Meke granice | Staša Aras

TRI PALME NA OTOKU SREĆE

1.

Anamarija je putovala noću autobusom od Novog Sada preko Beograda, Čačka, Užica, Podgorice, Kotora do Herceg Novog. U snu joj je neki pijanac pao u krilo. Četrnaest sati truckave ceste među ostalim putnicima okićenim brojanicama koje na ovom prostorima nose pravoslavni vjernici nisu joj prolazili baš u užitku, štoviše, gnjavilo ju je to putovanje od četrnaest sati.

Sve do prije nekoliko godina ne bi bila uočila razliku među putnicima, ali sad nije mogla bez stanovitog cinizma misliti na to da je vjerojatno jedina putnica u punom noćnom autobusu koja ne nosi brojanicu oko zapešća. Sjedeći tako u neudobnom sjedalu pitala se nose li u Hrvatskoj svi putnici krunice. Tamo svima u automobilima vise s retrovizora pa to dođe negdje na isto. Mnogi vjernici moraju pokazati da su vjernici, inače koja je svrha toga što su vjernici? To je možda nešto kao što heavy metalci nose dugu kosu, a punkeri već ono što nose, briju glavu i te stvari. Supkultura Balkana, brojanice i križevi. Možda je to masovno svrstavanje u grupe iz nekog drugog poriva. Pa i ja sam držala ruku na srcu kada je svirala himna. Možda nam je to povezanost sa svojim anđelom čuvarom. Na ovim prostorima su nam zaista potrebni čuvari zaštitnici otkad je priča o poslijeratnoj integraciji, reintegraciji i tranziciji prešla u jezu. Ali nema ih, molitve i zakolutane oči vjernika nisu donijele ništa dobro. U nekom trenutku su se naše dječje iluzije o bratstvu i jedinstvu i lekcije iz povijesne čitanke raširile kao žive kraste i postala je vidljiva limfa užasa koja ispod teče ovim krajevima. Partizanska groblja, jame, ustaše, klanja, popovi koji blagoslivljaju tenkove.

Odurni su i jedni i drugi, zaključi Anamarija kratku opservaciju o zapešćima i retrovizorima naroda i narodnosti pa pogleda kroz prozor. Vani šume, polja, selendre. Noć bez kraja. Nekada su barem postojali vlakovi, vozovi, buffet-restauranti. Danas nema ničega. Samovolja konduktera i oblasnih šerifa.

Usred noći na Zlatiboru ugostiteljski objekt, stanka pola sata. Anamarija jedva otvara oči i navlači mantil, ne zakopčava cipele već iz autobusa izlazi bunovna vukući noge. U WC-u stoji i bulji u odraz žena i sebe među njima u ogledalu. Sada bih trebala izvaditi fotoaparat i slikati nas, pomisli. Pet žena koje naslonjene na bijele pločice WC-a na Zlatiboru u kafani uz cestu čekaju da se popišaju pa da se vrate svaka na svoje sjedište, svaka u svoj život da se više nikada ne sretnu. Možda nije potrebno davati značaj takvim nasumičnim trenucima u životu kojih je puno. Od kojih je život uostalom i sastavljen. Noć ipak lagano klizi, poput ovoga autobusa prema jugu, i uskoro ću biti kući da se više nikada ne sjetim tog, ni po čemu posebnog, putovanja.

Upravo taj trenutak da je jedna noć provedena negdje u autobusu na Zemlji, kao i mnogi životi kojegdje, za Anamariju je bio poseban, ali nije mogla tome detalju dati neki dublji smisao, kao ni Filip Latinovicz kada je ono jednog jutra došao na zagrebački kolodvor.

Vrati se posrćući u autobus, izuje cipele i pokrije mantilom, nasloni glavu na ruksak, pomakne malo sjedište ispred sebe koje je neki debeli Novosađanin spustio ne mareći za nju. Taj joj je bio odbojan otkad je sjeo u kožnom prsluku, debeo i bez vrata izvadio dva mobitela i stao nazivati drugove i drugare kojima je priopćio kamo ide i koliko će ostati u Herceg Novom te kako ide da vidi neki posao, a usput je pronašao i jednu „devojčicu iz Kikinde i jednu polovnjaču da se malo ižljubi“. Tako je rekao. Ostatak puta Anamarija se suzdržavala da ne povrati po njemu.

