Meke granice | Staša Aras

GLJIVE

 

– Što, još uvijek ti idem na živce? – rekao je punih usta, žvačući jabuku. Jednom rukom držao je volan i gledao u mene umjesto na cestu. Ja sam okrenula glavu od prozora i nasmijala se.

– Naravno, da mi ideš na živce. Uvijek ćeš mi ići na živce.

– Pa sad kad više nismo muž i žena trebalo bi ti prestati ići na živce kako žvačem jabuku.

– Još mi ide na živce, ali sad me više nije briga.

Nasmijali smo se oboje. On je nastavio jesti jabuku i voziti. Pomicao je ramena i leđa i vrpoljio se kao da se nije dobro namjestio u sjedištu ili da mu jakna nije sjela kako treba pa ga stalno nešto steže pod pazusima ili oko vrata.

Ja sam gledala desno kroz prozor kako promiču poznati prizori. Supermarket s velikim parkiralištem, plastenici Nasada s malim maslinicama koje rastu iz vreća za smeće stisnute jedna do druge pa ulaz na gradsko smetlište, a onda redovi borova koji kriju farmu krava, divlji otpad, stada ovaca i tamo sve do Velebita pustoš.

Ovuda smo prolazili svakoga popodneva vozeći se u dugu šetnju sa psom. Iako više nismo živjeli zajedno, psa smo šetali zajedno. Eto, svakakvih ljudi ima. Pas je sjedio u prtljažniku i dahtao. Jesenje popodne je mirovalo na cesti i u dvorištima prigradskog naselja. Kolone turista polako su blijedile iz kratkoročnog pamćenja. Cijeli naš život s tisućama detalja zajedničkog života upisan je u podsvijest i lagano blijedi. Sve je u sfumatu. I ono što vidimo i ono što ne vidimo, a nekada je postojalo.

– Hoćemo tu kod bunkera ili idemo do Široke?

– Svejedno mi je – odgovorim.

Zaista u jednom trenutku postane svejedno. Moja je majka govorila: – Znaš što je svejedno? Kad stisneš ono šakom pa s koje ćeš strane polizati.

Mrzila sam kad je to govorila. Bilo mi je odvratno zamisliti to stiskanje “onoga” i ne znam zašto bi netko stiskao uopće tako nešto. Nisam apstrahirala stvarnost do metafore. Uvijek sam bila doslovna. Ograničena. A ona je mislila u prenesenom značenju. Neograničeno. Ali eto, tu sam izreku zapamtila baš možda zato jer mi se nije sviđala i kad god kažem: – Svejedno mi je – čujem njezin glas s neba:

– Znaš što je svejedno? – i već se vidim sa šakom koja se stišće.

Prošišali smo pored bunkera i produžili prema Širokoj.

– Idemo do Široke jer tamo ima sunca, a i zaklon je od bure, kod bunkera će prije pasti mrak – rekao je.

Znala sam da će to reći, pa sam samo kimnula i osjetila stanovitu ugodu uvaljena u dosadu i predvidivost.

Pas je odmah otrčao niz usku zemljanu stazu, lijevo je šumio potok, desno iza šikare počinjali su maslinici. Zrak je gusto mirisao na tamno zelenilo, otpalo lišće, vodu i zemlju. Koračali smo šutke dok je pas trčkarao sa strane, a kada bi ona stala i jela travu stali bismo i mi i šuteći čekali.

Pored mene, uz puteljak, cvjetao je origano. Sagnula sam se i polako ga brala. Nježni roza cvjetići poredani u grozdove uz stabljike i listići opojnoga mirisa potpuno su mi odvukli pažnju.

– Opet origano, što ćemo s tolikim origanom?

– Mogli bi ga donirati nekoj pizzeriji.

– Ili mijenjati za sir, reći, na primjer, evo, ako želite dat ćemo vam ovaj rukom ubrani origano za nekoliko šnita sira.

– Mislim da nećemo to učiniti – rekla sam.

– Znam da nećemo, samo tako kažem, kao mogućnost.

– Znaš kako Englezi reklamiraju ružmarin na svojim oglasima za yoga rezidense. „Rukom ubrani ružmarin“, a čime bi mogao biti ubran? Sjekirom, vršljačom? Glupi su ti Englezi.

Ponavljala sam još neko vrijeme u sebi “rukom ubrani ružmarin” i pogledom prelazila po polju koje je nježno disalo zvukovima ptica u smiraju dana.

