Metak u srcu Svetog Augustina | Boris Beck

ŽENA KOJA JE VOLJELA BROJEVE

 

Dok je Goran tog jutra u veljači 1992. mrznuo u tenku kod Novigrada, Nika je, daleko u Zagrebu, za kuhinjskim stolom izračunavala njegovu sudbinu. NOVIGRAD – svako slovo ima broj, a suma daje sudbinu. Nije vjerovala pobjedonosnim vijestima s fronte – brojevi su pouzdaniji od riječi. A u riječima je tražila svjetlo i lakoću samoglasnika – bili su protuotrov turobnim konsonantima, tromim glasovima koji su je vukli tlu, glasovima sjete, glasovima koji su ubijali riječi, glasovima kojima se glasala smrt; riječima kojima su pljuvali i režali jedni na druge demoni u ponoru; samoglasnici i suglasnici, neparni i parni brojevi, duga rečenica Nikina života, dugačka jednadžba njezina postojanja, zbroj života i smrti. Za Niku su novine na stolu bile ispunjene, od prve do zadnje strane, kroz sve rubrike, samim suglasnicima, ratom.

 

Goranu su napričali da frontu ni muha ne može prijeći, da je lijevo jedna brigada, da je desno druga brigada, da su ispred neki specijalci, da su sa strane rakete FROG 7; a onda se pokazalo da su stigli ispaliti jednu jedinu granatu i da se već druga zaglavila, da se drugom tenku ni kupola nije mogla okretati i da se u općem bježanju fronta raspala kao zrcalo u milijun komadića.

– Bježimo, sve je gotovo – vikao je netko.

– Gotovi su! Hvatajte ih žive! – vikao je netko drugi, a Goran je ležao s uganutom nogom na kamenjaru i pomislio: “Vrag je došao po svoje.”

Ugledao je tada sebe u neprijateljskoj uniformi, samo mu je trebalo nekoliko trenutaka da se prepozna. No otkad je ustanovio da je to zbilja on, ne netko samo sličan njemu, nego netko tko je doista on, dogodilo se nešto u prvi mah neobično: pogled na došljaka nije bio pogled prepoznavanja nego istraživanja. Osjećaj je bio sasvim drugačiji nego da se gleda u ogledalu – bio je viši, ramena su mu bila šira, trbuh veći, a lice koje je zamišljao blijedim i okruglastim hrapavo i duguljasto. Dok je pogledom opipavao sebe, nijedna, doslovno nijedna pojedinost nije se poklapala s predodžbom o sebi koju je dotad imao. “Tako, dakle, izgledam”, pomislio je, a onda se taj vojnik nagnuo nad njega i rekao: “Ko ga jebe, neka se dere kolko oće. Samo ti idi.”

Nika je dovršila zbrajanje za stolom i odahnula.

 

Goran je zanimljiv slučaj: studij bezvoljno gura i za šest godina završio je dvije; s Nikom beskonačno hoda; novca nikada nije imao, a neće ga niti imati; u rat je otišao samo zato što mu se mobilizaciju nije dalo izbjeći. No nije bio mlak u svemu: strasno je volio putovati.

Moja mi se sjena rugala:

– Voli putovati zato što je u bescarinskim zonama jeftiniji duhan, pa si onda kupi Rizle i Samson ili Drum i to si mota. A kada proglase Europsku uniju, i kada ukinu granice i njegove duty free shopove, onda više neće niti putovati. Ja ti kažem da je klinac mlak, ni vruć ni hladan, a takvi su bezveznjaci najgori! – lice je moje sjene bilo olujni oblak, crno joj je tijelo prekriveno ogledalcima, krljušti i krokodilskim zubima; iza svakog pregiba vrebao je bič, otrovna bodlja, zmijski jezik, dugačak i zelen limunov trn ili granitni nokat.

– Ostavi ga na miru – zauzeo sam se ja za Gorana, a kada to činim, lice mi postane kao munja, ruke i noge poput sjajne mjedi, a zvuk mojih riječi bude kao žamor mnoštva. – Loše je nebo zaslužio samo onaj tko se ne zna zapaliti za svoju stvar poput stoga sijena.

– Ja ću ga srediti prije! – prijetila je Sjena, slavodobitno štekćući i zujeći. Četiri su joj roga bila puna bijesa.

Moja su četiri pera sjajila kao krizolit.

– Može, ali prvo stvori uvjete.

Goran je uzdahnuo, navukao zastore, podignuo svoju jaknu prebačenu preko stolca i objesio je na vješalicu u hodniku, pokupio novine s poda, raširio kauč, stavio na njega plahtu, izvadio iz ormara pokrivač i jastuke, ugasio veliko svjetlo i upalio malo. Za njezino zamišljeno lice, duguljasto i koščato, čije su velike usne pokrivale još veće zube, za njezine odsutne oči učinio bi i mnogo više, slijedio bi je i nakraj svijeta ako bi onako mršava, na svojim dugim nogama, sa svojom dugom kosom, ikad otputovala.

– Može proći – rekla je Nika, zavukla se u krevet i svukla ispod pokrivača. – Ali hoću da mi prvo izmasiraš stopala.

