Metak u srcu Svetog Augustina | Boris Beck

DORUČAK KOD TIFANNYJA

 

Znala sam oduvijek da je u meni maleni prostor za dijete; širit će se i ja ću se širiti kako će dijete rasti. Ali sada je nevidljiva ruka posegnula za mojom maternicom i izvrnula je, izvrnula je mene poput rukavice: dijete nije bilo u meni nego posvuda izvan mene; maternica nije bila u meni, nego sam ja bila u maternici, zarobljena, bez izlaza.

Vani je prijeteći čekalo dijete. Dijete je raslo i pritiskalo me sa svih strana.

 

– Pazi da ne pregaziš koju kravu – rekla sam Robiju na aerodromu. Pozdravila sam i Semezdina i zaželjela mu zdravlje. Strah od puta u Indiju, sve je tako ispalo zbog straha od puta u Indiju.

 

Prisluškivanje razgovora za tuđim stolovima očito mi postaje navika:

– Moj ti je zet jednom radio na benzinskoj pumpi. I sad jasno, svi nalijevaju vodu u benzin; došla njegova smjena, nalio i on. A oni podzemni rezervoari bili skroz prazni, voda je teža od benzina, potonula na dno; povukla ju je pumpa s dna i moj ti je zet u deset auta natočio skoro čistu vodu. Stali su svi pola kilometra od pumpe, skoro su ga linčovali. Izašla je i slika pumpe u novinama, svi su izletili s posla. A znaš što mi je on rekao? Rekao mi je: “Baš dobro, grizla me savjest.”

– Takva ti je i moja snaha, skroz je nesposobna da nekaj napravi pošteno. Delala je za nekog privatnika što čisti kod uselenja, novogradnji, kaj ja znam. Čistila je u Mesničkoj, na tavanu su našli hrpe raspadnutog namještaja, tepihe izjedene od moljaca, trule rame. Stanari su sve to hitili van, a moja je snaha nagovorila sina da to pokupe i odnesu u antikvarijate. Nekaj su sitnog dobili za kramu. I sad ti se ona okuražila, počela obilaziti bakice, nakupovala tanjura, vaza, slika po starim stanovima. I znaš što je dobila za njih? Znaš kaj? Niš, frišku figu. Sad svi doma jedemo iz oslikanih tanjura, neke vetrenjače, kaj ja znam.

– Nije imala sreće.

– Ali ne, zašto sam ti sve to ispričao. Znaš kaj mi je rekla: “Radije i to nego da varam bakice.”

– Pa su bakice prevarile nju.

– Jebi ga. Kaj je ona mislila, da bu kupila kramu, a prodala antikvitete. Zakej i drugi tak ne delaju?

 

Za diplomski sam uzela, najviše zbog Robija, Midnight’s Children. Dok sam se probijala kroz knjigu, manje sam razmišljala o njoj nego o Robiju koji je negdje tamo. Nikad Robi ne bi otišao u svoju Indiju da nije bilo Semezdinova straha: tamo imaju dvije milijarde bubrega i ako bude jedan manje, neće nitko primijetiti.

Valjda je Robi toliko volio Indiju da je jednostavno morao dobiti priliku: odveo me u džamiju gdje se jedu najbolji ćevapi. Tada je bio u vojsci, šest dana na fronti i tri dana doma. Prvi dan bi se kupao, drugi dan je spavao, a treći pušio cigaretu za cigaretom. Ovo je bio treći dan: za drugim smo stolom čuli da su čovjeka pustili iz Sarajeva jer su mu otkazivali bubrezi, da se sprema u Indiju da mu jednog presade, da ne zna engleski i da se boji, da traži suputnika koji bi išao s njim, da Merhamet sve plaća. Robi je skočio i dobio posao.

 

Dao mi je knjigu Midnight’s Children na rastanku, ali knjiga mi je bila teška, osjećala sam se kao da sjedim u kinu u prvom redu i gledam neki holivudski spektakl: sve mi je mutno, sve leti, sve je užasno brzo, glasno. Zato sam je svaki čas odlagala i slušala razgovor one dvojice penzića za stolom kraj prozora. Bile su to same stare glupe priče, baš kao i moja. Davila sam se u starim glupim pričama.

– Zet mi je skoro zaglavio. Našao je posao: vozio je u Sloveniju razbijene dijelove za aute. “Pa zar ti to nije čudno”, pitao sam ga. Da nije. Dok ih nije policija otkrila: mafija je iz Austrije dovozila dobre aute, samo rabljene. Onda bi s njih skinuli dobre dijelove i stavili one koje bi s otpada dovezao moj zet; uvezu ih u Hrvatsku kao karambolirane i carinu plate nešto sitno. Onda netko treći doveze one skinute dijelove, aute sastave i prodaju.