Pas nam se sada ponovno pridružio pa smo nastavili u maloj koloni blatnjavom stazom uz maslinike. Svjetlost sunca na zapadu ulazila je dugim i nježnim zrakama u krošnje pune plodova. Listovi maslina opustili su se, a pune grane privukle cijele krošnje prema zemlji, iz daljine podsjećale su na vrbe. Čim bi se pas zaustavio ja bih čučnula i iz žablje perspektive promatrala svjetlost u masliniku.

– Sve je ovdje nisko povezano paučinom, pogledaj – rekla sam. I on je čučnuo pa smo tako čučeći gledali u svjetlucave niti koje su spajale travke, koromač u sjemenu, niske grane maslina.

Vonj je pri zemlji bio još snažniji. Svakodnevna mirna živost buba, mravi, biljaka što se mijenjaju, lišća što trune, plodova maslina u kojima zrije ulje. U tome bi čovjek mogao izgubiti svako svojstvo, mislila sam i polako predajući misli ulazila u blago tupilo.

– Hoćemo li dalje? – prekinula sam šutnju.

– Zašto, nemirna si?

– Nisam nemirna, nego mi je dosadno.

– Znači da si nemirna – rekao je.

– Nisam nemirna, nego mi je dosadno, što ćemo sad tu satima gledati kako trava raste.

Ubrala sam nekih pola kilograma maslina i spremila ih u torbu u kojoj su već bile dvije dunje, zaostale od prošle šetnje. Uvijek bi se iz šetnje sa psom vraćala s nečim. Jabukama, smokvama, grožđem, mentom, origanom… Skupila bih nešto po poljima. Voljela sam misao da je hrana besplatna i da priroda daje obilje koje je samo potrebno uzeti.

– Idemo onda dolje do jednog mjesta na kojemu rastu lisičice – rekao je.

Pozvali smo psa i počeli se spuštati prema moru gazeći kroz vlažnu travu uz korito poljskog potoka u kojemu se sada rumeni divlji šipak i uz poljski bunar u koji je opadalo lišće s trešnje.

Čulo se samo zvrndanje nekakve kosilice iz daljine i zvona preko mora.

Lisičice su činile narančasti prsten oko stabla rastući u malim buketima.

– Jesi li siguran da su to lisičice?

– Jesam, one kad ih otkineš puste ovaj narančasti sok i imaju ugodan miris.

Otkinuo je jednu, stisnuo je stručak i približio mome licu. Pomirisala sam.

– Hoćemo li ih ubrati za večeru? – pitala sam dodirujući nježne, vlažne klobuke gljiva. – Baš su lijepe i ima ih puno.

– Možemo ako ti se jedu, meni su gljive malo dosadile. Ima tu dalje i šampinjona i blagvi.

Izvadio je iz džepa vrećicu za pseću nečist pa smo počeli brati gljive.

– Zatrpaj rupu odakle si ih ubrala da ih ne uništimo.

Svaku smo rupu nježno zatrpavali lišćem i suhom travom pomiješanom sa zemljom.

Dalje uz suhozid našli smo i nekoliko šampinjona. Barem je on tako rekao.

– Mislim da su ovo šampinjoni.

I još dalje uz stablo smokve s koje je već potpuno palo lišće, jednu sunčanicu.

– Sunčanica. Ona miriše na lješnjak. Pomiriši! Jel ti miriše na lješnjak?

– Pa ono, mislim, moglo bi se reći. Miriše mi na zemlju.

– Ma ne, baš miriše na lješnjak, pomiriši opet!

Pomirisala sam.

Pogledao me i čekao moje odobravanje.

– I? Lješnjak?

– Aha, baš lješnjak. A siguran si da to nije, recimo, zelena pupavka?

– Ma kakva zelena pupavka, ovo je sunčanica baš prava, pa miriše na lješnjak. Ona sliči doduše na zelenu pupavku, ali razlikuje ih taj miris po lješnjaku.

– A na što miriše zelena pupavka? Na pistacio? – nasmijala sam se.

– Ne, ona uopće ne miriše niti smrdi.

Pas je jeo masline iz trave, sunce je dotaklo horizont. Polako smo se stazom spustili do mora gdje su galebovi odmarali nakon večere s obližnjeg gradskog otpada. Sad su se naslagali uz popločanu obalu ispred novosagrađenih kućerina, takozvanih apartmana.

– Hoćeš li pitati nekoga za te gljive ili ćemo ih samo tako pojesti? – pitala sam kad smo se već vozili prema kući.

– Pogledat ću na internetu.

– Aha, pa zgodno – nasmijala sam se.

– Proguglaj da se ne otrujemo – oboje smo se smijali.