Goran se vratio Niki, kako je i izračunala, ali sa svojim komadićem fronte u sebi: i najmanji komadić zrcala i dalje je zrcalo.

– Gorane, znaš da nikada ne bi putovala autostopom.

– Poludjet ću ovdje.

– Autostopiranje je najblesavije izazivanje sreće. Bilo tko može te oteti, opljačkati, silovati ili ubiti, a da nikad ne nadu ni tebe ni njega.

– Konačno mi je vojska vratila pasoš. Moram nekamo otići.

– Idealno za savršen zločin. Najveća je budala tko drugome ude u auto.

– To je zato što nemaš samopouzdanja. Kao da ne riskiraju oni koji nas uzmu. Otkud znaju da mi nećemo srediti njih? Nemaš povjerenja u ljude.

– Nemam povjerenja u sebe – rekla je Nika. – I neću da više pričamo, dođi.

Goran je ušutio i slušao: uvijek je znao je li pogodio ili nije, Nikin mu je glas bio putokaz, nizovi samoglasnika koje je ispuštala, nesvjesna, izgubljena u kući uzbuđenja koju je Goran izgradio svojim tijelom.

 

Nika je izračunala da je DOM = 2+3 + 2, dakle 7, savršen broj, a da je PUT = 2 + 9 + 2, to jest 13, nesreća, ali je stisnula zube i otputovala s Goranom. Da bi presrela zlu kob, pazila je na datume, katove hostela i brojeve autobusa; ona je birala autoceste prema brojevima, određivala koliko se kilometara smije prijeći na dan i izračunavala sudbinske brojeve ljudima iz imena; Nika je tkala i parala njihovu zajedničku sudbinu. Odbacila je teorije po kojima su manje šanse ako stopirate udvoje (budući da jedno mora sjesti na stražnje sjedalo, može napasti vozača pa vas nitko neće uzeti). “Muškarac je sumnjiviji ako putuje sam nego ako je s njim djevojka.”

I tako su zajedno prošli Veneciju, grad-ogledalo, grad-ribu, grad-utopljenik, grad toliko zamršen da su se u njemu odmah izgubili; Veronu, gdje su zamolili jednog Amerikanca da ih fotografira ispod Julijina balkona; Milano, gdje je Goran na krovu katedrale odrezao nokat što mu je urastao u nožni palac; Arles, gdje su ujutro promatrali pokusnu borbu toreadora s bikom; Toulouse, gdje su kupovali flastere za užarene noge nedaleko od groba Tome Akvinskoga. Jedino je Nika smatrala da uvjeti na putu nisu nimalo povoljni za vođenje ljubavi – iznimka je bio Nimmes u kojem su pronašli park, noću jarko osvijetljen, s podzemnim galerijama, gdje su se uspjeli u miru oprati; prljavi, mršavi, zadivljeni, s ruksacima i vrećama, bez sjećanja na rat iz kojeg su izašli i u koji se vraćaju, stigli su do Barcelone. Nika je izračunala da je BARCELONA 7; budući da je to sveti broj, putovanje je OK.

 

Nika nije mogla shvatiti Goranovu potrebu da uđe u svaku crkvu, da obiđe svaki muzej, da se popne na svaki toranj: neprestano je protestirala protiv jurnjave. Dok ju je on bjesomučno vukao po beskrajnim bulevarima od jedne Gaudijeve zgrade do druge, ona je nabavila malog Cobija i objesila ga na ruksak; dok ju je on odvukao čak na Tibidabo, vrh s kojega je Sotona ponudio Isusu svijet, ona je bila zadovoljna sjedeći u sjeni katedrale koju grade bez nacrta, bez imalo nade da će je ikad i dovršiti. Večeri su provodili ispijajući vino i pivo iz porroa, loveći u zraku tanki mlazić iz boce koja je najviše podsjećala na posude za skupljanje urina. A kad bi se dogodilo neminovno, i tekućina bi im potekla niz usnice, teatralno bi se brisali papirićima nalik zahodskim listićima, koji su stajali na svakom stolu, te bi ih umirući od smijeha gužvali i bacali na pod, poput svih ostalih. Kada bi čuli odakle su, ljudi su ih uvijek pitali isto – “A što se to zapravo dogodilo?”, a Nika bi im objašnjavala: “Hrvatska vam je kao Katalonija, a Srbija – Castilla.” Koliko god nisu znali engleski, toliko su Katalonci ipak razumjeli i samo bi se pogledali i kimali s razumijevanjem.

