Meke granice | Staša Aras

RIMSKI RASTER

1.

Počela je sipiti kiša. Iako su svi predviđali zahlađenje, jugo se pljeznilo po gradu kao derište, već danima. Mara i ja smo podigle željezni šaht da pogledamo razinu mora u dvorištu kada se s prozora iznad nas oglasila baba kreštavog glasa.

– Došle ste šaht ukrasti, aaa?

– Nismo – odgovorile smo zajedno, gledajući negdje iznad, odakle je dolazilo kriještanje.

– Nećemo vam ukrasti šaht, Gospe blaga. Koji će nam kurac? – rekle smo i vratile ga u kameni utor.

– Šta kopate vraga? – procijedila je stara vrana.

Kad je jugo, more se digne i poplavi dvorište, a mi smo, iz nekog razloga, pomislile da ne može biti veće plime od ove današnje i većega juga pa ako je sada more duboko dolje mirno, biti će sve dok mi budemo stanovale ovdje.

Ovaj grad, grčka i rimska provincija, ima dobru kanalizaciju. Duboka, kamena mreža odvoda izgrađena je prije nekoliko tisuća godina. Ponekad se osjeća težak zadah u gradu, pogotovo kad su južine, ali kanalizacija još uvijek služi osim ako baš zbog nečega nije začepljena, onda iz uličnih odvoda vrije mutna voda i more, a ljudi se krste i okreću glavu, zadižu nogavice ili uopće ne izlaze iz kuća.

Mara, moja cimerica, došla je ovamo studirati iz splitskog Geta. Odrasla u kući izgrađenoj u vrijeme rimskih careva, začahurena kao metak, iza prozora nalik na puškarnice, u akustici svađa, siromaštva i friganog češnjaka odlučila je pokrenuti svoj život u drugom smjeru. Školovati se. Neće ona poput žena iz ulice iznajmljivati sobe na kolodvoru, tresti onesviještene džankije, prodavati vino u točionici, pušiti nekome kurac za okladu. Ona će studirati menadžment.

– Dobro je, nema puno vode – rekla je.

– Jebote, kako je odvratno, jel da? – pogledala sam je blago, pa cmoknula u usta.

– Ajde biži, zatvarajmo ovo sranje ili će nam doći pantagane.

Baba je sve pomno pratila nagnuta na prozor.

– Evo nismo ukrale šaht, mi smo vam fine, poštene studentice, vaše nove susjede, a ne trgovci starim željezom – stala sam na balaturu pred ulazom u naš iznajmljeni novi stani gledala u babetinu okamenjenog lica. Ona se nije micala s prozora i samo je gledala dolje. Šutke.

– Ćao bakice – domahnula joj je Mara – trebale biste imati malo više vjere u ljude.

Pomislila sam na Zolinu Jazbinu, na Balzaca, tako nešto mračno i francusko, smrdljivo poput sira s plemenitom plijesni i povukla cimericu u uski hodnik prekriven gnjilim linoleumom.

Mara je naprosto bila jebozovna, uskih bokova i ispupčene stražnjice. Imala je otvoren osmijeh i gledala ljude u oči smijući se. Jakog glasa i punih usana privlačila je muškarce svojom jednostavnošću. Bila je direktna, pozitivna i vrckava. Lako bi završila u kutu kafića radosno primajući dodire. Poslije bi uzela pivo i premjestila se za šank. Sviđala mi se takva, uvijek spremna za akciju, općenito optimistična, a duboko puna svoga gustog mraka.

– Slušaj – sjela je na termo peć – večeras će doći i taj tip što radi kalendare u Italiji. – Gledala me netremice. – Kužiš? Dobar je lik.

– Aha, dobro, i?

– Bil’ mu popušila za sto eura? – prasnula je u smijeh. – Dobijemo lovu na ruke, tip je profesionalac, nije neki kreten, boli njega kurac za nas, ima profi opremu, dovede fotografa sa sobom, nije ti to neka jeftina spika – verglala je i bezočno me nagovarala.

