Meke granice | Staša Aras

UPOZNAJ SAMOGA SEBE

Budim se sama u krevetu, iznad mene je krovni prozor. Gledam nebo, izgleda kao rastopljeni šlag. Nepomično i bijelo. Pretpostavljam da su to oblaci i da nije nitko preko noći moju kuću prekrio plahtom. Što se mene tiče i to bi bilo u redu, ne vjerujem da bi me išta danas moglo pomaknuti. Priželjkujem da se ništa danas ne dogodi i da odustanem od dana dok je krevet još topao.

Ipak ustajem pa se šuljam bosa po pločicama, osjećam težinu tijela. Palim radio. Opet smo odsječeni od svijeta, čujem. Dalmacija u antiklimaksu. Slušam još nerasanjena vremensku prognozu i stojim nepomično na sredini sobe.

Mostovi su zatvoreni, ceste neprohodne, nanosi snijega golemi, drveće popadalo na putove. Gledam kroz prozor. More je u tihoj sivoj jezi.

– Vrlo lijepo – pomislim, sklona u vremenskim neprilikama vidjeti elementarnu ljepotu katastrofe. – Izaći ću van!

Navlačim na sebe sve crveno i žuto, kopam po ormaru tražeći kapu, saplićem se o nered, nalazim vunenu šarenu kapu koju mi je isplela baka dok sam još studirala. Sve na meni stoji pomalo kao na štapu.

Dvorište je suho i pometeno, vjetar je sve pokrio posolicom.

Tiho psujem dok pokušavam upaliti auto, to uvijek nekako pomogne. U Dijani propuhuje sa svih strana. Upalim motor, a on bruji i štekće, sve se trese. Buka mi je iz nekog razloga ugodna.

Oko mene sve je bijelo i pusto, jednostavno i nepomično.

Vozim kao da jedrim ulicama. Lišće i smeće leti s vjetrom pa se vrti i kovitla u rubovima kuća. Raspašoj otpadaka. Grane polomljeno tuguju sa stabala. Boje počešljane burom. Ljudi ni od kuda. Očarana sam jakim bojama. Samo je nebo poput svijetlog pepela.

Mjesta na gradskom parkingu u izobilju.

Izlazim iz auta pa stojim ukoso u refulu bure. Odolijevam snazi. Tijelo mi je poput nakrivljenog živog stupa, saginjem glavu i puštam se niz vjetar.

U ulici samo žene u crnini izlaze iz crkve, beskućnici i narkomani u grupicama odlaze žureći nekamo.

Pitam se kamo.

Svi smo kao od nečega bezimenog pozvani tu na ovaj pusti trg, zamalo pa da ne počnem pozdravljati neznance, mimoilazeći se pogledamo se u oči, rijetki i iznenađeni, ovlaš ali s razumijevanjem i prepoznavanjem.

Mi izuzeti iz zatvorenih soba.

Vijesti iz kafića podebljavaju kataklizmički dojam.

Neka se zna što nam se događa.

– Nanosi snijega zaustavili ralice i kolone na prilaznim putovima – zvuči poput stihova.

Bjelina svuda uokolo. Spustila se tišina na grad.

Pronalazim dežurnu trgovinu, unutra je topla i prijateljska atmosfera. Žene kupuju kruh i mlijeko, zadržavaju se, smiju.

Kupujem i ja. Smijem se bez pravog razloga. Čitam etikete na konzervama. Volim konzerve, sve iste i hermetički zatvorene, okovane.

Brzo se vraćam kući preskačući po dvije stepenice odjednom. Unutra miriše. Hvatam dah skidajući sa sebe odjeću i bacam se na krevet. Odavde ću lakše smisliti nastavak. Učinila sam već puno, možda se netko javi, možda netko bane nepozvan.

Popodne dolazi nježno, rastegnuto i mirno.

Vjetar i dalje vani huči i hara. Silina mu je divna. Na mahove doseže brzinu od 200 km na sat.

Ja se osjećam kao voda stajaćica koja se pomalo u dubini valja.

Ništa apsolutno ne znači ništa. Osjeti, varalice, skoro uvijek pretjeraju kad im daš vremena. Moje misli su sklone nestati. U vremenu se pretvaraju u niz kratkih bliceva kojima ne stigneš dati ime prije nego što nestanu kao da ih nikada nije ni bilo. Kao u snu. Kolopletu. Vrcavom. Odoše!

Dojam i misao. Estetika i ideja. Možeš staviti soli na rep i jednoj i drugoj.

Svakodnevno žena može skuhati juhu od pregršti dojmova, a od misli može napraviti temeljac. Kao od telećih kostiju. Ili vlastiti temeljac. To bi svaka trebala konzumirati oko podneva. Da nas prođe od tjemena do temelja. Bože, čini mi se da postajem sve gluplja iz dana u dan.

Je li ovo dosada? Čeznem za nekim dobrim filmom koji bi svojom radnjom ispunio prazninu što je osjećam. Samo refleksi pomiču daljinski. Preuzimam slike s ekrana. Nose me naprijed.

Odjednom zazvoni telefon. Jednom, dvaput, treći put i ja sam već na nogama.

– Molim – čujem svoj glas.

– Hej bog, što radiš?

