Karte, molim! | Marko Dejanović

ČIČA MIČA, GOTOVA PRIČA

Vidim sebe kako sjedim u neudobnim autobusnim sjedalima, a u vlaku. Vidim sebe kako vidim uglavnom prazan vlak i stražnju stranu naslona sjedala ispred svoga. I vidim sebe kako nemam što za vidjeti ako gledam kroz prozor. Vidim sebe očajnog, očajnog zbog takve bezvezarije kao što su sjedala u vlaku. I samo to što se vidim izvana i iznutra istovremeno, samo to mi budi kakvu-takvu sumnju.

Očajan sam zbog gluposti. Ništa mi ne može poslužiti kao opravdanje. Potpuno je nerazumno i sitničavo biti očajan zbog rasporeda sjedala u vlaku, zbog nepostojanja separea. Ali, ako ćemo kopati do kraja, očaj mi se nije zavalio u usta zbog moje ljubavi prema separeima, nego zbog mržnje prema autobusima. Sjećam se, mrzio sam ih još kao dječak. Čak sam jednom, na moru, sudjelovao u gađanju autobusa jajima. Bio je to Croatia bus. Morski dečki su ga gađali jer je imao isto ime kao i omraženi nogometni klub iz metropole, a ja zato što je bio autobus tvrtke s kojim sam se redovito vraćao na duldung. A i samo zato što je bio autobus. Autobusi služe tome da te doma voze na odmor, u turistički posjet nečemu što liči na doma, pa te onda opet odvezu. Croatia bus je bio tek malo moderniji od onog kojim smo sestra i ja otišli kad sam bio mali. I ovaj je vozio s upaljenim svjetlima i kroz osvijetljena mjesta. Nije čak ni putovao kroz Srbiju i Mađarsku do Austrije i na kraju Njemačke. I siguran sam da nije putem morao zaobići leš koji je ležao uz cestu. Ali bio je autobus. Fin, turistički, ali autobus. I gađao sam ga jajima.

Možda je mržnja prema autobusima dovoljno opravdanje za očaj. Mora biti. Možda bih je trebao elaborirati opširnije, s više riječi, detaljnije. Ali neću. Gadi mi se to. Bar sada. Možda drugi put. Mržnja prema autobusima mora biti dovoljna ovaj put. A ako nije, tu je i iskrena sklonost prema separeima. Starim, prljavim, ofucanim separeima kakvi bi trebali biti u svim vlakovima. Separeima koji imaju vrata, vrata koja zatvoriš i iza kojih imaš neki mali mobilni dom. Mali prostor s četiri zida u kojem postoji velika vjerojatnost da će ući zgodna djevojka. I da, vjerojatno ćete oboje prvo vrijeme izbjegavati poglede. I da, vjerojatno će potrajati dugo dok si bar grimasom nešto signalizirate. I da, moguće je da prođe i cijeli put, a da ni ne progovorite. Ali postoji mogućnost. I možeš gledati što radi, otkrivati što je zanima, zainteresirati je. I možda čak i započeti neki razgovor. Tko zna? Separe to omogućuje.

Ali ja sjedim u autobusnom sjedalu. Kondukter je umorno provjerio moju kartu i nastavio dalje. U vagonu gotovo da i nema ljudi. Malo ih očito putuje u ovo vrijeme iz Beograda za Zagreb. A ja se vidim kako gledam za kondukterom i smješkam se. Istjerujem očaj pričom. Sve sam izmislio da istjeram očaj iz usta. Smješkam se samom sebi putem. Tu i tamo pogledavam kroz prozor da vidim krećemo li se ili je sve stalo. Raspravljam sa sobom i lažem si koliko god mogu. Vidim se kako se bukom u glavi borim protiv tišine u vagonu. I jedino je sumnjivo što se vidim. Sve je malo prestvarno da bi bilo istina.

Čujem vlak kako klopara o šine.

Nekoliko sati sjedim i ne progovaram. Nikoga nemam priliku ništa pitati. Nitko mene ništa ne pita. Vidim se kako se pitam. Sam sebe. Da vrijeme prođe. Da se stignem vratiti.

I dolaze Sesvete, prolazi Maksimir. Ne zaustavljamo se. Brzi je to vlak. Vidim se kako uzimam svoju torbu, vješam je o rame i izlazim. Nitko me na predivno prljavom kolodvoru ne čeka. S perona nitko ne zaviruje u prozore vlaka koji se zaustavlja, nitko ne zaviruje da vidi u kojem sam vagonu i na koja vrata ću izaći. Nema nikoga da se nervozno iščekujući vrzma oko kapelice na zagrebačkom kolodvoru. Nitko ne pita kakav mi je bio put. Nitko ne zna moje ime. Ni prezime.

Vidim se kako prolazim kroz pothodnik, kroz mini shopping centar u utrobi kolodvora. Vidim se i kako izlazim na ona glavna vrata, kako prolazim kraj taksija kojeg vozač gura jedno mjesto naprijed, gura da bi uštedio gorivo. Vidim se na tramvajskoj stanici, natovaren torbom i umoran od puta. Idem kući. Vidim da mi se ide doma.

Jedino sumnjivo mi je da vidim sve to odnekud izvana, s neke točke za koju ne znam gdje je. Često, dok sanjam, znam da sanjam. Prepoznam to po neobičnom, čudnom detalju, po nečemu kao što je ovo gledanje samoga sebe. Zato mi je to tako sumnjivo. Valjalo bi se probuditi. Sigurno će za tren ući medicinska sestra i probuditi pacijente. Možda će me doći probuditi i sama Jelena. Možda mi se i posreći pa me probudi u mom krevetu, doma. Možda mi prodrma rame i kaže, „Marko“.