A onda je došao kraj srpnja, jedinog mjeseca u kojem je, zbog njegova broja sedam, Nika dopuštala putovanje. Osam je nestabilan, proturječan broj, pun paradoksa. Ali Goran je želio dočekati koban osmi mjesec, želio je dočekati kraj Olimpijade, jer svuda, dok su se vozili žičarom, dok su šetali Ramblom, dok su pili na Parallelu, u muzejima i parkovima, medu navijačima i turistima, netko ga je pratio, nekoga bi ugledao kad god bi se okrenuo, nekoga nalik na sebe i Niku, ali uvijek bi nestali u gužvi, sve dok nije Olimpijada završila, sve dok svi nisu zapjevali Amigos para siempre i plakali, a Nika i Goran popili zadnji porro, ali drugačije je kada se vino pije iz čaše, a drugačije kad ti piški u usta u malenom mlazu iz staklene tikve: Goran je otišao na WC, u trenutku ga je zahvatilo pijanstvo, vrtjelo mu se u glavi, pokušao se nasloniti na ogledalo, ali ono se uvuklo tako da je izgubio oslonac i pao je. Izašao je van i tada ga ja ubo prvi rog, a na rogu je pisalo LJUBOMORA (probio mu je mokraćni mjehur i kroz mokraćovod ušao u bubreg tako da su mu se odmah upalile sve glomerule). Strančevi pogledi, ruke njegova prijatelja oko Nikina vrata, naguravanja oko šanka, nerazumljive riječi, noževi koje su izvadili i urlici koje je čuo, istrčali su na ulicu, Nika se rasplakala, mislila je da će ih ubiti, po jutarnjem svjetlu dotrčali su do kolodvora i zatvorili se u zahod. Progonitelji su došli do vrata i počeli lupati po njima. “Anđele čuvaru mili”, recitirala je Nika kroz suze dječju molitvicu, čučnuvši iza razbijene školjke, “svojom snagom me zakrili”, i tad je palo pero pred njih, a peru je bilo ime LETEĆI ŠTAKOR. Goran je pogledao uvis i vidio golubinje gnijezdo, malen razbijen prozor kroz koji su golubi ušli i zid odmaknut taman toliko da se njih dvoje može provući van.

I ja sam neka vrsta sjene: svjetlo je sjena Boga, a ja sam Niki i Goranu bio sjena na putu. No i sjena ima sjenu.

 

Nika je vjerovala u Stvoritelja i Veliki Plan, a da je ime ključ sudbine. Goran, recimo, nije bio Broj 1 (Pionir, vođa, vozač u vozilu života) pa nije niti očekivala da bude drugo nego autostopist. Njegov je broj bio 9, broj Metafizičara. Ovako je jednom opisala Broj 9: “Pomažete drugima jer je bogatstvo u davanju, a ne u uzimanju. Želite biti plemeniti i savršeni. Ne volite mnogo pričati, šutljivi ste po prirodi, ali kada što kažete, to se pamti. Ljubav je za vas nešto najsvetije na svijetu. Ljubav će vam pomoći ostvariti sve što ste zamislili.”

 

Sljedećeg ljeta ponovno ista priča:

– Gorane, nemaš pojma koliko trošimo i koliko nam je još novca ostalo. Ti ni o čemu ne vodiš računa. Jedino se rugaš mojoj numerologiji, ali da meni ne plaća časopis za to, ne znam gdje bismo bili.

– Jest ću travu, ali neću provesti ljeto u ovoj usranoj zemlji.

I Nika ih je spakirala za put, sve one sitnice bez kojih se ne može. Nije joj se dalo boriti protiv sudbine.

 

Drugim je rogom Demon ubo Gorana 1993. u Leidenu, a rogu je bilo ime ŠKRTOST (presjekao mu je gušteraču upravo u području Langerhansova otoka pa su se stanice za proizvodnju glukagona razletjele na jednu stranu, a one za proizvodnju inzulina na drugu, tako brzo da si nisu stigle niti mahnuti). Iako je Nika stvarala uvjete za putovanje, Goran nije htio platiti iz Londona karte za jutarnji vlak, nego je čekao da prođe rush hour i da krenu kad će tarife biti jeftinije. Zato su zakasnili na trajekt, zato su zakasnili na vlak za Amsterdam, zato nisu našli prijatelje s kojima su se trebali naći, zato su završili u krivom hostelu. Za doručkom, dok je sa zvučnika treštao Pink Floyd, u tom opijskom raju, upoznali su Jacopa i Yael iz Leidena.

Mene nisu mogli vidjeti jer su slijepi za mene, za mene koji mogu gledati u sunce i ne oslijepiti.

 

Autostopist treba uvijek gledati u oči. Nitko vam neće stati ako imate sunčane naočale. Goran i Nika su se već toliko navikli gledati u oči da su i za stolom zurili ravno u zjenice sugovornika. Prvo je pitanje Nizozemaca bilo Odakle ste, a drugo, dakako, A što se to zapravo dogodilo.

– Leiden – rekao je Goran. — Sigurno ste ponosni na bocu.

Nisu ga razumjeli.

– Lajdenska boca, to je iz škole, prvi kondenzator na svijetu, sredina 18. stoljeća – prevela je Nika.

– Nikad čuo – rekao je Jacop.

– Staklena boca, ima staniol iznutra i izvana. Čep je napravljan od izolatora, a kroz njega ulazi unutra metalna šipka s kuglom na vrhu, spojena s unutarnjom oblogom. Može se nabiti, što ja znam, na trideset tisuća volti – prevodila je Nika najbolje što je znala.