– Sve ono kako treba, oni nas fotkaju, poslije se to retušira i sredi. Ti kalendari se prodaju u Italiji. Ajde, boli te kurac – smijala se i rukom spustila majicu s ramena. Imala je velike cice i jednu od onih dječjih bijelih potkošulja s roza cvjetićem u sredini.

– Znam, vjerujem, samo nisam nikad to radila za lovu – i dalje sam se izmotavala.

– Pa, ne kužim, jel’ ti problem dobit lovu? Helou! – prošla je dlanom ispred moga lica kao da me vraća iz nesvijesti.

Nasmijala sam se.

– Bog te, vidi se da studiraš književnost, ne kužiš kurca, živiš u oblacima.

– Da, a ti studiraš menadžment.

– Ok – rekla sam – koliko ćemo love dobiti?

– Ne brini, dovoljno da ne moraš brinuti. Ja njega znam još iz Splita. Super je lik.

Izvadila je iz džepa traperica mali, srebrni, tanki paketić i žuti ljepljivi prah istresla na naslovnicu knjige „Turistička geografija“.

– Idemo đir oko svijeta?

– Andiamo – rekla sam tiho i iz novčanika izvadila slamčicu. Šmrkati hors mi je uvijek bilo draže od svih ostalih sranja, vina i trave. Držao me dugo u finoj omaglici neosjeta. Tijelo mi se izduživalo u snovitu utrnulost i, kao iz ogledala, promatrala sam svijet potpuno zaštićena samom sobom. Šmrknule smo crticu i zapalile cigaretu. Svjetlost u sobi bila je žuta. Duga. Kiša je vani drobila popodne. Do večeri ću maziti Maru zatvorenih očiju na ovom kauču, češkat ćemo se, a onda će doći ekipa i noć će nas zahvatiti mekom vlagom. Negdje iznutra bila sam sigurna da neću uvijek voditi ovakav život. Čitajući knjige i odlazeći na faks osjećala sam se ipak dobro i čiste savjesti. Opet, kad bih nakon predavanja skrenula na pivo osjećala sam se još bolje, kao doma, skliznula bih u prostor bez rubova.

Rampa između mojih svjetova nije bila uvijek podignuta. Doduše skakala sam iz uloge u ulogu poprilično vješto otkad sam počela zarađivati, a i navukla sam se malo na dop. Jutrom sam odlazila na predavanja, ispisivala bilješke, odlazila u biblioteku, sjedila tamo i pisala seminare još blago omamljena. Popodne bih počela s pivom i kratkom crticom da namjestim kosti. Mara je menadžerirala naš noćni život. Ja sam uz malo heroina otvarala vrata, kapije i pečate svoje urođene krutosti, prepuštala se dubokoj ekstazi. Želju za seksom nisam imala dok nisam bila omamljena, ali senzualnost dodira me privlačila, kao u transu mogla sam satima biti s nekoliko muškaraca potpuno predana njihovim rukama.

Ne znam kako smo točno i kada došle do toga da organiziramo naše kućne orgijice. Prešutno smo se kao klupko skotrljale na drugu stranu, nas nekoliko zamršenim jezicima i nogama, plazili smo poput sporih stjenica, ljubeći se, prizivajući užitak koji se sporo odmotavao. Mislim da smo prvi put Mara i ja s dva tipa završile na groblju. U autu smo pili pivo, slušali mjuzu i šmrkali koku. Odjednom se razigrali dodirima. Lik se izvukao iz naših ruku i upalio auto, stigli smo kući u trenu. Noć proveli šireći razbibrigu novim bijelim crtama koje su momci pravili na našim trbusima, leđima, stražnjicama, a mi smo im odgovarale uvijajući se i pjeneći pod njihovim tijelima.

