Meke granice | Staša Aras

SREBRNI ZMAJ

Mislio je da je zaborav pitanje vremena. Makar malo potiskivanje u zaborav, makar malo mira od sjećanja na prizor i glavobolje koja suklja u mozak. Nesanica se zavukla u tijelo kao još jedno tijelo. Vukao je na sebi niz ulicu tu tešku sluz što mu je obavijala cijelo biće. Na rukama, trbuhu i plećima valjala se bol i završavala svojim pipcima na hladnom čelu. Blaga omamljenost od vina nije nimalo pomagala, još mu je više gnječila muku u želucu, a kiselina je pratila svaki pokušaj da proguta ljepljivu slinu. Grlo je bilo stegnuto debelim konopom, omča se premjestila u grkljan i tu se na njoj hvatala mahovina gađenja. Samo da se saberem, mislio je Vicko Matin dok se popločanom ulicom spuštao u pristanište.

Rano proljeće i sumrak donijelo je prohladan vjetar što mu se niz vrat uvlačio u dolamicu. Selo je bilo u sivoj sjeni beznađa. Nakrivljen cijelim tijelom na lijevu stranu teško se i tromo kretao, jednom rukom izvukao je kutiju cigareta i jednu istresao među usne.

– Vidi Vicka Matina šta se nakrivija – komentirala je jedna od u crno zavijenih baba što se približavala.

– Bogati ol je lako navigavat – odgovorila joj je krezuba starica upalih obraza, izraza poganog i urokljivog. Zvono je brecalo i žene su u crnini prilazile crkvi tiho poput žohara.

Sve same udovice, pomislio je Vicko mamurne glave i izbio na plato ispred crkve. Mimoišao grupu vjernika i produžio prema luci. Kad je kročio na obalu koče su otpuštale cime, a leuti s visokim prikazama mornara šijavali oko njih. Cijela će ta kompozicija zajedno s galebovima iznad ubrzo okrenuti krme malom kamenom seocetu i starcima koji su ih ispraćali.

– Učinilo je lipo vrime, čuo je iza sebe – moga bi i File u migavicu.

– Zdravi bili – promrmljao je Vicko i mimoišao ih. Njegova posada upravo se dizala iz kafića. Vicko se useknuo i pljunuo uz rub kolone na koju su bile naslonjene smeđe i žute plastične kašete za ribu.

– Oš s nama Renata? – zadirkivao je njegov kapetan Jere mladu konobaricu plaćajući ceh iz smotuljka novčanica što ih je frajerski izvukao iz stražnjeg džepa modrog radničkog kombinezona.

Konobarica je skupljala čaše za njima i samo otpuhnula:

– E, da ne bi.

– Mogla bi sutra skuvat crni rižot – odlazeći uz smijeh dodao je Mirko, još jedan od onih starih momaka nateknutih ribarskih šaka – File će ti drage volje očistiti sipu.

– Nek File svojoj ženi čisti sipu – odgovorila im je mala, sagnula se i laktom gurnula vrata kafića pa nestala u unutrašnjosti.

Vicko je uskočio u koču pa prihvatio demižanu s vinom i vrećice s paštetama i kruhom. Uvukao se u kabinu i rasporedio hranu ispod malog plinskog štednjaka. Svoj je ruksak bacio na ležaj i iz pretinca izvadio dva Normabela, popio ih sa čašom crnjaka i zapalio cigaretu. Potom je sišao ispod pramca u strojarnicu i starom krpom izvukao cijev od ulja.

Podmazao je pištune pa izašao na palubu. Mornari su namještali sajle i konope, koča je klizila iz zaljeva. S juga se protezao mrak na nebu kao tamni zastor pod kojim će ploviti miljama prema jugu.

Kad su mimoilazili brak između Drvenika i Šolte vjetar se promijenio i noć je već bila tamna kao rog. Svjetlo ferala raspršivalo je blijedožute sjene. Mreža je bila složena na krmi, kašete složene na krovu kabine, nategnuta sajla vinča zujala je na vjetru.

Vicka je omamljivala svijest, cijelo tijelo treperilo mu je u jednoličnoj struji, u glavi mu je zujalo i vilica mu je bila potpuno utrnuta.

– Ništa ne govoriš Vice – stao je do njega File i podigao nogu na drveni parapet.