U zoru je autobus bio u Podgorici, puno je ljudi izašlo. „Božur trans Podgorica“ bilo je ime autopoduzeća otisnuto na ružnom vozilu. Na stanici Anamarija siđe u javni nužnik, tamo opere zube za trideset centi. Ako se želiš sjetiti noćnoga puta, sjećaš se noćnih nužnika. Na stanici popije kavu, odnosno ponijela ju je u autobus i onako vruću srkala dok su napuštali grad. Kava nije bila ukusna i bilo joj je krivo što nije naručila kuhanu tursku kavu kod starog konobara na kolodvoru, ali nije ni znala da to još postoji. Tek kada je vidjela poredane male mesingane džezve i brdo smeđeg praha kave poželjela je onu tursku. No nije se snašla kada ju je konobar upitao nego je onako pospana i zbunjena rekla – espresso, kao da govori na nekom stranom jeziku.

Već neko vrijeme se osjeća u zemlji u kojoj je rođena kao da je u inozemstvu. Je li to normalno i u kojem se trenutku dogodilo to da su ljudi postali tako neprijateljski raspoloženi prema svojim sunarodnjacima? Taj je osjećaj rastuživao Anamariju, dok je gledala po pustom kolodvoru, i poslije, vozeći se dalje prema moru. Je li to zbog siromaštva? Pitala se, ali nešto iznutra joj je govorilo da je bolje za ove narode da su siromašni jer da su još i bogati – pa to bi bili zlotvori bez premca. I ovako su zli i stalno postoji jedna paralelna priča ispod žita. Neka moć o kojoj se šuti, neki logori negdje u obitelji, izdaje, siromaštvo. Danas trgovina ljudima, nekada šverc zlatom. Goli otoci duša. Ukorijenjeni nacionalizam i istovremeno želja da se ode.

U Herceg Novi stigla je u deset sati, pola sata kasnije nego što je otišao autobus za Dubrovnik. Još u autobusu namazala je lice kremom i počešljala dugu kosu, na usta nanijela tanak sloj ruža, taj mali otpor općem dojmu zapuštenosti koji je izbijao odasvud. Već se bila spremila na cjelodnevno čekanje sljedećega autobusa i bauljanje po gradiću kad li je pred šalterom informacija shvatila da taksisti na crno nude svoje usluge prijevoza za cijenu tek nešto višu od autobusne karte.

– Najbolji auto, najudobnija vožnja, cijena po dogovoru – ispod glasa je govorio visoki muškarac iza njezinih leđa. Pogledala ga je preko ramena, pa prometnika za šalterom informacija koji joj je u tom trenutku namignuo i rekao: – Pričekaj tren!

U Dubrovniku u kući je bila za manje od dva sata. Ako imaš nekoliko eura u džepu dobiješ kompliment krezuboga švercera prijevoznim uslugama s olinjalog kolodvora, pomislila je pošto joj je s osmijehom rekao: – Gospođa zna da putuje – i upoznao je s prijevoznikom.

2.

U Dubrovniku se raspamećuju ruže i pitosfore po đardinima,divlje naranče cvjetaju u buketićima, sve je kao na nekom divljem vjenčanju zemlje, a uzvanici svatova onako omamljeni viču: – Zimmer frei… zimmer frei… lunch… shells… eis cream…

Opći dojam grada je malo blesav ako znaš o čemu se zapravo radi. Anamarija gleda u nebo gdje čiope luduju i vrište kao sumanute u salto mortale vježbama pred spavanje. Prije nego dođe noć na Bosanku Anamarija i njezin muž izlaze iz kuće u malu šetnju. Kasno je proljeće i grad još podnosi količinu ljudi, za koji dan pucat će po kamenim šavovima.

– Nećeš valjda u tom mantilu – kaže joj Hrvoje i još joj na vratima pogledom da jasno do znanja da nije sretan. Pogled mu je staklen i zagledan u prazninu. Kroz glavu joj je proletjela misao je li uzeo popodnevnu terapiju i nije li opet u kući skrio neku bocu dok je bila na putu. I to je bilo sve što je pomislila, a nije rekla ništa. Godila joj je šetnja prije nego što padne noć, veselila se zvuku grada i čiopama. Hrvoje je treperav, tanak i ozlojeđen hodao pored nje. Anamarija je hodala šutke i mislila svoje, vezla misli bez ograda, nježno udišući oslobođene mirise i trudeći se da ne gurne zajedničku šetnju u provaliju svađe. Nekim danima sve je na rubu oštrice netrpeljivosti. Nema velikih događaja koji bi ljude spojili ili razdvojili u njihovim životima. Nakon što su u ratovima stali na svoje strane ostalo im je još samo da se dovikuju preko provalije, grade viseće mostove ili puštaju dimne signale da bi se razumjeli.