– Nazvat ću Tomu, on će nam reći ako se baš bojiš.

– Ma ne bojim se, nego ako nisi siguran ne moramo ih jesti, možemo ih baciti i kupiti, recimo, sir za večeru.

Držeći jednom rukom volan, a drugom mobitel kimao je i govorio:

– Aha, dooobro, aha. Da, da. Slikat ću ih pa ću ti poslati čim dođemo doma. Ahaaa. Ok, zavodnice? Dooobro. Ok. Nema problema. Dobro, nećemo.

Spremio je mobitel u džep i šutke nastavio voziti.

– I? – pitala sam živahno – pa što je rekao Tomo?

– Pa ništa, da se lisičice mogu lako zamijeniti s tzv. Zavodnicama koje su jako otrovne pa da ih slikamo kad dođemo kući prije nego ih pojedemo.

– Aha, zavodnice. Znači možda su sve ove gljive koje nosimo u torbi jako otrovne zavodnice.

– Aha – smijao se i on nekako prigušeno – u tom slučaju moramo baciti sve što smo ubrali!

– I šampinjone moramo baciti? – pitala sam.

– I šampinjone.

– I onu sunčanicu moramo baciti?

– I sunčanicu – kimnuo je glavom i ponovio za mnom kao u školi.

Zašutjela sam i pogledala u svoje dlanove misleći kako ću i ruke morati oprati i pogledala u njega.

– I ruke ćemo morati dobro oprati – rekao je.

Sad sam se ja smijala i potpuno se podigla u sjedalu okrenuvši se prema njemu pa nekako djetinje živahno i uzbuđeno rekla:

– A hoćemo i dunje morati baciti?

– I dunje?

– Iako smo ih jučer ubrali?

– Svejedno. I one su sad otrovne.

– A masline?

– I masline, sada se već grohotom smijao.

– Pretpostavljam da ni origano nećemo donirati pizzeriji?

– A dobro, zašto tebe to toliko veseli, zašto si odjednom tako živnula? Odakle sad takva radost?

– Kako zašto? – rekla sam puna vedrine i uzbuđena. – Pa mi nosimo smrt u torbi, zar ti nisi svjestan? Upravo ovoga trenutka mi smo u drami, u zapletu. Sve do maloprije živjeli smo običnu svakodnevnu dosadu, a sada, sada imamo u rukama neizvjesnost, rasplet je moguć u svakom pravcu. A što da nismo nazvali Tomu i pojeli ih, a to su bile zavodnice. Što da smo se najeli zavodnica?

– Tada bismo umrli – rekao mi je i on nekako razbuđen i veseo.

– Umrli! – kliknula sam razdragano. – U novinama bi pisalo „Bivši bračni par najeo se gljiva zavodnica i izdahnuo“. Vidiš, par je jednina. Možda bi nas i sahranili zajedno, poslije obdukcije, naravno, jer morali bi ustanoviti od čega smo umrli. Razveli se pa otišli u smrt zajedno. Eto ti vraške sudbine. Vidiš kako je to zanimljivo. Sve se mijenja. Cijeli naš život u ovom trenutku postaje neizvjestan. Ovo je prilika, mogućnost, sredstvo. Svojstvo ovih gljiva je da su smrtonosne. A da smo u nekoj priči, mogli bismo ih komu pokloniti pa bi se onda drama odvijala u njihovom stanu. Ti akteri bi se tada pitali što učiniti s gljivama. Pitali bi se je li pristojno naprosto ih baciti u smeće. Možda bi ih puni sumnje kuhali, pripremali smrtonosnu večeru, juhu, umak za špagete. Možda bi pozvali susjede i u zadnjem trenutku prije nego ovi kušaju prvi zalogaj povikali: Neee! Ostavite to, ove su gljive možda otrovne, to smo dobili na poklon!

Nisam se mogla zaustaviti, pričala sam dok smo prolazili pored gradskog otpada, pa rasadnika i parkinga supermarketa. Smijali smo se. Auto pun radosti.

U kuhinji smo gljive pažljivo izvadili iz vrećice i poslagali ih po stolu, on je izvadio mobitel i slikao ih pa poslao Tomi.

Dok sam stajala naslonjena na sudoper oni su pričali.

– Aha, dobro, dobroooo. Aaa. Ok. Važi, ne brini – onda se malo smijao pa opet – Okeeej, dobro, važi ajde bog, čujemo se.

Prekinuo je vezu i mišem nešto pimplao po stolu. Očito je bio na netu.

– I? – pitala sam. – I? Jesu li zavodnice?