Tri jeseni : pjesme i sjećanja | Ana Ahmatova

REKVIJEM

Ne, ne pod tuđim nebeskim svodom,
ni pod zaštitom tuđih krila,
ja sam bila sa svojim narodom
tad kad je s njim nesreća bila.
1961.

UMJESTO PREDGOVORA

U strašnim godinama ježovštine provela sam sedamnaest mjeseci u redovima pred lenjingradskim tamnicama. Nekako me jedanput netko “prepoznao”. Žena modrih usana, koja je stajala iza mene i koja, naravno, nikada nije čula moje ime, prenula se iz svima nam svojstvene skamenjenosti i upitala me na uho (ondje smo sve govorile šaptom),
– A ovo – možete li opisati?
I ja sam rekla:
– Mogu.
Tada nešto poput osmijeha kliznu po tome što je nekada bilo njeno lice.

1. travnja 1957. Lenjingrad

POSVETA

Ova žalost već grmi gorama
i velika rijeka gubi tok,
al’ zatvorska brava se ne slama,
a pored nje “robijaška jama”,
i groza od bola samrtnog.

Za nekoga svježi vjetar vije,
za nekog se zlati zalazak –
mi, sve iste, ne znamo što krije
škrgutanje ključa najmrskije
i vojnički korak pretežak.

K’o na misu, rano smo kretale
po toj prijestolnici podivljaloj,
kao zagrobne se sjene sretale,
sunce nisko, Nevom magle pale,
ipak nade u daljini poj.

Presuda… I odmah suze kanu,
odsječena od svih u čas taj,
bolno život iz srca istrgnu
i nauznak sruše uz silinu,
ali ide…Sama… Posrtaj…

Gdje su prijateljice nevine
mojih dvaju ljeta mahnitih?
što im bure sibirske pričine,
što priviđaju od mjesečine?
Njima šaljem ovaj pozdrav tih.

UVOD

Bilo je to kada se smiješio
samo mrtvac, smirenosti rad.
K’o privjesak neki je stršio
kraj tamnica svojih Lenjingrad.

Kad su išle, patnjom iznurene,
osuđenih gomile kroz mrak,
željezničke pjevale sirene
kratku pjesmu za dug rastanak.

Zvijezde smrti stajahu nad nama,
nevina je Rusija ranjena
pod okrvavljenim čizmama
i maricom crnom pogažena.

– 1 –

Odveden si čim se dan zasjaji,
pratila sam te kao mrtva,
jecaj djece u gornjoj odaji,
na polici svijeća zadrhtala.
Kao svetačke usne ti ledene.
smrtni znoj na čelu… Pamti! –
I ja ću, kao ustaničke žene,
pod kulom Kremlja zavijati.

– 2 –

Tiho teče tihi Don,
slazi mjesec žut u dom.

U šeširu nakrivljenu,
žuti mjesec prati sjenu.

Ova žena boluje,
ova žena samuje,
mrtav muž, robija sin,
molite se za me vi.

– 3 –

Ne, ovo nisam ja, ovo netko drugi stradava.
ja tako ne bih mogla, a to što se zbilo,
neka crna sukna pokriju,
i neka odnesu fenjeri…
Noć.

– 4 –

Da ti je vidjeti, rugalice,
ljubimice drugova svih,
carskoselska vesela grešnice,
što ti se sve na život svi, –
kao tristota, s paketima,
pod Križem ćeš čekati red
i svojim ćeš suzama vrelima
topiti novogodišnji led.

Kraj zatvora se topola klati,
i ni zvuka – a koliko ih
ondje nedužnim životom plati…

– 5 –

Sedamnaest mjeseci krika,
vrati mi se samoj.
Padah pod noge krvnika,
sin si i užas moj.

Sve se zamrsilo zauvijek,
nikako da saznam
tko je sad zvijer, a tko čovjek,
i kada će kazna.

I samo prašni cvjetovi,
zvon kađenja, tragovi
nekud u nikuda.

I pravo u oči bulji,
prijeti skorom pogibli
ogromna zvijezda.

– 6 –

Lagani tjedni prolijeću,
što bi? razum nema moć
Kako te, usred tamnice,
motrila, sine, bijela noć,
kako te promatra opet
jastrebljim okom što gori,
kako si visoko raspet,
i o smrti govori.