Hrvoje pati od posttraumatskog stresa. Nije invalid, ni stopostotni ni pedesetpostotni, običan je muškarac koji je u nekim noćima prije dvadeset i više godina sjedio na straži dok su svjetleće rakete osvjetljavale nebo, a civilni ciljevi bili meta vojne artiljerije. U kupusu promjena tih godina bio je vođen intuicijom i razumom, osjećajem i srcem, logikom prostora na kojemu je živio. Kako god. Bilo je još malo zdravog razuma na početku ludila dok smo birali strane ili su one birale nas. Tada. Sada ga više nema.

Danas su i na stranama podijeljene strane i tako će se redati i odvajati sve tanje i tanje poput kokainskih bijelih prugica na ogledalcima onih koji kroje sve te trase što su nas zadesile. Anamariji je Balkan izgledao poput brdašca kokaina koje nekoliko političara bankovnim karticama usitnjavaju i mrve pa odvajaju u male linije koje ušmrkavaju da bi potom donosili odluke po svojim nafiksanim idejama. Crtali granice na salvetama koje će poslije noću pretrčavati majke s djecom čak i starci. Azili, deportacija, život bez identiteta.

Proživjela je cijeli život u iščekivanju da se stvari između država raščiste. Tako je putovala preko granica i posjećivala obitelj malo s jedne malo s druge strane. Kada je prestala ići u Novi Sad nakon smrti majke i sve rjeđe posjećivala tetke, ogradila se u život u Hrvatskoj misleći da će jednom zauvijek stvoriti miran prostor za život. Pristala je na nacionalnost i svojski se potrudila da sve uvjeri u ono što misli. Ili barem misli da misli. Hrvoje je prije nekoliko godina počeo polagano gubiti kontrolu nad događajima.

Tko bi mu zamjerio? Tko bi ikome išta zamjerio u zemlji koja se rasipa? Jednoga je dana bilo jasno da u radionici za uokvirivanje slika i goblena gdje je radio otkad je završio rat više nema mjesta za dvojicu. Hrvoje je zapravo sam sebi dao otkaz vidjevši da vlasnik, dugogodišnji prijatelj ne može ni sam izaći na kraj sa sve većim nametima a sve manjim brojem mušterija. Tko danas uokviruje slike i tko još uopće veze goblene!? Tako je jednostavno jednoga dana ostao kući i počeo tražiti drugi posao. Prošlo je od tada dovoljno vremena, a kontakti s ljudima koji imaju siguran posao sve su rjeđi.

– Ovdje su nekada sve bila stabla – rekao je svojoj ženi dok su prolazili cestom uzbrdo uz park ispod Minčete. Bio je niz golemih kestena, a sada ih nema. Nema ni čempresa, rekao je nakon nekoliko minuta. Anamarija je slušala po tko zna koji put tu priču o posječenim stablima. Iako je mislila isto o svemu kao i njezin muž na neki način njezina je sposobnost apstrahiranja ružnih činjenica bila jača od njegove.

Hrvoje je ostao zatvoren u nekim boljim vremenima koja su rodila ova gora vremena i nije im se mogao prilagoditi. Čak je odbijao sezonske poslove koje su mu nudili poznanici iz mladosti i s gađenjem prekidao odnose.

– E pa neću! – rekao bi kada bi se vratio kući i potom nekoliko dana kriomice pio. – Rođeni sam Dubrovčanin, neću raditi sa Slavoncima za nadnicu – tada mu je ponos mijenjao izraz lica, postajao bi ukočen. Ta ukočenost je sve češće pristajala u njega, kao da se okamenjuje, okoštava. Tako se čovjek stvrdne, mislila je Anamarija. I pio je. Bio je žedan.