– Prava mafija.

– Dugo je trebalo da se sve to poveže.

– I kolko ti je zet dobio?

– Ma ništa, pustili su ga. Nije on ništa znao. Ali zamisli poniženja: unajme te da švercaš otpad. Mora da im je stvarno jadno izgledao.

– Nije ni moja snaha pametnija. Zaposlila se kao tajnica, nosi stvari na poštu, na SDK, diže slušalicu. Ispalo da švercaju stvari u Hercegovinu, neke kablove, kaj ja znam, lampe, vešmašine.

– Što će im to, tamo je rat. Jel imaju uopće struje?

– A kaj ja znam, kaže snaha da im je išlo ko ludo.

 

Nisam imala kome pričati o Indiji, o žutim kaktusovim listovima, o povijušama bugenvilije, o majmunima. O Azizu, kako je lupio nosom dok se molio, kako je taj nos zapravo naslijeđen, kako je nos naša granica prema vanjskom svijetu, ulaz kroz koji svijet ulazi u nas, ali i kako je Indija jedan veliki nos s dvije nosnice, muslimanima i hindusima i kako je sve to vrlo komplicirano.

Tifanny je mirno mjesto, slastičarnica je i ne točimo alkohol. Zato ujutro nema nikoga. Jedino su penzići dolazili redovno na kavu. Bila sam totalno rastresena: ili bih kavu previše nabila u mašinu tako da je voda kroz nju beskonačno kapala, pa je kava bila za srčani udar, ili bih je nataknula tek onako, voda bi kroz nju projurila i kava bi bila običan napoj. A oni bi dolazili svako jutro i popili što god im se ponudi.

 

– Zet mi je opet propao. Prodavao je neku dlakavu posteljinu u kojoj moraš gol spavati. Ljudi su jadni kupovali, a on im se čudio. Pa što će im to? Nije imao srca, poslije su ljudi otkazivali narudžbe i mučili se s otplatama. Sad i ja spavam u tim dlakama. Navodno moraš spavati gol u tome, ali meni je to odvratno.

– Čul sam za to. Od merimo ovaca.

– Da, prvo šišanje, najbolja dlaka.

– Moja snaha je prodavala Tupperware. Spočetka je dobro išlo, ali onda su svi počeli prodavati, a više nitko ni štel kupovat. Puni smo plastike doma, plaćali su je u tim vražjim rajnglama.

Nemojte misliti da sam samo sjedila u Tifannyju za šankom, čitala Midnight’s Children, radila kave, sređivala račune i razbijala tanjuriće.

Ja sam imala i priviđenja. Svake večeri, kada bih legla u krevet i zatvorila oči, prije nego bih zaspala, imala sam priviđenja. Vidjela bih sebe sasvim jasno, kao u ogledalu, kako rađam čudovište: dlakavo poput šišmiša, sitnih zlokobnih očica, šiljastih ušiju.

 

Osim svega toga, išla sam i po literaturu u Nacionalnu i sveučilišnu knjižnicu. Dok sam čekala knjige, provjeravala bih elektronsku poštu. Uvijek bi bilo nešto od Robija:

da Indija užasno smrdi, da je posvuda gužva i prljavština, da ne može vjerovati koliko ima prosjaka, da se krade na sve strane,

da je nebo ljubičasto i narančasto, da je asfalt crven, da rikše lete zrakom,

da je užasna vlaga, da je stalno mokar, da se nije pošteno najeo otkad je otišao,

da je zvuk drugačiji, da se krovovi razmiču, da se osjeća izvan sebe,

da su svi gladni, da nema zahoda, da jedino funkcioniraju željeznice, ali da su u komi,

da lopoč korijenje pušta u mulj, ali cvjeta pod otvorenim nebom, da ako igdje može dosegnuti pravu spoznaju, onda to može ovdje.

 

Ja bih poslije svakog e-maila smazala dvije šaumrole i nastavila se probijati kroz Midnight’s Children. Je li Robi u muslimanskoj mahali u Delhiju gdje su Ahmed i Amina Sinai, roditelji pripovjedača, doživjeli oluju uoči indijske nezavisnosti? Je li posjetio Purana Qilu, staru utvrdu sagrađenu na mjestu legendarnog grada Indraprastha gdje je Ahmed Sinai ostavio vreću s novcem kako bi udobrovoljio bandu palikuća i ucjenjivača?

