Meke granice | Staša Aras
LOVAC
Sreća nas često zatekne nespremne i upuca naglo. Ona je brza i neočekivana struja. U svojoj 35-toj naslijedila sam stan. Iz neba pa u rebra.
– Mislim, ja se slažem – rekla sam, i to je bilo to, za koji dan sam otključala vrata penthausa na 13. katu u jednom zagrebačkom naselju. Uz stan naslijedila sam i ujakove stvari, ali namještaja sam se riješila iznoseći njegove kutije svakoga dana, pomalo. Stanovala sam nekako eksperimentalno i neutralno, ispočetka se navikavajući na prostor poput životinjice kojoj treba vrijeme da učahuri svoju paučinu. S visine 13-tog kata nisam imala potrebu često silaziti, čitav mi je grad bio na dlanu. Promatrala sam okolicu s visine. Odlazila u kupnju u trgovinu preko puta svoje zgrade, pripremala jednostavne obroke, čitala i ništa više.
Spavala sam na podu dok ne kupim krevet jer ne volim stvari mrtvih ljudi i nije da mi ne smeta činjenica da je neki predmet bio u vlasništvu stranog čovjeka ili žene koji ga nije prodao, nego je naprosto umro i tako još uvijek na određeni način posjedovao svoje stvari.
Njušila sam nepogrešivo stvari mrtvih ljudi, one imaju na sebi talog poput maglice. Osjećala sam takvu vrstu magle u prolazu na licima sasvim usputnih ljudi. Možda sluhom, možda vidom, ali njuhom, sigurna sam. Smrt je smrdjela kiselo.
Prozori stana bili su veliki, staklena stjenka otvarala je čitav jugoistočni pogled na grad, zgrade oko mene bile su niže i prozori drugih koji su krili svoje atmosfere kućanstava toplo su svjetlucali u mraku. Obitelji. Novi susjedi. Čitav svijet toplih intimnosti. Često sam grijala pogled na prozorima njihovih osvijetljenih soba.
Moj ujak bio je lovac, među naslijeđenim stvarima pronašla sam i nekoliko lovačkih pušaka, opasač za metke, njegov prsluk, zeleni filcani šešir, hrpu časopisa Lovac, lovačku torbu i dalekozor. Sve je bilo uredno složeno u zidnom ormaru.
Časopise sam bacila jer nisam shvaćala lovačku ljubav prema prirodi. Slike životinja bile su mi krajnje odbojne i još sam se jedne takve preparirane glave vepra morala riješiti sama pa sam i časopise s mukom utrpala u crne vreće i što prije izbacila iz stana. Dalekozor sam zadržala i zabavljala se promatrajući okolicu. I puške sam zadržala, naravno. Lovački karabin Steyr Mannlicher, jednu poluautomatsku sačmaricu Beretta gold i jednu malokalibarku marke Ruger.
Jutrom sam zumirala obronke Sljemena sjedeći uz prozor s nogama podignutim na radijator. Šumarci su poput rijetke staračke brade treperili na povjetarcu. Čitala sam Turgenjeva, da, i dugo vremena u tom stanu nisam osjećala ništa, samo sam ćulila uši na zvukove iz drugih stanova, voda je u cijevima klokotala, instalacije su zujale svoje napone. S večeri promatrala sam dalekozorom susjede kako prolaze ulicom, prodavačice u trgovini kako slažu artikle na police, kako sjede za blagajnom i jednom rukom očitavaju bar kodove, pa novac spremaju u kasu. Ljude koji skrštenih ruku gledaju cijene, kako izvlače mobitele i smiju se među redovima tjestenine, brašna, mesa. Pipkaju jabuke, njuše omekšivače. Jedna je žena svakoga dana otvarala boce s omekšivačem i njušila ih zatvorenih očiju pa ponovno spremala među ostale. Nikada ne bi kupila bilo koji. Bila je hroma i vukla bi se trgovinom sporo i zagledala, dodirivala kutije keksa, okretala ih u kvrgavim rukama nespretno kao šapama i vraćala na policu. Kao neka stara olinjala vučica. Spora i pritajena. Zamišljala sam da je ćorava, ponekad bih zumirala njeno lice dok je dodirivala stvari.
Tiho sam disala gledajući to maglicom načeto tijelo, izgledala je poput prožvakanoga zalogaja sivog mesa ispljunutog na rub tanjura i nisam bila nakostriješena što sam joj prišla tako blizu. Jesam li bila? Ne sjećam se. Okom u oko, gledala sam je.
Nisam puno spavala tada.
Rano, prije sunca s istoka bi počela blijedjeti žuta zora, i ja bih već bila na svom mjestu uz prozor i gledala u široko nebo, a onda se prozor lijevo u zgradi preko puta palio. Uvijek u isto vrijeme. Samo rijetki prozori svijetle u mraku. I to je lijepo. Čovjeku prirodno dođe želja da vidi tko se to rano budi.