– Valjda su to na sveučilištu, Yael, što ja znam – rekao je Jacup.

– Nikad čula – rekla je Yael.

– A ja sam mislio da imaju spomenik boce na glavnom trgu – rekao je Goran i otišao na šank po pivo za sve. Nika je otišla po svoje stvari u sobu.

Yael i Jacop su ga gledali čudno kad se vratio.

– Pa sad ste bili vani – rekla je Yael.

– Da, ti i Nika ste nas gledali s ulice, kroz onaj prozor.

Nika je uto sišla odozgo sa svojim crvenim ruksakom i žutim karimatom.

– Valjda ste slični – rekao je Jacop..

– Jacopov je pradjed bio rabin i jednom je susreo dvojnika. To je izgleda značilo susret s Bogom, silno se proslavio.

Pojeli su doručak i popili pivo.

– Želite li u Leiden? U Leidenu je svaka boca lajdenska.

Brzo računanje: Leiden je broj 4, a to nije bio loš Broj.

 

Jurili su autocestom.

– Evo još lajdenskih boca – rekao je Jacop i izvadio dva paketa piva. Pivo od trešnje za djevojke, ova druga za dečke. A kada se okrenuo, pri brzini od dvjesto kilometara na sat, na autocesti od pet kolnih traka, boca u kojoj su plovili razbila se, električna je iskra prasnula i auto je počeo teturati. U tom letu, dok je još Goran mamuran nagađao lete li ili se voze, mjedeno pero, slučajno ostavljeno nasred autoceste, a ime mu je bilo PODMETNUTA NOGA, zabilo se u prednji lijevi kotač escorta i promijenilo mu smjer, tako da je odletio do stupa javne rasvjete koji je prepilio automobil na dvoje: u lijevoj su polovici ostali Jacop i Yael iza njega, u desnoj Goran na mjestu suvozača i Nika na stražnjem sjedalu. Njima nije bilo ništa, a od Nizozemaca nije ostalo skoro ni traga. Ne postoji prometni znak koji bi upozoravao na opasnost od slučajno ostavljenih pera na kolniku.

 

Mnogi su sa mnom popričali i popili piće ne znajući tko sam; možda su me i povezli dio puta dok sam stajao uz cestu; ljudi i ne znajući izgovaraju riječi mojeg jezika koje padaju na zemlju poput kiše. Nika je veliko dijete koje vjeruje da te riječi padaju samo kao proljetne kišice, ali one padaju i kao strašni prolomi oblaka. U međuvremenu je odobrila ljetovanje u Italiji i put u Rim. Rim, nimalo čudno, ima broj 3, broj savršenstva i Svetog trojstva. Metafizičar je bio tri na kvadrat, dakle dvostruko savršen.

– Znaš – rekla je Goranu – kad se vratim doma, sve gledam drugim očima.

 

Sjena me pitala:

– Što zapravo misliš o Nikinim brojčicama?

Okrenuo sam se Sjeni i iz usta izvukao dug svitak papira. Pružio sam joj ga bez riječi: “Za Demone ljudi nisu slobodna bića koja odlučuju o vječnoj budućnosti, nego ovisnici o okultnim silama. Umjesto zajednice slobodnih ljudi sličnih Bogu postaju ovisni o svemu osim o vlastitoj odluci. Spas nije u obraćenju i drugovanju s Bogom, nego u vještinama: spas je nešto što treba pročitati u genima, kartama, brojevima, zvijezdama…”

– Stani, stani – cerekala se Sjena i brisala suze – moram ti nešto reći. Znam ja sve to… evo… točno znam koja je to brošura i na kojoj strani sve to piše…

Duboko je udahnula zrak, podigla ramena, napregnula se iskolačivši oči, a potom se sva protresla, brišući suze s očiju, pljuckajući slinu na sve strane, zagrcnuvši se, stenjući i plačući; konačno joj je iz stražnjice izašao svitak papira, identičan onom koji sam joj ja pokazao. Budući da je na papiru bilo još malo govana, prvo ih je pristojno liznula pa tek onda svitak gurnula meni pod nos: “… spas je nešto što treba pročitati – u genima, kartama, brojevima ili zvijezdama. Ondje je izvor zla, a čovjek sam nije kriv; čovjek je samo žrtva slijepih sila. Gdje nema osobne krivnje nema ni odgovornosti; ne treba se obratiti nego naučiti kako suzbiti zle utjecaje. Protiv zloduha egzorcizmi, protiv nasljednih bolesti genetski inženjering, protiv nesretnih trenutaka horoskop, a i ime se može promijeniti, makar samo za jedno slovo, i eto sreće.”

– Vidiš, sve je isto i tebi i meni – rekla je Sjena – samo što ti stavljaš ogledalo pred lice, a ja pred guzicu.