– Kako si dobra pička – srkao mi je na uho, a onda iščeznuo kao iz sna. Ujutro puder, maskara, kaput, torba i lupkanje potpetica po popločanim ulicama. Moj je život postao rimski raster. Poput ovog grada, dijelila sam se okomitim i vodoravnim crtama. Ulice iznad moga pupka bile su ulice izloga, knjiga, maminih poziva, profesora, školskih klupa, uredne odjeće. Ulice ispod moga pupka bile su kanalizacija toplog toka sline i krvi, downtown crvenog svjetla i pulsirajućeg klitorisa, brzi jezik i malo horsa. Duboko prepuštanje podzemnom toku. Moja luda niža priroda prelijevala se preko rubova kao more kroz šahtove kada zapuše jugo.

2.

A onda se dogodilo sranje. Nisam htjela, nisam htjela.

– Nije htjela, nije htjela – jata kolibrija su treperila iznad glave.

Naravno da sam pobjegla. Što sam drugo mogla učiniti? Uostalom uplašila sam se i zaista nisam htjela, ali kako to objasniti i kome? Grad se pod mojim brzim koracima usukao u zveket. Stvarnost je duga, bijela, mirna crta što sporo diše. Ulice su gotovo puste dok žurno koračam prema istoku. Savršen dan za odlazak u bolnicu nekome u posjetu, pomislim dok mimoilazim staru austrijsku zgradu. Bolnice su istovremeno odvratne, bizarne i privlačne. Kad si u bolnici zaštićen si, svi se brinu o tebi, tvoj život je napokon pod povećalom, napokon ti se ništa loše ne može dogoditi, a možda i može, tijesna blizina drame u bolnici. Kad bih sada bila u bolnici sve bi bilo pod kontrolom. Bolesnici sporo prilaze prilici, žele da se nekome dogodi tragedija, makar mala, pa da o njoj ozbiljno pričaju. Vuku se spori u mantilima, s izrazom lica jadnika koji čeka dijagnozu, sporo, sporo kaplje vrijeme, poput infuzije u žilu bolesnika. A liječnici nikada ne dolaze. Dan bez vizite.

Sa sobom nosim samo torbu i odjeću koju sam zatekla u kupaonici perući ruke od krvi. Nije bilo puno krvi. Pregledavam si nokte. Nema krvi. Kakvi tragovi, svejedno je, potpuno je svejedno, sve je igra slučaja, mogla sam na njezinom mjestu biti ja. Ili ona na mome ili ja na njenom, uostalom kakvo jebeno sranje!

Autobus je poluprazan, ni na cesti nema gužve. Tek sada osjećam koliko sam zaista umorna i napeta. Kad se napokon smirim u sjedalu, osjećam blagu bol što jača kako mi se mišići hlade. Bole me bedra i ruke. U ovoj kapsuli što napreduje preko brda i kroz tunele sigurna sam barem za neko vrijeme. Zagledana kroz prozor, razaznajem oblike što prolaze, kućice niske i neugledne, rublje koje visi naopako obješeno, prazne rukave što vijore na vjetru, sablasti koje me pozdravljaju poput onih vjetrom pocijepanih zastavica što vijore na Tibetu. Drmusanje autobusa i zvuk motora uvlači me u blagu groznicu kojoj se tijelo prepušta nakon dvije neprospavane noći. Molim se neartikuliranom bogu da se sve sredi. Možda, mislim, možda, možda se Mara probudila, možda joj nije ništa, nadam se da joj nije ništa.

Udaljavam se, a želim se vratiti. Pobjegla sam, lakomisleno se predala autobusu što hladnokrvno vozi. Užasnuta spoznaja ispunjava me lavom iz srži, izbija mi hladan znoj i postaje zlo. Htjela bih se vratiti da vidim diše li, je li možda sve samo neka varka, igra slučaja, kriva percepcija? Učinilo mi se da ne diše, a sigurno sada ustaje s kreveta i gleda ogrebotine po sebi, gleda njegovo tijelo pa se izvlači iz sobe i pita se gdje sam ja. Ništa joj nije. Shvatit će ona. A on? Smeće ljudsko. Osjećam kako mi se bljuje, jeza se nakuplja u grlu i povlači iznutra kiselinu. Nije mi baš dobro, otvaram usta i okrećem glavu prozoru kao da će mi slika polja što prolaze donijeti zraka. Dišem i usporavam pogled i um. Ne misli. Ne misli. Postajem san vođen brujanjem motora.