 

– Jučer popodne sretnem kćer pred knjižarom na Trgu. “Sto je kćeri, čekaš nekoga?” pitam ti ja nju. “Čekam muža”, kaže, i gleda na sat. “A u koliko ste se dogovorili?” “U dva”, kaže ona, “… ali sutra. Međutim, on kako je smotan, mogao bi doći danas.” Mislim si ja, ti si se isto usrećila.

Na to se drugi smješka i priča svoju priču.

– A ja se vozim tramvajem jutros i uđe snaha u moju prikolicu. “Kuda, srećo?” pitam je ja. “Pa, na burzu, kao i svako jutro.” “Onda ziđi lepo na prvoj stanici i uđi u isti tramvaj u suprotnom smeru.”

 

Dok Semezdin obavlja pretrage, Robi je otišao u Bombay.

Čitam Midnight’s Children i zamišljam gdje je: je li tamo gdje Ganeša, bog sa slonovskom glavom, sjedi uz Valmikija i zapisuje Ramayanu? Je li uz neki hram zaboravljene božice Mumbadevi? Putuje li iz Delhija u Bombay kroz Kurlu? Šeće li se iznad onih cementnih blokova na Marine Driveu?

Je li blizu onih Budinih riječi koje je imao napisane iznad kreveta u Zagrebu: “Prošao sam kroz mnoga rođenja tražeći graditelja ovoga doma i nikada ga nisam našao; bolno je rađati se ponovno i stalno. Slomljene su sve grede, sljeme krova je uništeno, u umu više nema žudnji.

 

Zatvaram oči da zaspim i vidim surlu kako mi izlazi iz rodnice, ustajem iz kreveta i trčim s tom surlom među nogama. Priviđenje je tako stvarno da sam se odmah razbudila i sjedila budna u krevetu još pola sata, zadihana.

– Naši su mladi potpuno izgubljeni u prostoru i vremenu.

– I nesamostalni. Našao sam zetu posao preko prijatelja. Prvi dan trebao je ići sa šefom na službeni put, da vidi kako rade. Bilo je ljeto, zet obukao kratke hlače, a šef odijelo. Zet nije bio shvatio da se radilo o jednodnevnom putu pa je ponio kofer s pidžamom i krimićem za laku noć, a šef došao samo s aktovkom. Izgledao je kao luđak. Da mi šef nije prijatelj, poslao bi ga odmah doma.

– Zato je moja snaha još na burzi. Bila je na razgovoru za posel, svi se panično raspričali, delaju se važni, a ona čeka. Kad je došla na red, direktor je pogledal na vuru i rekao da mora ići. Kako da je onda netko primi?

 

Sve sam manje čitala Midnight’s Children, a sve sam više slušala starčiće. Postali su mi svakodnevna potreba.

Mislim da sam pogriješila što sam Robija pustila u Indiju. Mozak će mu se razmekšati, sigurno leži naduvan tamo na cesti, kao što svi leže na cesti.

 

> – – – Original Message – – –
>a onaj dečko koji je dao bubreg semezdinu nije samo ležao, nije imao vise od šesnaest godina, došao je, dao bubreg i s novcem otišao na premijeru nekog filma, jao, mirta, da vidiš kakvi su to glupi filmovi, a obožavaju ih
>r

 

– Smislio moj zet da će zaraditi na Papi. Nabavio on svete sličice i krunice, sa zadnjim novcem zakupio štand i nije ništa prodao. Ljudi su došli po noći na hipodrom, dočekali i ispratili Papu i požurili prema autobusima. I onda ti je on pukao, maknuo je cijene i napisao Slobodno se poslužite. Sve mu je planulo u sekundi.

– Znači da je dobar za dijeliti. Mogel bi biti Jehovin svedok. Il mormon, videl sam ih u gradu, svi hodaju u crnim odijelima.

– Još mi samo to fali. Pa da si još koju ženu nakopa na vrat.

– A mojim se mladima pokvario televizor. Neki dan ga hteli hititi, a snahi vrag ni dal mira. Ušteka ga i dela. Snaha dala oglas, došao kupac, a televizor više ne radi. “Zakasnili ste samo frtalj sata”, kažem ja kupcu.

 

Danas me uhvatio smijeh: sjetila sam se kako me Robi htio odvesti na neki sastanak gdje se svi skinu goli pa se sjednu u krug i onda pipaju jedni druge. To nisam htjela, pa sam se onda morala s njim vezati u čvor. To kako izgleda voditi ljubav s indologom, živi je smijeh. A najviše se brinuo da mu se ženska energija spoji preko pupka sa spermom. I onda ne smije svršiti, nego se spermići pretvore u neku bit i kroz neke kanale stignu do čakre na vrhu glave, to je lotos s tisuću latica koji se onda otvori u prazninu, u vječno blaženstvo nepostojanja, spoji se s dvospolnom Dušom svijeta. Za poludjeti, a onda sam se rasplakala i slistila šampitu.

