Meke granice | Staša Aras

IZNAD VODE

Brigita je nježno otvorila vrata kuhinje, najtiše što može, na prstima pa uključila štednjak da svjetlo užarene ploče osvijetli kuhinju. Pazila je da ne probudi oca. Sat je pokazivao 3:54. Iz frižidera je izvadila polovicu limuna i stisnula je nad zelenom šalicom s bijelim točkicama. Vani je zora još bila nevidljiva. Mrak je tekao među stablima i ulicama.

Nije htjela čuti uzdah probuđenog oca i na gomilu njegovoga jada dodati i buđenje mimo volje. On je slagao uzdahe nad svojim patničkim životom. Takav je bio, uvijek bi najprije zažalio a tek onda otvorio oči. Apriori patnik. Zato se iskrala iz kuhinje što prije. Da ga ne razbudi.

– Evo danas je divan dan za ribolov – znao bi reći za sunčana dana. – Kada bih imao brod sigurno bih danas otišao na more.

– Možeš loviti s obale – odgovorila bi Brigita.

Oštro bi ju je pogledao i uzdahnuo. Njegovi komentari nisu bili izgovoreni da bi se na njih odgovaralo i tu je razgovor završavao. Problem postoji na ovom svijetu kao konstanta, rješenje problema ne postoji, postoji vječna patnja i križ sreće koja lebdi u ideji ali ne i u mogućnosti. Amen. Tako je završena svaka rasprava koja to zapravo nije ni bila.

Nema rasprave, još je jedna od uzrečica Brigitina oca.

Pred ogledalom u kupaonici na vrhove prstiju istisne malo tekućeg pudera zagasitijeg tona od svoje puti i razmaže ga po licu s osjećajem da skriva lice pod koprenu. Nanijela ga je pomno na podočnjake i na vrat, na neka mjesta u debljem sloju. Kada se pogledala u ogledalo, bila je to i dalje ona, njene oči koje su iza blage maske promatrale svoj odraz u ogledalu. Tada je posegnula za tušem i iscrtala linije oko očiju, masne i vijugave poput labudovih krila, tako je i oči skrila u tamnu kukuljicu kapka. Brigita je osjećala privlačnost habitu, osjećala je da bi svoje tijelo ujutro ogrnula u teški, crni habit i skrila ga od pogleda. U tom habitu bi poput propuha prošla tamnim hodnikom nekoliko puta u danu, a sve ostalo vrijeme željela je provoditi spuštene glave i sklopljenih očiju s rukama spojenim ispred srca, na koljenima, na klecalu, pred njim, iznutra potpuno predana, neprisutna, predana i prihvaćena. Neživa.

Ljude u župi nije poštovala previše. Brigita nije mogla osjetiti dobrotu prema bližnjemu, ono što je osjećala bio je nazubljeni prezir koji ju je grizao svakodnevno do krvi, pa je i sama stiskala zube da ne uzvrati ugriz. Najviše su je boljeli komentari bližnjih o njezinoj zrelosti, ljepoti i svijetloj budućnosti u kojoj će s mužem veselo puniti zemlju smijehom sitne dječice, gurati kolica, kuhati svome dragom koji će nju paziti i voljeti u sve dane života svoga.

Od dobrodušnosti takvih komentara stisnulo bi joj se srce u kamen kojim bi do krvi razbila glavu dobrohotnom sugovorniku. A to su bili prijatelji, rodbina, ljudi iz zajednice.

Tiha, povučena, blaga i prelijepa, nježnih crta lica kada bi u tišini odrađivala kućanske poslove dovodila je red ne samo među predmete nego i u sam poredak stvari na ovom svijetu. Poput melodije njezina bi ljepota donosila tišinu na usta gomile u žamoru prije mise.

