Meke granice | Staša Aras

HOTEL ZA ŠKOLJKE

 

1.

U kući je stanovala obitelj. Gospođa s crvenim čirevima po nogama, na tankim potpeticama, otac s brkovima i ostacima zubi koji su bili potpuno žuti, smeđi i crni i sin koji je noću stravično arlaukao. Toliko je vikao da bi ljudi u kućama zaustavljali dah i pitali se da li su to mačke, djeca ili On opet arlauče.

On opet arlauče, zaključili bi i pojačali televizor, nijemo zureći preda se.

Jedna kći koja je svakim danom bivala sve luđa, izlazila je iz kuće umotana krpama sa širokim žutim plastičnim kaišem stegnutim u struku.

Svakoga dana sve više je stezala struk. Susjedi su mislili da će uskoro uspjeti potpuno prekinuti vezu između svoja dva dijela tijela. Žene na ulici su je gledale i mislile hoće li kaiš ostati na kukovima ili pod prsima. Kosu je ljepila medom, šećernom vodom i lakom.

Druga kći koja je svakoga dana bivala sve tanja, očiju sve tužnijih, obraza sve bjeljih, šutjela je sve više.

Uskoro je teško mogla reći i dobar dan. Kao da bi joj ostajao u grlu, a ona je spuštala pogled. Gospođa sa čirevima na tankim petama običavala je odlaziti u dućan, iz čireva na nogama tekla je žuta gusta tekućina, prodavačice i kupci sklanjali su pogled.

Jedna kćer bi stisnutoga pasa i natapirane kose brzim hodom, noseći u ruci bijelu lakiranu torbicu odlazila do kasarne. Ljudi su je viđali kako razgovara s vojnikom na straži. Karaula je bila zelena kao i krejon na njezinim očima.

Sin je počeo arlaukati kao živina i udario šakom o kameni zid. Ostala je crvena mrlja, ispod mrlje bilo je farbom koja se cijedila napisano „restaurant“.

– Moraš naći posao – rekla je gospođa s crvenim čirevima svojoj kćeri koja je šutjela.

– Moram – kimnula je ova i pogledala u pod.

– Moraš naći posao – rekla joj je mater.

– Moram – odgovorila je kći.

– Ona je već potpuno luda, ti nisi – rekla je mater.

– On je već potpuno lud, danas su došla kola hitne pomoći i odvezla ga. Nemoj ocu ništa reći.

Otac je imao brkove i pušio je cigarete s cigaršpicom.

– Gdje je moj cigaršpic, kurvo – rekao je i gurnuo stolicu.

Sa zidova su se cijedile tapete, ispod tapeta bujale su larve. Iz kreveta su iskakale buhe, ispod linoleuma kotili se žohari, škorpioni i muhe zunzare.

Pala je večer.

– Idem van vidjeti jesu li ribari dovezli ribu – rekao je otac i pogladio kažiprstom brkove. Najprije jednu, a potom drugu stranu.

Prva je kći nakon nekoliko sati došla kući. Bijelu je lakiranu torbicu nosila u ruci, žuti je pojas rezao tijelo na pola, niz lice joj se cijedio zeleni krejon. U kosi je bilo trave, čičaka i nekoliko opušaka.

Čarapa nije imala. Bila je veljača. Noć. Ribari nisu donijeli ribu i otac se brzo vratio. Ušao je u kuću i pošao za prvom kćeri u zahod u kojemu su se legli žohari. Skinuo je kaiš.

Sin je u isto vrijeme arlaukao u bolnici za psihički poremećene osobe.

Majci su na nogama pucali čirevi.

Druga kći je zabila viljušku u svoju nogu.

Prva kći je zamišljala da je magla i da ispod vrata od kupaone migolji u hodnik, postaje oblak i kroz zid nježno kao kroz svilu izlazi van u studenu mračnu noć. Oči magle su uprte u nebo i ona vidi tisuće sjajnih očiju što trepću prema njoj iz visine. Osjećaj stakla, osjećaj dima.

