Meke granice | Staša Aras

MOJ MUŽ KAŽE

Moj muž mi kaže: – Trošiš puno vode ako sve suđe opereš prije nego ga staviš u stroj za pranje posuđa.

I još kaže: – Zašto se tuširaš tri puta na dan?

Ponekad još i: – Tom vodom u kojoj si prala špinat možeš zaliti cvijeće, a špinat danas već prodaju opran.

Čujem kako dovikuje iz dnevne sobe: – Nema potrebe da gori svjetlo u hodniku ako trebaš samo proći njime.

On često izađe van i nema ga cijeloga dana. Ponekad me čak nazove i kaže da će ostati na pivu s kolegama. Kad se vrati kaže mi: – Zašto si ostavila maslac na stolu?

A ja volim da se maslac malo smekša prije nego što ga namažem na dvopek, inače se dvopek smrvi. Mislim da ga nerviram dok glasno žvačem, ali kako drugačije jesti prepečenac, pa onda često jedem u hodniku. U mraku, da ne trošim struju.

Dok ujutro kuham kavu kaže mi: – Hoćeš li se više smiriti?

Ja mislim da je on jadan pa šalicu s kavom odnesem u kupaonicu.

Kaže mi da ne zna što misli ako ga ponekad pitam: – Što misliš?

Često uzdahne kad uđem u dnevni boravak gdje on gleda televiziju. Moj muž svakodnevno nakon posla ide na sastanak. Ta riječ sastanak zvuči tako da je svako potpitanje suvišno. On se bavi politikom, a mene politika ne zanima. Moj muž dobro zarađuje u ovim teškim vremenima, a ja to ne znam cijeniti.

Nedjelje su vrlo duge. Kad peglam slušam nostalgičnu glazbu pa se rasplačem, njemu to smeta, kaže: – Ne moraš peglati, samo trošiš struju i zašto slušaš tu glazbu od koje plačeš?

Zar bi nosio izgužvane košulje? Priča gluposti.

Mislim da je ovaj brak postao izlišan i da previše čeznem za dodirima. Moj muž mi je dosadan, ali nekako je ispalo da on izlazi iz našeg zajedničkog doma, a ja ostajem unutar hladnih mi zidova i čistim ga. Stan, perem i brišem, imam puno krpa. Čarobnih od mikrovlakana što god to značilo.

Ako se razvedemo predosjećam da će on reći da je stan njegov, zato male nepotrebne stvari skrivam po uglovima. Lijepim poruke na poleđini slika. Zakopavam oblutke u zemlju sa cvijećem. Ponekad iz čistog mira odem u sobu, legnem u krevet i spavam preko dana. Voljela bih da sa mnom ode na sprovod ili na premijeru ili na tržnicu. Ponekad nosim vrećice s namirnicama dok on pored mene hoda i rukuje se s poznanicima. Smiješka se. Pitam se kako može? Držim da je to u najmanju ruku nepristojno.

Znači li to njegovo ponašanje da sam se zapustila? Tako često kažu: Ona se zapustila.

Svakoga jutra uđem u kupaonu, svučem se i pustim vodu da po meni curi. Ona me miluje i ja znam da sam živa. U tim trenucima uživam. Mislim da bih se, ako budem ikada trebala birati način vlastite smrti, utopila.

On jede i pilji u prazno, a ja se pitam kako će on umrijeti. Tada podigne glavu i kaže: – Što se tako glupo smiješ?

– Ne znam – kažem.

Ali znam da sam mu postala jako odbojna i to mi smeta, no ne znam kako da nam pomognem. Treba spasiti brak, čujem.

Ponekad mislim da me ljubav napustila iznutra posve, a onda je osjetim u sebi pa se zatvorim u kupaonicu i tuširam. U tim trenucima mislim da uživam. Volim toplu vodu, ona me uvijek nekako promijeni. Opere.

Prije nekoliko dana je umrla gospođa Nada. Nadu sam upoznala prije 18 godina kada sam s rođakinjom Lenkom za vikend otišla na otok kako bismo se kupale i sunčale. Nada nam je iznajmila sobu u svojoj staroj kući s fasadom boje cigle. Popodne bismo sjedile ispod smokve i pile kavu iz malih šalica na tanjurićima. Šalice su imale roza cvjetiće i zlatni obrub. Nada je bila udovica i iz Australije se nakon smrti muža vratila na rodni otok svojih roditelja. To je mali otok sa svega nekoliko kuća i gustom borovom šumom. Na njemu nema automobila.