 

Najvažnija je stvar kod autostopa, na koju mnogi zaboravljaju, izabrati prikladno mjesto. Vozač mora imati dovoljno mjesta da vas u miru promotri i, što je još važnije, prostora da stane ako vas slučajno želi uzeti. Treba stopirati ispred autobusnih stajališta, parkirališta, ugibališta i benzinskih pumpi, pa iza križanja, zavoja, pruga i sličnih opasnih mjesta. Do Bologne je Niku i Gorana vozio u kamperu Pieter, Afrikaner, dok mu je obitelj spavala odostraga. Bio je neizmjerno brbljav: pričao im je o ujaku koji ima farmu krokodila i natpis na kojem piše da će posjetitelji koji bacaju smeće u bazen sa životinjama biti zamoljeni da ga sami izvade; o bratu koji radi na iskapanjima praljudi, najstarijih na svijetu; o ženama što gataju na ulici za novac; o crnačkim apotekama u kojima se prodaju magijski lijekovi; o natjecanjima u plesu; o tome da je crncima zapravo najbolje u Južnoafričkoj Republici. “Uostalom, prvo su došli Buri pa tek onda crnci, nikom bijelci nisu oduzeli zemlju. A odakle ste vi? Aha, to je kod Švedske?”

Kod Firence im je stao kombi pun Škota koji su ih svi srdačno pozdravili, kao da ih poznaju. Nika i Goran nisu ih najprije ništa razumjeli zbog naglaska, svi su im samoglasnici nekako bili izmiješani, a onda se pokazalo da je sve zabuna: kod Pise su Škoti prije dva dana povezli par posve sličan njima (pritom su se zaklinjali i čudili). “Nemojte se brinuti”, smijali su se, “kod nas još samo stare babe vjeruju da sresti dvojnika znači smrt.” “To su oni isti iz Amsterdama”, rekao je Goran i, unatoč Nikinim protestima, skrenuo putovanje prema Pisi i Lucci. Nisu međutim naišli ni na koga sličnoga sebi. Posjetili su La torre della fame u koji je Ruggeri zaključao Ugolina s njegova dva sina i unuka i izgladnio ih do smrti, a sada su zaleđeni u 33. pjevanju Pakla i osuđeni da Ugolino Ruggeriju glođe zatiljak; razgledali su kosi toranj s kojeg je Galileo bacao kugle da vidi pada li brže mala ili velika, okupali su se na Ligurskom moru koje im se uopće nije svidjelo, i nastavili prema jugu.

 

Treći se rog zvao TRIP (prosuo je Goranu mozak, slomio ruke i noge, rastavio vratne pršljene, odbio bubrege, spljoštio nos, zaslijepio oči, prebio čeljust, sasuo zube u gubicu). Nika je u Rimu posve odustala od razgledavanja: dok je Goran obilazio Vatikanske muzeje ona je sjedila pred Anđeoskom tvrđavom i gledala Tibar; dok je Goran jurio po katakombama, ona ga je čekala u parkovima oko Ville Borghese ispod divovske pinije; prihvatila je put do E.U.R.-a, ali samo zato da bi hranila patkice na jezeru; dok je Goran trčao od fontane do fontane, Nika je čeznutljivo gledala Japanke nakrcane vrećicama na kojima je pisalo Versace, Channel, Dior, Fendi, Ferre, Esprit ili Max Mara. A onda su otišli na rimsku obilaznicu G.R.A. i stopirali da putuju dalje prema Napulju. Stao im je čovjek u bijeloj tempri, kimnuo i ponudio ih tripom. I dok je jurio uz bezbrojne znakove na autocesti koje je Nika bezvoljno pratila, pun LSD-a Goran je shvatio da su kraj jednog natpisa već bili prošli. I doista, počeli su se ponavljati: Via Casilina, Via Prenestina, Via Tiburtina. Tempra je vozila u krug, a ne na jug, Nika je spavala, a Goran je shvaćao da se nešto događa, da bi trebalo nešto poduzeti, ali taj je krug po kojem se tempra kretala zapravo bio beskrajan, a na svojem je polazištu ostavio svu Goranovu volju. I prije nego se drugi put (ili treći? četvrti?) pojavilo skretanje za Via Salaria pero je uletjelo kroz prozor, a peru je ime bilo ALERGIJA, zalijepilo se vozaču za nos, on je kihnuo, dignuo je ruke s volana da ga makne s lica, tempra je počela krivudati, vozač je stisnuo kočnice, Goran i on lupili su čelom u staklo i napravili u vjetrobranu male udubine iz kojih su se zrakasto raširile napukline; Talijanovo je čelo bilo mekše – dok je on još spavao, Nika je zagrlila Gorana, zajedno su iskočili iz auta prepriječena na cesti i otrčali niz strminu. Obilaznica je ostala gore – jedna velika nula oko Rima, beskrajna, nedokučiva i vječna kao svaka nula, nula koja stoji na početku i na kraju svega.

 

“Neću niti čuti da ostanemo ovdje, ni jedne jedine sekunde”, vrištala je Nika. Vozača kamiona koji ih je trebao odbaciti do Aachena nazvao je šef na mobitel upravo dok su bili na obilaznici oko Bruxellesa i naredio mu da odmah skrene u grad. Nika nije htjela dalje s njim pa ih je iskrcao na nekoj poljani ispod petlje, jednoj od bezbroj istih na njihovu putu. Jer za nju je Bruxelles bio Broj 2, Đavlov Broj, simbol svijeta u njegovoj vlasti, patnje i beznađa. Rođen u znaku Broja dva je Pomoćnik, Sjena. Ali što će biti ako Pomoćnik želi postati Pionir, ako Sjena poželi biti Svjetlo?

