Tri jeseni : pjesme i sjećanja | Ana Ahmatova
SJEVERNE ELEGIJE
Sve na žrtvu sjećanju tvom.
Puškin
1. PRVA (PRETHISTORIJA)
Ja sad ne živim ondje.
Puškin
Rusija Dostojevskoga. Luna
za četvrt skoro zvonikom skrivena.
Posluju krčme, lete kočijice,
petokatne grdosije već rastu
u Gorohovoj, kod Znamenja, pod Smoljnim.
Posvuda plesne škole, mjenjačnice,
a kraj njih “Henriette”, “Basile”, “Andre”,
i luksuzni ljesovi: “Šumilov – stariji”.
Zapravo, grad se malo izmijenio.
ne samo ja, i drugi su također
primijetili da načas se umije
učiniti litografskom starinom,
ne prvoklasnom, al’ sasvim pristojnom,
sedamdesetih, čini se, godina.
Posebno zimi, i prije osvita,
ili u sumrak kad iza kapije
tamni se žestoki i rani Litejni,
koji modernom još nije okaljan,
a vis-a-vis tu žive – Njekrasov,
i Saltikov… Svakome po ploča
memorijalna. Kako bi im strašno
bilo da vide ploče te! Prolazim.
U Staroj Rusi široki jarkovi,
u vrtovima nagnjile sjenice,
i okna crna k’o usjek u ledu,
izgleda, ondje sve se tako zbilo
da bolje i ne gledati, hajdmo.
Ne možeš se nagodit s mjestom svakim
da ono otkrije ti svoju tajnu
(A u Optinoj više neću biti…).
Šuštanje suknji, pledovi karirani,
od oraha su zrcala okviri
raspamećeni ljepotom Karenjine,
u hodnicima tapete su one
koje smo u djetinjstvu voljeli,
pod žutom petrolejskom lampom,
i pliš isti na foteljama…
Sve priručno, i brzo, kako bilo…
Očevi i djedovi nerazumljivi. Imanja
založena. I u Badenu – rulet.
I žena s onim prozirnim očima
(tako duboke plaveti da moraš
sjetit se mora kada ih pogledaš),
s imenom rijetkim i bijelom ručicom
i s tom dobrotom koju u nasljedstvo
kao da od nje dobila sam, –
izlišni dar mog surovog života.
Sva zemlja strepi, a omski robijaš
sve shvati i na sve postavi križ.
Evo sad sve će pomiješati se
i sam nad neredom prvostvorenim
uzletjet će kao neki duh. Ponoć bije.
A pero škripi, i mnoge stranice
na Semjonovski trg već mirišu.
Eto kad smo se smislili roditi
i, bez pogreške procijenivši vrijeme,
da se ne propusti ništa od prizora
neviđenih, s nebitkom se oprostismo.
3. TREĆA
Mene je kao rijeku
surova epoha zaokrenula.
Život mi podmetnuše. Koritom drugim,
mimo onoga, on je potekao,
I ne znam više ni svoje obale.
O, koliko prizora propustih,
i zavjesa se bez mene dizala
i padala je isto. Koliko prijatelja
svojih ne sretoh ni jednom u životu,
i koliko mi obrisa gradova
u očima mogu izazvat suze,
a znam jedan grad na svijetu
i opipom ću ga u snu pronaći.
I koliko stihova nisam napisala,
i tajni njihov kor luta oko mene
o možda će me jedanput
zagušiti…
Ja znam i početke i krajeve
i život nakon konca, i još nešto
čega se sada ne treba sjećati.
I nekakva je žena sada moje
jedino mjesto tako zauzela,
i zakonito moje ime nosi,
ostavivši mi nadimak od kojeg
učinih onda sve što god se moglo.
Ja neću, jao, leći u svoj grob.
——–
Ali kad bih sa strane pogledala
na sadašnji svoj život koji živim,
prepoznala bih i zavist na kraju….
