Tri jeseni : pjesme i sjećanja | Ana Ahmatova

GOVOR O PUŠKINU

Moj prethodnik P. E. Ščegolev završava svoj rad o Puškinovom dvoboju i smrti nizom zapažanja o tome zašto su predstavnici visokog društva mrzili pjesnika i izopćili ga kao strano tijelo iz svoje sredine. Sada je došlo vrijeme da izvrnemo taj problem na njegovo naličje i glasno progovorimo ne o tome što su oni učinili njemu, nego što je on učinio njima.

Poslije tog oceana prljavštine, izdaja, laži, ravnodušnosti prijatelja i naprosto gluposti poletika i nepoletika, rođačića Stroganovih, idiota-konjičkih gardista, koji su od dantesovskog slučaja složili une affaire de régiment (pitanje časti regimente), licemjernih salona Nesselrodea i ostalih, visokog dvora koji zaviruje kroza sve ključanice, uzvišenih tajnih savjetnika – članova Državnoga vijeća, koji se ne ustručavahu uspostaviti tajni policijski nadzor nad genijalnim pjesnikom – poslije svega toga doista je svečano i divno vidjeti kako je taj ohol i nemilosrdni (“svinjski”, rekao bi sam Aleksandar Sergejevič) i još, naravno, nepismeni Peterburg postao svjedokom da su, čuvši kobnu vijest, tisuće ljudi nagrnule pjesnikovu domu i zauvijek sa cijelom Rusijom ondje ostale.

“Il faut que j’arrange ma maison”, rekao je Puškin umirući.

Za dva dana njegov je dom postao svetinjom Domovini, i bogatije, svjetlije pobjede svijet nije vidio.

Cijela epoha (uza škripu, naravno) malo-pomalo počela se zvati Puškinovom. Sve ljepotice, frajlice, domaćice salona, gardijske dame, dvorjani, ministri, načelnici i ne-načelnici, postupno su se počeli nazivati Puškinovim suvremenicima, a zatim počinuli u kartotekama i imenskim kazalima (s iskrivljenim nadnevcima rođenja i smrti) puškinističkih izdanja.

On je pobijedio i vrijeme i prostor.

Kaže se: Puškinova epoha, Puškinov Peterburg. A to već s književnošću ni nema izravnog odnosa, to je već nešto posve drugo. U dvorskim dvoranama, gdje su plesali i spletkarili protiv pjesnika, vise njegovi portreti i čuvaju se njegove knjige, a njihove su blijede sjene zauvijek otuda otjerane. Za njihove se prelijepe dvorce i vile govori: ovdje je boravio Puškin ili ovdje nije boravio Puškin. Sve ostalo nikome nije zanimljivo. Car imperator Nikolaj Pavlovič u bijeloj sobovini veličanstveno blista na zidu Puškinova muzeja; rukopisi, dnevnici i pisma počinju se cijeniti ako se u njima pojavi čarobna riječ “Puškin”. I, što je za njih i najstrašnije, mogli bi sami čuti pjesnika:

Nećete za me biti odgovorni,
možete dalje još mirnije spati.
Sila je – pravo, samo vaša djeca
zbog mene vas će uvijek proklinjati.

I uzalud ljudi misle da deseci spomenika sazdanih rukom mogu zamijeniti taj jedan aere perennius što nije rukom stvoren.