 

Opet sam pred san vidjela sebe kako rađam čudovište. Nisam ga htjela roditi pa je odlučilo samo izaći: imalo je škare umjesto ruku i prorezalo mi je trbuh.

Semezdin se vratio, ali bez Robija. Ja sam ga zagrlila i pitala kako je, a on mi je dao kovertu. Unutra je bilo pismo koje još nisam pročitala, novac koji je Semezdin obećao Robiju i još koliko bi stajala njegova karta.

– Sve ti je poslao – rekao je Semezdin, a onda ga je žena uzela pod ruku i odvela.

Indija se raspršila kao mjehur od sapunice. Ujutro sam opet bila na radnom mjestu među kolačima, s knjigom u ruci, s poderanim engleskim rječnikom, s londonericom na tanjuru, ali posve u svijetu dvojice penzića. A onda su oni pričanjem o djeci ušli u moj svijet.

 

– Došao mojoj kćerci termin da rodi, nazvao sam zeta i pitao kad će mu žena roditi. “Baš je otišla u bolnicu”, kaže mi. “Dobro, nazvat ću sutra”, kažem ja, a on meni sasvim ozbiljno: “Ali ona sutra još neće biti doma.” Kako da mu to objasnim?

– Stvarno su bezvezni. Kad sam svojoj snahi rekal da tvoj unuk ima već šest meseci, znaš kaj me pitala? Pitala me da li hoda.

– Da, hoda. I čita knjige.

– Moja ti je snaha otkrila da je u drugom stanju tek u petom mjesecu trudnoće. I to tek kad sam je pitao zašto nosi hlače mojeg sina. A ima dvajst kila više od nje.

 

I dok sam ja razmišljala kako stvarno nemam pojma o tome kada djeca počnu hodati, puzati, sjediti ili bilo što drugo, protutnjali su iznad nas nadzvučni projektili – poslije smo saznali – i srušili se na centar grada. Ali onda nismo znali što je, slastičarnica se morala zatvoriti, nismo imali sklonište. Penzići su polako ustali, platili i izašli.

Uvijek sam ih slušala s nosom u knjizi, nikad ih nisam baš pravo pogledala da ne pomisle da ih prisluškujem. Ali nešto nije bilo u redu. Kosa im je bila nepodšišana, odijela zgužvana. Jedan je imao rupu na laktu, drugi masne hlače.

 

Još prestrašena od eksplozija pošla sam za jednim. Ulice su bile prazne, samo bi poneki auto projurio. Tramvaji nisu vozili i on se polako došetao do vlažne višekatnice s koje je otpala fasada. Pitala sam susjedu za njega i njegovu obitelj. Rekla mi je da su mu se sin i snaha odselili u Australiju još prije rata. Pišu tu i tamo, ali tko će dolaziti. On živi ovdje sam.

Dobro, pomislim, tu i tamo nešto uljepša, ali priče su istinite. Pišu mu valjda pa prepričava pisma.

– Ne pišu mu. Snaha mu je ambiciozna, radi u nekom laboratoriju, a i sin mu je takav. Za Božić mu pošalju razglednicu s ljetovanja. Znate, tamo vam je ljeto kad je kod nas zima. Poznajete gospodina?

Izgleda da ne.

 

Sutradan sam pratila onoga koji je ogovarao zeta. Stanovao je u starim radničkim barakama pretvorenim u izbjegličko naselje. Ni tamo nije bilo muškaraca, samo starci, žene i djeca. Rublje se sušilo posvuda. Svi su zurili u mene pa sam brzo pitala najbližu ženu za staroga čovjeka. I on je bio sam. Kći, zet i unuka poginuli su u podrumu od jedne jedine granate. Probila je krov, deku i pod.

 

Robi jednom nije zadržao svoje spermiće i umjesto rascvalog lotosa ja ovdje sjedim i sanjam kako ću roditi čudovište. Doktor mi je rekao da će biti dečko: u ratu se rađaju sami dečki.

Dijete je bilo teško dvadeset grama. Lagano poput pisma.