Danas je na zornicu Brigita stigla sama, ostavila je oca da spava. Ponavljajući Zdravomariju u umu pjevušila ju je, osjećala slatku omamljenost i kako misli popuštaju pred omaglicom molitve. U krug molitva je obuhvaćala svaku činjenicu i Brigita se ljuljala u plesu koji je stvarnost sapeo u omču magične snage vrhunaravnog smisla pa su njih dvije zajedno, Božanska majka i Brigita, stisnule omču i udavile stvarni život, ostavile ga da leži kao pokošenu pšenicu. Idemo dalje ponovila je Brigita u sebi i započela novi krug toplim prstima dodirujući zrnca krunice, a na ustima joj je titrao smiješak blaženstva. Tamo sam, tamo sam, samo je moje tijelo ovdje prisutno, ali je nevidljivo.

Željela je biti nevidljiva, ali nije bila. Ljudi okupljeni na misi prije zore koja se održavala svakoga dana do Uskrsa promatrali su dražesnu djevojku kako sama ulazi u crkvu.

Bilo joj je kao u snu dok se pjevao Časoslov, a pred očima su joj plivale slike neke duboke šume kroz koju se migoljila magla. Migoljila je i sama kroz tu zamišljenu duboku šumu za vrijeme cijelog obreda, poluspuštenih kapaka spuštala se strmim zemljanim putovima, udisala mahovinu, zemlju, trulo lišće i mimoilazila šumske visoke sjene što na mjestu nogu imaju nježne vlati magle.

Na izlazu iz crkve osjetila je tijela vjernika kako je dodiruju i od toga se naježila. Mladomisnik Pavel pričekao ju je na izlazu i nježno se obratio:

– Hoćeš li doći na zajedničku molitvu zajednice za izlječenje danas popodne?

Pokušat ću, rekla je Brigita s tankim osmijehom i letimice pogledala mladića odjevenog u crno. Doći ću ako stignem, dodala je i ubrzala puteljkom posutim šljunkom prema izlazu iz dvorišta.

Toga jutra stigla je u školsko dvorište zamišljena i pomalo u drhtavici. Osjetljivost tijela prijala joj je, osjećala je svaki dašak vjetra. Kao propuh kroz nju su prolazile misli o dnevnim obavezama. Sve je bio dašak na mirnoj vodi jezera. Jezero je njezina duboka vjera u Boga, ovaj život samo je mali val koji po njoj klizi ne ostavljajući traga.

Zdravo Marijo milosti puna, šuškala je Brigita i naslonila se na zid u dvorištu. Grupice učenika okupljale su se i dijelile prvu jutarnju cigaretu. Rano proljeće još je stiskalo kore golih stabala.

– Dobro jutro – naslonio se Marko do nje. Brigita je čvrsto stisnula krunicu u svom džepu i nasmijala se ne pogledavši ga.

– Dobro jutro. Znala je da će morati razgovarati barem s nekim iako su je učenici zaobilazili znajući da je zatvorena i mušićava i nikome se nije dalo izvlačiti iz nje škrte odgovore. Nastavnici su je pitali samo kad bi morali. Njezina fizička ljepota stršala je u razredu kao čudo i pratila ju je teška sudbina povučene i šutljive djevojke. Nastavnici su to opravdavali svojim klišeiziranim rješenjima, djevojka je bez majke, odrasla uz oca, nije ni čudno da je povučena, jadna mala, pomognimo joj, nemojmo je mučiti. I pomagali su joj obilazeći je u širokom luku.

Uzmi me Bože tvoja sam, ponavljala je nebrojeno puta i paralelni njezin um vezao je istu misao bez prestanka.

Uzmi me Bože tvoja sam, ponavljala je Brigita kada je zvono označilo početak nastave. Marko joj je dotaknuo ruku i prenuo je.

– Idemo, počinje sat – povukla je ruku iz njegove i krenula stepenicama.