Strvinari su osuđeni na vječito lutanje. Oni nisu predatori, nego kradljivci. Prilaze leševima prirodno i bez okolišanja. To što su strvine još žive mase, ne sprječava ih. U toj igri uloge su određene, a pitanje kao mogućnost, kao koncept uopće ne postoji.

Ja nikada ne prilazim prva, znam da ću imati dovoljno hrane pa čekam poput lovca na divlje konje što stoji na livadi s jabukom u ruci i čeka dobar vjetar. Uvijek dođu sami, oni žele biti progutani. Ti nisi kriva, ti nisi kriva, pjeva jato kolibrija kroz svijest.

3.

Ovaj zadnji uletio je preko oglasa, dugo se nisu javljali tako, kao kad smo počele nuditi escort i usluge masaže. Tada su nam se javljali uglavnom preko oglasa i među njima nije bilo nikakve poveznice. Najčešće, osim kad bi došla cijela ekipa koja je slavila momačku ili nečiji rođendan. Ubrzo su se klijenti povezali, jedan bi doveo drugoga, drugi opet trećega i stalno smo zadovoljavale iste muškarce. Kao kakav prijateljski kružok. Samo bi se najavio SMS-om na povratku s posla i došao na masažu. Često smo radile zajedno, jedna bi mu opuštala napete mišiće, a druga ga obrađivala ustima. Dobro smo se zabavljale jer smo bile dvije, a mušterije su bili benigni tipovi, ni sami svjesni svojih kompleksa, narajcani pornjavom ili potpuno izbezumljeni frustracijama sjebane provincije u kojoj smo živjeli. Dečki iz kvarta, pomorci, ekipa koja je visila po kladionicama, kolodvoru, sitni kriminalci ili oni ocvali frajeri što puše Marlboro i plaćaju iz svežnja koji nose u zadnjem džepu, bazde na alkohol i after shave. Budale, ali bolio nas je kurac tko su, sve dok su bili pristojni i uredno plaćali za običnu jebačinu ili pušenje.

Ovaj idiot se tako pojavio i nije imao nikakve veze ni s kim do sada. Visok i grubih crta lica, iz njega je disala hladnoća. Malo me prenula ozbiljnost kada je ušao u naš stan, škrt na riječima, crn u licu, grubih velikih šaka, skinuo je jaknu i dodao je Mari. Sve automatski, ne ostavljajući vremena za razmišljanje. Kao da reže. Ja sam ga povela u sobu. Dok smo prolazili hodnikom grubo me uhvatio za stražnjicu. Nije mi bilo ugodno s njim za leđima.

Kad smo ušli u sobu ostavila sam vrata otvorena čekajući da Mara dođe za nama, ali ona se zbog nekog razloga zadržala u kuhinji. Bilo je potpuno tiho, samo je plinska pećica nježno šištala.

Okrenula sam se i pitala: – Kako se zoveš?

On me nijemo uhvatio za glavu i spustio nisko. Kleknula sam i polako mu otkopčala šlic. Raskopčao je kaiš i potpuno ga izvukao iz hlača. Držao je u ruci taj kožni remen s golemom metalnom kopčom. Uhvatila sam rukama još mekan, ali golem ud i odmah ga strpala u usta, kao da sam htjela što naglije prijeći u stanje u kojemu ću ga držati pod kontrolom. Halapljivo sam ga gutala i obrađivala jezikom, držeći se za njegove guzove i gužvajući mu nježno jaja. Rastao je u mojim ustima i povećavao se sve više. U jednom trenutku sam prestala i držala pred sobom to ogromno čudovište. Izgledao je kao neko genetski modificirano eksperimentalno povrće uvezeno iz daleke zemlje i prepuno sjemenja. Drkala sam ga znajući da će ovaj put cijela stvar potrajati. Nisam htjela osjetiti to čudovište u sebi, pogotovo ne u guzici.