– Ne čini to! – rekla je majka.

– Ništa ne činim – promucala je kći i izvadila viljušku iz bedra.

Otac je izašao iz zahoda i uvlačio kaiš u smeđe hlače od štofa.

– Smiri se – rekla mu je majka i osmjehnula se bojažljivo, bore na licu izgledale su kao vile zabodene u sijeno.

– Serem ja po njima – rekao je otac. – Sve je to ljudsko smeće. Rekli su mi da su je vidjeli pored kasarne, sve je to ljudsko smeće. Serem ja po njima.

Glas se prilijepio na zid i uvukao među listove zidnog kalendara. Tu je ostao zavučen cijele večeri.

– I pišam, dodao je.

Sinu su morali dati sedative.

Mračnom, gluhom, malom ulicom prolazila je grupica maškara. Na vrata kamene kuće nisu pokucali. Produžili su dalje iza ugla i sjeli na stepenice. Svatko je iz svoje vrećice izvadio jaja, bombone i sitni novac. Ustali su se Vještica, Miki Maus i Ciganka. Stali jedno do drugoga.

– Priprema – rekao je jedan.

– Pozor – rekao je drugi.

– Pali – viknuo je treći.

Bacili su jaja o zid kamene kuće i pobjegli niz ulicu.

– Majkuvamjebem! – rekao je otac i zatvorio vrata.

 

2.

– Nema problema, procijedio je kroza zube šef sale. Na svakom mu je koljenu sjedila po jedna konobarica. – Keine problem – desna strana usnice mu je padala dok je govorio.

Ponovio je na njemačkom i cupnuo koljenom da se lijeva konobarica ustane. Ona je poskočila i otišla u konobarsku pripremnicu. Na dugom bijelom drvenom stolu s policama stajali su čavli na koje su konobarice nabijale papire s narudžbama.

– Evo ovaj pribor pobriši!

Tri duboka velika sudopera na kotačima bila su dupkom puna vlažnog i toplog pribora za jelo. Bijelim salvetama birala je najprije noževe i brisala ih nad dubokom policom u ormaru. Pored nje konobarice su slagale tanjure s plavom crtom i na njih spuštale po dva mala maslaca, marmeladu i med. Pa ponovo. Iz kuhinje se dizala para i žamor kuharskog osoblja. Jutro se sporo povlačilo dok je mršava konobarska pomoćnica brisala suđe. Nakon nekoliko sati i treći je sudoper bio prazan. Iz kuhinje je stalno šištala para. Žute pločice bile su tople i mokre. Noge su joj odrvenjele, ruke utrnule od automatiziranih dugih pokreta. Bio je to prvi dan.

Došla je na posao, odnosno došla je na probni rok, kako su joj rekli. Ako se pokaže dobrom primit će je kao sezonsku radnicu, servirku ili konobarsku pomoćnicu. Borosane joj je dala majka.

– Nemoj tu sjediti da te šef ne vidi da sjediš, idi u WC i sjedi u hodnik – rekla je mršava konobarica kose skupljene u konjski rep i izašla kroz kaubojska vrata. Nasmijala se iako su ta vrata uz ružan zvuk kao da nešto preskaču izgledala zlokobno, odnosno kao da bi mogla onoga koga zahvate u jednom trenu zalijepiti na drugi kraj sale za doručak. Kroz okruglo staklo na zlokobnim vratima vidjela je svijetlu veliku dvoranu u kojoj su gosti doručkovali, zveckali u akustici godišnjih odmora.

– Rusi žderu – rekla je druga konobarica ulazeći kroz zlokobna vrata.

– Šporka stoka – procijedila je niz bradu rečenicu kao srk pljuvačke.

Šef sale stajao je s rukama na leđima. Gledala je u njegov potiljak. Tri masne falde rupičaste crvene kože sjele su na bijelu kragnu. Imao je bijele dlačice, također. Straga, na vratu.