Marko je bio vjernik poput Brigite, mladić suhonjav blijedih obraza i svijetlih očiju. Lice mu je pupalo u roskastim prištevima na jagodicama, a mlohave malje pred ušima spuštale su se niz bradu kao paperje. Dečki su se malko rugali na njegov račun, njegovoj jakni od sivog skaja i torbi koju je nosio preko ramena kao pravi školarac, ali Marko nije mario za njihova zadirkivanja. Držao se po strani od ostalih i stražario uz Brigitu. Ona najčešće nije ni primjećivala njegovu prisutnost. A njega je njezina ljepota zasljepljivala i noću je spavao s rukom u vlažnim svojim gaćicama zamišljajući kako usnama prelazi preko njenog trbuha niz bedra. Pokušavao se mislima dovesti do vrhunca, ali nije mu uspijevalo. Marko se bojao uzbuđenja i tijela pa je završavao svoje nagnuće ljubavnom iskustvom molitvom sv. Anti Padovanskom da njegovu požudu preobrazi u ljubav prema Bogu. Svejedno, kada bi vidio Brigitu kvrcnuo bi vreli živac u mladome tijelu i on je osjećao kako se mijenja, kako mu postaje toplo i dlanovi mu se znoje, kako bi se priljubio uz njeno mršavo, mirisno tijelo i tu ostao dugo dašćući uz njezin vrat, upijajući je kao cvijet, lizao bi je kao pas. Bio bi njezin pas da je mogao. S tim bi bio zadovoljan, da ga Brigita mazi dok moli, i da jede podno njezinih bosih nogu. Brigita ga nije primijetila ni toga dana kada su, popevši se na vrh stepenica završili u gužvi stisnuti uz dovratak. Marko ne zna što mu je bilo, ali prislonio je naglo svoje prepone uz njezinu stražnjicu i pogurnuo je unutra u razred, u treći A. Brigita je osjetila taj pritisak i htjela ga je pljusnuti, stisnuvši zube munjevito je okrenula glavu prema njemu i širom otvorila oči. Te oči, smeđe, srneće okrugle i vlažne, prerezale su ga napola.

– Oprosti Brigita, gurnuli su me, imaš prekrasne oči – rekao joj je.

Izvukla se iz gomile i smjestila u klupu. U džepu je napipala papirić na kojemu je zapisala jučerašnju Pavelovu poruku. Riječi su je oplakivale poput mora u plitkoj uvalici. Ta nježnost koju je osjećala nad ceduljicom, to je nježnost Boga.

Postojiš u vremenu, ali pripadaš vječnosti, čitala je u sebi. Ti si prodiranje vječnosti u svijet vremena. Ti si vječna, živa u tijelu smrti. Tvoja svijest ne poznaje smrt, ni rođenje. To je samo tijelo koje se rađa i umire. Ali nisi svjesna svoje svijesti. Ti nisi svjesna svoje svijesti.

Pavle je rekao ovo u trenutku dok je mislila na svoje tijelo jučer i na to kako joj se gadi sa svim svojim potrebama. Tijelo razmaženo željama i potrebama. Želudac koji zavija u nuždi, crijeva koja krulje prazna, njezina utroba koja krvari u bolovima. Kad bih se barem mogla lišiti svoje tjelesnosti, mislila je. Bože, uzmi me tvoja sam.

Dok je nastava trajala ona je mehanički prepisivala s ploče i koncentrirala se na gradivo koliko god je mogla. Pogledom bi odlutala daleko i ciljala u ploču, ali sve što je vidjela bio je jučerašnji prizor dok je na uskoj livadici između zgrada htjela ubrati cvijeće za sv. Brigitu.

Dok je brala nježne prve tratinčice na zelenoj tratini raznježena mekoćom njihovih peteljkica, misleći kako će ih odnijeti na oltar svoje zaštitnice, samo nekoliko metara od sebe vidjela je na tanjuru sirovo, bačeno srce puno mravi. Bilo je to srce neke bijedne životinje iščupano i sivo, bačeno mačkama i sad su po njemu milili mravi raznoseći ga.

Kako odurno, pomislila je, kako je odurno ljudsko srce s uskom slamkom ljigave aorte. Nagonski je ustuknula, a onda se sjetila one slike Isusa Krista koji širi svoju haljinu i pokazuje isto ovakvo srce. Brigita je povratila dugu zelenkastu traku sline u tratinčice.

Danas nije mogla izbaciti iz glave tu epizodu i nije bila sigurna kada joj se to točno dogodilo. Malo je drhtala. Opet je drhtala.