– E, a ništa – pokušao se nasmiješiti Vicko. U glavi je potmulo tutnjala glavobolja, sinusi kao začepljeni sifon. Gusto crnilo mora i s neba vjetar što tuče u lice sitne kapljice.

– Idemo ča, unutra.

– Dobro si jel’da, a majku mu šta ćeš, ko bi bija mislija da će se obisit, šta ćeš sad? – ispotiha i sućutno rekao je File, pa se okrenuo prema uskim vratima kabine. Unutra su momci igrali briškulu, tranzistor je treštavo izbijao melodiju. Vicka je počinjala još jače boljeti glava. Mislio je da će izaći na kraj s tim. Svakako su mu trebali novci i ovaj posao iako mu se sad činilo da neće dočekati poštu i da jednostavno nema snage sjediti s posadom.

– Malo ću ubit oko zada na šufadin, File – ponovio je – ubit ću malo oko dok prođemo zada Šolte.

– Aj poj, aj nemoj zaspat tribaš nan, jesi čuja nemoj zakomit!

Vicko je ušao u kabinicu sa strane ispred koje su bili poslagani konopi. Vlaga i vjetar su mu naježili čitavo tijelo pa ga je obuzela drhtavica. Legao je na bok i iz džepa dolamice izvadio kutiju s tabletama. Izbacio je dvije na dlan i ubacio ih u usta, pa onda još dvije, provjerio koliko je tableta još ostalo, sutra je cijeli dan na moru. Imao je kutiju Praksitena, pola table Leksaurina, i dva Heptanona što mu ih je dala sestra koja mu je davala terapiju. Rasprsnut će mi se glava pomislio je, naslonio glavu na ruksak, sklopio oči i utonuo u cijev sna.

U snomorici je trzao nogama kao da propada. Pred očima su mu bljeskali varovi na navozu. On i Stipe u škveru, vidio je svjetlost kao da gleda kroz masku za varenje, varnice su prskale u crnini ravno u njegovo čelo, bole ga kroz oči, pekle u mozak. Vidio je Stipu kako se smije s rive noseći teću za brujet, rekao mu je izist ćeš koga Vice, salazi doli, i podizao pot smijući se. Vice mu je mahnuo sa skele i okrenuo se da siđe, ali kad je sišao u dubinu i pogledao pred očima je vidio Stipino modro lice unakaženo, slomljenog vrata i izbuljenih očiju, isplažen modri ogroman jezik poput zmije koji visi iz ukočenih usta.

Trznuo se i taj ga je trzaj probudio. Otvorio je oči u polumraku male kabine što je smrdjela na dizel, vlagu i tufinu, na friškinu i lustre, na mrtve ribe, uljanu pituru i kolomast.

Vicko nije mogao spavati danima, čim bi zatvorio oči Stipino bi se obješeno tijelo stalo njihati pred njim. Našao ga je u garaži prije deset dana obješenog među konopima i mrežama. Bili su najbolji prijatelji, zajedno varili i piketavali godinama na škveru. Zajedno dobili otkaz, zajedno pili, zajedno jeli, zajedno živjeli u tupilu i dokolici mjesta godinama. Stipe se nikad nije drogirao, draže mu je bilo piti vino. Kad ga je žena ostavila i odvela djecu, Vicko i on se skoro nisu ni odvajali. Kuhali bi kupus i nogice u velikom loncu, pili i odlazili u kladionicu. Koji put popili pivo ispred dućana. Skromna otpremnina i očeva penzija potrajala bi neko vrijeme, a onda bi išli u ribu s Filom ili bi zaradili koju crkavicu na kladionici.

Vicko nije znao zašto se Stipe objesio te nedjelje. Je’l zato jer je bila nedjelja? Pa njima je stalno bila nedjelja otkad su otišli iz brodogradilišta. Stipe je naprosto otišao u konobu po Radensku i nije se vratio. Kad ga je Vicko išao potražiti već je satima bio mrtav.

Plivarica je jednolično brujala u crnilu. Uspio se pridignuti na laktovima i izaći na pramac. S rta Brača svijetlio je svjetionik. Neugodna vlažna toplina počinjala mu je izbijati kroz pazuha i opet mu se mračilo, nije bilo dobro. Nije dobro, pomislio je i File što ga je gledao s vrata kabine. Vicko je osjetio miris kuhane govedine i povratio u more, da ga File nije uhvatio oko pasa bio bi pao.