Žurnim je korakom pošla u hodnik kojim je prije nekoliko sati prvi put ušla u utrobu velikog hotela. Uz velike ventilacijske cijevi sporo je odlazila dublje u unutrašnjost zgrade. Prema kotlovnici. Zvuk je bio poput unutrašnjosti velikog broda. Kroz otvorena vrata sa strane vidjela je police pune poslaganih stolnjaka i salveta. Ušla je i sjela na prevrnuti plastični sanduk za boce. Tu je sjedila i gledala u policu. Kada je izbrojala 400 stolnjaka pogledom vratila se u veliku prostoriju osvijetljenu neonskim svjetlima.

Ulaz je bio zakrčen prljavim tanjurima. Počela je skidati s kolica tanjure i bacala pribor u sudoper iz kojega je do maloprije vadila čiste, a sad ubacivala prljave noževe. U duboku kantu bacila je ostatke kruha i plastičnih posudica marmelade, paštete i meda.

Konobarice su odlazile hodnikom u menzu, bilo je devet sati, vrijeme za užinu. Nitko je nije pozvao pa je ostala pospremati suđe. Možda je to značilo „probni rok“. Slagala je tanjure jedan na drugi pa ih kolicima vozila do toplog stola dugog više od deset metara. Tamo ih je jedna djevojka preuzimala i slagala u stroj.

Stroj. To je posao. Posao je stroj. Oči su joj se sklapale od monotonog rada. Borosane su joj rezale prste, a leđima je klizila topla bol u noge.

Do četiri sata više nije imala priliku sjesti. Brisala je tanjure namočene u vinski ocat i slagala ih u tople stolove. Suđe od ručka spremala nanovo na prljava kolica i odvozila ih do stroja.

Stroja.

Izašla je iz utrobe hotela puteljkom uzbrdo zajedno s povorkom radnika. Na raskršću gdje je većina krenula na autobusnu stanicu ona je skrenula u borovu šumu. Iznad glave raspucavale su joj se borove šiške, sunce je užasnuto peklo. Lijeni turisti sprovodili su dušeke i djecu na plažu. More je blještalo. Od umora vrtjelo joj se u glavi. I od gladi. I od osjećaja da sada mora krenuti kući. Stiskalo ju je u prsima i osjećaj knedle u grlu kupao se u slini. Povratila je uz stablo. Vrećicu sa crnom suknjom, bijelom košuljom i borosanama ostavila je na tlu pokrivenom borovim iglicama.

Sjela je na kameni zidić i ostala drijemati do večeri. Kad je zanoćalo uvukla se u kuću i legla u krevet ne izuvajući sandale.

Sestra je došla kasno noću i legla uz nju. Vonjala je na alkohol. Opet joj je došlo povraćati, ali suzdržala se otvarajući usta nijemo, gutajući mrak sobe.

U snu se smiješila gostima, tankim prozračnim prstima dodirivala teški ugostiteljski porculan koji sada nije imao nikakve težine i ona je s lakoćom, izvijajući se, prolazila između stolova i posluživala ručak. Gosti su joj zahvaljivali – spasiba, spasiba!

Kada se probudila ispunila ju je jasna spoznaja da odavde nema izlaza, jedini izlaz je posao, ali ovaj posao je privremeni i probni i znala je već, o tome pričaju servirke na pauzi, neke djevojke naprosto nakon nekoliko dana budu poslane kući bez da budu isplaćene ili ako se žale dobiju neku jadnu nadnicu. Način da se ostane unutra jest da u sobi sa stolnjacima radiš ono što je vidjela prije dva dana kada se htjela odmoriti. Ležala je u krevetu i mislila na to.

Iz kuće se izvlačila i uvlačila na prstima i sve je više vremena provodila sjedeći u šumici u sjeni slušajući cvrčke, potpuno onemoćala.

