ispred kluba u koji je ušla žena i njezin vozač. Bez dokaza on za mene nikada ne bi mogao postati išta više od vozača. Samo manje. Možda dobar prijatelj kojeg voli kao brata.

Ulazi na bokovima hip-hop plesačice, na bokovima koji od hoda prave agresivno ljupki ples. A nije obučena u hip-hop điru. Naprotiv. Nije obula ni sandale niti štikle. Ne, na dnu su starke pa noge, pa lepršava suknjica. Mnogo više nisam stigao vidjeti i bilo je jasno da moram i ja u klub. Ponovo bez dvojbe, ponovo bez uobičajenog odvagivanja. Ili barem  da ono iole utječe na moje ponašanje.

Klub je bio bučan i rasplesan. Tek u ponekom uglu su visoki stolovi na koje su rijetki umorni oslonili laktove i odmaraju. Svi ostali đuskaju bar na mjestu, a mnogi stvarno i plešu. Samo ja hodam kroz titrajuću gomilu.

Preda mnom gužva. Gusta grupa plesača s noge na nogu. Svima je pažnja usmjerena u dio kluba koji od njih ni ne vidim. Moram se progurati. Ne volim se gurati, ne volim zavući ruku između ljudi pa za rukom povući rame, pa prsa, trbuh, iskoračiti nogom u prostor kojem težim i izvući se istim redom, samo završno s drugom rukom. Guram se i prolazim. S druge strane ona pleše. Ona se stopila s muzikom. Ne vidim joj vozača. Ne želim ga ni potražiti među ljudima. Morao bih maknuti oči s nje. Možda bih to i mogao učiniti. Kad bih htio. Ali ja vidim biće koje jaše na melodiji i određuje ritam pjesmama.

I dalje se krećem. Svjestan sam toga jer mi se ona primiče. Zapravo sam se ja primicao njoj. Vidim joj lice. Pune usne nisu ničim pofarbane ili lakirane. Zato i imaju sitna oštećenja kože, od grickanja ili zime.

Već sam preblizu i očito je da moram zaplesati. I ja plešem. Bez trunke muškog straha i krutosti njišem bokovima, trzam ramenim… Ja plešem kako nikad nisam ni znao plesati. Svjestan sam da sam ušao u klub i pravocrtno se usmjerio k ženi koju ne poznajem, probio se kroz zid muških tijela, došetao se do nje i počeo plesati s njom, a da se nisam ičim i ikako pitao je li to poželjno. Svjestan sam i nije me briga. Koža joj miriše dovoljno blago da je nježna i dovoljno silovito da je pamtiš.

Smiješi mi se. Nisam ni morao pitati. Ples završava i vodim je do šanka. Umorna je. I ja sam. Kimam glavom, pozivam je da mi kaže što da naručim. Ona me gleda kao da se pita je li dobro kuda je krenula. Uzalud se pita jer je već odlučila, a tek sada toga postaje svjesna.

– Bitter votka – kaže. Ona prva progovara.

– Bitter votka – kažem ja konobaru. – I meni Sommersby – dodam i vidim da je nju iznenadio moj odabir. Nije baš džekovsko piće, ali je ono što meni paše.

– Ja sam Marko – pružam ruku. Ona je Vesna.

Razgovaramo, za šankom, ona je bunar, a ja svoje rečenice pišem kuckajući u svemirsku mašinu. Toliko sam nepromišljenih, toliko opuštenih rečenica složio… Odlučujemo zajedno napustiti klub. Ona ne traži vozača, meni se to podrazumijeva. Vozikamo se gradom i slušamo muziku. Vozimo se i razgledamo. Priča mi o zgradi u čijem stanu je imala najluđi tulum ikada do tada. Tulum koji je završio kasnije nego noć, a bila je zima. Tulum na kojem je prisustvovala porodu mačke i prvim drhtavim udisajima sitnih prljavih dlakavih kosturčića. Bilo joj je to prvi put da je svjedočila nastanku života.

– Mnogi ljudi se opčine kad prvi put vide mrtvog čovjeka. Pripovijedaju o tome još tjednima poslije, opisuju mu blijedu put do u tančine. I ja sam ih vidjela. Ali to je ništa naspram promatranja nastanka živog bića, prvog udisaja, cijuka. Uzalud mi je opisivati – rekla je.

Odvezao sam nas sve do parkirališta Nacionalne i sveučilišne knjižnice. Prazno parkiralište i nas dvoje. Muzika ne griješi. Pronalazi nas i mi smo priljubili usne.

Prebacili smo se na stražnja sjedala. Bez dileme joj skidam gaćice. Ispod je uređeni čuperak, irokeza. Dajem joj nadimak „Irokeza“ i ona ga s osmijehom prihvaća. Odbacuje tenisice. Usput joj stopalice praktički same spadaju. Bez dileme mi otkopčava hlače. Navlačim kondom i ulazim.

Auto se iznutra zamaglio. Ako netko i prolazi kraj nas, ništa ne može vidjeti.

Unutra sam i osjećam da sam ovo prejako želio. Okrećem glavu na stranu da joj ne vidim usne i oči, da je ne vidim, ako je već čujem kako dašće. Okrećem glavu i vidim joj stopala. Oslonila ih je odostraga na naslone za glavu na prednjim sjedalima. Prsti joj se izvijaju i savijaju od užitka. Neću izdržati. Neću se moći zaustaviti. U njoj sam tek možda minutu ili dvije. I svršavam. Svršavam tekuću sramotu, golemo lažno obećanje koje sam dao. Razotkrivam se kao najgori lažnjak na svijetu. Svršavam i brzo izlazim iz nje.

Pita me što je bilo. Još sam nadvijen nad nju. Samo nisam u njoj.

– Pao mi je – lažem.

Ona ne odgovara. Sjedam kraj nje.

– Ne znam. Ne događa mi se ovo inače – izgovaram. Ne znam zašto sam slagao da mi je pao, umjesto da sam priznao da sam svršio. Gore je da padne, ali meni se u tom trenutku činilo boljim. Najgore je bilo upravo i jedino ono što mi se i dogodilo. Prerano svršavanje. I ono mi se također inače nije događalo, ali mi se baš tada dogodilo. Bila je predobra. Pokušavao sam je za to okriviti. Htio sam da poduzme dodatni napor kako bi se on ponovo digao i bacio u popravljanje stvari.

Ona ga je uzela u ruku i počela se maziti uz mene. Htio sam da učini nešto direktnije. Htio sam da mi pomogne da iskoristim drugu priliku.

– Sorry, moći ću ja brzo – uhvatio sam se kako govorim.

– Ma sve OK. Pa možemo malo i samo sjediti – odgovorila je. Nisam to htio čuti.

– Možemo i nastaviti. Ubrzo.

Samo se nasmijala i poljubila me.

– Bit će brže ako nešto poduzmeš – rekao sam. Nisam trebao.

– Pa nismo tu samo zato. I ovo je lijepo – planula je.

– Ne bih htio da ostane na ovome. Ne bi mi to bilo lijepo.

– Nije seks jedino važan.

– Nije jedino, ali je važan. A ja ne bih htio ostati na ovakvom prekinutom seksu. Mogla bi nešto učiniti pa da nastavimo.

– Nećemo nastaviti – obukla je gaćice. Obukla se cijela. Odvezao sam je kući bez puno priče. Samo s puno tišine.