Metak u srcu Svetog Augustina | Boris Beck

KAKO JE MOJA KNJIGA POKUŠALA SAMOUBOJSTVO

Što sam bio bliži završetku pisanja ove knjige, to sam bio rastreseniji. Sinu sam u bočicu sipao kavu, a sebi u šalicu kakao; kćer sam vodio u vrtić umjesto baki; ostavljao sam karticu u bankomatu, otključan auto i otvorene prozore dok je padala kiša. Martina je sve to strpljivo podnosila, pisala mi na papir popis dnevnih obaveza, ujutro me ozbiljno pitala znam li kamo idem kad bih izlazio iz stana, a navečer, bez puno nade, jesam li napokon završio knjigu.

Posebno me nerviralo što se nisam mogao odlučiti za naslov: on je ničija zemlja koju čitatelj mora prijeći da dođe do teksta; on je uvijek neki ključ, neke naočale kroz koje se knjiga čita; kada na riječi iz naslova naiđete u tekstu, obratite na njih posebnu pažnju – što znači da obratite manje pažnje na druge. Ispisivanje naslova na neki je način brisanje svega drugoga, a da bih znao što je važno, morao bih znati o čemu je uopće moja knjiga. No ja to nisam znao.

Te je večeri Martina uspavljivala djecu, a ja sam zaključio da sam dovoljno mrdao po rukopisu. I Dejan mi je, moj izdavač, lijepo rekao da ne kompliciram – neka to više stavim iza sebe i počnem pisati novu knjigu. Napisao sam mu e-mail s pozdravima i jednom primjedbom (Vrlo važno za naslov – pa svaka je knjiga ničija zemlja) i stavio svoje priče u attachment. No tvrdi se disk vrtio, vrtio i nikako ih nije mogao otvoriti. “Nema veze”, pomislio sam, “imam ih na disketi.” No za disketu mi je kompjutor javljao da nije formatirana. Za svaki slučaj priče sam imao snimljene na nekoliko disketa, ali ispalo je da se nijedna ne može čitati. Počeo sam se znojiti.

Tješio sam se da su možda klinci ubacili nešto u pogon za disketu (sin stavlja novce, kći sličice nogometaša) i da nije sve izgubljeno. Dok sam spajalicom čačkao po kompjutoru, gurnuo sam ga ramenom sa stola; pokušao sam ga uloviti, ali sam srušio stolnu lampu i ostao u mraku.

– Polako – rekao sam sebi – treba prvo promijeniti žarulju, a onda vidjeti može li se stvar spasiti. Staklo žarulje je prsnulo i ostao je onaj metal u grlu. Okrenuo sam prekidač na lampi, primio prstima grlo i udarila me struja.

Nad Jezerom samoubojica često se zadržavala magla. Nalazilo se u neprivlačnom pejzažu, šiljastom i hladnom poput mrtvoga ježa; ako je sunca i bilo, nije se vidjelo; nebo je bilo bijelo, ravnomjerno osvijetljeno, nemoguće je bilo odrediti doba dana ili godine. Jedino što je odskakalo od turobnog krajolika bili su lopočevi cvjetovi koji su se ljuljali na ledenoj vodi.

Onamo je katkad svraćao Sveti Augustin jer je oko Jezera samoubojica uvijek bilo pisaca na šetnji, a on je vrlo volio književnost i razgovore o njoj. Dok se moj mozak usijavao pod naponom od 220 volti, dok su mi se misli topile kao što se dotad oko mene topila istina, on je promatrao kako se magla nježno komeša, vrtloži, razilazi i nestaje, a onda se zagledao u kristalno bistru vodu, sve do Zemlje, duboko u muljevitu dnu. Na njoj je vidio moj duh kako se odvaja od tijela i uzdiže u zrak, no tada je žaba bućnula u jezero i pomutila vodu.

– Mislite li da se ubio? – okrenuo se Majakovski Jesenjinu i Sylviji Plath s kojima je šetao uz jezero i razgovarao o poeziji.

– Teško je reći. Meni izgleda da je slučajno. Mislio je da je isključio lampu, a nije. Obična nepažnja. Malo harmsovski, ali takav je život – rekla je Sylvia Plath.

– A prije toga je, kao slučajno, uništio rukopis. Mislim da se ubio. Što je normalnije za nas umjetnike nego ubiti se – rekao je Jesenjin rezignirano.