 

Uglavnom, ja ih i dalje svakoga jutra slušam uz kolače i čašu vode, kolu više ne pijem. Više nemam potrebe redovno hodočastiti u NSK. Moj je diplomski završen i predan, mentorica ga proučava; na mojem e-mailu nema više poruka iz Indije. Kada je moja radnja već bila zaključena, našla sam u knjižnici neke Rushdiejeve eseje i u jednom od njih pročitala koliko je toga njegov Saleem krivo zapamtio iz Indije: Ganeša sjedi uz noge Vyase i zapisuje Mahabharatu, a ne Ramayanu; Mumbadeva uopće nije zaboravljena, i te kako je popularna; Kurla nije uopće na onoj pruzi nego na sasvim drugoj. Rushdie je htio reći kako je njegova Indija samo jedna od stotina milijuna mogućih, koju je stvorio od sjećanja jedan pisac u dalekom Londonu, bez rodnog tla pod nogama. U sve se to nisam htjela miješati – što sam napisala, napisala sam.

 

– Moja je snaha bila na godišnjici mature, ostala celu noć i nacvrcala se. Vraća se u pet ujutro i prvi put u životu prođe po crvenom. Zaustavi je policija: “Kako to, mi vozimo točno iza vas, a vi po crvenom?” Kaže ona njima: “Vjerujte mi, da sam vas vidjela, sigurno ne bi išla po crvenom.” Nasmijali se i pustili je.

– Ali mojeg zeta zato nisu. Idemo ti mi sa svadbe, a nas zaustavi policija. “Jeste li popili nešto?” pitaju. Gleda ih on onako bezazleno: “Ja? Ništa.” “Dobro, izađite malo van, molim vas.” Petlja on oko kvake, ne može otvoriti. Policajac otvorio vrata izvana, a moj zet pao na cestu i samo ponavlja: “Nisam ja pijan, nisam ja pijan.” Tri mjeseca bez dozvole. Dobro je i prošao.

 

Gazdi sam rekla da se ne piše Tifanny nego Tiffany. Rekao je da ga boli ona stvar. I mene boli: kad odem na porodiljni, dat će mi otkaz. Valjda će mi do onda mentorica pročitati diplomski pa da barem diplomiram.

 

– Vozi ti se moj zet s malom u tramvaju, a dijete kao dijete, stalno zapitkuje. Njemu neugodno, cijeli tramvaj sluša. Misli on i smisli. Kaže maloj: “Gledaj ti okolo i pamti, pa ćemo doma pričati o svemu što vidiš.” Šuti mala, kad na prvoj stanici uđe neka debela kumica s košarama. I kaže mala, tako da cijeli tramvaj čuje: “Tata, a o ovoj debeloj teti, hoćemo i o njoj doma pričati?”

– Užas, a moja snaha ti dođe jučer iz grada tramvajem. Kaže da su joj ukrali auto. Zove policiju, pita policajac: “Koji auto?” Kaže ona: “Škoda, petnaest godina stara.” A on se nasmijal: “To vam nisu ukrali. Idite bolje pogledati, sigurno ste zaboravili gdje ste ga parkirali.” Snaha se uvredila, ali se vratila u grad i stvarno našla auto u susjednoj ulici, zamisli.

– Kažeš, nisu vam ga ukrali? – smije se punac.

– Baš tako. Bolje vi pogledajte – smije se svekar.

 

Još se malo smješkaju, a potom zašute. Leđima sam im okrenuta, ali osjećam njihove poglede. Pomislila sam da i nije baš slučajno što stalno dolaze u Tifanny; tko zna koliko su dugo obilazili lokale po gradu dok nisu primijetili da ih netko pozorno sluša, nosa zabijena u knjigu čije stranice nikada ne okrene. Možda sam njihova nasljednica: meni daju svoje priče da ih prenosim dalje, da pričam kako negdje postoje obični ljudi kojima se događaju obične stvari. Zamišljam da žele da povjerujem kako negdje postoji normalan život i da tu vjeru širim i dalje.

 

Eto, to je moja priča, jedna među stotinama milijuna raznih priča. Crepovi su se razmaknuli, krova više nema; pismo se otvorilo.

Više ne vidim čudovište. Dijete je još uvijek izvan mene, odbija se vratiti u moje tijelo, ali više nije tako strašno. Danas sam, prije nego sam usnula, ugledala dobroćudnog Aliena. Imao je veliku bijelu glavu, zamišljeno nagnutu prema dolje, tamne kose oči. Kroz prozirnu kožu vidjela sam splet žilica, malo srce kako tuče, par bubrega kako rastu; i kosti su bile prozirne. Lebdio je u tami, pogledao me mudro i rekao mi: “Mama, nadam se da me nećeš daviti starim glupim pričama.”