– Gospe ti, jesi li živ? – rekao je File držeći ga.

– Da mu majku… – psovao je kroz zube i povukao ga.

Vicko se stropoštao na leđa po mrežama složenim na krmi.

– Dobro je, dobro san, pušti me – udahnuo je vjetar s pučine koji mu je sada hladio oznojeno čelo.

– Desperado! – čuo je iz kabine – dobro nisi udrija glavon oba bandu.

– Nisan ja tako napredan, Komunisto – pokušao je s humorom vratiti snagu u svijest, ali nije mu se vraćala, mračina mu je ponovno zaklopila oči.

– Pusti ga tu na ariju – čuo je Komunistu kako govori Fili.

– Ubija se, poludit ću od njega, smrznit će se ode.

– Aj pribacimo ga zada na šufadin – dvojica muškaraca podigla su Vicka i odvukla ga malaksalog nazad u kabinu pa smjestila na uzak brodski kauč.

– Bit će dobro, nije mu prvi put. Vicku je iz usta curila gusta bijela slina, otvorio je oči i vidio naljepnicu s likom Ivana Pavla.

Pomislio je na boga i istovremeno vidio Stipin modri isplaženi jezik kao ogromnog crva, kao jezik od teleta što su ga znali kuhati i onako u komadu rezati na dasci. Došlo mu je opet na povraćanje, udahnuo je i prevalio se na leđa. Polako je počeo brojati u sebi i utišao dah. Mora mu je sjela na prsa, osjetio je njenu koštunjavu ledenu guzicu kako mu ne da disati. Stipino bijelo unakaženo lice ljuljalo mu se pred očima kao krunica na retrovizoru, Vicko se hipnotizirao.

Samo da zaspen, mislio je, samo da zaspen, samo da umren. Neka me vrag odnese. Neka me bace u mrižu, neka me izidu ribe, neka me… bijes je poput tanke trake sumpora kliznuo u svijest i Vicko se uspio pridići i iz dolamice izvaditi tablete. Pospremio je punu šaku Praksitena i ona dva Heptanona u usta, dohvatio ruksak i izvukao bocu pelinkovca. Pio je dok je mogao, svu snagu je koncentrirao na gutanje.

Plivarica je brujala u noć. Volvo je jednolično štepao proljetni mirisni mrak, mimoilazili su svjetionike i napredovali na otvoreno more. Sve se spojilo i nebo i more, samo je bijeli Kanjac šivao sitni vez od bijele pjene jednolično, ucrtavao trag koji je ubrzo prekrivalo crnilo guste tinte.

Vicko je zaspao teško dišući.

Ne mogu izdržati tu udaljenost, zrakoprazni prostor siline smrti, ne mogu podnijeti teška krila, život, sve, nemam zraka. Otvorenih usta pokušavao je disati, ali omča se stezala u stisku hladne more i njezinih koščatih pipaka. Blještava svjetlost palila je prostor iza čela i masne su suze izbijale u kutovima Vickovih očiju. Brod je jednolično rezao sitne valove. Vicko je propadao u san drhtureći, omamljujuća pjena noćne more potezala ga je u dubinu i on je ne osjećajući udove izdisao svijest. Kapljice hladnog znoja izbile su mu po licu. Otvarao je suha usta i tiho grgljao. Stipe mu je izlazio iz duboke cijevi mraka u svjetlosti koja se pjenila kao kiselina na rubovima svijesti pa nagrizala negativ i Stipino lice je za čas iskakalo progriženo s rupama na očima i licu s isplaženim, nestvarno dugačkim jezikom, a taj jezik pokriven rupicama kraterima malih crvolikih glava što su se miješali i mjehurali poput lave što vrije, rasli su, mijenjali boju i preobličavali se dok se jezik ne bi počeo namotavati sam na sebe poput noktiju onih indijskih svetaca što su srasli za grane na kojima sparušeni meditiraju vjekovima. Jezičina je milila brodskom kabinom i lizala Vickove noge koje nije mogao pomaknuti, račvala se poput jezika zmaja s desecima zelenih očiju i ulazila mu s unutrašnje strane bedara, lizala mu stegna. Osjetio je kako mu vlaga ispunja hlače, nije znao je li se pomokrio, nadao se da je i da je misao na jezičinu zmaja samo noćna mora. Otvorio je oči ne bi li odagnao misao na utvaru, kopao je pogledom unutrašnjost kabine da se prizove svijesti, ali jezik nemani osjećao je na svom udu i trbuhu, a kiselina mu je nagrizala crijeva.