– Ništa nije slučajno. Freud nikad ne spava – složio se Majakovski.

– Dakle namjerno je zaboravio da nije isključio lampu i onda je zaboravio da je zaboravio… i opet namjerno? – zainatila se Sylvia Plath. – A što ako je rukopis sam pokrenuo lanac tih događaja i sam sebe uništio?

– A što ti misliš o tome, Yasunari? – upitao je Sveti Augustin prvog japanskog nobelovca koji se također ondje zatekao i zamišljeno promatrao lopoče.

No Yasunarija je žaba podsjetila na besmrtan Bashov haiku, najslavniji haiku uopće.

– O zvuku žabe što skače u vodu? Tja, tolike su biblioteke napisane o toj žabi da je već svima počela izlaziti na nos. Sjećam se da sam čitao i jednu Sengaijevu pjesmu o tom haikuu. Zanimljiva je jer…

– Ne bih opet o toj žabi. Pitao sam te za Becka i njegovo samoubojstvo.

– Ili samoubojstvo njegove knjige – šapnuo je Jesenjin – a da se osigura da je neće ponovno napisati, povukla je u smrt i njega…

– Koliko god da se čovjek otuđi od svijeta – rekao je Yasunari Kawabata – samoubojstvo nije oblik prosvjetljenja. Koliko se god nekome divili, čovjek koji je počinio samoubojstvo daleko je od kraljevstva svetih. Niti se divim samoubojstvu niti s njim suosjećam.

– Lijepo rečeno, Yasunari – rekao je Augustin. – Pa ipak, ti si samo četiri godine uživao u Nobelovoj nagradi, a onda si se ugušio plinom.

– Ha, čuj, ima li među onima koji razmišljaju ikoga tko ne misli o samoubojstvu? Eno ti Yukija Mishime, Augustine, on si je rasparao trbuh dvije godine prije mene, pa pitaj njega – rekao je Yasunari i pokazao na mahnitog tipa koji im se približavao čuvši da se razgovara o japanskoj književnosti i samoubojicama. Bio je odjeven u svoju paradnu narančastozelenu uniformu s dvorednim kopčanjem, a za pojasom je nosio velebni samurajski mač koji je 1620. izradio Sekino-Magoroku osobno.

– Što ne valja sa samoubojstvom? Za pisca je i pero i mač. Važno je samo naći ravnotežu pera i mača – vikao je Mishima, a na njegovo se vikanje okupila poveća grupa pisaca.

– Nikakvo oružje nije za pisca – rekla je Virginia Woolf koja se utopila prestrašena da će nacisti nju i muža Židova odvesti u logor. – Živio si u šovinizmu i nacionalizmu, zato si i postao rascijepljena ličnost; doživio si samoubojstvo nacije, naravno da si ubio i sebe! Sve to nije vrijedno…

– Ništa se ne može protiv rata – rekao je Ulderiko Donadini. – Svijet i postoji samo da bi kanalizacija tekla. Čitao sam Becka: grabio je tu kanalizaciju i pokušavao od toga nešto skrpati, ali to je sve previše mračno. Valja gledati uvis, uživati u snu planeta.

Georg Trakl, koji se predozirao nakon što su ga poslali s fronte, složio se s Donadinijem:

– Ako vam je duša od stakla, mora se slomiti u ratnom klanju. A Beck je bio duboko pesimističan i melankoličan, iako je to skrivao humorom.

– Užasna su ta ratna klanja – dodao je tiho Primo Levi koji je preživio koncentracijski logor, ali kao da je zauvijek ostao u njemu. – Kada svi izginu, nađete se u pustoj zemlji, mučeni grižnjom savjesti što ste ostali živi.

– Ja priznajem da nisam mogao izdržati – rekao je Hemingway. – Svijet je kao žena u porođajnim bolima, a pisac stoji bespomoćan uz nju, sluša krikove i kletve. Što može nego okrenuti mu leđa i prerezati si vrat britvom.

Pridružio im se i Akutagawa, autor Rašomona:

– Vidi se da je Beck pročitao dosta toga, ali u književnosti nije obrazovanje sve. Ne možete pisati tako da riječi u tekst slažete srebrnim pincetama.

– Ne, nego mora pisati krvlju kao moj Jesenjin – potapšao je Majakovski Jesenjina. – Molim vas, prerezati si žile pa pisati pjesmu krvlju… to je stvarno patetično…

– Svi pisci pišu krvlju… – branio se Jesenjin.