Tako su prolazili dani za nju skoro nevidljivu s osjećajem nepravde koji iznutra pritišće i guši. Bila je šutljiva pa su je s nelagodom pitali samo nužno jer je tako teško izgovarala riječi. Konobarice bi je ponekad upitale nešto, a ona bi se ukočila otvorenih usta i pokušavala izustiti. Često bi se nestrpljivi sugovornik okrenuo i otišao bez odgovora.

Sjedeći u šumici sama činilo joj se da nitko neće primijetiti ako se danas ne pojavi kući ili sutra u hotelu. Zatvarala se u porculan same sebe. Ipak tu u šumici mogla je sjediti i disati, čak se osmjehnuti na zvuk šiške koja se raspucava na žegi kao da ju pozdravlja.

Uz stazu od hotela do naselja bili su poredani kafići, trgovine suvenirima i potrepštinama za plažu, male galerije, slastičarne, kiosci s hamburgerima. Ona je tuda prolazila među golim tijelima turista i pred očima domaćih žena i muškaraca koji su radili u kućicama. Svi vlasnici trgovina su bili oštrih pogleda i ljuti. Uglavnom su psovali sunce, poreznu inspekciju i upravu, propise ili kupce. Ona im je ipak zavidjela jer te su male kućice izgledale sasvim dobra zaštita za dane koji su dolazili, pusti i gladni kako se sezona ubrzano topila poput sladoleda na plaži.

Prije neki dan zaustavila se pred galerijicom gledajući u grozdove porculanskih školjki koje su zveckale na vjetru. Prodavačica joj se nasmiješila.

Poznavala je tu ženu iz viđenja, zimi je prodavala odjeću na štandu na tržnici, a ljeti tu, na plaži.

Uzvratila je osmijehom.

– Ideš s posla? – pitala je žena, ustala i primakla joj se.

– Da, iz hotela – izustila je Ona nježnim glasom.

– Kako ti je tamo?

– Dobro – tada se okrenula se i polako krenula put naselja. Bez pozdrava. Kako je nisam pozdravila, čudila se samoj sebi, nenavikla na ljude. Odlučila je da će sutra opet svratiti u prodavaonicu školjaka.

Na rivi je ugledala oca gdje stoji uz boćalište. Vidjela je da ju je primijetio, ali nije ničim to pokazao. Kao ni ona. Nikad nije u javnosti pokazivao da poznaje niti jednu od njih.

Majka je kući kuhala nešto smrdljivo. Ponovo joj je došlo da povraća. Već je tada znala da će uskoro sasvim malaksati ukoliko ne počne jesti, ali nagon za životom bio je potpuno nestao. Da je živa osjećala je samo kada bi sjedila u šumici pored mora.

Sutra se probudila prije zore. Negdje iz zidina oglasio se ćuk. Sestrino tijelo ležalo je pored nje poput vreće. Preskočila ga je i sa stolice uzela njezinu odjeću. Približila nosu, zaudarala je po muškom dezodoransu. Bio joj je to istovremeno mučan i privlačan vonj. Kao da u sebi krije nepoznato prostranstvo. Obukla je sestrinu majicu koja je na lijevoj strani imala šare krila zmaja, onda je obukla i njezinu mini suknju i stavila žuti plastični remen. Gledala se u ogledalu i posegnula za lakiranom torbom. Našminkala je usta u polumraku i oči uokvirila zelenim krilima na kapku. Na ulici je bio još mrak kad je koraknula, mirisalo je opojno na more i još je bilo svježe čak se malo i stresla ostavljajući kuću. U njoj je bio jasan osjećaj da se ovdje nikada više neće vratiti. Malo bijesa i tuge spojilo se u koktel koji je u njoj donio odluku da više nikada ne vidi ovu kuću niti svoju obitelj.

Brat je u bolnici već mjesecima, sestra je postala ruglo i potpuno je prešla u neku drugu, njoj stranu i daleku ličnost koja je mogla trpjeti očevo zlostavljanje. Majka je umirala naočigled, napadnuta neizlječivom kugom nemara.

More je ugodno šušketalo u plićacima, polako je koračala prema hotelu.