 

Svi autostopisti znaju taj osjećaj: čitav dan nitko ne stane. I ništa se ne može, padala kiša ili sjalo sunce, ne može se dalje pješice. Može se samo čekati, čekati. Rog je bio strašan, a zvao se SRDŽBA (rog je prošao Goranu kroz pilorus, prouzročio gastroezofagealni refluks te izazvao ispadanje crijeva kroz trbušnu stijenku, tj. kilu).

– Umjesto da uživamo u Bruxellesu i pijemo negdje pivo, umirem ovdje na suncu.

– Mislim da smo se dogovorili: ako idem, bit će po mome.

– Mogla si ostati doma.

Čitav je dan prošao u bunilu. Pao je mrak i nitko nije stao. Večerali su konzerve i spremili se na spavanje. Goran je pogledao Niku, Nika je pogledala njega: vidio je dva sebe u njezinim očima, dva mjeseca u njezinim očima. Pogladio ju je po obrazu, ali zaboravio je Nikin propis: kad se posvadimo, nemoj mi se noću približavati. Okrenula se na drugu stranu, a kad je bijesno ustao i otišao do ceste, pratila ga je pogledom da ne napravi kakvu glupost.

Prošao je motorist; ugledavši Gorana, usporio je, sasvim se polako provezao uz njega, pogledom je odmjerio Niku, napola uspravljenu u vreći, a onda dao gas, podignuo motor na zadnji kotač i odjurio. Goran se okrenuo blijed: Nika je bila njegov užasnuti odraz. Znali su da je motorist otišao javiti bandi i da će uskoro doći svi zajedno po njih.

Promet je na obilaznici bio manji nego danju, a da će im tko stati noću, bilo je posve nevjerojatno. Prošao je jedan mercedes, pa citroen, pa renault, pa opet citroen i to je bilo sve. Goran je drhtao, Nika je plakala i uporno recitirala, dječjim glasićem, molitvicu anđelu čuvaru, premabožjemobećanju čuvajmenenoćudanju…

Taman je banda dolazila na motorima kad je naišao tegljač. Istrčali su oboje na cestu i stali pred njega tako da je morao zakočiti svim svojim bezbrojnim gumama koje su cviljele i dimile se; uskočili su u kabinu ostavljajući ruksake i vreće među sasušenom trskom. Nakon kilometra vožnje, dok je tonuo u sjedalo, Goran je uhvatio s druge strane autoceste, u suprotnom smjeru od njihova, isti prizor: par poput Nike i njega istrčava pred tegljač i penje se u kabinu dok bikeri jure pokraj njih, urlajući i vitlajući lancima. I na kamionu je bio isti znak: indijanska perjanica i ime tvrtke, a vlasnici su bili Rossignol i sin. ROSSIGNOL je dakle bilo ime pera, samo što nisu znali da to znači KALAUZ.

 

– I vlasi su im na glavi izbrojene, Sjeno, pusti klinca na miru – vikao sam, ali konsonanti su se kotrljali na jednu stranu, a vokali na drugu. Naš je razgovor bio nalik prstima dviju ruku koji ulaze jedni u druge, a da se ruke ne spajaju; vlakovima koji dolaze i odlaze s kolodvora, a da nitko ne presjeda; mecima u unakrsnom letu.

 

Dok su gume tegljača zujale po crnoj glatkoj autocesti, Sjena je šaptala Goranu: “Što ti to treba? Prošao si autostopom cijelu Europu, ali s luđacima: Katalonci su vas napali, Belgijanci su vas htjeli ubiti, Talijan vas je htio oteti, s Nizozemcima ste jedva izvukli živu glavu. Nisi sam, dvoje vas je. Sjećaš se onog Rumunja kojemu je otišao akumulator pa je vozio bez svjetla, palio je bateriju kad bi vam tko dolazio u susret?”

– Sjećam se, kako ne. Bugari su imali ceste za kurac, ali su ih bar imali.

– Doći će vam autostop glave. Morali ste iskakati iz auta, čovječe! Kupi auto sebi i Niki i vodi je kamo želiš.

– Ne zove se ona Nika nego Nikol – uzdahnuo je Goran. – Htjela je da joj slova iz imena daju zbroj devet, kao i moja, a ne osam.

– Tim više – nastavila je Sjena. – Vidiš da je ime promijenila za tebe.

– Svejedno, nemam za auto. Ne bi imali ništa da ne piše te gluposti za novine.

– Pa zar ne traje još rat? Tko se god obogatio, obogatio se na ratu. Imat ćeš još malo vremena, rat se bliži kraju, iskoristi ga. Budi muško, budi vozač u autu života.

 

I tako je ljeta 1995. umjesto u auto Goran ponovno sjeo u tenk. Nika je bila bijesna.