– Ništa zapravo, odmaram – odgovorim susjedi.

– Čuj, doći ću malo do tebe, nešto ti moram pokazati.

– Dođi – kažem i poreknem istog trena u sebi taj brzopleti poziv.

Kakva nagla promjena, voda stajaćica se u meni nevoljko zatalasala. Nastade mrzovoljno talasanje na površini. Uostalom tko mari, vrijeme je uvijek spremno za promjene. Ogledam se, u mojoj sobi caruje nježno tupilo samoće.

Za svega nekoliko minuta susjedica već zvoni. Otvaram vrata.

Irena ulazi bez poziva i odmah mi pokazuje malo, crno mače. Preslatko stvorenje gleda u mene iz njezinih ruku poput svemirca. Sitno crno čudovište koje je tek otvorilo oči i sad zabezeknuto gleda ciljajući uplašeno.

Pričamo o vjetru i ja puštam da mačkica kliže po novom svijetu. Gricka mi ruku. Sitna je i nježna, rep joj strši. Moja se susjeda neugodno smješka prije nego što kaže ulizivačkim tonom:

– Ako bi mogla možda prihvatiti ovu macu…

Palim sve organizme i mehanizme odbijanja. Diplomatski, kategorično se odričem svake odgovornosti prema stvoru koji se slučajno našao u mojem stanu na dan kada je bura u Dalmaciji učinila milijunske štete.

– Žao mi je, ali to nikako ne mogu, smješkam se kao i ona i odmahujem glavom.

Voditeljica televizijskog dnevnika doima se prilično ozbiljnom. Na ekranu se izmjenjuju sinoptičke karte i snimci poharanih lučica, slomljenih stabala, na stranu izvrnutih kamiona.

Bura u podvelebitskom kanalu bijesni poput suđenice. Obje gledamo u televizor. Neki ljudi se hvataju za glavu. Osjećam kako me sustiže ljutnja.

Pa ne može me se tako dovesti pred svršen čin.

– Zaista žalim slučaj, ali nema nikakve šanse da zadržim mačića – izgovaram i tada odjednom, kao putem svevišnjeg prekidača propadnem u potpunu tišinu.

Nestalo je struje. Trenutak mrkle tišine i potpunog mraka zaustavi mi disanje. Ne čuje se ništa. Sve je umrlo. Ne mičemo se ni Irena ni ja. Hladna je neugoda pružila ruke između nas i sada nas liže. Šutim duže od nje, ona prva progovori:

– Nestalo je struje!

Kvragu! pomislim, ovo je na neki uvrnuti način ugodno, osjećam zlovolju i radost istovremeno, teturam i pipam u ništavilu poznatog prostora. Po navici tražim upaljač ili svijeću, osluškujem da ne nagazim mačku. Šuljam se ispruženih ruku.

U potpuno zaglušnoj tišini razabirem predenje. Mačić je preo crn u mraku.

Pomislila sam kako on nije osjetio promjenu koja je naglo nastala. Kako se samo nježno poistovjetio s prirodom. Palim malu svijeću, pa još jednu. Raspoređujem slabo svijetlo. Ireni je neugodno, govorim joj neka miruje tu kod mene dok ne dođe struja. Vjetar vani krši sve pred sobom, zuji tišina.

Ja ne želim mačku, moram se brzo riješiti ove žene i njene male mačke, ponavljam u sebi.

Nisam joj ja kriva i nisam ja ta koja je udomiteljica. Nemam nikakvih uvjeta niti odgovornosti. No, struja ne dolazi, mačka je nestala u mračnim labirintima ispod ormara. Progutao je mrak kao i mene zajedno sa susjedom Irenom, koja mi nije niti simpatična. Onda šapućemo u tišini. Ljudi se spontano smire kada nestane struje, ali u meni su bombe odluke. Moj unutarnji glas je gromoglasan. Misli kategorične, zahtjevne, u meni buja i plamsa revolucija otpora.

Ja poznajem sebe, ideja o životu s mačkom posrne uvijek prije nego li se popne do moje samilosti prema tim bićima. Hladna sam kao oštrica bure i jaka kao njezin zalet u vrata Velebita.

– Ne mogu uzeti mačku – šapnem, ali odlučno.

Vrijeme u mraku odjednom postane dugo i tupo i prazno. Dajem se u potragu za malim duhom, priviđaju mi se mačje oči kako sjaje u mraku, Irena i ja proizvodimo zvukove koji bi mogli probuditi životinjicu, ali ona se negdje skrila i sada spava. To je to. Nema promjene. Baš bih tako učinila i ja da sam na njenom mjestu. Predlažem, ne vjerujući vlastitim ušima, da ću joj donijeti mačku kad se pojavi jer da ovo traženje u mraku zaista nema smisla.

U hodniku pružam Ireni svijeću kao da joj predajem neki titravi znamen. Smijem se, a znam da sam prevarena. Susjeda je bila tek slučajan medij.

Mačka spava negdje u mraku moga stana, više nisam sama.

Bura će preko noći ojačati pa se savjetuju oni koji moraju putovati na pojačan oprez i neka obavezno slušaju izvještaje HAK-a koji će redovito izvještavati o stanju prohodnosti na cestama.