Marko ju je pratio ulicom, uzbrdo. Grad je bio načičkan ljudima što sjede na suncu, djecom što trčkaraju, golubima što uzlijeću i nanovo ateriraju na odbačena peciva. Zrak gust i težak, zasićen bukom. Brigiti se malo crnilo pred očima i osjećala je blagu vrtoglavicu. Marko je šuškao neki razgovor o školi u loopu u, ponavljao naslove cjelina iz povijesti – nacionalna povijest od četrdesetprve do četrdesettreće, Sile osovine i Antanta. Moraš imati tridesetpet od četrdesetpet za dva, to je nemoguće naučiti i boli me guzica za partizane i Nijemce, moj je djeda bio ustaša, nije se on borio zato da bih ja sad dobivao jedinice, verglao je.

Brigita nije voljela psovke, od spomena tih oštrih riječi ona bi kao ošinuta ustuknula, a ovoga joj je Marka sad već bilo preko glave. Njegova bijela mlitava agresija, taj smiješak koji bi titrao dok nije u njega gledala, ali ga je osjećala kako se šepuri.

– Marko, zar je tvoj djed bio ustaša? – pitala je.

– Ma možda čak i nije, ali nije bio ni partizan, mislim, sve je to sranje.

– Zašto moraš tako govoriti ako niti ne znaš, vidiš tamo – pokazala je pogledom lijevo uz zelenu livadicu gdje je brala tratinčice jučer – tamo je mravinjak, a u tom mravinjaku je sirovo srce koje ni mačke nisu pojele pa su ga pojeli mravi ili spremili za zimnicu.

Marko ju je pogledao i iskrivio tanke usne u nelagodan smiješak, nije znao je li ovo neka šala. Brigita je zurila u njega i mučila se susprežući gađenje. Išao joj je na živce, a znala je da je on duša kao što je i ona duša i da je ovaj svijet napućen dušama koje su došle da uče dobrotu, opraštanje, žrtvu.

– Vidimo se, neka Bog bude s tobom – rekla mu je, a htjela ga je ošamariti.

Njihovi su roditelji bili prijatelji, oni su zajedno od malih nogu, cijeloga života ima pored sebe tog stvora koji ju gleda uporno i od kojega nikada nije osjetila ništa osim netrpeljivosti ili u najboljem slučaju dosade.

Otac je dovršavao ručak. Od mirisa u stanu Brigiti je došlo da začepi nos.

– Dolazim tata, samo da operem ruke.

Njena soba bila je tamna mala izba. Spustila se na koljena pred oltarom sa slikom Bogorodice i skliznula u stanje. Stanjem je nazivala ono mjesto do kojega bi došla molitvom. Mjesto na kojemu nije postojalo vrijeme ni bol. Nevidljivi obruči koji su sputavali njezino čelo, bradu vrat i prsa popuštali su. Topila se zatvorenih očiju i smirivala misli u jednoj dubokoj točki. Duboki udah naježio joj je tijelo. Trebala se odvojiti i ići pred oca. Nije osjećala glad, samo blagu drhtavicu, toplinu u grudima i teške kapke koje nije mogla otvoriti. Možda sam samo umorna, pomislila je.

Otac je nagnut nad tanjurom umakao kruh u crvenu tekućinu iz koje su izvirivale kosti i krumpir.

– Dođi, moraš jesti, rekao je i ovlaš je pogledao. Otac je bio šutljiv i izboranog lica, nervoznih, uskih, bezbojnih očiju. Sjećala se njegovog stiska ruke i mirisa iz kožne jakne dok bi kao mala djevojčica sjedila pored njega na klupi u crkvi. Odgojio ju je sam, pomno i šutke kao da uzgaja neku biljku. Brigita je spremala kuću, čistila i prala, ponekad je ljeta provodila kod tetke, očeve sestre koja je skoro svake večeri navraćala k njima. Kratko bi tada zajedno gledali televiziju, oboje povučeni kao da su na ovaj svijet došli samo kao stražari, kao da su im leđa uvijek uronjena u močvaru između svjetova. Njezine su oči, kao i njegove bile uske i bezbojne. Brigita je naslijedila oči svoje majke koju su anđeli uzeli davno tako da je se ni ne sjeća. Na njeno mjesto zasjela je tišina i ispunila sve.