Sadržaj
UKRATKO O SEBIVEČER
Dvije pjesme
Prvi povratak
Ljubav
U Carskom Selu
Kršila pod tamnim velom ruke…
Spomen na sunce srce ne grije
Visoko nebom oblačić sivljaše
Odškrinuta vrata
Varka
Za bijele noći
Vrt
BROJANICE
Zbunjenost
Za tvoju ljubav ja ne molim
Navečer
Svi smo tu pijanci, bludnice
Posljednji susret bio nam je taj
Nećemo piti iz te iste čaše
Pravu nježnost pomiješati nećeš
Do predsoblja ispratih dragoga
Koliko molba u voljene
Svaki dan je po novom uzbuđen
Mili, ne gužvaj mi pismo svako
Ja se tebe sjetim tek katkada
Pjesniku u goste dođoh
BIJELO JATO
Tvoj bijeli dom i tih vrt ostavljam
Osama
Pjesma o pjesmi
Slab mi je glas, al’ volja moja nije
Umjesto mudrosti – iskustvo
Ja sam odbacila smješkanje
O, to je bio leden dan
Ovako moljah: "Stišaj strasti"
U ljudskoj je intimi ta zavjetna crta
Svježinu riječi, čuvstvo jasno
9. prosinca 1913. godine
Rastanak
Peti je period godišnji
San
Pred proljeće ima takvih dana
Žutilo večernjega svjetla
Dvadeset prvog. Noć. Ponedjeljak
Ne kao tajna i žali
TRPUTAC
Po čem je gori ovaj vijek od prošlih
Kao anđel kad uzmuti vodu
Sad više nitko neće slušat pjesan
Vrat s biser-niskom sjajnom
Kad bi mi se ti rjeđe snio
Čuh glas. Zvao me utješan
ANNO DOMINI
Da suparnicu nemam, govori
Sve oteto je, razdano, prodano
O, živote bez sutradan
A Smolenska je danas slavljenica
Kao udova suzna jesen ječi
Nisi životom, ni Bogom obećani
TRSKA
Natpis na knjizi Trska
Lotova žena
Muza
Neviđena jesen izgradila kupolu visoku
Dobro je tu: škripa, šuštanje
Dok jedni gledaju u drage oči
Pjesnik
Dante
Majakovski 1913. godine
Natpis na knjizi Trputac
Lenjingrad u ožujku 1941. godine
SEDMA KNJIGA
Tajne zanata
Puškin
Postoji naš zanat presveti
Učitelj
Londoncima
Luna u zenitu
Još jedan lirski umetak
I slava kao labud plovila
Tri jeseni
Sve duše milih na zviježđu visokom
Druga obljetnica
Natpis na portretu
Cinque
Šipurak u cvatu
Dok jedan ide pravim putom
Evo nje, plodonosne jeseni
Uz neposlanu poemu
NEPAR
Primorski sonet
Kao da slušam glas sve njemlji
Ne straši mene groznom sudbom
Puškinovom gradu
Eho
Tri pjesme
Sjećanje na pjesnika
Komarovske skice
Posljednja ruža
Iz Crnih pjesama
U spomen V. S. Sreznevskoj
U Viborgu
Ta zemlja, premda nije rođena
Sjeverne elegije
Posveta iz Poeme bez junaka
Prvi dio prvog poglavlja
PJESME IZVAN KNJIGA
U večernjim satima za stolom
Venecija
U spomen M. Bulgakovu
Miriše divlji med – slobodom
Kakva god da sam
Zaboravit me?
Natpis na knjizi
Ako bi sve što su duševnu pomoć
Sve u Moskvi prožeto pjesmama
Nije mudro što neveselim tonom
Izlazak knjige
Neka mi čak nema leta
Kad god ja dozivam po navici
Ne ponavljaj
Pohvala ta mi ne pripada
Zar nisam ja na križu bila
I ugleda luna lukava
Vrag me ne izda
Rekvijem
Oka ne skidam s horizonta
Kod tebe je za sve to odgonetka
O, neponovljivih riječi ima
Voronež
SJEĆANJA
Govor o Puškinu
Sve je njemu pripadalo
Uspomene o A. Bloku
Mandeljštam
Amedeo Modigliani
Fikret Cacan
ANA AHMATOVA – SIMBOL KULTURNE RUSIJE
Bilješke
Impresum