Mara je tiho otvorila vrata i pobožno kleknula pred došljakov kurac. Počela ga je lizati dok sam se ja premjestila niže i gnječila mu bedra.

– Pokaži pičku – rekao mi je. Raskrilila sam ogrtač i svukla gaćice. Mara je pobožno sisala mrcinu i nabijala se o njegova stegna.

– Pokaži pičku, dođi.

Nisam prišla. Držao je Marinu glavu objema rukama, a ja sam legla na rub kreveta i prstima rastvorila ružičaste usne. Bila sam svježe obrijana. Uplašena, od svega sam se uzbudila i počela dodirivati. Odjednom sam poželjela da se nabijem i okrenula sam mu leđa. Prišla sam im i prekinula Marin trans. Trljala sam se svojom obrijanom picom i povela ga do kreveta. Htjela sam mu skinuti hlače i namjestiti jastuk pod glavu. Još je držao kaiš u ruci, a izraz lica nije mu se puno promijenio, kao da ga se cijela stvar baš i ne tiče previše.

Nije mi dao da mu skinem cipele i hlače. Mara mu se namjestila pred lice, ali ju je odgurnuo i smjestio pod sebe, raširio joj noge dok se ona pokušavala smješkati držeći još rukom njegovu batinu. Kad se zabio u nju, prolomio se oštar krik.

– Polako – zacviljela je – polako, jesi li lud?

On se pogubio u svom mahnitom transu, nabijao se u Maru sve žešće i stiskao joj lice, nos, usta. Na tren je prestala vikati, kao da je napustila tijelo, dok ju je silovao držeći se jednom rukom za krevet. Pokušala sam ga otrgnuti od nje, ali bio je jak i klizav i tvrd. Osjećala sam se poput travke na njemu.

– Ostavi je, pička ti materina – vikala sam i zabijala nokte u njega. Pokidala sam mu majicu povlačeći ga. Grizla sam, grebala i čupala, ali on se nije obazirao na to. Kao da je srastao za nju. Ošamario ju je tako jako da joj je krv štrcnula iz nosa. Mara je gledala negdje sa strane, izokrenutih očiju potpuno nesvjesna, kao vreća. Otrčala sam u kuhinju. Sranje, sranje. Kad sam se vratila u sobu s nožem koji je drhtao u mojoj ruci on ju je šamarao i u transu se trljao o njezino obamrlo tijelo. Onaj kožni remen bio joj je oko vrata. Stajala sam kao ukopana dok je on orao. Marina je noga beživotno visjela sa strane. Prišla sam mu i zabila mu kuhinjski nož između lopatica. Jako sam ga zabila. Jako. Nekoliko puta. S obje ruke. Nije ga bilo lako zabijati. Lakše ga je bilo izvlačiti. Pa opet. Onda sam otrčala.

Iz sobe nisu dopirali nikakvi zvukovi.

Ne volim mrtvace jebem mu mater, ne volim mrtvace, ne mogu ja s tim, ja sam obična studentica. Nisam ubojica. Izašla sam iz stana trčeći niz dvorište preko onog šahta, osjetila babin pogled s prozora. Okamenjena vrana. Šta kopate vraga?

Nisam rekla ništa, nisam gore ni pogledala. Ulice su se lomile pod pravim kutom. More se diglo i cijeli je grad smrdio na kanalizaciju. Izbila su govna.

Čovjek mora biti jak i ostati na nogama. Ugodna jeza me hladila u snu. Kao da sam gola na ledini kojom puše sjeverac, a inje se ledi na mome trbuhu pa postajem sve bjelja i bjelja i sve je oko mene ništa. Tako sleđena stojim na vjetrometini zagledana u zimu koja ledi sve pod sobom. A ja znam da je to potpuno sranje i ne znam kamo vozi ovaj bus.