Od mirisa joj se povraćalo, otkinula je komad kruha i umočila ga u tanjur s paprikašom. Kolutići masnoće plutali su na površini.

– Jela sam pod odmorom, Veronika je imala rođendan, donijela je u školu ogromnu tortu.

– Koja Veronika?

– Spominjala sam ti je, ne poznaješ je. Draga je, svi smo jeli tortu i pili smo Fantu.

– Malo pojedi dok je toplo, da ugriješ želudac. – Ustao je i svoj tanjur spustio u sudoper. Sve je bilo pospremljeno i čisto, frižider je zujao. Otac je pomilovao Brigitu po kosi izlazeći iz kuhinje.

– Je li bilo dobro u školi? – pitao je i odvukao za sobom svoj jad u fotelju.

Brigita se okrenula i sadržaj tanjura vratila u narančastu zdjelu. Još je neko vrijeme sjedila u kuhinji, a onda je oprala svoj tanjur, pobrisala sudoper, ugasila svijetlo i otišla u kupaonicu.

Gurnula je drvena vrata koja su od vlage malo nabubrjela i zaključala se unutra. Polako je svukla sa sebe odjeću. Nježna joj je voda grijala promrzle prstiće, čučnula je i dugo ostala pod mlazom koji je držala nad spuštenim vratom i čekala da popusti grč. Nikada nije osjećala ništa prema svome ocu, nikakvu bliskost, tzv. ljubav među ljudima, za Brigitu je bila opsjena, neki koncept izvana koji je dobro naučila a koji s njom, uistinu, nije imao nikakve veze. Osim hladnoće, nazubljena bijesa i želje da kazni ona nije imala u sebi ništa za njih.

Ispružila je utrnute noge i nasapunala tijelo, dotakla je novi, treći ožiljak na lijevom bedru koji je sporo zacjeljivao. Kao da se izrezala dublje nego inače ili je tkivo na tom mjestu bilo drugačije, rana je zijevala bijelim ustima poput rasparanog ribljeg droba.

Brigita si je ponekad znala zarezati malim oštrim žiletom unutarnju stranu bedra. Nije to radila često, samo kad bi vruća bol u dnu križa bila prejaka i kad bi joj krv ključala i pjenila se znojeći ju i kad je osjećala da bi mogla vrisnuti iz dna duše ili se zacrniti s betonom ispod njihove zgrade. Nije ona nikad pomišljala na samoubojstvo, ponekad bi joj samo došao strašan pulsirajući nemir koji peče. Puštanje krvi katkada spasi, katkada ubije, rekao je Pavel jednom i od tada se Brigita malo poreže i pusti si krv kada postane neizdrživo biti u svojoj koži. To je sve. Ništa više od toga.

Popodne je provela kunjajući pred knjigom, čitala je lekcije iz povijesti i kad bi se sjetila Marka i njegovih gluposti kojima joj je htio prići i fascinirati je samo bi uzdahnula i ponovo se vratila na učenje.

Prenulo ju je tiho kucanje na vratima.

– Brigitice, dođi idemo u crkvu – čula je oca.

Brigitice, pomislila je, zašto me zove Brigitice. Nije joj se svidio taj plan da s ocem ode u crkvu. Htjela je izaći sama i pjevati kao da je nitko ne gleda, s Pavelom poslije čitati dijelove evanđelja i slušati njegova tumačenja koja su joj se sviđala. Uvijek bi je iznenadio otkrivajući jedan novi svijet, neku dimenziju Boga tu na zemlji koju ona sama nikada ne bi prepoznala.

– Dolazim, odgovorila je, samo da se presvučem na brzinu i stići ću te, možeš ti ići.

– Pričekat ću, idemo zajedno, htio bih razgovarati s tobom.