– Da, ali važan je sastav te tekućine – nasmijao se Levi, a s njim su se nasmijali i svi poklonici židovskog humora.

– Pisci nisu kemičari… – pogledao je s visoka Jesenjin na Levija koji je stvarno bio kemičar. Donadini je stao na Jesenjinovu stranu:

– Svi su ti književni teoretičari i kritičari volovi koji vuku unaokolo tuđe vreće.

– Pa što ako je Beck skriven iza uglancane fasade – rekla je Silvia Plath – i unutra pati? Nije li sa svima tako? Zašto i rukopisi ne bi patili?

– Beck je duhovit, ali ima i mračnu stranu. Bojim se da ga je taj mrak u njemu naveo da povjeruje da je život na Zemlji prolazan i zao – rekla je Ivana Brlić Mažuranić. – I onda se okrenuo umjetnosti i umislio da ima trajnu vrijednost koja transcendira sve ostalo. A zapravo mu je to bila zamjena za vjeru koju je izgubio.

– Ako vjerujete da vam je umjetnost jedina svrha života, život će vam postati pakao. I onda ćete se kao i ja ubiti prije četrdesete – rekao je Akutagawa.

Augustin se sjetio da se od jutra nije molio i zašao je za jedan brežuljak da se sabere. No do njega su i dalje dopirale oprečne tvrdnje:

još uvijek nismo dokazali da je počinio samoubojstvo,

pa zašto bi se ubio – toliko se namučio oko pisanja, više je puta skoro na fronti zaglavio,

to zato što je najprije vjerovao da književnost mora odražavati svijet; poslije je mislio da književnost nije obično ogledalo nego čarobno, da vrti neke svoje slike, pa se zatvorio u sobu,

i onda ga je posve obuzela, kao droga; sve je žrtvovao književnosti, a ona mu je davala samo loš trip; i gurnuo je prst u struju,

to nije istina, imao je svoje čitatelje,

da, njih dvadeset; a koliko je puta isključio telefon i zvono na vratima, samo da ga nitko ne smeta,

ne možete sjediti u sobi i pisati kao da vas se svijet ne tiče, kao da su izmišljeni svjetovi stvarniji od stvarnosti,

možda je on nagovorio knjigu da se sama uništi: sjećate se kako je Kafka rekao Maxu Brodu da uništi njegove rukopise,

da, jer se osjećao krivim zbog tako mračne vizije,

i Beck se osjećao krivim zbog turobnih priča, zbog toga što je vjerovao da priča nije odraz stvarnosti, već kopija bez originala, te da se istina ne otkriva nego proizvodi,

to je čisti autizam, ima se i zašto osjećati krivim,

neće valjda pisati bestselere: bestselere ljudi progutaju i poseru u istom obliku, ništa im ne ostane,

vi piscu pridajete previše važnosti; pisac je izmišljotina kapitalizma, tvorničar koji proizvodi i naplaćuje tekstove,

to je istina; svi mogu biti pisci: svi imaju jezik i njime se služe,

– Ništa od mojih razmatranja uz takvu galamu – zaključio je Augustin nezadovoljno i odustao od molitve. Zbog toga se pak osjetio krivim (“Da se moja mama Monika tako mlako molila za mene dok sam bio mlad, sigurno mi nikada ne bi izmolila obraćenje”, pomislio je).

Augustin se vratio do jezera i zagledao u vodu bez riba. Ja sam već davno bio napustio Zemlju; lebdio sam na ničijoj zemlji – točnije rečeno na ničijem nebu – u bestežinskom miru, a tvrdi disk s mojom knjigom lebdio je preda mnom. Grudi su mi se ohladile, sve je oko mene utihnulo poput mrtvaca u grobovima. Zemlja je bila malo samotno svjetlo što je blijedjelo, davno sam napustio krošnje i krovove; moj je duh bio zavijen u duboku tišinu. Uzdizao sam se prema tinjajućem nebu poput mirisa trstike nad bešumnom rijekom.

Iznenadio sam se kad sam ga ugledao: Sveti Augustin bio je crnac. Ja sam previše diskretan da bih ga za to pitao, ali primijetio je moje čuđenje.

– Ipak sam ja bio afrički biskup – rekao je, a onda me pogledao u oči:

– Mstok je kriv – rekao je blago. – U virtualnom je prostoru proglodao tvrdi disk, a repom je zaglavio disketni pogon. Taj je zlobnik pokrenuo uništenje tvojeg rukopisa. Ali pitanje je zašto si ga izmislio. Jesi li se stvarno pokušao ubiti?

