Tri jeseni : pjesme i sjećanja | Ana Ahmatova
USPOMENE O A. BLOKU
U Peterburgu jeseni 1913. godine na dan neke restoranske proslave Verhaerenovog dolaska u Rusiju, na bestuževskom je tečaju bila jedna zatvorena večer (tj. samo za polaznice).
Nekoj organizatorici je palo na um pozvati i mene. Trebala sam pozdraviti Verhaerena, kojega sam nježno ljubila ne zbog njegova proslavljenog urbanizma, nego zbog jedne male pjesme Na drvenom mostiću na kraju svijeta.
Ja sam zamišljala bogato peterburško restoransko čestitanje, koje je zbog nečega uvijek sličilo na zadušnice, frakove, dobar šampanjac i loš francuski jezik, te zdravice, i odabrala sam polaznice tečaja.
Na tu večer su došle i dame-sponzorice, koje su posvetile svoj život borbi za ravnopravnost žena.
Jedna od njih, spisateljica Ariadna Vladimirnova Tirkova-Vergežska, koja me je poznavala od djetinjstva, rekla je poslije moga nastupa:
“Evo, Anička je sebi izborila ravnopravnost”.
U garderobi sam srela Bloka.
Upitala sam ga zašto nije na dočeku Verhaerena?
Pjesnik je odgovorio sa simpatičnom iskrenošću:
“Zato što vas ondje zamole da govorite, a ja ne znam francuski”.
Prišla nam je voditeljica s rasporedom i kazala da nastupam poslije Bloka.
Ja sam se usplahirila: “Aleksandre Aleksandroviču, ne mogu čitati poslije vas”. A on je s prijekorom odgovorio: “Ana Andrejevna, nismo mi tenori”.
U to vrijeme on je već bio najpoznatiji pjesnik Rusije.
Ja sam već dvije godine dosta često čitala svoje pjesme u “Cehu pjesnika” i u ‘Društvu zastupnika umjetničke riječi’, i na “Tornju” Vjačeslava Ivanova, ali ovdje je bilo posve drukčije.
Koliko čovjeka skriva scena, toliko ga neštedimice otkriva pozornica. Ona je nešto poput stratišta. Može biti da sam to osjetila tada prvi put.
Svi mi se posjetitelji počinju činiti kao stoglava hidra.
Vladati dvoranom je vrlo teško – genij tog posla je bio Zoščenko.
Dobar je na pozornici bio i Pasternak.
Mene nitko nije znao i kad sam izašla, čuo se glas: “Tko je to?”
Blok mi je savjetovao da pročitam Svi smo tu pijanci.
Ja sam se počela opirati: kad čitam “Ja sam obukla usku suknju”, svi se smiju. On je odgovorio: “Kad ja čitam ‘I pijanci s očima kunića’, također se smiju”.
Čini se, ne ondje nego na nekoj književnoj večeri, Blok je čuo Igora Severjanjina, vratio se u garderobu i rekao: “Ima masni odvjetnički glas”.
Jedne od posljednjih nedjelja trinaeste godine donijela sam Bloku njegove knjige da mi ih potpiše.
Na svakoj je napisao jednostavno: “Ahmatovoj – Blok”.
Evo Stihova o Prekrasnoj Dami. A na trećem tomu pjesnik je napisao madrigal posvećen meni:
“Ljepota je strašna, reći će vam… ”
Ja nisam nikada imala španjolski šal u kojem sam ondje prikazana, ali je u to vrijeme Blok sanjao o Carmen pa je i mene hispanizirao.
Ja ni “crvene ruže”, razumije se, nikada u kosi nisam nosila.
Nije slučajno da je ta pjesma napisana španjolskom strofom romancero.
I za posljednjeg našeg susreta – iza kulisa Velikog dramskog teatra u proljeće 1921. godine – Blok mi je prišao i upitao: “A gdje je španjolski šal?” To su posljednje riječi koje sam čula od njega. (1)
U ljeto 1914. godine bila sam kod mame u Darnici, kod Kijeva.
Početkom srpnja vratila sam se kući, u selo Slepnevo, preko Moskve. U Moskvi sjedam u prvi poštanski vlak koji dolazi. Pušim na otvorenom peronu na nekoj pustoj platformi, parnjača koči, bacaju vreću s pismima. Pred mojim prestrašenim pogledom odjednom izrasta Blok. Ja kriknem: “Aleksandre Aleksandroviču!”, on se osvrne i, budući da nije bio samo veliki pjesnik nego i majstor taktičnih pitanja, pita: “S kime vi putujete?” Ja uspijevam odgovoriti: “Sama!” Vlak krene.
Danas, nakon 51 godinu, otvaram Blokove Dnevnike i pod 9. srpnjem 1914. godine čitam: “Ja i mama putovali pogledati sanatorij u Podsolnečnoj. Mene vrag tjera. – Ana Ahmatova u poštanskom vlaku”.
Blok zapisuje na drugom mjestu da sam ga skupa s Delmas i E. J. Kuzminom–Karavajevom izmučila na telefonu.
Čini se da tim povodom ne mogu ništa navesti.
Telefonirala sam Bloku. Aleksandar Aleksandrovič, sa svojstvenom mu izravnošću i manirom da glasno misli, upita: “Vi vjerojatno zovete zato što vam je Ariadna Vladimirovna-Tirkova prenijela što sam rekao o Vama”? Umirući od znatiželje krenula sam Ariadni Vladimirovnoj na neki njezin dan primanja i pitala što je rekao Blok.
Ali je ona bila neumoljiva: “Anička, ja nikada ne govorim svojim gostima što su o njima kazali drugi.”