Htio bi sa mnom razgovarati, Brigiti se tijelo ispunilo strepnjom. Bojala se kad bi otac s njom htio razgovarati, jer to nisu bili razgovori nego priopćenja nakon odluka donesenih u dogovoru sa svojom sestrom Ankom ili Markovim ocem. Slutila je nešto od čega ju je prolazila jeza. Već su Markov otac, golemi vozač na međugradskoj liniji autobusa i njezin otac znali nabaciti, kao kroz šalu, kako bi Brigita bila dobra nevjesta.

Jako zlo bi je sasjeklo u koljenima od ideje da ikada napusti svoju sobu i zamijeni je nekom tuđom bračnom sobom ili bilo čime osim samostanskom ćelijom. Razgovarala je s Pavelom o tome, ali on joj je savjetovao da pričeka i završi srednju školu.

Možda se plašiš bez razloga, rekla je sebi i prislonila bijelu maramicu između one rane koja je malo krvarila i traperica. Otac je stajao u hodniku u kožnoj jakni.

– Ma što si htio sa mnom pričati – nasmijala se.

– Nećemo sada, poslije crkve idemo s tetom Ankom i Markom i barba Antom na večeru kod njih.

– Zašto na večeru, nisi mi ništa o tome rekao prije, Marko mi danas ništa nije rekao, je li kome rođendan?

– Nije nikome rođendan nego bismo htjeli vama mladima nešto reći. Jednu ideju.

– Nama mladima – ponavljala je Brigita za svojim ocem kad su izašli na ulicu. Cijelim putem do crkve stiskala je rukom krunicu u džepu i pokušavala iz oca izvući o čemu će to oni razgovarati.

– Zašto će teta ići?

– Teta je žensko kao i ti pa će ti objasnit bolje od mene što je najbolje za tebe.

– A znaš tata htjela sam i ja tebi nešto reći – pokušala je Brigita preduhitriti ono čega se bojala.

– Ja bih, tata, išla u časne sestre, znaš – rekla mu je i uhvatila ga za ruku.

– Ma kakve časne, gluposti. Nije to za tebe – odgovorio je i složio lice kao da mu je sad već dosta i kao da su već u „nema više rasprave“ fazi.

Molim te bože, uzmi me tvoja sam, ponavljala je ostatak puta, ali nije mogla smiriti misli. Sjetila se ljigavog Marka i njegovih pokušaja da je dodirne, bila je ljuta i utroba joj je gorjela. Opet je drhtala. U vratu joj je tuklo i nije mogla dobro disati. Snuždena je koračala. Bog će mi pomoći, Bog će mi pokazati put. Sveta Brigito djevice pogledaj na mene, ponavljala je. Sveta Brigito, gospo plamena i svjetla sačuvaj me od njihovih planova, daj mi svoj blagoslov i zaštiti me od braka.

Marko je stajao ispred crkve sam i samo je pogledao, a onda spustio pogled u zemlju. Njegov otac i majka i teta Anka dočekali su ih kao da su već svatovi, širokog osmjeha.

Brigita je sjela pored tete Anke i svoga oca. Boljela ju je njihova blizina i osjećaj da će joj se danas zapečatiti sudbina. Kuhala je u sebi.

Kad je počelo bogoslužje mehanički je ponavljala dijelove mise. Um je negdje ispod, duboko u njoj panično tražio izlaz iz ovog žlijeba u koji je upala. Nije niti mogla zamisliti kako bi joj izgledao život u braku s Markom, u braku s bilo kim. Bol koju je osjećala od fizičkog tijela raznosila ju je. Znala je da postoji izlaz i da joj je Bog dao snagu samo još nije znala što je to. Što je to što će je izvući odavde. Gdje je moja snaga? ponavljala je u sebi. Znala je da ne osjeća fizičku bol i da se mogla ozlijediti lako, samo kako da to izvede, da se ubije? Nije htjela smrt, htjela je živjeti i služiti Bogu, htjela je biti vjerenica Kristova. Uzmi me Bože tvoja sam, prošapta Brigita i podigne pogled. Marko je sa strane gledao u nju. Brigita podigne svoju ruku do oka i snažno gurne palac duboko u očnu duplju, vruća krv i sluz smočiše joj lice.