– Jednom si već jedva izvukao živu glavu, što ti pada na pamet? Hoćeš da opet neki general piše u knjizi da ste pobjegli?

– Najbolje da nismo. Osim toga, nije napisao da smo pobjegli, nego da smo samovoljno napustili položaj.

– Lako se tebi rugati, tebi je i život autostop. Pa što, sada ti je stao tenk. Dobro da ti nije stala crna marica – otišao bi u zatvor. Ili auto od ludnice.

– Znaš one naljepnice vozite sigurno – vozite tenk.

– Ne zanima me muški humor. Ako ti je svejedno s kim se voziš, možda ti je svejedno i s kim živiš. I pazi što ti kažem, opet ćeš mi doći pješice na vrata. A ne znam hoću li te pustiti.

 

Opet u tenku, ali Srbi su bježali tako brzo da ih nisu mogli niti vidjeti. Fronta je kolovoza 1995. bila zrcalo koje se nije moglo nikako uhvatiti. Cesta za Dvor na Uni bila je puna tragova bijega: prevrnuti automobili i traktori, kola puna stvari u jarcima pokraj ceste, poneko tijelo, a kiša je padala po svemu tome. Kad su stigli do Une, zadnji su Srbi već bili prešli u Bosnu; rat je umro pred Goranovim očima, ali još je bio topao. Goran je s ostalima iskočio iz tenka i stao pred hrpe kofera, zavežljaja i posteljine razbacane uz cestu. Rat je još bio topao, pred njim se raspadao rat.

Iz jednog ruksaka skliznulo je nekoliko knjiga. Sagnuo se i okrenuo jednu: bila je o numerologiji. Desetnik je iz jednih kola iščačkao novac: vjetar je puhnuo i novčanice su poletjele zrakom, a onda se srušile pod kišom i zalijepile za mokri asfalt. Goran ih je skupio nekoliko, sve su bile od tisuću maraka.

I istog ga je trena s leđa probo rog, a ime mu je bilo POHLEPA (odmah mu je izazvao blefaritis, kratkovidnost, barotraumu, sekrecijski otitis i upalu cerebrospinalne tekućine).

 

S novcem u ruci Goran je otišao do križanja za Glinu i podigao prst. Nije prošlo ni pet minuta i stao mu je mercedes bez tablica. U njemu su sjedila trojica domobrana s vrpcama za raspoznavanje na ramenima. Vozač je bio vrlo debeo, imao je barem sto dvadeset kila. Drugi je vojnik ležao na stražnjem sjedalu, a oko vrata bili su mu zamotani krvavi zavoji. Treći je drugom pridržavao glavu na koljenima. Do Gline su prošli bez riječi, a patrole vojne policije samo bi im mahnule kada bi prošli uz njih.

Glina je bila puna vojske. Svi su putokazi bili izrešetani. Kojim putem?

– Idemo na Marinbrod. Tamo ćemo prijeći za Katarinu, a iza nje je skela i začas smo u Pokupskom. Znam taj kraj – rekao je treći vojnik. Goran nije imao pojma gdje su.

U jednom su trenutku skrenuli s asfalta i krenuli makadamom kroz šikaru. Makadam se pretvorio u zemljani šumski put kada su iznenada udarili čovjeka.

– U pičku mile matere… – rekao je vozač.

Treći je vojnik iskočio i pogledao pod prednje kotače.

– Srbin je, možeš ga pregaziti.

I Goran je izašao iz auta i pogledao: bio je to onaj njegov dvojnik, onaj kojega je tražio po čitavoj Europi jer mu je fronta bila neprobojna, bio je to on sam u tuđoj uniformi. “Tko bi rekao, koliko sam posijedio”, pomislio je, a rekao je: “Stanite, čekajte malo.”

– Zašto da čekamo? – rekao je vozač izašavši van i paleći cigaretu.

“Kako ne prepoznaju da sam to ja?” pomislio je Goran i rekao: “Ostavite ga meni. I auto. Platit ću.”

– Imaš novaca? – zanimalo je ranjenika koji se uspravio, odmotao krvave zavoje i bacio ih na pod.

– Da.

Sva su trojica zabezeknuto gledala novac koji je Goran izvadio iz džepa.

– Hm, a zašto ne bismo novce uzeli, a vas obojicu sredili? Kad već voliš Srbe… – rekao je debeli i izvadio pištolj. Elastično pero na otponcu bilo je napeto. Goran je pomislio na Niku. Nika je u tom trenutku pomislila na njega.

“Odnio je vrag šalu”, pomislio je Goran

– Gledaj, Debeli, ako čovjek ima privatne račune s njim, nećemo mu stajati na putu, zar ne? – rekao je ranjenik i namignuo.

Ogromno, nadnaravno pero poškakljalo je Debelog ispod pazuha i on se počeo smijati; prvo su mu se pluća počela nadimati od zraka, zatim su se podigla ramena, a potom se sav protresao od grohotna smijeha, brišući suze s očiju, pijuckajući slinu na sve strane, zagrcnuvši se, stenjući i plačući; salo je lelujalo na njemu, brada mu je podrhtavala, oči su mu suzile; bio je to BOŽANSKI SMIJEH, smijeh koji se smije našim skrivenim željama, čvorovima, tajnama, snovima i zakucima, a najsmješnija mu je od svega naša želja da ga zauzdamo.