– Sad kad njih čujem, kao da jesam. Možda stvarno jesam: sve je bilo besmisleno, osjećao sam se kao slamka. Tolika stradanja, toliki razočarani: htio sam onima bez jezika dati neku riječ utjehe, ali niti sam mogao niti bi je oni pročitali.

– A što bi očekivao od dobrovoljne smrti?

– Mir, ako već ne i sreću – odgovorio sam, jadan mrtvac u prozirnoj vodi.

– Problem je u tome – nagnuo se Augustin nad jezero – što je ovdje sve puno pisaca, a ti bi još uvijek mogao nešto naučiti. I ne razbijaj glavu time hoće li te tko čitati ili neće. Netko će te uvijek voljeti, a znaš i tko je to.

– Znam, Martina. I djeca. Ali ako svi imaju jezik, i ako su svi pisci, što to znači? Da ne postojim?

– Svi su pisci, ali samo malobrojni znaju očarati; mnoštvo žamori, a samo rijetki imaju glas; svi su slamke, ali kroz neke utopljenici dišu.

– Definitivno nisam ništa od toga.

– Nisam niti govorio o tebi – rekao je Augustin i pokazao mi prstom gore.

Pogledao sam uvis: visoko gore, medu planetima u orbiti, kružilo je veliko srce; bilo je poput sunca koje je odjednom obasjalo čitav kraj. No bilo je to sunce na zalasku – srce je bilo tamnocrveno. Onim neobičnim, bestjelesnim nebom iznenada je doletio sićušan metak sa znakom križa i probio u srcu rupu stotinu puta veću od sebe. Srce je eksplodiralo, a onda splasnulo poput ispuhanog balona. Krvarilo je prostrijeljeno srce, drhtalo je, a krv se cijedila iz njega. No metak sa znakom križa nije proletio kroz srce; metak se kupao u božanskoj krvi, a krv ga je rastapala; i otopila ga je tako da ga je posve nestalo. Taman kad se srce smirilo, doletio je novi metak, prostrijelio ga i sve je počelo ispočetka.

Augustin se povukao u šutnju, a moj je duh počeo tonuti u tamu prostora. Zbrojili su se život i smrt, riječ se pomnožila s tišinom, magla i snovi su se pomiješali.

Svi su pisci ušutjeli nagnuti nad jezero. Iz svojeg bunara vidio sam im glave stisnute jednu uz drugu.

– Jadan, vraćate ga dolje, a uništio mu se tvrdi disk – zabrinula se Ivana. – Kako će bez svojega teksta?

– Ništa ne brini – rekao je Majakovski. – Rukopise je teško uništiti.

Sveti Augustin nagnuo se nad mene i pružio mi tvrdi disk.

– Pojedi ga – rekao je. – U ustima će ti biti sladak kao med, ali će ti se gorčina razliti utrobom.

Stavio sam disk u usta i pojeo. U ustima mi je bio sladak kao med, ali gorčina mi se razlila utrobom.

Sveti Augustin još me dugo pratio tužna lica, sve dok žaba nije iskočila iz jezera i zamutila vodu. Unatoč bućkanju jasno je čuo Martinu da izlazi iz dječje sobe. Ona me našla na podu kako me trese struja, uzela je stolac i njime me dobro odalamila. Odmah sam došao k sebi – struja me nije tresla ni dvadeset sekundi.

Kompjutor je zatreptao i upalio se: na njemu je bio moj rukopis.

Martina me zabrinuto gledala, a znate što sam ja prvo rekao: “Sutra počinjem novu knjigu.” Poslije toga me gledala još zabrinutije.

Na jezero je pao mrak. Pisci su se ispuhali i razišli svaki na svoju stranu.

– Svašta znaju ti pisci – uzdahnuo je Augustin – ali s njima sam opet zaboravio na molitvu. Moram naći malo mira za večernju meditaciju…

A onda mu je Duh, koji puše kako hoće, donio jednu sretnu misao. Augustin je otišao do nebeskih vrata i isključio zvono, a telefon je iskopčao iz zida. Osluškivao je nekoliko trenutaka i bio vrlo zadovoljan.

– Blažene li tišine – rekao je, kleknuo na šljunak i utonuo u san planeta, u san koji je sanjao nas.