Hropac mu je napustio tijelo i mumljanje se umiješalo u buku motora i zujanje elektromotora. Mora je nasjela na prsi još teže, dovukla od negdje mlinski kamen i spustila mu ga na srce. Stipe je u trenutku mahao s kapije brodogradilišta i pokazivao elektrode koje su virile iz unutrašnjeg džepa jeans jakne, smijao se i davao mu roge i onda u trenu se kao u najtežem snu survavao u pjenu kiseline što mu je od glave gradila ogromnu nakupinu udova i iskrivljenu jezičinu koja je rasla i rasla i za tren mu lizala noge. Vidio je takve jezičine u onih indijskih božanstava ženskih, kod Kali što jaše na tigru s ogrlicom od ljudskih lubanja, Kali mu se plazila u lice, a on je propadao u bezdno i činilo se da nema kraja gustoj pjeni mraka.

Vicko je otvorio oči pred zelenim licem Kali. Kao da se odjednom sve utišalo. Spojio je zvuk elektromotora iz stvarnosti sa svojim užarenim zujanjem što mu je rovalo cijelo biće, uspio podignuti utrnulo tijelo i sjesti. Hlače su mu bile mokre, majica natopljena znojem, misao na smrt za trenutak ga je napustila kao da mu želi dati vremena da se pribere, kao da ga želi mrcvariti i mučiti dugo, a ne ga samo tako udaviti. Znao je to, osjećao je kako u dnu njegova trbuha tinja plamičak demonske snage, kako su se jezici uvukli u svoje ljigave žvale i odatle pohotno čekaju. Kao da mu je za trenutak bilo bolje, tlakovi su se izravnali i mogao je razaznati Filin glas kroz noć. Motor nije radio, nježno ljuljanje vratilo mu je snagu, pokušavao je ući u ritam ravnoteže i zakoračiti. Ustao je i pritisnuo malu mesinganu kvaku. Svježi morski vjetar oprao mu je lice. Dobro je, pomislio je Vicko, dobro je, izaći ću van, iskoračio je iz kabine i zaljuljao se na stranici broda pridržavajući se za sajlu i konop. Krenuo je prema krmi gledajući u svoje noge, a onda osjetio miris. Probolo ga je u sinusima oštro, poput stakla. Zabljesnulo u očima i izbacilo suze i slinu, kihnuo je i to mu je potreslo cijelo biće, a onda ga je ugledao. Čuo je vinč kako škripi i podiže visoko glomaznu okruglu sluzavu masu što je treperila trzajući se sama u sebi. Vice u svom životu nije vidio nešto tako moćno. Pred njim je rastao srebrni zmaj sa stotinama bljeskajućih vratova i okruglih buljavih vodenastih očiju. Visok sigurno petnaest metara još uvijek se uzdizao nabreklog trbuha bez krljušti poput balona koji će se sada rasprsnuti. Iz njega je tekla srebrna sluz. Presijavao se i bljeskao poput munje. Otjelotvorene srebrne munje, ljigave presijavajuće nemani. Piljio je u njega, treperio je i trzao nadimajući se. Nategnuta sajla zviždala je pod teretom. Vicko je užasnuto gledao u čudovište što mu je prinosilo svoje duge vratove i čekao da srebrni jezik povuče i njega u svoju utrobu kada se naglo i tupo prosuo s visine. Zmaj je pukao i ispovraćao utrobu vižljastih sitnih grčećih tijela po brodu.

Htio je viknuti mornarima što su ga lopatama krenuli skupljali s krme, ali je pao i glas mu je zamro duboko u praznini izjedene utrobe. Zaslijepljen i užasnut skliznuo je i našao se licem u gomili živčanih srebrnih, treperavih srdela. A još ih je padalo po njemu.