– Lopovi grade kuće s bazenima iza visokih zidova, nastavljao je govor dok su šetali uza zidine, u ta zatvorena dvorišta buldožeri dovoze stabla iskopana ispred kuća normalnih ljudi. Ovi to gledaju kroz prozor, trljaju oči, ne znaju sanjaju li. Sutra žena tjera muža da da oglas „Prodajem dva odrasla stabla masline i dva srebrna čempresa. Cijena po dogovoru. Stabla čista, bez ličinki“.

Ispod kule Revelin na kamenoj terasi tek su prije neki dan ugostitelji postavili stolove i još ima dovoljno mjesta za dugo sjedenje dok večer ne postane hladna. Anamarija i Hrvoje smjestili su se uza sam rub terase i odmah im je prišla bijela restoranska mačka. Hrvoje ju je mazio kažiprstom, a ona se umiljavala i izvijala oko noge od stola. Anamarija je gledala u Lokrum i šumu koju je još dodirivalo zapadno sunce. Razmijenili su svega nekoliko riječi uzgred. Hoće li kavu ili čaj? Možda vino ili pivo?

Srđ mi je rezerviran za snove, mislila je Anamarija držeći za ruku svoga supruga. Moj Olimp suludih prostora do kojih me vode žičare unutarnjih glasova. U jednom trenu u toj gondoli ostaješ sam, ali tada više nije ni važno jer si prošao kroz mraz straha i kora je leda pukla, a ispod još ima i zelene topline. Ima nade barem u snovima.

Anamarija je patila od proljetne alergije i svako malo bi kihnula kada bi se miris pitosfore i divlje naranče kondenzirao iznad nje.

– Vidiš ovu terasu desno? – prekinuo je tišinu Hrvoje i pogledom pokazao na terasu bivšeg noćnog kluba. – Znaš li tko je poslije rata kupio taj disco?

– Ne znam – rekla je Anamarija – ali mogu pretpostaviti, vjerojatno neki političar.

– Sve sami generali i ratni heroji, ministri. A svi su na vlast došli u džemperima. Kako, pitam ja tebe kako?

– Isuse bože, Hrvoje, kako? Pa ukrali su te novce, ne znam kako. Zaradili su u ratu.

– Pa prevarili su svoj narod, govorio je Hrvoje i gledao je u oči.

– Jest, prevarili i još traje ta prevara. A kako da izađemo iz ove igre? Kuda da idemo – tiho je govorila Anamarija mužu, sve kao da ih netko ne bi čuo. Oko njih su šetali samo japanski turisti s velikim fotoaparatima i snimali se dok hodaju. Ona ih je samo pogledala kao i da nisu stvarni. Grupe turista kao da nisu ljudi sa osobnim identitetom, grupa je jedno. Jedan identitet. Azilanti, turisti, izbjeglice, sezonski radnici. Biološko postojanje grupe.

– Pokupovali su cijeli Dubrovnik, pa baš Dubrovnik. I sad kad su kupili grad sad i dalje pljačkaju ove jadne turiste koji ni ne znaju gdje su došli. Snimaju se mobitelom dok hodaju. Misliš li ti da oni znaju gdje su. Nemaju pojma. Nastavljao je u grču Hrvoje svoj solilokvij.

Lice mu je izgledalo kao zgužvana morska salata koju je more izbacilo na plažu umrljanu kolomašću. Tako je pomislila gledajući sa strane u njega i nije znala je li joj žao ili joj se gadi što ne može proći kroz svu tu ružnoću nego stalno prebire po njoj.

Konobar im je donio kavu i vino, naplatio s popustom za domaće i udaljio se. Anamarija je gledala u loptu što je nekoj djeci upala u more i sada je večernja struja tjera iz luke. Hrvoje je pio vino i mazio mačku koja se stalno vraćala za njihov stol.

3.

Ujutro se opet probudila s omčom plahte oko vrata. Hrvoje je spavao na boku, na tijelima im je bila deka, a plahta je, kao i svakoga dana, bila omotana Anamariji oko vrata. Već neko vrijeme je još u snu svjesna da joj se sve skuplja do grla i tu se kroz noć organizira neko duboko ludilo koje završi omotano oko njezina vrata. Njegovo ili njeno ludilo, pitala se. Ili sveopće?

U inboksu je čekao link o Dijani Budisavljević, Austrijanki koja je za vrijeme drugog svjetskog rata spasila 13 000 djece iz ustaškog logora Jasenovac. Anamarija je čitala taj dnevnik u koji je Dijana upisivala podatke u vremenu koje se iz ovoga ugla čini puno smislenijim od njenoga života.