Blokov dnevnik daruje sitne darove, izvlačeći iz bezdana zaborava i vraćajući nadnevke poluzaboravljenim zbivanjima: i opet drveni Isakijevski most lebdeći pliva k ušću Neve, a ja sa svojim suputnikom s užasom gledam taj neviđen prizor, i za taj dan stoji nadnevak – 11. srpnja 1916. godine, kako je zabilježio Blok.
I opet, već poslije revolucije (21. siječnja 1919. godine), susrećem u kazališnoj blagovaonici omršavjeloga Bloka sumanutih očiju i on mi kaže: “Ovdje se svi sreću kao na onom svijetu”.
A onda nas troje (Blok, Gumiljov i ja) ručamo (5. kolovoza 1914. godine) na Carskoselskom kolodvoru prvih dana rata (Gumiljov je već u vojničkoj odori).
Blok je u to vrijeme obilazio obitelji mobiliziranih radi pružanja pomoći.
Kada smo ostali u dvoje, Kolja je rekao: “Zar neće i njega poslati na frontu? To bi bilo isto kao ispeći slavuja”.
A nakon četvrt stoljeća u tom istom Dramskom teatru – večer sjećanja na Bloka (1946. godine) i ja čitam svoje nove stihove:
U pravu je – fenjer, apoteka
Neva, nijemost i granit dovijek…
Kao spomenik početku vijeka
još ondje stoji ovaj čovjek –
Kada se od Puškinske kuće
opraštao mahnuvši tada,
smrtno je primio klonuće
kao mir što mu ne pripada.
Listopad, 1965. godine
Sadržaj
UKRATKO O SEBIVEČER
Dvije pjesme
Prvi povratak
Ljubav
U Carskom Selu
Kršila pod tamnim velom ruke…
Spomen na sunce srce ne grije
Visoko nebom oblačić sivljaše
Odškrinuta vrata
Varka
Za bijele noći
Vrt
BROJANICE
Zbunjenost
Za tvoju ljubav ja ne molim
Navečer
Svi smo tu pijanci, bludnice
Posljednji susret bio nam je taj
Nećemo piti iz te iste čaše
Pravu nježnost pomiješati nećeš
Do predsoblja ispratih dragoga
Koliko molba u voljene
Svaki dan je po novom uzbuđen
Mili, ne gužvaj mi pismo svako
Ja se tebe sjetim tek katkada
Pjesniku u goste dođoh
BIJELO JATO
Tvoj bijeli dom i tih vrt ostavljam
Osama
Pjesma o pjesmi
Slab mi je glas, al’ volja moja nije
Umjesto mudrosti – iskustvo
Ja sam odbacila smješkanje
O, to je bio leden dan
Ovako moljah: "Stišaj strasti"
U ljudskoj je intimi ta zavjetna crta
Svježinu riječi, čuvstvo jasno
9. prosinca 1913. godine
Rastanak
Peti je period godišnji
San
Pred proljeće ima takvih dana
Žutilo večernjega svjetla
Dvadeset prvog. Noć. Ponedjeljak
Ne kao tajna i žali
TRPUTAC
Po čem je gori ovaj vijek od prošlih
Kao anđel kad uzmuti vodu
Sad više nitko neće slušat pjesan
Vrat s biser-niskom sjajnom
Kad bi mi se ti rjeđe snio
Čuh glas. Zvao me utješan
ANNO DOMINI
Da suparnicu nemam, govori
Sve oteto je, razdano, prodano
O, živote bez sutradan
A Smolenska je danas slavljenica
Kao udova suzna jesen ječi
Nisi životom, ni Bogom obećani
TRSKA
Natpis na knjizi Trska
Lotova žena
Muza
Neviđena jesen izgradila kupolu visoku
Dobro je tu: škripa, šuštanje
Dok jedni gledaju u drage oči
Pjesnik
Dante
Majakovski 1913. godine
Natpis na knjizi Trputac
Lenjingrad u ožujku 1941. godine
SEDMA KNJIGA
Tajne zanata
Puškin
Postoji naš zanat presveti
Učitelj
Londoncima
Luna u zenitu
Još jedan lirski umetak
I slava kao labud plovila
Tri jeseni
Sve duše milih na zviježđu visokom
Druga obljetnica
Natpis na portretu
Cinque
Šipurak u cvatu
Dok jedan ide pravim putom
Evo nje, plodonosne jeseni
Uz neposlanu poemu
NEPAR
Primorski sonet
Kao da slušam glas sve njemlji
Ne straši mene groznom sudbom
Puškinovom gradu
Eho
Tri pjesme
Sjećanje na pjesnika
Komarovske skice
Posljednja ruža
Iz Crnih pjesama
U spomen V. S. Sreznevskoj
U Viborgu
Ta zemlja, premda nije rođena
Sjeverne elegije
Posveta iz Poeme bez junaka
Prvi dio prvog poglavlja
PJESME IZVAN KNJIGA
U večernjim satima za stolom
Venecija
U spomen M. Bulgakovu
Miriše divlji med – slobodom
Kakva god da sam
Zaboravit me?
Natpis na knjizi
Ako bi sve što su duševnu pomoć
Sve u Moskvi prožeto pjesmama
Nije mudro što neveselim tonom
Izlazak knjige
Neka mi čak nema leta
Kad god ja dozivam po navici
Ne ponavljaj
Pohvala ta mi ne pripada
Zar nisam ja na križu bila
I ugleda luna lukava
Vrag me ne izda
Rekvijem
Oka ne skidam s horizonta
Kod tebe je za sve to odgonetka
O, neponovljivih riječi ima
Voronež
SJEĆANJA
Govor o Puškinu
Sve je njemu pripadalo
Uspomene o A. Bloku
Mandeljštam
Amedeo Modigliani
Fikret Cacan
ANA AHMATOVA – SIMBOL KULTURNE RUSIJE
Bilješke
Impresum