Gospođa u kućici sa školjkama nedavno joj je rekla da joj je našla posao.

– Imam za tebe bolji posao, ali morat ćeš otputovati odavde što i nije tako loše – osmijehom je otkrila kratke, sitne zube. – Našla sam gospodina kojemu ćeš voditi kućanstvo. Lijepo se dotjeraj jer je važno da ostaviš dobar dojam, ipak te čovjek prima u kuću.

Gospođa u kućici od školjaka mnoge je djevojke zaposlila i izbavila iz bijede, doznala je još u tom kratkom razgovoru što se odvio u svega nekoliko replika, popodne, na povjetarcu mirisnom od krema za sunčanje.

Žena koja je prodavala školjke iz južnih mora činila je uslugu svima i tako se i držala. Smijala se i bila vrlo odlučna na način da je rečenice izgovarala kao da su one neka konačna, neprikosnovena rješenja do kojih je došla čistom providnošću i na koje nije bilo prigovora. Ni sumnji. S olakšanjem joj je vjerovala.

– Mnoge su djevojke otišle u inozemstvo. Neke su se čak i udale i sada žive pristojnim životom kao gospođe – govorila joj je i pila crnu kavu iz šalice za mlijeko. – Tvoja šutljivost je prednost – još joj je rekla.

Sjećala se sada te primjedbe, prije jutra, dok je hodala popločanom stazom ispod tamarisa.

Vrtovi kuća još su pospano drijemali, a iz otvorenih prozora čulo se tu i tamo hrkanje. Zamišljala je ljude koji žive negdje u gradovima Italije i Njemačke. To je bilo kao novi život. Miris sestrine majice s krilima zmaja činio je da se osjeća posebno. Čak i lijepo. Pomalo drhtava od iscrpljenosti i jutarnje hladnoće sjela je na zidić koji je stazu dijelio od plaže nasute šljunkom. Polako je stizalo jutro. Svjetlost se provukla neprimjetno kao ispod nevidljivog zastora i osvijetlila bijelu površinu mirnog mora. Sjedila je tu, golim nogama na hladnom betonu i otvorenih usta gledala u plićak. Desno u uvali pojavile su se prve žene koje čiste. Polako su izašle iz šume u ljubičastim mantilima sa crnim vrećama u rukama i sišle na šljunčanu plažu. Znala je da kasni na posao. U zadnja dva tjedna koliko je radila prošla je već mnoge poslove ispomoći i prekovremenih poslova. Čistila je plažu, prala solnom kiselinom terase apartmana, prašila madrace iz kojih su iskakale buhe, radila sve poslove konobarske pomoćnice, od pranja suđa do premještanja stolova u sali za ručak. Šef sale je svaka dva dana mijenjao raspored stolova. Ili u U ili u L. To je bio raspon inovacija ponude za goste. Ona je uredno odrađivala sve poslove i nitko je nikada nije pitao za ime niti je njezin rad ikako igdje itko zabilježio.

– Moraš reći! – rekla joj je jednom gospođa iz kućice sa školjkama. – Moraš im reći, mala, ne budi luda.

Ali danas više neće ići tamo, uostalom već je zakasnila, žene su u uvali skupljale smeće, sad će sjesti na stijene, znala je unaprijed, i zapaliti cigarete. Onda će pomesti cementirani dio plaže.

Ona je samo sjedila i gledala malo u njih, malo u more koje joj je bivalo sve bliže. Povlači se oseka, pale se prvi jutarnji cvrčci, osjećala je na leđima sunce koje se polako uspinjalo kroz borove grane. Jačali su mirisi. Odavde se vide kućice i danas će reći gospođi iz kuće sa školjkama da pristaje na njezinu ponudu i da će otići upoznati gospodina kojemu treba pomoć. Primijetila je da su oleandri posađeni u nizu tri bijela pa tri roza.

Ali nije mogla ustati. Niti da im kaže hvala. Ne oleandrima. Ljudima.