U dvorištu je bujala džungla, travanjsko zelenilo tek izlistalo iz mladih grana.

Klackalica sreće i nesreće. Život u miru s osjećajem da nešto nije kako treba. Zapravo ništa nije kako treba, no stalno je svjesna da je poanta u percepciji. Kada bi samo malo mogla utjecati na njega, unijeti neku vedrinu. Kada bi bar mogla.

Čitala je dnevnik star sedamdeset godina i razmišljala što da radi s njim danas, kako da napravi prikaz koji bi izbjegao klišeje i političke strane s kojih prikazujemo povijest. Jesmo li svi zajedno ipak žrtve bez obzira na vremena? Možda žrtve ovakvog načina razmišljanja. Predavanja za studente su je držala aktivnom i živom i bilo je jasno da je to prenošenje dogme i znanja u sustavu obrazovanja jedino što joj pomaže da zaista održi glavu nad vodom. Jedino što može učiniti za svoju domovinu.

Ustala je da napravi još jednu kavu, tinjajući osjećaj u grlu govorio je da se ponovo pobunila štitnjača, ili su to te godine kada su promjene raspoloženja normalne. Ipak štitnjača je žlijezda s lučenjem unutarnjeg štita, zato se zove štitnjača.

Hrvoje je bio budan u susjednoj sobi. Čula je kako se pomiče u krevetu i znala da je s laptopom na trbuhu usisan u virtualno. Pogled na svoga muža bio joj je mučan, svejedno morala je proći kroz sobu do kuhinje.

– Dobro jutro, rekla je i samo zamakla u hodnik.

Hrvoje je promrmljao nešto. Anamarija ga je voljela. Osim svakodnevnih nasrtaja zlovolje i depresivnih epizoda nije se mogla potužiti na njega. Hrvoje nije odlazio u kladionice niti u noćne izlaske, nije vikao niti se razmetao, nije ulazio u sulude poslovne manevre, ali se sigurno i drastično povlačio od života. Je li to najbolnije što se može u životu dogoditi? Pa što da se osjećala uhvaćena u zamku prilika? Pa zar bi s poslom koji bi mogla obavljati van Hrvatske mogla živjeti bolje? Što to znači bolje i u kojoj mjeri život može biti dobar? Žive u državi u kojoj su htjeli živjeti, za koju su se borili. Hrvoje u ratu, ona za katedrom.

Vratila se u sobu sa šalicom kave i pogledala ga. Ležao je odsutno, prišla mu je i naslonila se do njega, na monitoru je kao u loopu neka plavuša u krupnom kadru obrađivala ukrućeni ružičasti falus. Ubrzano i pohotno.

– Hrvoje, zaboga – prošaputala je Anamarija i zabuljila se u pornić. Plavuša se nabijala i gutala pa osmjehivala negdje mimo kamere. Imala je velike nokte poput onih koje imaju skoro sve djevojke danas kada kuckaju po pametnim telefonima kao neki mutant škampi. Gledala je takve škarolike prste svojih studentica svakodnevno.

Glumica je ispuštala pljuvačku na pozamašnu mušku alatku i ponovno navaljivala na njega rukama i usnama. Hrvoje je bio potpuno neprisutan, mogla je u tom trenutku ugasiti kompjuter, ne bi ni primijetio.

Prozori su prljavi, pomislila je, ali još uvijek se kroz njih vidi. Za čim ja zapravo težim? Za čim žalim? Smeta li mi što moj muž svakodnevno satima gleda porniće na internetu?

Plavuša je okrenula potpuno obrijano međunožje u kameru i onim manikiranim kanđama trljala klitoris njima pred nosom. Muškarac je naslanjao stegna uz nju.

Je li normalan život neka privilegija izabranih, je li ovo što mi živimo oblik najcrnjeg ludila na koji se treba naviknuti?

– Hrvoje, šapnula mu je na uho. – Ljubavi, trebao bi ustati.

– Ha, odgovorio je.

– Jesi li ti dobro, ljubavi? Mogu li nešto napraviti za tebe, za nas? – poljubila ga je nježno u obraz.

– Možeš – rekao je Hrvoje i pomaknuo prijenosno računalo s krila.