Žena u dugoj kućnoj haljini otvorila je ormar u kuhinji i izvadila nešto, na trenutak se izgubila iz vidokruga, a onda ponovno uklizala u kadar, upalila plin na štednjaku i smjestila džezvu na vatru. To je bila stara, hroma vučica iz redova s keksima. Prekrstila je ruke i stajala uz vatru, čekala da voda zakipi. I ja sam čekala s njom. Nježno pomičući ruke pratila sam njeno sporo kretanje. Skoro pa smo disale usklađeno. Pojavio se milimetar sunca i njena voda bacila je ključ, ja sam okrenula okular, cvjetovi na haljini bili su sitni žuti i plavi, kosa joj je bila sijeda i uležana, imala je malu crnu špangicu iznad uha, izlila je vruće vode u šalicu i umiješala lijevom rukom tri vrhom pune žlice kave, miješala, čekala da se podigne smeđa pjena pa ulila ostatak vode i ostavila džezvu pored štednjaka da se odmori. Rukama je stiskala svoje nadlaktice kao da joj je hladno, stajala je bosa na pločicama. Stare smeđe noge kao grane i žuti nokti kao čaporci teško su se i sporo pomicali. Vrijeme me usisalo i uvuklo između nas vlažno i teško poput sirovog tekućeg tijesta. Moj dah bio je jedini protok u smirenom susretu. Pogledala je u mojem pravcu, ne može ona mene vidjeti, pomislila sam, ali njeno lice bilo mi je pred očima, mogla sam je dotaknuti. Svjetlost je jačala, a pramenovi oblaka spuštali su se za gole krošnje bjelogorice. Koja su to stabla, pitala sam se? Bukve? Ne.
Tada je stara sjela za stol i opet prekrižila ruke, gledala ravno preda se kroz prozor bez zavjesa, imala je dvije lončanice s afričkim ljubičicama.
Promatrala je svoje ruke, podizala prst po prst i zatezala ih, onda se ustala i natočila si kavu. Ponovno sjela, ovaj put sučelice zidu tako da sam joj mogla gledati profil, mogla je imati oko 70 godina. Na zidu je imala sliku dječaka. Ispod se upalilo svjetlo.
Druga, mlađa žena je sitnim pokretima, vrhovima prstiju zakopčavala košulju gledajući nekamo pred sebe. Muškarac u stanu pored obuo je papuče i rukama prolazio kroz kosu, sijedu, glavu naslonio na podbočene dlanove o koljena i ostao gledati tako. Pomicali su se polako i lijeno, bilo im je jutro, budili su se i migoljili kao kornjače. Ljudi u svojim stanovima lica otečenih i bezizražajnih. Usta punih tople pljuvačke sporo su palili svjetla i trljali lica i udove. U svojim malim zasranim kavezićima, sve isti jedan do drugoga povlačili su vodu nesvjesnim pokretima.
S glavom pod mlazom mladić se pridržavao rukama za umivaonik, imao je samo gaćice na sebi. Zgodan.
Uskoro se cijela zgrada zijevajući rastegla. Brlozi su ostali zgužvani i topli. Zgradu je prva napustila djevojka u trapericama, žurnim koracima, podigla je ramena i spustila uši kao pas koji se boji, pa spuštenog pogleda zavrnula prema ulici. Hitro je preskakala lokve s rukama u džepovima.
Žena koja je prva ustala još je sjedila sučelice zidu, ali sada je s nekim razgovarala, pomicala je kvrgave prste i gladila kukičani stolnjak. Jednu je ruku spustila na koljeno i masirala čašicu. Mutila mi se slika. Pomaknuvši dalekozor od očiju kaleidoskop susjedstva sasuo se u bljeskave sličice. Zatvorila sam oči i duboko disala. Što ću s tim puškama, mislila sam.
Dan sam provela raspremajući i bacajući ujakove stvari, papire, cipele i razvrstavajući knjige. Knjige sam za sada ostavila. Ujak je imao komplet Zilahyja, ruske klasike, Dreisera, Čehovljevu Tugu. Iz trgovine sam donijela kartonsku kutiju, a crne vreće sam ostavila pored kontejnera. Na povratku u stan krajičkom oka vidjela sam ženu koja njuši omekšivače, hramala je prema smeću.
Ušla sam u stan pa gledala u ormar sa staklenom stjenkom, a onda otvorila vrata i iz utora odvojila jedan lovački karabin 308 Winchester, pored njega je pisalo Swarovski optika 3 – 6 puta 50. Uh, pomislila sam, s ovim vidim kapilaricu u oku poljske srne. Prislonila sam kundak na rame i lagano pogledala kroz okular. To je bio teleskop koji je svijet rezao na križ. Okrenula sam cijev prema prozoru i smirila dah da bi uopće mogla razaznati blago pomicanje ulice. Pred očima su mi se pojavile ujakove cipele koje je sada u rukama nosila hroma susjeda, to je lice imalo križ na sebi kada sam je pogledala. Ali od maglice nisam joj vidjela lice. Skoro pa sam se trznula.