 

3.

Veliko modro jezero, poput onoga pored Imotskoga koje sam vidjela na posteru u hotelu i u njemu žena koja pliva. Pliva. Oko nje krug svjetlosti. Prizor oduzima dah.

Naglo shvaćam da nemam dah. Lovi me dupla čežnja i potreba da siđem u to jezero. Ometaju me. Puno ljudi mi prilazi. Kroz kuće prolazi stotine ljudi. Kolone posjetitelja, a mi tu kao živimo. Vidim selo i kućice za odmor i ljude u njima kako im se podižu grudi, zamahuju kosom, odmahuju rukom, pušu. Ja ne živim više. Dodirujem svoje grudi, ne osjećam. Nema. Smijem se i vidim: oko mene je zbrka. Netko viče, ali ne čujem. Vidim mutno, ali znam. Kako da sve znam? Ja sam posjetitelj i samo bih htjela u jezero, ali nikako da mu priđem s prave strane pa se zaletim u krivu vodu, smočim se i brzo izlazim van s ručnikom iznad glave, jer to nije pravo jezero. Nešto poput dvorca u koji ne možeš ući. Ili hotela. To je hotel. Hotel školjaka. Moje modro jezero uvijek u daljini prekrasno, čarobno. Potpuno sam sigurna da sam mrtva. U jednom trenutku se dočepam ulice i prepozna me jedan od portira, kaže:

– Ja ću te odvesti – a onda ga pratim po ekskluzivnim dućanima predvorja hotela i on mi nudi arapske drangulije i niske školjaka. Tu nešto trebam obaviti. A dan prolazi, sunce je sve niže i meni je jasno da jezero mijenja boju i da više nije jutro. Imam malu plijesan panike na granici misli.

Podbuhla kao da sam spavala u vodi, osjetim čudan miris mora pa izvadim iz usta vlat morske trave koja mi je zapela za zubima. Jesam li se utopila? Onda ugledam ženu u kući školjaka, izlazi van i gleda prema mjestu na koje još dolaze ljudi, u ruci joj šalica za mlijeko, htjela bih joj reći:

– To sam ja, mene gledaju, jer sam umrla. Neću moći poći k onom dragom, potrebitom starcu. Daj posao nekoj drugoj djevojci.

Moja sestra izvire ispod vrata niz ulicu, vidim je gdje puzi do posude s hranom za mačke tamo halapljivo liže mlijeko, majka drijema s rukom na plastičnom stolnjaku, pored nje je torba iz koje vire paprike. Onda oca ne vidim, on je ništa, u obliku njegova tijela je rupa, šuplji mrak kao unutrašnjost kiselinom isprane školjke. Praznina umjesto njegova tijela hladi poput propuha. Odjednom se sve smiruje i polako mi postaje jasno da sam uistinu mrtva i da moji ukućani još nisu saznali ništa. Vidim sestru kao maglu, vidim maglu u konobarskoj pripremnici. Neki ljudi imaju prazna tijela poput moga oca. Izbrazdana, nagrižena, rupičasta, više su ništa nego su nešto. Znam da su me odnijeli nekamo i zatvorili u vreću da se ne skupe muhe i plaža je doskora puna kupača. Turisti lijeno pomiču tijela.

U hotelu su žene sive kad brišu tanjure, sive su one koje gule krumpire i velikim čeličnim četkama stružu roštilj, kad kleče nad kadama i skupljaju dlake turista, sive su u kombijima koji putuju vrućinom u svjetlost nove nade. Sivi su, crni su, bijeli su. Više nema boja.

U šumici osjećam pomalo zvuk, znam da se iza mene više ne pruža moja sjena, ali sjene stabala dovoljne su, ispred mene more, gore se negdje raspucavaju šiške pod rilcima cvrčaka, dolje duboko ruje život. Voljela bih da sam poživjela u hotelu za školjke, ali nije bilo smisla. Voljela bih da sam onoj ženi mogla reći hvala, ali dobro je.