Živjela je od australske penzije svoga muža i obrađivala mali vrt s nasadima povrća. Nikada nije odlazila u grad iako je trajekt svakoga dana pristajao na otok pet puta, a u sezoni i češće. Pristao bi samo da iskrca putnike, a automobile je odvozio dalje na jedan obližnji nešto veći otok. Nada je živjela skromno i tiho. Nekako starinski iako je izgledala privlačno i suvremeno. Bila je čvrste građe, visoka, jedra i nasmijana. Nju nisu razveseljavali aktualni događaji jer je živjela na rubu istih. Politiku nikada nije spominjala niti se žalila na stanje u državi. Ponekad bi čula iz kuhinje glazbu i vijesti s maloga radija koji je slušala dok je kuhala gusta jela od povrća. Ta tri dana našeg mini ljetovanja Lenka je više provodila na suncu, a ja s Nadom šuteći ili razmjenjujući opće stvari u ugodnom čavrljanju. Malo o vremenu, malo o biljkama.

Kada me iznenada pitala za muža, odgovorila sam joj mlitavo i neodređeno, a ona je podbočila ruke o pas i gledala me nježnim osmijehom.

– Ne volite se? – rekla je.

Nada je tada već prije 18 godina znala da se ne volimo. Ja sam gledala u pod i odgovorila: – Pa ne znam, možda, nekako je postalo sve bezveze.

Tada smo se tek bili uzeli.

Nada me pogledala majčinski dugim pogledom i toplo se osmjehnula.

– Ali, draga moja, to je nebitno, ljubav je u tebi i kad ti se čini da je nestala. Zapamti da je ona ipak sve vrijeme u tebi. Već ćete se vi ponovno zbližiti.

– Da, pretpostavljam da hoćemo – rekla sam i nismo više spominjali moj brak. Već tada sam sumnjala u to da ću ikada spasiti taj brak. Jedna potopljena drvena barka u lučici podsjećala me na naš zajednički život. Ako ga ikada i spasimo – bit će truo.

Sve ove godine u kojima je više nisam srela ja sam čeznula za njenom kuhinjom ispred koje se carski grana raskošna smokva puna cvrčaka i sjenoviti hodnik njezine kuće s narančastom fasadom. Nada se brinula za cvijeće i vrt, popodne sjedila na verandi i gledala u mačke. Često sam je zamišljala i pomalo čeznula za njom. Od života u Australiji baštinila je ukus za uređivanje prostora pa je cijela kuća bila puna detalja od kamenčića i suhoga cvijeća, rukom oslikanih kutijica. Zavjese je vješala na duge neobrađene grane i svaki je detalj u njenoj kući bio obogaćen vremenom koje mu je dala. Vjerujem da je duge otočke zime provodila strpljivo crtajući cvijeće i vitice na staklenkama i kutijama.

Još i danas mislim na tu kuću i po našem stanu raspoređujem školjkice i naplavine drva koje skupljam po pustim plažama.

Moj muž ne primjećuje takve detalje, a ako ih i primjećuje sigurna sam da mu se ne sviđaju ili uopće ne misli o njima. Priznajem da bih i ja voljela biti udovica i nikome ne smetati svojom smušenošću i tišinom.

Zadnjeg dana moga boravka na otoku u Nadinoj kući Nada mi je nešto poklonila. U hodniku mi je pružila paketić umotan u tanki svijetloplavi papir s vrpcom. Trajekt je već usporavao pred lukom. Bio je topao i veseo, ljetni dan.

– Nemoj ovo sada otvoriti, nego kad dođeš kući, dugo mi je to bio drag prijatelj. Nemoj niti da ti bude neugodno da budeš sretna u svome životu. Svatko zaslužuje sreću, a pogotovo tako lijepa mlada žena kao što si ti.

Zagrlile smo se i poljubile na rastanku. Nada Tomaš me je neobično iznenadila tim poklonom. Svakako više od te stvarčice značila mi je njezina pritajena sreća koja je iz nje isijavala iako je tada već bila blizu sedamdeset godina stara.

Mali niklovani intimni masažer sa silikonskim prstenom za srednji prst nikada nisam upotrijebila. Kada sam ga došavši kući ugledala u svijetloplavom papiru ostala sam zatečena i samo ga ponovo zamotala u papir pa spremila u ormar iza složenih plahti.

Ta stvar već osamnaest godina miruje u ormaru, a toliko puta sam pomislila da bi možda bilo bolje da sam ga sakrila negdje u kupaonici.

Puštala sam vodu da po meni klizi i pogledom tražila skrovito mjesto među policama na dan njezina sprovoda. Što bi rekao moj muž da ga slučajno pronađe? Ali on nikada ništa ne traži sam, ja mu uvijek spremim čisto rublje i ostavim na kvaki kada se pere. Ormar s posteljinom mislim da nikada nije ni otvorio.

Osmrtnicu s crnobijelom Nadinom slikom vidjela sam jutros, vraćajući se s tržnice. Ne pitam muža hoće li ići sa mnom na sprovod i nije mi važno što ću potrošiti puno vode danas u kupaoni. Radim to potpuno svjesno i rasterećena od svake nade. Svatko zaslužuje malo sreće, pa i žena koja se voli tuširati, kao ja.