– 7 –

PRESUDA

I odlomila se riječ kamena
na još žive moje grudi.
Ništa, ja sam na to bila spremna,
nekako ću se potrudit.

Danas velik rad predstoji meni;
treba sjećanje do kraja ubiti,
treba dušu svoju okamenit,
treba novo življenje učiti, –

Ako ne… Vreloga ljeta šuštanje,
pod prozorom mojim kao praznik.
A ja nosim davno predosjećanje
na taj svijetli dan i dom prazni.

– 8 –

SMRTI

Doći ćeš svejedno – zašto ne odmah?
Ja čekam te – meni je mučno.
Zagasih svjetlo, otvorih vrata u taj mah
tebi, prekrasnoj i običnoj.

Zato si kakav god hoćeš oblik daj,
granate otrovne, čim usnem,
ili se kao iskusan bandit prikradaj,
ili otruj kao more tifusne.

Ili pričice smišljene, al’ ih čak
do tančina već svatko pozna, –
da bih vidjela plave kape krajičak
i domara blijedog od straha grozna.

Sad mi je svejedno. Jenisejev lom,
zvijezda se polarna ne gasi.
I modar sjaj u oku voljenom
skrivaju posljednji užasi.

– 9 –

Već je bezumlje krilima
pokrilo duše polovinu,
i opija žarkim vinima,
i mami u crnu dolinu.

I shvaćam da sam to ja
dužnu pobjedu ustupila
osluškujući svoja
kao neka tuđa bunila.

I ništa ne dozvoljava
da sobom ponesem sama
(ne vrijedi se umiljavat
i dosađivati molbama):

ni sina mog strašne oči –
skamenjenog stradanja moru,
ni dan kad nas jad zaskoči,
ni čas viđenja u zatvoru,

ni milu hladnoću ruke,
ni sjenu lipe uzbuđene,
ni daleke lake zvuke –
posljednjih riječi utješenje.

– 10 –

RASPEĆE

“Ne oplakuj Me, Majko,
u grobu jesam”.

I

Zbor anđela veliki čas slavio,
nebesa istopiše vatre rujne.
Ocu reče: “Zašto si Me ostavio!”
a Majci: “O, ne oplakuj Me…

II

Magdalena se tukla, ridala,
učenik drag se skamenio,
a tamo gdje je Majka stajala
šutke, nitko gledat nije smio.

EPILOG

I

Ja spoznah kako opadaju lica,
i kako ispod vjeđa izviruje
strah, kako klinopis oštrih stranica
po obrazima patnja ispisuje,

Kako i kosa pepeljasta i tamna
odjednom postane srebrno-bijelom,
i smiješak vene na smjernim usnama,
i drhti strah u smiješku uvelom.

I molim ne samo za sebe jednu,
već sve te što stajahu kraj mene
na žezi srpnja, u zimu lednu,
kraj crvene zidine oslijepljene.

II

Opet se približi spominjanja čas.
ja vidim, ja čujem, ja osjećam vas:

I onu, oknu odguranu onda,
i onu što rodnom zemljom ne hoda,

I onu što lijepom glavom tresući
reče mi: “Dolazim amo kao kući”.

A htjela bih sve poimence zvati,
oteše popis, nemam gdje doznati.

Široki pokrov otkala sam njima
od bijednih riječi, od njih načutima.

Uvijek i svuda u svakoj su misli,
ni novim jadom nisu ih potisli,

Ako mi usta izmučena stisnu,
kojima stomilijunski narod vrisnu,

neka se tako one mene sjete
pred obljetnicu moje smrti svete.

A ako nekad u ovome kraju
spomenik meni dignut pomišljaju.

suglasnost dajem na ove proslave,
samo pod uvjetom da ga ne postave

ni pored mora gdje sam se rodila:
posljednja veza s morem se slomila,

ni u Carskom vrtu kraj panja zavjetna
gdje neutješna traži me sjena sjetna.

Već ovdje gdje odstajah tristo sati,
gdje mi ne htjedoše reze otvarati.

Strepim da neću sred smrti blažene
pamtiti crnih marica sirene,

i kako mrska vrata su škripala,
ko ranjena zvijer starica ridala.

I neka s brončanih vjeđa skamenjenih
sipaju suze pahulja istopljenih.

Izdaleka nek tamnički golubovi
guču dok tiho po Nevi brod plovi.

ožujak 1940.