– Kako sam glup – smijao se Debeli. – Pa naravno… naravno da prihvaćamo tvoju ljubaznu ponudu.

I otišla su sva trojica dijeleći novac i nagađajući kako će ga Goran srediti.

 

Goran je umjesto toga sjeo za volan, a njegov dvojnik kraj njega. Dok su se drndali prema cesti za Marinbrod, pogledavao ga je, a i dvojnik je pogledavao njega. Osjećaj je ponovno bio čudan, kao kad stojite u liftu kojemu su sva četiri zida prekrivena zrcalima te se možete vidjeti onakvima kakvi ste, ali samo s leđa, a iz profila s mukom. Ipak, bio je opušten, pogledom je mirno prelazio preko stranog lika, jer mu je doista bio stran, kao da ga vidi prvi put u životu. Nije znao kako da započne razgovor, kako da izmami riječ od stranca koji je on sam, kako da čuje jeku svojih riječi, jeku koja bi mu, sada u to nije uopće sumnjao, bila posve nova. A onda su stigli do asfalta, punog rupa, razrovana tenkovskim gusjenicama i prekrivena šljunkom, i skrenuli prema Glini. Goran je prepustio volan dvojniku i izašao; mercedes se priključio dugoj izbjegličkoj koloni.

Goran je posve pokisnuo dok nije stigao do Katarine. Začuo je iza sebe zvuk kamiona. Okrenuo se s mislima na svoju suputnicu i podignuo prst: zakleo se u sebi da će, ako stigne živ, ubuduće putovati samo s njom.

I vozač starog crnog mercedesa mislio je na svoju suputnicu: zakleo se u sebi da će, ako stigne živ, ubuduće putovati samo s njom.

 

Nika je dugo plakala kad joj se Goran vratio, a onda se još dulje smijala kada joj je ispričao kako je prošao i što mu se sve dogodilo. Pokazao joj je knjigu iz numerologije na ćirilici. Nika je odmah sjela za stol i malo računala.

– Pogledaj – pokazala mu je list papira. Na njemu je pisalo:

BARSELONA = 9
LAJDEN = 8
RIM = 6

– Ne možeš ni brojevima vjerovati – nasmijala se i rekla Goranu da ispuni uvjete. A najvažniji je bio da ugasi televizor koji nije prestajao slaviti kraj rata.

 

Dok je Nika spavala, Goran je otišao u kuhinju i stavio vodu za kavu. Maknuo je Nikine papire da ih slučajno ne smoči i na jednom pročitao BRISEL = 5. Ispod je bila i bilješka: “Pentagram je moćan magijski simbol, a obrnut naopako predstavlja Sotonin znak. Broj pet je Pisar: vrlo prikladno jer je Đavao vrlo marljiv, lijenost je jedini grijeh koji mu se nikako ne može pripisati.” Sjetio se kako je Nika bila šutljiva kad su konačno, preko Rumunjske i Mađarske, doputovali pred ostatke Auschwitza i tamo hodali po zelenoj travi. Dugo su gledali barake, a Nika je na kraju samo rekla:

– Pakao je hladan i funkcionalan, kao bolnica.

– Ili kao vojska – rekao je Goran. Slijedilo je još računa:

KATARINA = 4 + 1 + 2 + 1 + 6 + 7 + 6 + 1 = 28; 2 + 8 = 10; 1 + 0 = 1

SVETA KATARINA = 6 + 4 + 5 + 2 + 1 + 4 + 1 + 2 + 1 + 6 + 7 + 6 + 1 = 46; 4 + 6 = 10; 1 + 0 = 1

NOVIGRAD = 6 + 9 + 4 + 7 + 2 + 6 + 1 + 2= 37; 3 + 7 = 10; 1 + 0 = 1

 

I opet bilješka: “Zar nije Broj jedan simbol svemira, zar ne predstavlja Boga? A što se dogodi kad u mjesto s brojem jedan ude Metafizičar s brojem devet?” pisalo je među Nikinim papirima nasumce ostavljenima na stolu.

 

Mogu reći samo da je Nika uletjela u zamku: uzela je, da tako kažem, pero u ruke. Kada ga je uzela, nije se pitala hoće li ona vladati perom ili će pero vladati njome, hoće li pero ponijeti nju ili ona pero, hoće li na njemu biti brza ili spora, jaka ili slaba, laka ili teška. A sada joj je ruka poželjela nešto napisati, a ni sama nije znala što; ti su je brojevi zbunili i nije znala bi li se pera prihvatila ili bi ga bacila, bi li ga uzela ili ostavila, hoće li živjeti za njega ili od njega. Hoće li napisati ono što je muči i tako se zauvijek udaljiti od fronte na kojoj možeš susresti samoga sebe? Hoće li ikada izračunati koliki je točan zbroj života i smrti?